Otprilike svaki jedanaesti Europljanin (8,8 %) smatra se pripadnikom skupine koja je u njegovoj zemlji diskriminirana. Tako pokazuju podaci 11. vala Europskog društvenog istraživanja (ESS) provedenog 2023./2024. godine. Sa 7,1 % onih koji se osjećaju diskriminiranima Hrvatska je ispod prosjeka analiziranih europskih zemalja.

Europsko društveno istraživanje već je dugi niz godina zasigurno jedan od najvažnijih društveno-znanstvenih istraživačkih projekata u Republici Hrvatskoj. U vremenu „kvantomanije“, u kojem se kvantitativna društvena istraživanja provode kao na pokretnoj traci, a zaključci o pojedinim društvenim obilježjima i fenomenima često se donose ne uzimajući u obzir brojna provedbena i metodološka ograničenja, ESS predstavlja primjer vrhunske istraživačke prakse. Upravo zahvaljujući metodološkoj rigoroznosti i kontinuitetu provedbe ovaj je projekt jedan od nekoliko ključnih izvora podataka potrebnih za precizan uvid u dinamiku hrvatskog društva, ali i za njegovu usporedbu s europskim susjedima.

Važnost međunarodnih istraživačkih projekata poput ESS-a, ISSP-a, Eurobarometra ili EVS-a upravo je u tome što omogućuju dijakronijsku i komparativnu analizu društvenih procesa i obilježja. Danas, kada smo više nego ikad u novijoj povijesti integrirani u europske političke, gospodarske, kulturne i tehnološke tokove, spoznaje takvih istraživanja izrazito su korisne za društvene znanstvenike. Naime, tek širi europski kontekst omogućuje procjenu što je u našem društvu doista specifično, a što je dio širih europskih ili globalnih trendova.[1]

Dok čekamo podatke iz novog vala ESS-a, koji su s obzirom na društvene turbulencije, kako unutar Hrvatske tako i na međunarodnoj razini, prijeko potrebni svima onim koji se bave analizom domaćih društvenih zbivanja, predstavit ćemo još nekoliko zanimljivih nalaza iz 11. vala ovog istraživačkog projekta.

Osjećaj diskriminiranosti

Diskriminacija, odnosno nejednako postupanje prema ljudima zbog njihove pripadnosti određenoj društvenoj skupini, jedno je od središnjih mjesta europskih političkih poredaka, tj. zabrana diskriminacije po raznim osnovama čvrsto je ugrađena u zakonodavstvo svih europskih zemalja.

Međutim, ne postoji društvo u kojem bi samom normativnom zaštitom bilo moguće u potpunosti neutralizirati sve diskriminatorne prakse. Brojni nevidljivi rukavci društvenog života, činjenica da u svakom društvu postoje neformalni odnosi i neformalne prakse koji zaobilaze normativne štitove, kao i duboko ukorijenjene predrasude i stereotipi koji se ne mijenjaju samim aktom normiranja, čine da diskriminacija često opstaje i ondje gdje je formalno zabranjena. Stoga o raširenosti diskriminatornih praksi ne govore samo službeni podaci o prijavljenim slučajevima diskriminacije, već i ono što o vlastitom iskustvu s diskriminatornim praksama kažu sami građani. Upravo taj subjektivni osjećaj diskriminiranosti mjeri i Europsko društveno istraživanje.

Mjerenje se provodi posredstvom dvaju pitanja. Ispitanike se prvo pita bi li sebe opisali kao pripadnike skupine koja je u njihovoj zemlji diskriminirana. Oni koji odgovore potvrdno zatim navode na kojoj je osnovi njihova skupina diskriminira. Deset je mogućih kriterija po kojima se netko može osjećati pripadnikom diskriminirane skupine: boja kože ili rasa, nacionalnost, vjera, jezik, etnička pripadnost, dob, spol, seksualnost, invaliditet ili neka druga osnova.

Razlike između europskih zemalja po pitanju osjećaja diskriminiranosti su velike

Udio onih koji se smatraju pripadnicima diskriminirane skupine kreće se od 3,6 % u Grčkoj do 17,5 % na Islandu. Uz Island, najviše takvih ispitanika ima u Ujedinjenom Kraljevstvu (16,4 %) i Francuskoj (15,5 %), a slijede Latvija (13,7 %), Nizozemska (12,0 %) i Finska (11,8 %). Najmanje ih je, uz Grčku, u Litvi (4,3 %), Poljskoj (4,5 %) i Mađarskoj (4,6 %)[2].

Grafikon 1. % ispitanika koji se smatraju pripadnicima društveno diskriminirane skupine

Izvor: ESS 11 val

U grubim crtama, iznad prosjeka su zapadnoeuropske i nordijske zemlje, dok je većina srednjoeuropskih, istočnoeuropskih i južnoeuropskih zemalja ispod njega. Iznimke su Latvija i Bugarska, vjerojatno zbog velikih etničkih i jezičnih manjina u tim zemljama.

Zbog čega je broj onih koji se drže pripadnikom neke diskriminirane skupine najveći na Islandu, trebali bi objasniti islandski sociolozi. Međutim, na prvi pogled je očito (vidi podatke iz tablice 1.) kako je riječ ponajprije o tome da se u odnosu na europski prosjek znatno veći broj Islanđana smatra diskriminiranim temeljem spola, seksualne orijentacije i „drugih osnova“. Zbog spola i zbog drugih osnova diskriminiranima se smatra po 5,7 % Islanđana, a zbog seksualne orijentacije 3,2 %, što je po sve tri osnove najviše od svih 28 analiziranih zemalja. Paradoksalno je da se to događa upravo u zemlji koja je godinama na vrhu svjetskih ljestvica rodne ravnopravnosti. Moguće je da islandski podaci upućuju na to da izraženiji osjećaj diskriminiranosti ne mora zrcaliti veću diskriminaciju u stvarnosti, nego može odražavati višu osviještenost o pitanjima ravnopravnosti i manju toleranciju prema diskriminatornim praksama.

Sa 7,1% onih koji se smatraju pripadnikom neke diskriminirane skupine Hrvatska je na 19. mjestu od 28 europskih zemalja, u društvu Srbije i Portugala, tj. među deset zemalja s najnižim udjelom građana koji se osjećaju diskriminiranima. To je za  1,7 postotnih bodova ispod europskog prosjeka. Najmanje onih koji se smatraju diskriminiranim po jednoj od deset analiziranih osnova prisutno je u Grčkoj, Litvi, Poljskoj i Mađarskoj.

Različiti obrasci izvorišta diskriminiranosti

Na razini ukupnog uzorka analiziranih zemalja, najčešće spominjani izvor osjećaja diskriminiranosti je  nacionalnosti (2,0 %), a slijede spol i druge osnove (po 1,6 %), vjera (1,5 %), boja kože ili rasa (1,4 %) te etnička pripadnost (1,3 %).

Međutim, iako su udjeli slični, obrasci percipiranih izvorišta diskriminativnosti razlikuju se između zemalja.

Primjerice, u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu ističu se boja kože ili rasa (5,2 % i 4,1 %), vjera (3,6 % i 3,5 %) i spol (5,5 % i 4,4 %), a Ujedinjeno Kraljevstvo ima i drugi najviši udio diskriminacije zbog etničke pripadnosti (3,0 %). U Estoniji i Latviji prevladavaju jezik i nacionalnost, što se vjerojatno odnosi na ruskojezičnu manjinu. Također, je zanimljivo da je u Latviji, u odnosu na druge zemlje, prisutan najveći broj onih koji se smatraju diskriminirani zbog dobi (7,3 %).

Bugarska je zemlja s najvišim udjelom diskriminacije zbog etničke pripadnosti (4,9 %), a uz nju se ističe i boja kože ili rasa (2,8 %). Sličan obrazac, iako slabije izražen, vidljiv je u Slovačkoj i Mađarskoj, što vjerojatno odražava položaj romske zajednice. U Crnoj Gori se ističe nacionalnost kao izvor diskriminiranosti (5,6 %), a na Islandu i u Švedskoj spol (5,7 % i 3,8 %).

Izvor: ESS 11 val

U Hrvatskoj su dob i „druge osnove“ ključna izvorišta osjećaja diskriminiranosti

Struktura izvorišta osjećaja diskriminiranosti u Hrvatskoj znatno se razlikuje od europskog prosjeka. Gotovo da nema onih koji se smatraju diskriminiranim zbog boje kože ili rase, dok je broj onih koji smatraju diskriminiranim zbog jezika (0,3 %), zbog etničke pripadnosti (0,4 %) ili zbog nacionalnosti (0,8 %) gotovo zanemariv. Spolna pripadnost kao izvorište diskriminacije u Hrvatskoj je na razini prosjeka analiziranih zemalja (1,2% Hrvatska, prosjek analiziranih zemalja 1,6%).

Hrvatska je iznad europskog prosjeka samo po dvjema osnovama. Prva je dob: 1,9 % ispitanika smatra da pripada skupini diskriminiranoj zbog dobi, gotovo dvostruko više od europskog prosjeka (1,1 %). Po tome je Hrvatska četvrta u Europi, iza Latvije (7,3 %), Bugarske (3,0 %) i Ujedinjenog Kraljevstva (2,2 %). Drugim riječima, ako bismo temeljem ovih podataka željeli precizirati najizraženiju osnovu subjektivnog osjećaja diskriminacije u Hrvatskoj, onda je to svakako dob. Kao što je za očekivati ovo izvorište diskriminacije najviše se spominje među starijim građanima Hrvatske. Od svih onih koji su naveli da su diskriminirani po pitanju dobi, njih 61% su pripadnici baby boom generacije ili su stariji.

Drugo su tzv. „druge osnove“ (2,0 % prema europskih 1,6 %), koje su u Hrvatskoj ujedno najčešće navođena osnova diskriminacije. Što one točno obuhvaćaju, iz podataka nije moguće utvrditi. Mogu se odnositi na imovinsko stanje, regionalnu pripadnost, političke stavove ili nešto treće. Udio diskriminiranih zbog invaliditeta (0,7 %) jednak je europskom prosjeku, dok je udio onih koji se smatraju diskriminiranim zbog vjerske pripadnosti (1,2 %) i seksualnosti (0,4 %) ispod prosjeka.

Kako se osjećaj diskriminiranosti u Hrvatskoj mijenjao kroz vrijeme, može se pratiti od 2008., kada je Hrvatska prvi put sudjelovala u Europskom društvenom istraživanju. Udio građana koji sebe smatraju pripadnicima diskriminirane skupine bio je najviši u prvom mjerenju (9,9 %), a do 2010. pao je na 6,4 %. Od tada je razmjerno stabilan i kreće se oko 7 % (Grafikon 2). Statistički je značajna samo razlika između prvog mjerenja i kasnijih valova, dok se valovi od 2010. naovamo statistički značajno ne razlikuju.

Grafikon 2. % ispitanika koji se smatraju pripadnicima diskriminirane skupine u Hrvatskoj, po valovima ESS-a

Izvor: ESS4, ESS5, ESS9, ESS10 i ESS11

Prema tome, Hrvatska spada među europske zemlje u kojima se u odnosu na europski prosjek manji broj ljudi doživljava pripadnicima diskriminirane skupine. Osim toga, Hrvatska se razlikuje od europskog prosjeka po izvorima diskriminacije. Dok se u zapadnoj Europi osjećaj diskriminiranosti ponajprije veže uz rasu, vjeru, etničku pripadnost i spol, a na Baltiku uz jezik i nacionalnost, u Hrvatskoj se on u najvećem broju slučajeva veže uz dob i druge, neodređene osnove.

[1]Uostalom, značaj šireg usporednog konteksta u tumačenju društvenih pojava uvidjeli su već i utemeljitelji sociologije, pa tako Durkheim u Pravilima sociološke metode upućuje na važnost komparativnog pristupa: „uspoređujući krivulju koja izražava kretanje samoubojstava tijekom dosta dugog razdoblja s promjenama koje ista pojava pokazuje s obzirom na pokrajine, klase, seoska ili gradska naselja, spol, starost, bračno stanje itd., moguće je uspjeti, i ne proširujući istraživanje izvan granice zemlje, utvrditi prave zakone, iako je uvijek bolje da se ti rezultati potvrde drugim ispitivanjima provedenim na drugim narodima iste vrste“ (Durkheim, Pravila sociološke metode, Jesenski i Turk, str. 123).

[2] Analiza se temelji na podacima 11. vala Europskog društvenog istraživanja (ESS11). U Hrvatskoj su podaci prikupljeni između lipnja i prosinca 2023. anketiranjem licem u lice na stratificiranom slučajnom uzorku od 1.562 ispitanika. Podaci su ponderirani poststratifikacijskim ponderom (pspwght). Udio onih koji se osjećaju diskriminiranim izračunat je iz odgovora na prvo pitanje (pripadnost diskriminiranoj skupini), a udjeli po osnovama iz odgovora na drugo. Ispitanici koji na prvo pitanje nisu dali valjan odgovor (0,9 %) isključeni su iz analize. Iz analize su zbog ratnih zbivanja isključeni Ukrajina i Izrael. Nacionalni koordinator i voditelj ESS u Hrvatskoj je prof. dr. sc. Dragan Bagić.

Naslovna fotografija: Maša Tonković Grabovac

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.