Simulacron 3: na razmeđu sociologije, znanstvene fantastike i računalnih simulacija
Jedan od prvih hrvatskih sociologa kojeg je zanimala znanstvena fantastika bio je Benjamin Čulig. I sam se okušao kao autor, objavivši 2003. godine pod pseudonimom Norma C. Ray (doduše ne-znanstveno) fantastični roman Prodor.
Što sociologe potiče na čitanje znanstvene fantastike? Sociologija je, kao uostalom i svaka znanost, putovanje u nepoznato. S obzirom na strogost znanstvene metode, to je putovanje nužno inkrementalno i relativno sporo. Znanstvena fantastika ubrzava putovanje u nepoznato, oslobađajući nas ograničenja, i to ne samo onih koja nameće znanstvena metoda, nego i tehnoloških pa čak i fizikalnih ograničenja svijeta u kojem živimo. Znanstvena fantastika otvara prostor za „spekulativnu sociologiju“ o kojoj govori Krešimir Krolo koji na Sveučilištu u Zadru drži kolegij Spekulativna sociologija i znanstvena fantastika.[i]
Poveznice između sociologije i znanstvene fantastike moguće je naći u više područja jer se uz pomoć znanstvene fantastike može spekulirati o mnoštvu sociološki relevantnih tema. Širem krugu čitatelja vjerojatno najpoznatiji primjeri sociološki zanimljive znanstvenofantastične literature jesu distopijski prikazi društava budućnosti, poput Divnog novog svijeta (Brave New World, 1932.) Aldousa Huxleyja, 1984. (iz 1949. godine) Georgea Orwella ili Mehaničkog pijanina (Player Piano, 1952.) Kurta Vonneguta. Ursula K. Le Guin, koju mnogi nazivaju „najvećom spisateljicom koja nije dobila Nobelovu nagradu“, autorica je brojnih djela koja se mogu smatrati sociološki relevantnima, a izdvojio bih njezin roman Ljudi bez ičega (The Dispossessed, 1974.) kao svojevrsnu „malu komparativnu studiju“ kapitalističkog i anarhističkog društva.
U jednom od svojih predavanja,[ii] Krešimir Krolo kao primjere sociološki zanimljive znanstvenofantastične literature navodi djela koja tematiziraju „transformacijski potencijal društva“, i to trilogiju Sjećanje na prošlost Zemlje (Remembrance of Earth’s Past, 2008.-2010.) kineskog autora Liu Cixina, Dinu (Dune, 1965.) Franka Herberta, seriju Prostranstvo (The Expanse, 2011.-2022.) Jamesa S. A. Coreyja[iii] i seriju Fondacija (Foundation, 1951.-1993.) Isaaca Asimova.
Računalne simulacije u znanstvenofantastičnoj literaturi
Asimovljeva Fondacija pokriva još jednu temu iz znanstvenofantastične literature kojaje meni izuzetno zanimljiva, a odnosi se na literarne prikaze računalnih modela i simulacija humanoidnih društava. U Fondaciji, primjerice, matematičar Hari Seldon, kombinacijom sociologije, povijesti i statistike, zasniva novu znanost – „psihohistoriju“ – koja omogućuje modeliranje, simuliranje i predviđanje raznih društvenih fenomena.
Kao jedno od prvih znanstvenofantastičnih djela na temu simulacije humanoidnih društava često se navodi kratka priča Mikrokozmički bog (Microcosmic God) Theodorea Sturgeona iz 1941. godine. Simulacija tu još uvijek, doduše, nije računalna, nego je riječ o minijaturnom fizikalnom modelu. Glavni junak je genijalni znanstvenik Kidder koji na pustom otoku, u laboratorijskim uvjetima, stvara populaciju minijaturnih, ali vrlo inteligentnih bića – „neoterika“. Neoterici prema Kidderovim željama ostvaruju niz znanstvenih otkrića koja su ispred najnaprednijih spoznaja njihovih ljudskih suvremenika. Pravi zaplet, međutim, slijedi kad Kidderov osobni bankar poželi komercijalizirati jedno od tih otkrića i iskoristiti ga za preuzimanje goleme financijske i političke moći u svoje ruke.
Simulacron 3
Kao prvo djelo u kojemu računalna simulacija društva zauzima središnje mjesto, obično se uzima roman Simulacron 3 Daniela F. Galouyea iz 1964. godine.[iv] Radnja romana smještena je tada sedamdeset, a danas svega osam godina unaprijed – u 2034. godinu. U tehnološkom smislu, Galouyeov je svijet budućnosti prepun za znanstvenofantastičnu literaturu uobičajenih klišeja: umjesto automobilima, prometuje se letjelicama; pješaci se mogu koristiti pokretnim trakama različitih brzina; elektrostimulacije mozga koriste se za razonodu i poboljšanje raspoloženja; umjesto mecima, puca se laserskim oružjima.
Zanimljiviji je, međutim, Galouyeov opis društva budućnosti. Društvo je izrazito konzumerističko, a ispitivanja tržišta su sveprisutna. Mnoštva anketara po cijele dane ispituju stavove ljudi na ulici ili kućnom pragu o trivijalnostima poput širine revera na novim odijelima, beznikotinskim cigaretama ili priuštivosti turističkih izleta do pojedinih svemirskih destinacija. Zakonodavstvo je uređeno tako da, osim u iznimnim slučajevima, ispitanicima nije dopušteno odbiti sudjelovanje u anketi.
Glavni junak, Douglas Hall, zaposlen je u velikoj kompaniji koja razvija golemu simulaciju ljudskog društva kodnog naziva Simulacron-3, što je složenica od simulacrum i automaton, dok brojka označava treću inačicu simulacije. Simulacron-3 sadržava oko 10 000 „reakcijskih jedinica“ – humanoidnih računalnih agenata, u suvremenoj terminologiji. Bogati vlasnik kompanije, Horace P. Siskin, prepoznaje tržišnu priliku da jeftinijim istraživanjem simulacijskih agenata, koji su vjerne kopije ljudskih jedinki, zamijeni relativno skupa ispitivanja licem-u-lice. Osim toga, namjera mu je s vremenom simulaciju koristiti ne samo za istraživanja tržišta, nego i za ispitivanja političkih stavova koja bi pomogla njegovim političkim ambicijama. Siskin daje naslutiti da mu je krajnji cilj uspostava jednostranačkog režima kojemu bi on osobno bio na čelu.
Između Halla i Siskina vlada latentna napetost, jer Hall ima sasvim drugačiju viziju korištenja Simulacrona 3 – isključivo za „sociološka istraživanja“. Pritom je šteta što si Galouye nije dao mašti na volju i podrobnije specificirao kakva bi to „sociološka istraživanja“ bila, osim što naznačuje da je svrha Simulacrona 3 plemenitija u Hallovoj viziji nego u Siskinovoj.
Nakon smrti voditelja projekta Simulacron 3, Hannona Fullera pod sumnjivim okolnostima, Hall preuzima Fullerovu dužnost. Napetost se pojačava jer simulacijski projekt dolazi pod povećalo javnosti nakon što za nj saznaju anketari, koji naslućuju da će postati bespotrebni, osjećaju se ugroženima vjerojatnim gubitkom radnih mjesta i organiziraju prosvjede ispred prostora tvrtke.
Zaplet romana može se podijeliti na dva who-done-it dijela: u prvom dijelu Hall pokušava otkriti kako je Fuller skončao i tko je odgovoran za njegovu smrt. Taj se misterij razrješava na najneobičniji način. Tijekom rutinske kontrole Simulacrona 3, koja se odvija tako da član razvojnog tima uroni u virtualnu stvarnost simulacije, Hall saznaje da je Fuller otkrio da je i njihov svijet samo simulacija kojom se upravlja iz svijeta još više razine. S obzirom na to da je Fuller time postao opasan, upravljači iz svijeta više razine odlučili su ga eliminirati, ali je on prije toga svoju tajnu uspio sakriti u svijetu niže razine, tj. u Simulacronu-3.
Hall postaje svjestan da je, otkrivši Fullerovu tajnu, i sam postao kandidat za eliminaciju s više razine. Stoga u drugom dijelu romana Hall rješava novu who-done-it zagonetku: tko je „kontaktna jedinica“ – agent preko kojeg svijet više razine nadzire simulaciju Hallovog svijeta. Hall o postojanju „kontaktne jedinice“ u svom svijetu zaključuje po analogiji: s obzirom na to da se Simulacron-3 iz Hallovog svijeta nadzire putem „kontaktne jedinice“ u Simulacronu 3, Hall smatra da se i njegov vlastiti svijet vjerojatno na sličan način nadzire iz svijeta više razine. Hall se nada da bi, uništivši „kontaktnu jedinicu“, mogao sebi otvoriti priliku za opstanak.
Pomalo predvidljivo, Hall s vremenom otkriva da je „kontaktna jedinica“ upravo žena u koju je zaljubljen – Fullerova kći Jinx. Roman dobiva svojevrstan film-noirovski štih jer je Jinx podvojena između simpatije prema Hallu i potrebe da se vrati u svoj svijet – svijet više razine iz kojega potječe. S druge pak strane, Hall je podvojen između ljubavi prema Jinx i svijesti da njih dvoje dijeli barijera između dvaju svjetova.
Potencijalnim čitateljima ne želim otkriti rasplet, nego ću se radije osvrnuti na još neke značajke Galouyeova romana. Već sam spomenuo slabije strane – povremenu klišejiziranost i predvidljivost. Čitatelj senzibiliziran za sociološki relevantnu tematiku također bi mogao poželjeti još više takvih tematskih elemenata umjesto, recimo, pomalo banalnih akcijskih scena u kojima se iz svijeta više razine Halla pokušava uništiti napadima divljih životinja iz njegovog svijeta. Uza sve te manjkavosti, valja, međutim, priznati da Galouye vješto i izuzetno brzo razvija fabulu, pri čemu još uspijeva barem nabaciti, a ponekad i produbiti, sociološke ili filozofske implikacije pojedinih literarnih zamisli.
Sociološke teme u Simulacronu 3
Već je sam prikaz konzumerističkog društva, u kojem su istraživanja tržišta toliko sveprisutna da čak četvrtina zaposlenih radi u profesijama povezanima s ispitivanjima javnog mnijenja, sociološki intrigantan.
Nadalje, tu je pitanje utjecaja automatizacije na tržište rada. Jedna od motivacija za izradu Simulacrona 3 jest pojeftinjenje istraživanja tržišta zamjenom anketarskog sustava, sa stvarnim ispitivačima i ispitanicima, simulacijskim sustavom podražaja računalnih agenata i prikupljanja podataka o njihovim reakcijama na te podražaje.
Druga motivacija za izradu Simulacrona 3 jest zadovoljavanje političkih ambicija vlasnika kompanije, što nas vodi prema danas itekako aktualnom pitanju utjecaja tehno-oligarha na izborne i druge političke procese.
Još je općenitije pitanje o (zlo)upotrebi tehnologija za stvaranje virtualnih stvarnosti u svrhu oblikovanja javnog mnijenja i masovnog nadzora, kao i pitanje stupnja do koje je bilo humanoidnim, bilo artificijelnim agentima uopće moguće razlikovati stvarnost od privida. Moglo bi se reći da Galouye u literarnoj formi barem djelomično anticipira Baudrillarda i njegova razmatranja o simulacrumu i simulaciji koja će uslijediti gotovo dva desetljeća nakon publikacije Simulacrona 3.
Galouye je osmislio cijelu hijerarhiju „ugniježdenih“ simuliranih svjetova. Naime, Simulacron 3 ugniježden je u Hallovom svijetu, a Hallov je svijet ugniježden u svijetu više razine iz kojeg potječe Jinx. Premda Galouye ne ide tako daleko, čitatelje ništa ne sprečava pretpostaviti da bi i svijet treće razine mogao biti samo simulacija kojom se upravlja iz svijeta još više – četvrte – razine. Hall racionalizira veliku sličnost između svih tih svjetova na sljedeći način: kako bi simulacija svijeta niže razine mogla biti korisna svijetu više razine, nužno je da svijet niže razine predstavlja što vjerniju reprodukciju svijeta više razine. Zanimljivo je, također, da u svijetu više razine postanu zabrinuti zbog mogućeg gubitka kontrole nad Hallovim svijetom ne samo zbog Fullerovog i Hallovog otkrića kontrole s više razine, nego i zbog činjenice da bi ostvarenje Siskinove zamisli o zamjeni anketara simulacijom značilo eliminaciju anketara koji, uz „kontaktnu jedinicu“, predstavljaju dodatni kanal kontrole nad svijetom niže razine.
Ekranizacije Simulacrona 3 i njemu slična djela
Simulacron 3 ekraniziran je barem dvaput – prvi put 1973. godine, kao dvodijelni film Welt am Draht,za njemačku televiziju, i to u režiji ni manje ni više nego Reinera Wernera Fassbindera, a drugi put 1999. godine kao holivudski film The Thirteenth Floor u produkciji Rolanda Emmericha („Dan nezavisnosti“, „Godzilla“, „Patriot“, „Dan poslije sutra“) i režiji Josefa Rusnaka. Nisam gledao ni jednu od tih ekranizacija, a moram priznati da me više intrigira Fassbinder od holivudskih rutinera.
Simulacron 3 spominje se i kao preteča popularne serije znanstvenofantastičnih filmova Matrix, no nisam našao dokaze u prilog eventualnoj tvrdnji da su autori Matrixa poznavali Galouyeovo djelo (za razliku od Baudrillardovog, na koje se doista pozivaju). Čini se da su paralele između Simulacrona-3 i Matrixa, poput činjenice da oba djela tematiziraju egzistenciju unutar simulacije, tek plod slučajnosti.
Egzistencijom unutar simulacije bavi se i kratka priča Tunel ispod svijeta (The Tunnel under the World) Frederika Pohla iz 1955. godine. Protagonisti su humanoidni roboti s implantiranom inteligencijom ljudskih bića – riječ je, dakle, o svojevrsnoj kombinaciji mehaničke i računalne simulacije. Glavni protagonist s vremenom, slično Hallu, otkriva da egzistira u simuliranom svijetu koji je, kao i u Simulacronu 3, isprva izrađen u svrhu istraživanja tržišta da bi na kraju služio i za ispitivanje političkih stavova. S obzirom na višestruke sličnosti između dvaju djela, vjeruje se da je Galouye znao za Pohlovu priču te mu je ona možda poslužila i kao predložak za Simulacron-3. Galouye je, međutim, podrobnije razradio motiv računalne simulacije i proširio ga do višerazinske hijerarhije simuliranih svjetova.
Fondacija, Mikrokozmički bog, Tunel ispod svijeta i Simulacron-3 gotovo sigurno ne iscrpljuju popis znanstvenofantastičnih djela na temu simulacija humanoidnih društava. Dapače, literatura u tom – nazovimo ga tako – „podžanru“ neprestano se povećava pa je tako i ove godine već objavljen roman Entanglement Jeromea Piercyja u kojemu računalni modeli i simulacije zauzimaju važno mjesto.
Simulacron 3 i spekulativna sociologija
Na kraju, vratimo se još malo na doprinos znanstvene fantastike sociologiji putem širenja spekulativnih obzora. Slično kao što Kidder u Mikrokozmičkom bogu ubrzava metabolizam i evoluciju neoterika do neslućenih granica, tako i znanstvena fantastika ubrzava sociološke (i druge) spekulacije vodeći nas u područja koja (još) nisu dostupna strogom znanstvenom tretmanu. Kako bi izgledao svijet u kojemu nije potreban informirani pristanak sudionika istraživanja, nego je sudjelovanje zakonska obveza? Gdje su granice računalnih simulacija ako memorijski i procesorski kapaciteti računala nisu ograničeni? Koji su mehanizmi kontrole simulacija velikih razmjera i je li takve simulacije uopće moguće kontrolirati? Sve su to primjeri spekulacija koje otvara Simulacron-3.
Cijena ubrzanja i širenja spekulativne dimenzije putem znanstvene fantastike jesu, naravno, i greške. Deseci svezaka znanstvenofantastične literature, uključujući i Simulacron 3, predviđali su da ćemo se danas svakodnevno voziti letjelicama umjesto automobilima, što očito nije slučaj. S druge strane, međutim, ubrzavanje spekulacija ima i mnoge poželjne posljedice: od krajnje nepretenciozne, eskapističke zabave naših radoznalih umova pa do znatno ozbiljnije stimulacije sociološke imaginacije, bilo da je riječ o distopijskim vizijama budućnosti, transformativnom potencijalu društava, reperkusijama upotrebe velikih računalnih modela i simulacija ili nekim drugim pitanjima koja ovaj članak nije uspio ni dotaknuti, a koja je zasigurno moguće pronaći u inače vrlo obimnoj znanstvenofantastičnoj literaturi.
Zahvale
Zahvalan sam sudionicima rasprava na mailing listi SIMSOC (Simulation of Society) koja okuplja istraživače i praktičare računalnih simulacija u društvenim znanostima, od kojih sam dobio inspiraciju za ovaj članak, kao i putokaze na znanstveno-fantastičnu literaturu (osobito onu raniju) koja se bavi tematikom računalnih modela i simulacija. U relevantnim su raspravama poimence sudjelovali: Edmund Chattoe-Brown, Juliette Rouchier, Jason Thompson, Nick Gotts, Dawn Parker, Christopher Watts i Jerome Piercy.
Također sam zahvalan Petri Rodik koja me prva upozorila na sociološku relevantnost opusa Ursule K. Le Guin.
[i] Postoje i autori, poput Gillian Rose, koji spekulativnu sociologiju razmatraju bez referenci na znanstvenu fantastiku. Međutim, mene u ovom članku, baš kao i Krolu, zanimaju upravo poveznice između spekulativne sociologije i znanstvene fantastike.
[ii] https://kigo.hr/kresimir-krolo-znanstvena-fantastika-i-spekulativna-sociologija/
[ii] Pod tim se pseudonimom kriju autori Daniel Abraham i Ty Franck.
[iv] U UK-u je Simulacron 3 izdan pod naslovom Counterfeit World.
Fotografija: Eduard Dimač
