Ne bojimo se da će nam roboti uzeti posao, ali ne želimo da nas voze i operiraju

Kada bismo se željeli našaliti, rekli bismo da je pojedinim građanima Hrvatske djelo Osvalda Spenglera Čovjek i tehnika omiljeno štivo prije spavanja. Prema nekim podacima izgleda kao da je određeni broj naših sunarodnjaka prihvatio tezu ovog njemačkog filozofa da se tehnika okreće protiv čovjeka, pa tako gospodar svijeta postaje rob stroja. No, šalu na stranu. Nalazi nekoliko istraživanja zaista govore da je tehnopesimizam kolektivni sentiment koji je u Hrvatskoj nešto izraženiji nego u brojnim drugim europskim zemljama.

Neki od podataka koji na to upućuju već su predstavljeni na sociologija.hr. Tako smo u članku Po broju tehnooptimista Hrvatska je pri dnu ljestvice EU zemalja pisali o tome da je Hrvatska među članicama EU s najmanjim udjelom onih koji s optimizmom gledaju na robote i umjetnu inteligenciju u svijetu rada. Naime, dok 62 % Europljana pozitivno gleda na robote i umjetnu inteligenciju na radnom mjestu, u Hrvatskoj čak 44 % građana ne iskazuje preveliki entuzijazam prema onome što umjetna inteligencija donosi u poslovne procese (Special Eurobarometer 554, veljača 2025.). Sličan nalaz objavili smo i ranije, u članku Hrvati i Kinezi: narodi sa suprotnih strana svijeta i sa suprotnih strana grafikona u kojem smo predstavili podatke iz Ipsosova istraživanja Global Trends, a među njima i onaj da se 65 % građana Hrvatske boji kako tehnološki napredak uništava njihove živote.

Podaci koji su prikupljeni u International Social Survey Programme (ISSP) istraživanju, modul „Digitalna društva” iz 2024. godine, uglavnom su na spomenutoj liniji[1]. I oni idu u prilog tezi o tehnopesimizmu kao kolektivnom sentimentu koji je u Hrvatskoj rašireniji nego na mnogim drugim mjestima u Europi[2].

Samovozeći automobili i robotska kirurgija u Hrvatskoj izazivaju neugodu

U ISSP istraživanju iz 2024. godine sklonost tehnooptimizmu, odnosno tehnopesimizmu, moguće je rekonstruirati na temelju triju tvrdnji: tehnologija čini život lakšim, tehnologija pruža više prilika sljedećoj generaciji te tehnologija donosi više štete nego koristi. S obzirom na udio onih koji se slažu sa svakom od navedenih tvrdnji, Hrvatska se nalazi pri dnu poretka osamnaest analiziranih europskih zemalja.

Kao prvo, treba navesti da na utilitarnoj razini, dakle u pogledu svakodnevne uporabe tehnologije, velika većina građana Hrvatske tehnologiju smatra korisnom. Naime, tri četvrtine građana (74,9 %) slaže se s tvrdnjom da tehnologija olakšava život, što je 5,6 postotnih bodova manje od prosjeka europskih zemalja (80,5 %). Razlika je veća na drugom kraju ljestvice: po udjelu onih koji se s tom tvrdnjom ne slažu (7,5 %) Hrvatska je druga među analiziranim zemljama, odmah iza Italije (8,6 %). Ipak, temeljem ovih podataka ne može se tvrditi da se Hrvati većinski protive korištenju tehnologije.

Tablica 1. Tehnologija čini život lakšim

Izvor: ISSP 2024, modul Digitalna društva 

Slična je situacija i s drugim indikatorom, tvrdnjom da tehnologija pruža više prilika sljedećoj generaciji. S njom se slaže 71,5 % građana Hrvatske, nešto manje od prosjeka europskih zemalja (76,0 %), čime je Hrvatska na 13. mjestu od 18 zemalja. I ovdje je razlika izraženija na suprotnom kraju ljestvice. S tvrdnjom se ne slaže 7,5 % građana Hrvatske, što je treći najveći udio među analiziranim zemljama, odmah iza Francuske i Švicarske (7,8 %). Dakle, Hrvati većinom vjeruju da će tehnologija mlađima otvoriti nove mogućnosti, ali taj optimizam nije tako raširen kao u Litvi, Poljskoj, Njemačkoj, Slovačkoj ili Austriji, gdje ga dijeli više od 80 % građana.

Tablica 2. Tehnologija pruža više prilika sljedećoj generaciji

Izvor: ISSP 2024, modul Digitalna društva 

I dok se može konstatirati kako na uporabnoj razini i u pogledu dobrobiti koju tehnologija donosi budućim generacijama broj tehnopesimista, iako veći nego u većini drugih analiziranih zemalja, u Hrvatskoj ipak nije značajnije izražen, na razini trećeg indikatora, generalnog stava da tehnologija donosi više štete nego koristi, situacija je ponešto drugačija. Jedna četvrtina hrvatskih građana (samo je u Finskoj veći postotak) slaže se s ovom tvrdnjom. Prema tome, mogla bi se postaviti teza da Hrvati tehnologiju prihvaćaju više instrumentalno nego vrijednosno: koriste je jer je funkcionalna, jer ispunjava neku utilitarnu svrhu, ali u manjem broju vjeruju da njezin razvoj doprinosi općoj društvenoj dobrobiti.

Tablica 3. Tehnologija donosi više štete nego koristi

Izvor: ISSP 2024, modul Digitalna društva 

Samovozeći automobili i robotska kirurgija u Hrvatskoj izazivaju neugodu

I dok se posredstvom tri analizirane čestice tehnooptimizam mjeri na razini općenitih stavova o odnosu prema tehnologiji, kud i kamo izoštreniju sliku pružaju podaci koji se odnose na našu spremnost da aktivnosti koje tradicionalno obavljaju ljudi prepustimo strojevima. Posebice se to odnosi na one aktivnosti u kojima je ulog najveći, odnosno u kojima bi pogreška stroja mogla izravno ugroziti zdravlje ili život, poput medicinskih operacija ili vožnje automobila.

U bazi s podacima ISSP istraživanja mogu se pronaći dvije čestice koje indiciraju navedeno: medicinska operacija koju izvodi robot i vožnja automobilom bez vozača. Ispitanici su upitani koliko bi se ugodno osjećali kad bi ih operirao robot te koliko bi se ugodno osjećali u samovozećem automobilu. Odgovarali su posredstvom ljestvice od 0 do 10, koja je za potrebe ove analize rekodirana na sljedeći način: 0–4 (neugodno), 5 (neutralno), 6–10 (ugodno).

Ono na što su upućivali podaci dobiveni mjerenjem tri općenita stava o tehnooptimizmu, odnosno tehnopesimizmu, u ova dva slučaja se konkretnije izražava. Međutim, treba napomenuti da sudjelovanje u ove dvije od čovjeka autonomne aktivnosti ni u drugim analiziranim zemljama većinski nije povezano s osjećajem ugode. To je posebice svojstveno vožnji u samovozećem automobilu. Pritom je na oba pitanja Hrvatska na zadnjem mjestu. Nelagodu pri pomisli da ih operira robot izražava 71,4 % građana Hrvatske, a pri pomisli da ih vozi automobil bez vozača čak 75,4 %, dok prosjeci za sve analizirane zemlje iznose 55,4 % i 66,0 %. Najbliže Hrvatskoj su Litva (70,5 %) i Island (66,4 %) kad je riječ o robotskoj operaciji te Italija (71,5 %) i Litva (71,0 %) kad je riječ o samovozećem automobilu. Drugim riječima, više od bilo kojeg drugog europskog naroda uključenog u ovo istraživanje, Hrvati žele da ih voze i operiraju ljudi.

Tablica 4. Koliko bi vam bilo ugodno da vam medicinsku operaciju izvodi robot?

Izvor: ISSP 2024, modul Digitalna društva 

Tablica 5. Koliko bi vam bilo ugodno da vas vozi automobil bez vozača?

Izvor: ISSP 2024, modul Digitalna društva 

Nismo zabrinuti da će poslove preuzeti strojevi

Dakle, očito je da nam pomisao na neke hipotetske situacije u kojima bi umjetna inteligencija mogla preuzeti ulogu ljudi, a koje bi mogle imati konzekvence po našu sigurnost, nije baš oduševljavajuća. No, kako je u pogledu socijalnih stavova Hrvata puno toga paradoksalno, takav je slučaj i ovdje. Naime, gledajući iz perspektive ovih podataka trebalo bi očekivati da je velika većina hrvatskih ispitanika zabrinuta oko toga da će strojevi u budućnosti preuzeti poslove ljudima. Međutim, to je svojstveno samo za polovinu ispitanih, točnije za njih 47,7 %. Po tom kriteriju Hrvatska je tek na 14. mjestu od 18 zemalja, a udio onih koji nisu zabrinuti (29,1 %) drugi je najveći u Europi, odmah iza Litve (29,7 %). Najzabrinutiji su Grci, Francuzi, Austrijanci i Švicarci.

Grafikon 1. Zabrinutost da će strojevi preuzeti ljudske poslove

Izvor: ISSP 2024, modul Digitalna društva 

Sklonost Hrvata osobnoj kontroli i Hofstedeov model kulture

Svi podaci predstavljeni u ovom članku kao da zazivaju potrebu za jednim pomnijim objašnjenjem. Normalno, ono je u potpunosti moguće tek nakon dodatnih analiza za koje vjerujem da će ih hrvatski sociolozi ubrzo poduzeti. Naime, svakako bi trebalo koristiti sofisticiranije postupke statističke obrade podataka, zatim napraviti analizu po pojedinim demografskim grupama (npr. zaposleni, nezaposleni) te u analizu uvesti i generacijsku perspektivu. No, bez obzira na to što ovakve analize u ovom trenutku ne stignem obaviti, istrčat ću pred rudo te ponuditi nekoliko mogućih objašnjenja.

Kao prvo, predstavljeni podaci iako potvrđuju tezu da je tehnopesimizam kao sustav stavova koji naglašavaju da  tehnološki razvoj ne vodi nužno društvenom napretku, nego sa sobom nosi rizike i štete koje mogu nadmašiti njegove koristi, rašireniji u Hrvatskoj nego u većini analiziranih zemalja, također sugeriraju da njegova raširenost u Hrvatskoj nije izrazito velika. Naime, većina građana Hrvatske tehnologiji pripisuje pozitivne učinke: tri četvrtine ih smatra da tehnologija olakšava život, a 71,5 % da će sljedećoj generaciji pružiti više prilika. Iako se s tvrdnjom da tehnologija donosi više štete nego koristi slaže 23,6 % građana Hrvatske (naspram 15,6 % europskog prosjeka), i ovaj podatak pokazuje da je riječ o manjini.

Drugo, iako su po prva tri analizirana indikatora građani Hrvatske među (tehno)pesimističnijima u Europi, to se ne odražava na raširenost straha da će strojevi, odnosno roboti i umjetna inteligencija, u budućnosti preuzeti poslove ljudima. Taj strah u Hrvatskoj dijeli manji broj ljudi nego u većini analiziranih europskih država. Odakle ova diskrepancija? Vjerojatno bi je mogla objasniti struktura gospodarstva svake od analiziranih zemalja, zanimanje ispitanika, kao i stanje na tržištu rada. Naime, strah od toga kako će tehnološka budućnost utjecati na vrstu i dostupnost poslova svakako ovisi o tome koliki je u ukupnoj strukturi gospodarskih djelatnosti udio onih djelatnosti koje su više izložene automatizaciji, ali i o tome koliko su ljudi uvjereni da bi u slučaju gubitka posla lako pronašli novi. U Hrvatskoj, u kojoj značajan broj ljudi radi u turizmu, uslugama i javnom sektoru, a tržište rada posljednjih godina obilježava manjak radne snage i relativno niska nezaposlenost, prijetnja automatizacije vjerojatno se doživljava manjom nego u zemljama u kojima veći udio u gospodarstvu imaju djelatnosti koje su podložnije automatizaciji ili u zemljama u kojima je situacija na tržištu rada nepovoljnija.

I naposljetku, treće. U narodu u kojem je do prije nekoliko godina velika većina vozača govorila kako ne žele automobil s automatskim mjenjačem, jer žele „osobno kontrolirati vozilo“, bilo bi neočekivano da su podaci o „nelagodi“ drugačiji. Konceptualno, oni se komotno mogu dovesti u vezu s Hofstedeovim modelom nacionalne kulture. Iako nema puno empirijskih istraživanja na tu temu (npr. osobno sam upoznat samo s istraživanjem Švarc i Lažnjak (2017) te istraživanjem Rajha, Budak i Anića (2016), dostupni podaci ukazuju da je „izbjegavanje neizvjesnosti“ jedna od kulturalnih dimenzija koja se može prepoznati u modelu hrvatske nacionalne kulture definiranom prema Hofstedeu. Naime, u oba spomenuta istraživanja ova dimenzija je snažno istaknuta. To znači da su hrvatskom društvu svojstvene vrijednosti predvidljivosti, sigurnosti i kontrole. Očito je da velik broj hrvatskih građana situacije koje su nejasne, nepoznate ili nepredvidive doživljavaju kao prijetnju, a ne kao priliku. Teorijski, društva s visokim izbjegavanjem neizvjesnosti sklona su oslanjanju na provjerena pravila i rješenja, sporije prihvaćaju inovacije i oprezno pristupaju svemu što bi moglo narušiti postojeći red. Robotska operacija i vožnja u automobilu bez vozača gotovo su školski primjer takvih situacija. U njima je pojedinac lišen kontrole, a odluke o njegovom zdravlju i životu donosi stroj čije funkcioniranje ne razumije i na koje ne može utjecati. Visoka nelagoda koju u tim situacijama iskazuju građani Hrvatske stoga se može tumačiti kao izraz kulturalnog obrasca u kojem se osobnoj kontroli vjeruje više nego tehnologiji, ma koliko god ona bila napredna.

Ovoj interpretaciji bi se mogao uputiti prigovor da bi izraženo izbjegavanje neizvjesnosti trebalo biti povezano i s većom zabrinutošću oko mogućnosti da strojevi preuzmu poslove ljudima. Međutim, izbjegavanje neizvjesnosti vjerojatno se najjače očituje u trenucima u kojima je ugrožena neposredna osobna kontrola nad vlastitim tijelom i sigurnošću, a manje kad je riječ o prijetnjama više razine apstraktnosti. Robot koji operira i automobil bez vozača situacije su u kojima se gubi kontrola nad onim što se trenutno događa, dok je automatizacija većine poslova koje danas obavljamo za mnoge još uvijek samo priča o nečemu što se može dogoditi tek u budućnosti. 

Sve u svemu prezentirani podaci nas opisuju kao narod koji tehnologiju rado koristi, ali joj nerado prepušta upravljač, a još manje skalpel.

[1]Uz Hrvatsku, europski uzorak 2024. uključuje još 17 zemalja: Austriju, Češku, Dansku, Finsku, Francusku, Grčku, Island, Italiju, Litvu, Mađarsku, Nizozemsku, Njemačku, Poljsku, Slovačku, Sloveniju, Švedsku i Švicarsku. Projekt u Hrvatskoj realizira Institut za društvena istraživanja iz Zagreba, a nositelj projekta je dr. sc. Branko Ančić. Od 1. 1. 2024. projekt je financiran sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti putem fonda NextGeneration EU Europske komisije.

[2] Sve analize provedene su na ponderiranim podacima, uz primjenu post-stratifikacijskog pondera (PSWEIGHT) koji je sastavni dio baze ISSP 2024. Ponder ispravlja odstupanja strukture uzorka od strukture populacije u svakoj zemlji, pa su prikazani rezultati reprezentativni za ciljanu populaciju u pojedinim zemljama.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.