Sociološke skice: od digitalizacije društva ka digitalnoj solidarnosti

U vremenu intenzivne proizvodnje slika i drugih sadržaja,sjetim se priče iz Goldingovih Nasljednika, gdje likovi preko cijelih stranica pokušavaju komunicirati o svijetu oko njih bez jezika. No, osim prikaza napora koji je nekad bio potreban kako bi se sporazumijevalo, to je primarno priča o dolasku novih ljudi u svijet, njihovim sporadičnim kontaktima te nestanku starih. S njima polako nestaje i slika njihovog svijeta koji se počinje otkrivati u novim riječima i slikama. Rastvaranje starog društva se pokazuje kao rastvaranje predodžbi (Bauman). Ova parabola tiče se temeljnih društvenih procesa kao što su podjela rada, racionalnost i solidarnost te njihove promjene u okolnostima digitalizacije. A opet se tiče i ljudi, jer strukture nisu jedino što se rastvara. 

Digitalizacija i nova podjela rada

Brojne društvene promjene koje se trenutno odvijaju uzorkovane su sveopćom i intenzivnom digitalizacijom. Ona se manifestira kroz skup brojnih djelatnosti koje sudjeluju u digitalnoj ekonomiji i u suštini označava tendenciju elektroničke reprezentacije aktivnosti. Za razliku od informacije s temeljnom karakteristikom analognog zapisa, digitalizacija predstavlja novu kvalitetu[1]. Moguće ju je izraziti primjerice kroz digitalizaciju arhivske građe, video-kazeta, slika, usluga, radnih procesa, mjerenja itd., gdje novi tehnološki pomaci konstantno pomiču njezine granice i pojačavaju društvenu transformaciju. Same se informacije digitaliziraju te postaju sve brže, dok s druge strane gotovo sve postaje informacija. U takvom društvu digitalizacija prolazi središtem mnogih aktivnosti, djelatnosti i sustava postajući postupno temeljem nove podjele rada. Dobar pokazatelj toga su podaci Državnog zavoda za statistiku o zaposlenima u pravnim osobama u informacijsko-komunikacijskom sektoru.

2014.2019.2023.
Informacije i komunikacije28 321  42 99258 584
Računalno programiranje, savjetovanje i povezane djelatnosti8 08719 44434 513

Izvor: DZS

Dok se u razdoblju od 2014. do 2023. ukupan broj zaposlenih u Republici Hrvatskoj povećao za 23,9%, broj zaposlenih u informacijskim i komunikacijskim djelatnostima se udvostručio. Ako gledamo užu djelatnost računalnog programiranja, povećanje iznosi 425 %. Hrvatsko digitalno društvo dobiva svoju digitalnu klasu. Na tragu aktualnih istraživanja i rasprava o društvenim klasama u Hrvatskoj (Doolan i Tonković; 2021; Petrić, Tomić-Koludrović, Zdravković, Cvetičanin i Leuigna; 2022; Burić; 2024) ostaje pitanje gdje pozicionirati tu klasu te koji su to kapitali kojima 60-ak tisuća ljudi u ovom sektoru raspolaže? Jednostavnije je sastaviti njezine fragmente preko Burićevog prikaza (2024) koji bi obuhvaćali kognitivne poduzetnike, ljude od bilo gdje, kognitivne radnike, developere i numerate[2] te zaključiti da je riječ o kombinaciji visoke i više srednje klase. U digitalnom društvu gdje su poluge regulacije sastavljene u kodu, softveru i umreženom poslovanju, ova skupina na neki način zamjenjuje prethodnu upravljačku klasu. U novom ruhu, gdje više upravlja (i zarađuje) kroz tržište nego kroz državu.

Pametne naprave i racionalizacija

Digitalizacija daje racionalizaciji, procesu koji bi polazeći od Webera mogli opisati kao dominaciju znanstvenih spoznaja i tehnika u gotovo svim aspektima svakodnevnog života, novi zamah. Primjerice, pametni satovi omogućavaju roditelju da u svakom trenutku može provjeriti gdje je njegovo dijete i koliko brzo se kreće. Digitalizacija školskih dnevnika pruža priliku da se izostanci opravdaju klikom miša bez nepotrebnih dolazaka u školu i susreta s razrednicima. Naručivanje hrane preko aplikacija najbolje pokazuje što znači platformizacija rada i digitalna prekarna ekonomija. Dok kupovinom kruha i pekarskih proizvoda možemo skupljati bodove, preko platformi za dijeljenje možemo iskoristiti svoj auto, stan ili neki drugi uspavani kapital. Vrhunac nove racionalnosti su različite aplikacije za zaokupljanje dječje pozornosti kako bi roditelji mogli imati vrijeme za sebe, oglašene u tiskanim medijima. Credo cijelog procesa nalazi se u epitetu pametan. On omogućava da možemo racionalno prihvatiti aplikacije i rješenja koja su pametna, pa će se sama pobrinuti i zamijeniti sve navedene procese, tako da moderni čovjek ne mora više misliti na nevažne sitnice, nego se posvetiti povećanju svoje produktivnosti i vremenu za sebe, svojoj karijeri i obitelji. Baumanovski rečeno, novi čovjek je pametni potrošač, a emancipirani radnik je onaj koji koristi umjetnu inteligenciju. Barem se tako govori.

Dakle, pametne naprave bi nas trebale osloboditi, ali granice te slobode idu u smjeru slobode od tradicionalnih spona (Fromm). Nova podjela rada ima svoju racionalnost koja nam pruža mogućnost da se prilagodimo novim okolnostima i smjeru u kojem se stvari razvijaju. Pa tako, nakon pametnih aplikacija i stvari lakše prihvaćamo i konzumiramo umjetnu inteligenciju. I dok imamo priču o tome kako će nas moderne tehnologije osigurati od  briga svih vrsta, s druge strane sve se više brinemo zbog moderne tehnologije i njezinog utjecaja. Riječ godine prema Oxfordskom rječniku je brain rot, odnosno truljenje mozga kao posljedica prekomjerne konzumacije trivijalnog online sadržaja. Pitanja s kojima se danas konačno suočavaju sustavi (primarno obrazovni) novoj su digitalnoj klasi poznata gotovo desetljeće. Znatno prije vijesti da direktor Samsunga svojoj kćeri nije dao pametni telefon prije 11. godine,  IT elite u silicijskoj dolini ugovorima su obvezivale svoje dadilje na nekorištenje ekrana pred njihovom djecom.

Digitalizirana solidarnost

Kao što je Durheim uvidio, podjela rada predstavlja moralni fenomen. Kao takva ona nameće i raspravu oko njenog smjera. Budući da sve veći broj djelatnosti sudjeluje u digitalizaciji i da se sve više aktivnosti digitalizira, to imanentno znači da sve veći broj situacija potpada pod prijepore vrijednosnog i moralnog opredijeljenja. Kako rješavati ta pitanja, ako uopće? Objavljivati slike svoje djece na društvenim mrežama, dijeliti svaku važnu misao koje se dosjetimo, digitalizirati nastavne procese, platformizirati kulturu i kazališta? Izgleda da se kognitivna dihotomija odlučivanja racionalno-iracionalno poklapa se sa vrijednosnim orijentacijama progresivno-tradicionalno.

Smatramo li da je u ovom slučaju smjer solidarnosti kojim se krećemo kroz puko praćenje novih aktivnosti, djelatnosti i funkcija poželjan smjer društvenog kretanja? Ako nove generacije sve više aktivnosti provode online gdje njihovom socijalizacijom sve više dominiraju algoritmi i platforme, kako će se za 10-15 godina formirati slika o tome koji su smjerovi društvenog razvoja prihvatljivi? Castells je tvrdio da je kultura interneta kultura njegovih tvoraca. U visoko digitaliziranom društvu internet oblikuje kulturu brže nego ikad. Odupirati se tim snagama znači odupirati se novoj kulturi. No, što kad su njihovi izvori sve samo ne neutralni? Mreža digitalne komunikacije omogućava da se više i brže nego ikad kapitaliziraju informacije svih vrsta, na zadovoljstvo tehnoloških kompanija. Kao što Castells u Moći identiteta zaključuje: ”Nova moć je u informacijskim kodovima i reprezentirajućim slikama oko kojih društva organiziraju svoje institucije, a ljudi sebi grade živote i odlučuju o svojem ponašanju”.

U kojoj mjeri se uopće može raspravljati o novoj podjeli rada i racionalnosti ako se opiranje tom gibanju pokazuje kao neracionalno, ili još gore kao tradicionalno. Na koji način razmišljati o novim strukturama i procesima, ako samim činom propitujemo dosege tehnologije i znanosti? Danas je biti neumrežen biti devijantan. U situaciji kad su nam mir i sigurnost postali sve važniji koliko smo uopće voljni propitivati pametne strukture te se izlagati prijeziru?

Sociologija digitalnog društva

U toj situaciji lakše se prikloniti dominantnim strujanjima i ne suprotstavljati se napretku. Najlakši izbor je ne učiniti ništa što bi izgledalo kao opredjeljivanje. Koja je tu zadaća sociologije? Je li zadaća sociologije olakšati prijelaz ka novom digitalnom društvu, optimizirati platformizaciju kulture i obrazovanja, poticati digitalizaciju socijalizacije, istraživati javno mnijenje o umjetnoj inteligenciji i transformaciji rada, legitimirati novi poredak? Ovaj autor nije siguran. Zadaća sociologije zasigurno nije praćenje dominantnog narativa kojeg proizvode tehnološke kompanije i marketinške agencije. Treba li sve sustave koje smo gradili kao društvo reprogramirati i potčiniti digitalnim gibanjima? Barem jedan segment promjena vezan uz školstvo nam pokazuje što se događa dok polako postajemo digitalizirani. Puni slika, prazni od riječi. 

Druga strana sociološkog promišljanja digitalizacije društva, solidarnosti i racionalnosti, tiče se pitanja kako zapravo organizirati osnove društvenog života. Ili Baumannovim riječima, razumjeti nečiji usud znači biti svjestan da se on razlikuje od nečije sudbine, poznavati složenu mrežu uzroka koja je proizvela i njega i ono po čemu se razlikuje od te sudbine. Njegovo predviđanje o psihološkom teretu života punog nesigurnosti i bijega odnosi se i na sociologiju. Kako se postaviti prema promjeni struktura i vrijednosti? Bez razumijevanja usmjerenog na uzroke trenutnog stanja, teško je izliječiti pacijenta koji je na rubu anomije. Višestrukost izbora i vrijednosti otvara prostor i za gotovo zaboravljenu sociologiju morala. Samo temeljitim promišljanjem struktura i procesa suvremenog društva možemo očekivati slobodu izbora – kako za članove društva tako i za društvene sustave.


[1] Ovakvo tumačenje malo je pojednostavljeno i ne poklapa se teorijski s definicijom informacije u Hrvatskoj enciklopediji (https://enciklopedija.hr/clanak/informacija ) . Sama informacija može i ne mora biti digitalizirana.

[2] Ova slika bi se mogla proširiti na digitalni prekarijat, koji bi obuhvaćao obavljanje jednostavnijih poslova za potrebe digitalizacije i umreženog društva poput moderiranja sadržaja na društvenim mrežama, klasifikaciju podataka za treniranje algoritama i popratnih usluga. Sektor koji kod nas nije razvijen, a najbolje ga pokazuje platforma Amazon Turk.

Autor

  • Toni Pranić

    Toni Pranić je viši predavač na Pravnom fakultetu Osijek. Rođen je 1986. godine u Zagrebu, diplomirao sociologiju te završio preddiplomski studij povijesti na Hrvatskim studijima. Od 2014. godine radi na Pravnom fakultetu Osijek gdje sudjeluje u izvođenju nastave na studijima prava, socijalnog rada te na stručnom upravno studiju. Mlađi je urednik u časopisu Pravni vjesnik. Pohađao je doktorski studij sociologije na Sveučilištu Corvinus gdje je položio rigorosum. Glavni istraživački interesi su mu pitanja pravednosti, društvene nejednakosti, pravna kultura, digitalizacija, kvalitativne metode istraživanja te naravno, sociološke teorije. Član je Hrvatskog sociološkog društva.

    View all posts