Uoči ovogodišnjeg Svjetskog nogometnog prvenstva u članku Nogomet! Igra koja prevladava sve hrvatske demografske specifičnosti pokazali smo koliko je u Hrvatskoj široko rasprostranjen interes za nogomet. Prema Ipsosovu istraživanju BrandPuls, provedenom na nacionalno reprezentativnom uzorku od 1800 ispitanika, gotovo svaki drugi građanin Hrvatske (45%) u dobi od 16 do 64 godine prati nogomet u medijima, što je znatno više od košarke i rukometa, druga dva u Hrvatskoj popularna sporta. Nogomet prati 58% muškaraca i 29% žena, a interes je gotovo podjednak u svim dobnim i obrazovnim skupinama te u svim regijama.
Ovom podatku idu u prilog i drugi pokazatelji. Četvrtfinalnu utakmicu Hrvatske i Rusije na Svjetskom prvenstvu 2018. godine u Hrvatskoj je, prema podacima HRT-a, gledalo gotovo dva milijuna gledatelja. Prema posljednjem valu ISSP istraživanja (2024.), čak 67,2% građana Hrvatske vrlo je ponosno na sportska postignuća svoje zemlje, što Hrvatsku svrstava na drugo mjesto među 29 analiziranih zemalja, odmah iza Slovenije. Ako se tome pribroje oni koji su donekle ponosni (23,8%), ukupno je 91% građana ponosno na sportske uspjehe Hrvatske.
Takvi podaci lako navode na zaključak da su Hrvati sportska nacija. No, izgleda da pratiti sport i baviti se sportom nisu ista stvar. Na to prilično zorno upućuju podaci najnovijeg Eurobarometra[1].
Gotovo svaki drugi građanin Hrvatske nikad ne vježba
Na pitanje koliko često vježbaju ili se bave sportom, pri čemu se pod vježbanjem podrazumijeva svaki oblik tjelesne aktivnosti u nekom sportskom kontekstu, uključujući plivanje, brzo hodanje ili trčanje u parku, 43% građana Hrvatske starijih od 14 godina odgovara da to nikada ne čini. To je nešto viši postotak od onog svojstvenog čitavoj EU (39%). S druge strane, nekoliko puta tjedno sportom se bavi 24% ispitanih Hrvata, što je znatno manje od europske razine (38%).
Grafikon 1. Učestalost vježbanja ili bavljenja sportom, Hrvatska i EU27
Izvor: Specijalni Eurobarometar 574 – Sport i tjelesna aktivnost (Europska komisija, 2026.)
Nažalost, indikativan je i smjer promjene. U odnosu na 2022. udio onih koji nikad ne vježbaju u EU-u smanjio se za šest postotnih bodova, dok je u Hrvatskoj porastao za tri boda.
No, posebice je začuđujuće da razlika između Hrvatske i EU gotovo u potpunosti potiče iz neaktivnosti muškaraca. Naime, u Hrvatskoj nikad ne vježba 45% muškaraca, dok je taj postotak na razini EU iznosi 36%. S druge strane udio hrvatskih i europskih žena koje vježbaju je identičan – 41%. Razlike su osobito izražene kod muškaraca u dobi od 35 do 44 godine (48% Hrvatska naspram 29% EU), u dobi od 55 do 64 godine (66% Hrvatska naspram 46% EU) i u dobi od 65 do 74 godine (69% Hrvatska naspram 53% EU).
Grafikon 2. Udio građana koji nikad ne vježbaju niti se bave sportom prema spolu i dobi, Hrvatska i EU27
Izvor: Specijalni Eurobarometar 574 – Sport i tjelesna aktivnost (Europska komisija, 2026.)
Hrvati vježbaju kod kuće, Europljani u parku
Razlike postoje i u pogledu mjesta na kojem se građani bave tjelesnom aktivnošću. Polovica sportski aktivnih građana Hrvatske (50%) navodi da tjelesnu aktivnost obavlja kod kuće, u usporedbi s trećinom (33%) na razini EU-a. S druge strane, u parku ili općenito na otvorenom u puni većem broju vježbaju građani EU (47% u odnosu na 31% građana Hrvatske).
Grafikon 3. Mjesto bavljenja sportom ili drugom tjelesnom aktivnošću, Hrvatska i EU27 (moguće je više odgovora)
Baza: ispitanici koji vježbaju, bave se sportom ili drugom tjelesnom aktivnošću.
Manje zabave i opuštanja
Motivi za bavljenje tjelesnom aktivnošću u Hrvatskoj i EU-u uglavnom su slični, no pojedine razlike su upečatljive. Najveća se odnosi na zabavu: samo 12% aktivnih građana Hrvatske vježba ili se bavi sportom radi zabave, u usporedbi s 23% u EU-u. Slijedi opuštanje (30% naspram 39%), a nešto rjeđe nego u EU-u kao motivi se navode i poboljšanje ili održavanje tjelesnog zdravlja (38% naspram 44%), odlazak s jednog mjesta na drugo (24% naspram 30%) te suzbijanje učinaka starenja (15% naspram 20%).
Grafikon 4. Razlozi za bavljenje vježbanjem, sportom ili tjelesnom aktivnošću, Hrvatska i EU27 (moguće je više odgovora)
Baza: ispitanici koji vježbaju, bave se sportom ili drugom tjelesnom aktivnošću.
Instrumentalni motivi, poput poboljšanja tjelesne izvedbe, izgleda ili druženja, zastupljeni su podjednako. Razlika se, dakle, ponajprije očituje u hedonističkoj i rekreativnoj dimenziji: građanima Hrvatske tjelesna aktivnost rjeđe je izvor užitka i opuštanja nego što je to slučaj u prosjeku EU-a.
Infrastruktura i motivacija kao glavne prepreke
Kao glavnu prepreku redovitijem vježbanju građani Hrvatske, kao i ostali Europljani, najčešće navode nedostatak vremena (34%, EU 37%), a jednak je i udio onih kojima je sport preskup (12%). Najizraženija razlika odnosi se na infrastrukturu: 17% građana Hrvatske navodi da u blizini mjesta stanovanja nema prikladne i dostupne sportske infrastrukture, što je gotovo dva i pol puta više nego u EU-u (7%).
Grafikon 5. Glavni razlozi koji sprječavaju redovitije bavljenje vježbanjem, sportom ili tjelesnom aktivnošću, Hrvatska i EU27 (moguće je više odgovora)
Izvor: Specijalni Eurobarometar 574 – Sport i tjelesna aktivnost (Europska komisija, 2026.)
Kao razloge ne bavljenja sportom, građani Hrvatske također u većem broju navode nedostatak motivacije ili interesa (32% naspram 26% EU), strah od ozljeda (12% naspram 7% EU) te nedostatak prilika za vježbanje s osobama istog spola ili dobi (10% naspram 5% EU). Naposljetku, tek 6% građana Hrvatske spontano navodi da se već redovito bavi sportom, u usporedbi s 14% u EU-u, što je u skladu s nalazima o učestalosti vježbanja.
Zaključak: nacija navijača, a ne rekreativaca
Podaci Eurobarometra ne potvrđuju raširenu predodžbu o Hrvatima kao sportskoj naciji, barem ako se pod tim podrazumijeva sport kao praksa. Građani Hrvatske vježbaju rjeđe od prosječnog građanina EU-a, a udio onih koji nikad ne vježbaju u Hrvatskoj raste dok se u EU-u smanjuje. Kada su aktivni, građani Hrvatske to češće čine kod kuće nego na otvorenom, a tjelesna aktivnost im je rjeđe izvor zabave i opuštanja.
Izgleda da je sport u Hrvatskoj, posebice nogomet, prvenstveno simbolički i identitetski resurs. On okuplja ljude pred ekranima i na trgovima, izvor je kolektivnog ponosa i trenutaka zajedničkog ushita, ali taj se zanos u kud i kamo manjoj mjeri pretače i u pojedinačnu tjelesnu aktivnost. Drugim riječima, Hrvati su ponajprije nacija navijača, a manje nacija rekreativaca.
[1] Europska komisija objavila je u rujnu, uoči Europskog tjedna sporta, šesti po redu Specijalni Eurobarometar o sportu i tjelesnoj aktivnosti (br. 574). Terensko istraživanje u Hrvatskoj provedeno je od 10. do 29. travnja 2026. na uzorku od 1007 ispitanika starijih od 14 godina.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
