Je li poštivanje zakona važnije od etničkog podrijetla? Stavovi Hrvata o izvorištima nacionalnog identiteta

Prije nešto više od dva mjeseca, sociologija.hr predstavila je podatke iz International Social Survey Programme (ISSP) istraživanja o nacionalnom ponosu u Hrvatskoj i europskim zemljama. Pokazali smo da je Hrvatska europski prvak po rastu institucionalno-razvojnog nacionalnog ponosa u posljednjem desetljeću. Naime, ponos gospodarskim postignućima, razvojem demokracije i političkim utjecajem Hrvatske u svijetu prilično je porastao između 2013. i 2023. godine, odražavajući pozitivnu percepciju ulaska u EU i gospodarski napredak. Istovremeno, etnosimbolički ponos, onaj koji se odnosi na kulturna i sportska postignuća kao i na nacionalnu povijest i dalje je među najvišima u Europi.

U ovom članku ponovno se bavimo nacionalnim identitetom, ali iz druge perspektive. Dok smo u prvom analizirali nacionalni ponos kao afektivnu, emocionalnu dimenziju odnosa prema naciji, u ovom članku analiziramo kako građani procjenjuju važnost pojedinih mogućih izvorišta nacionalnog identiteta. Konkretno, zanima nas koja obilježja ispitanici u ISSP istraživanju smatraju ključnima za to da netko „bude pravi Hrvat“.

Kao i u slučaju analize nacionalnog ponosa i u ovom slučaju analizirani su podaci prikupljeni u okviru International Social Survey Programme (ISSP), modula nacionalni identitet, i to u valovima 2013. (N = 1.000 za Hrvatsku) i 2024. (N = 1.400 za Hrvatsku)[1].

Dva izvorišta nacionalnog identiteta i procjena njihove važnosti

Upitnik ISSP, u modulu nacionalni identitet sadrži niz pitanja o važnosti različitih kriterija prema kojima se netko prepoznaje kao pripadnik pojedine nacije. Svaki kriterij procjenjuje se na ljestvici od četiri stupnja: 4 – veoma važno, 3 – prilično važno, 2 – nije baš važno, 1- uopće nije važno. [2] Na temelju faktorske analize koja je učinjena na sub-uzorku europskih zemalja i koja je obuhvatila šest čestica koje se nalaze u bazi podataka iz 2024. godine, identificirane su dvije latentne dimenzije. Prvu nazivamo etničko podrijetlo kao izvorište nacionalne identifikacije. Ova dimenzija saturira tri čestice: biti rođen u Hrvatskoj, biti katolik/vjernik i imati hrvatske pretke. Dakle, ova dimenzija ističe važnost navedenih obilježja za „biti pravim Hrvatom“. Naziv etničko podrijetlo kao izvorište nacionalnog identiteta za ovu dimenziju odabran je jer sve tri čestice koje ju definiraju opisuju obilježja koja su pripisana, koja se nasljeđuju ili stječu rođenjem, tj. nisu stečena osobnim izborom. To se u potpunosti odnosi na činjenicu rođenja u nekoj zemlji i pretke, a u Hrvatskoj u velikoj mjeri i na religijsku pripadnost[3].

Drugu dimenziju čini samo jedna čestica: poštivati hrvatske političke institucije i zakone. Ona upućuje na građansku dimenziju nacionalnog identiteta, nešto što bi se svakako moglo podvesti pod jedno šire shvaćanje ustavnog patriotizma, koncepta koji naglašava osjećaj privrženost i lojalnost političkim načelima i vrijednostima ustavnog poretka (poput ljudskih prava, demokracije i vladavine prava), tj. poštivanje institucija kao osnove nacionalnog identiteta.

Važno je napomenuti da je faktorizacijom čestica osjećati se Hrvatom/Hrvaticom svrstana uz institucionalnu dimenziju. Unatoč tome, odlučili smo je izostaviti iz analize. Naime, dok poštivanje institucija i zakona nedvosmisleno upućuje na građanski / institucionalni odnos prema naciji – na ono što pojedinac čini i kako se ponaša kao član političke zajednice, osjećaj nacionalne pripadnosti psihološki i sadržajno bitno je drugačija kategorija. Riječ je o subjektivnom doživljaju nacionalnog identiteta koji može biti ishod različitih procesa. Primjerice, netko se osjeća Hrvatom zbog podrijetla i vjere, netko zbog jezika i kulture, netko zbog privrženosti institucijama i državi. Čestica dakle mjeri afektivnu  posljedicu, tj. osjećaj koji može nastati iz etničkih, građanskih ili bilo kojih drugih izvorišta. Uključivanje takve čestice u indeks koji pretendira mjeriti važnost poštivanja političkih institucija i zakona kao izvorišta nacionalne identifikacije narušilo bi njegovu sadržajnu valjanost jer bismo miješali kriterij (poštivanje institucija) s ishodom (osjećaj pripadnosti). Stoga smo se odlučili za konzervativniji pristup i građansku dimenziju operacionalizirali isključivo česticom koja se odnosi na konkretno, mjerljivo ponašanje i stav prema institucionalnom poretku[4].

Nažalost, u bazi podataka iz 2024. godine ne pronalazimo čestice koje konceptualno bolje opisuju građansku dimenziju nacionalne identifikacije, a koje su prisutne bazi podataka iz 2013. godine: živjeti veći dio života u zemlji, te govorit hrvatski jezik. Da su bile dostupne, institucionalna dimenzija bila bi mjerena s više indikatora što bi svakako utjecalo na veću pouzdanost mjerenja. Dakle, izostanak ovih čestica iz istraživanja u 2024. ostavlja ovo izvorište nacionalne identifikacije kud i kamo siromašnije operacionaliziranim, tj. svodi je na samo jednu česticu, što je ograničenje koje svakako treba imati na umu pri interpretaciji podataka, tj. ograničenje koje ne dozvoljava da oni tumače drugačije doli kao gruba eksploracija ovog zanimljivog društvenog fenomena.

Poštivanje institucija i zakona je važnije od etničkog podrijetla

U tablici broj 1. prikazane su prosječne vrijednosti obje analizirane dimenzije. Napominjemo da je vrijednost dimenzije etničke pripadnosti kao izvorišta nacionalne identifikacije dobivena uprosječivanjem triju čestica koje je saturiraju. Podaci upućuju na dvije ključne činjenice. Prvo, upućuju da je građanima i u 2013. i u 2024. poštivanje hrvatskih institucija i zakona za nacionalnu identifikaciju bilo važnije od etničkog podrijetla. Drugačije rečeno, nešto veći broj građana smatra da je postupanje u skladu sa zakonima i poštivanje institucija ključno za „biti Hrvatom“ (anketno pitanje je glasilo: Koliko je važno da bi netko uistinu bio… (nacionalnost ispitanika).  

Drugo, podaci ukazuju da je između 2013. i 2024. godine u Hrvatskoj porasla percipirana važnost obaju izvorišta nacionalnog identiteta, i to statistički značajno. Važnost etničkih izvorišta nacionalnog identiteta porasla je s prosječne vrijednosti 2,80 na 2,93 (t = 5.96, p < ,001), dok je važnost poštivanja institucija i zakona kao izvorišta nacionalnog identiteta porasla s 3,00 na 3,32 (t = 15.18, p < ,001). Dakle, važnost obaju koncepata nacionalne identifikacije rasla je paralelno, pri čemu je rast institucionalnih izvorišta nacionalne identifikacije rastao brže. 

Tablica 1. Važnost izvorišta nacionalnog identiteta 2013. i 2024. godine

Izvor: ISSP 2013., 2024.

Distribucija odgovora na čestici poštivanja institucija i zakona kao izvorišta nacionalnog identiteta dodatno oslikava tu dinamiku.

Tablica 2. Važnost poštivanja institucija i zakona kao izvorište nacionalne identifikacije

Izvor: ISSP 2013., 2024.

Kao što je iz prethodne tablice vidljivo udio ispitanika koji poštivanje institucija i zakona smatraju veoma važnim kriterijem za to da bi netko bio pravi Hrvat porastao je s 34,7% u 2013. na 48,5% u 2024. godini. Drugim riječima, u 2013. godini je svaki treći ispitanik smatrao da je poštivanje zakona i institucija važno da se netko identificira kao pravi Hrvat, dok je u 2024. godini to smatrao svaki drugi ispitanik. Istovremeno, udio onih koji ovaj kriterij kao izvorište nacionalne identifikacije smatraju nevažnim (kategorije nije baš važno i uopće nije važno zajedno) prepolovio se: pao je s 26,7% na 13,5%.

Navedeni podaci sugeriraju, da je usprkos rasta važnosti etničkog podrijetla za nacionalnu identifikaciju, važnost poštivanja institucija i zakona u promatranom periodu rasla kud i kamo brže.  To otvara zanimljivo pitanje o mogućem smjeru dugoročnih promjena. Naime, ukoliko se ovaj trend nastavi, možemo pretpostaviti da će s vremenom institucionalna dimenzija postajati sve izraženijom komponentom hrvatskog nacionalnog identiteta, što bi Hrvatsku približilo zapadnoeuropskom obrascu u kojemu je privrženost institucijama i zakonima, a ne etničko podrijetlo, središnje izvorište osjećaja nacionalne pripadnosti.

Po dominantnim stavovima o važnosti etničkih i institucionalnih izvorišta nacionalnog identiteta Hrvatska je slična pojedinim postsocijalističkim zemljama

Kada se podaci o stavovima o važnosti etničkih i institucionalnih izvorišta nacionalnog identiteta sagledavaju u europskoj perspektivi, Hrvatska je čvrsto pozicionirana u grupi koju čini većina postsocijalističkih zemalja iz srednje i istočne Europe koje su sudjelovale u istraživanju 2024. godine. Dakle, gotovo četiri desetljeća nakon pada komunizma i formiranja samostalne države te više od deset godina od ulaska u Europsku uniju, Hrvatska po pitanju stavova o tome što je važno za nacionalnu identifikaciju ostaje puno bliža Vilniusu, Budimpešti i Bratislavi nego Stockholmu ili Oslu. Na to ukazuju sljedeća dva grafikona.

Grafikon 1. Važnost etničkog podrijetla kao izvorišta nacionalne identifikacije (isprekidana linija predstavlja prosječnu vrijednost analiziranog uzorka)

Izvor: ISSP 2024.

Na dimenziji važnosti etničkih izvorišta nacionalne identifikacije Hrvatska u 2024. bilježi vrijednost 2,93 što je gotovo identično kao  i sve ostale analizirane istočnoeurpske i srednjeeurpske zemlje izuzev Slovenije. Dakle, kao i u Litvi, Mađarskoj i Slovačkoj, tako je i u Hrvatskoj etnička osnova nacionalnog identiteta građanima važnija nego što je to u većini ostalih analiziranih zemalja (u prosjeku 2,9  dok prosjek za sve analizirane zemlje iznosi 2,41). Od ove pravilnosti odudara samo Slovenija koja je po ovom kriteriju bliža Austriji i Danskoj. Nakon srednjeeuropskih i istočnoeuropskih zemalja, prema važnosti etničkog kriterija za nacionalnu identifikaciju slijede dvije mediteranske zemlje – Italija i Grčka.

Grafikon 2. Važnost poštovanja institucija i zakona kao izvorište nacionalne identifikacije (isprekidana linija predstavlja prosječnu vrijednost analiziranog uzorka)

Izvor: ISSP 2024.

Na dimenziji važnosti poštivanja institucija kao izvorišta nacionalne identifikacije slika je gotovo potpuno suprotna. Iako važnost ovog kriterija nacionalne identifikacije raste, Hrvatska s vrijednošću 3,32 spada u donju trećinu europske distribucije, opet u društvu Litve (3,19), Slovačke (3,16) i Mađarske (3,35). Na vrhu su Švedska, Norveška i Francuska tj. one zemlje koje su s obzirom na to koliku važnost pridaju etničkoj dimenziji za nacionalnu identifikaciju na začelju ili u donjem dijelu poretka.

Bez obzira na metodološku ograničenost poduzetih analiza, prvenstveno činjenicu da bi za bolje nijansiranje razlika između navedenih izvorišta nacionalnog identiteta trebalo koristiti veći broj varijabli koje bi se u prvom koraku trebale podvrgnuti multivarijatnim analizama, ovi ilustrativni nalazi ukazuju da je vrlo izgledno kako u pogledu važnosti ova dva kriterija nacionalne identifikacije, ako se izuzme Slovenija, postoje određene sličnosti među postsocijalističkim zemljama istočne Europe i Baltika. To se jasno očituje i na dijagramu koji sintetizira podatke iz prethodna dva grafikona.

Slika 1. Pozicija analiziranih europskih zemalja s obzirom na važnost etničkog podrijetla i poštivanja institucija i zakona za nacionalnu identifikaciju

Izvor: ISSP 2024.

Povijesni korijeni važnosti etničkog podrijetla kao izvorišta hrvatskog nacionalnog identiteta

Srednjoeuropski i istočnoeuropski narodi, kao i narodi s jugoistoka Europe, svoj moderni nacionalni identitet izgrađivali su ulažući velike napore u etničko i kulturno preživljavanje u okviru višenacionalnih državnih tvorevina (Habsburškog, Otomanskog, Ruskog carstva). To je očito ostavilo duboke tragove na način kako njihovi građani danas shvaćaju izvorište svoje nacionalne pripadnosti.

Hrvatska je specifični primjer takvog povijesnog iskustva. Iako se važnost poštivanja zakona i političkih institucija sve izraženije etablira kao važan kriterij nacionalne identifikacije, etničko podrijetlo još uvijek velikom broju hrvatskih građana, puno većem nego u zapadnim i sjeverozapadnim europskim zemljama, predstavlja ključni čimbenik legitimacije nekog kao pripadnika nacije. Izvorište takvog stava sasvim sigurno treba potražiti u još uvijek živim rezonancama procesa kojima se u 19. pa i u 20. stoljeću gradila moderna hrvatska nacija i uobličavao moderni nacionalni identitet. Oni su se zbivali u okviru višenacionalnih državnih tvorevina, tj. u kontekstu nepostojanja samostalne nacionalne države, pri čemu je narativ o kontinuitetu hrvatske državnosti od srednjovjekovne hrvatske države do modernog doba predstavljalo jedno od njihovih važnih uporišta. Dakle, izgradnja modernog hrvatskog nacionalnog identiteta i težnja nacionalnoj autonomiji nije se temeljila na ideji nekog novog početka ili društvenog ugovora slobodnih građana, kao u nekim drugim slučajevima, već na ideji reafirmacije nečega čiji su temelji odavno uspostavljeni. To znači da se moderni hrvatski nacionalni identitet uspostavljao kao nešto što se nadograđuje na odavno postojeće etničke i simboličke temelje. Stoga nije iznenađujuće što je takvo poimanje nacije i nacionalne pripadnosti u Hrvatskoj još uvijek vrlo živo.

[1] Uz Hrvatsku, europski uzorak 2024. uključuje još 14 zemalja: Austriju, Dansku, Finsku, Francusku, Grčku, Italiju, Litvu, Mađarsku, Nizozemsku, Norvešku, Slovačku, Sloveniju, Švedsku i Švicarsku. U valu 2013. bile su zastupljene 13 zemalja (uz Njemačku-Zapad i Njemačku-Istok kao odvojene uzorke, bez Austrije, Grčke, Italije i Nizozemske). Projekt u Hrvatskoj realizira Institut za društvena istraživanja iz Zagreba, a nositelj projekta je dr. sc. Branko Ančić. Od 1.1.2024. projekt je financiran sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti putem fonda NextGenerationEU Europske komisije

[2] Sve čestice su rekodirane kako bi viši rezultat označavao veću percipiranu važnost pojedinog kriterija. Originalne vrijednosti u upitniku su sljedeće: 1 – veoma važno, 2 – prilično važno, 3 – nije baš važno, 4 – uopće nije važno.

[3] Brojna provedena istraživanja pokazuju da biti katolikom saturira dimenziju hrvatske nacionalne identifikacije, stoga smo je ostavili kao komponentu etničkog podrijetla kao izvorišta nacionalnog identiteta

[4] Također, zbog tzv.“crossloadingsa“ iz analize je izostavljena i čestica imati hrvatsko državljanstvo.