Naslovna fotografija: Rick Dikeman / Wikimedia Commons / GFDL, CC BY-SA 3.0
Teško je pisati o stvarima koje voliš. Za mene, Seinfeld je jedna od njih. Ali zanemariti sociološku genijalnost Seinfelda samo zato što postoji strah da članak neće biti na razini koju tema zaslužuje, također ne bi bilo opravdano. Serija ni o čemu, naime, nudi objašnjenja brojnih životnih situacija, male ključeve i trikove za odškrinjavanje vrata svakodnevne zbilje. Kao što u sociologiji eksperimenti prekida osvještavaju samorazumljivost društvenog poretka i funkcioniranja svijeta, tako i situacije iz Seinfelda prekidaju stabilnu stvarnost, uobičajene televizijske situacije i, općenito, naš pogled na društvenost. Seinfeld je, osim što je serija ni o čemu, ujedno i jedan veliki eksperiment prekida. Suočava nas s realnošću čekanja stola u restoranu, traženja automobila u garaži, neugodnih tišina, promašenih pozdrava i prestanka glume da smo uvijek dobri jedni prema drugima. Upravo se zato Seinfeld može čitati kao iznimno pitka lekcija iz mikrosociologije.
Mikrosociologija ne polazi od velikih povijesnih procesa, institucija ili društvenih struktura, nego od onoga što se najčešće čini premalim da bi bilo važno: pogleda, pozdrava, šutnji, slučajnih susreta, nesporazuma, redova čekanja, razgovora za stolom, pravila pristojnosti i sitnih rituala svakodnevice. Nju zanima kako se društveni poredak stvara iz trenutka u trenutak, kroz naizgled nevažne geste, očekivanja i tumačenja. Ona upozorava i na to koliko neprestano pokušavamo upisati smislena značenja svemu što se oko nas događa, i ondje gdje smisla ima i ondje gdje ga možda uopće nema. Pogled, stanka u razgovoru, zakašnjeli odgovor ili promjena tona tako lako postaju znakovi koje analiziramo kao da iza njih mora postojati neka skrivena namjera. Pa ipak, upravo u tim malim situacijama društvo postaje vidljivo. Ono se ne sastoji samo od velikih pravila nego i od stalnog čitanja tuđih reakcija, predviđanja odgovora i popravljanja vlastitog ponašanja. Svakodnevica je puna sitnih pokušaja da otkrijemo što se zapravo događa, što drugi misle i jesmo li ispravno razumjeli situaciju.
Upravo su zato emocionalna i socijalna inteligencija toliko važne, premda ih se često tretira kao nešto sporedno, meko ili gotovo ukrasno. Emocionalna inteligencija pomaže nam da prepoznamo vlastite i tuđe osjećaje, dok socijalna inteligencija omogućuje da procijenimo situaciju, razumijemo odnose među ljudima i naslutimo što se od nas u određenom trenutku očekuje. One nisu dodatak „pravoj“ inteligenciji, nego jedan od osnovnih uvjeta normalnog sudjelovanja u svakodnevnom životu. Likovi u Seinfeldu nisu neinteligentni; naprotiv, njihova je nevolja u tome što vlastitu inteligenciju troše na pretjerano analiziranje znakova, traženje skrivenih namjera i smišljanje zaobilaznih rješenja za situacije koje bi malo empatije i društvenog osjećaja možda riješilo u nekoliko sekundi. Upravo zato je i najmanji nesporazum dovoljan da poremeti osjećaj normalnosti. Društveni poredak, dakle, ne postoji samo u zakonima, državama, klasama i institucijama, nego i u tome tko prvi zove nakon spoja, koliko dugo smijemo ostati kod nekoga u gostima, što znači predug pogled, kada je zagrljaj previše, a rukovanje premalo i zašto je ponekad najveći društveni problem to što netko ne zna pravovremeno završiti razgovor.
Harold Garfinkel i dr. Martin van Nostrand
Tu Seinfeld dolazi vrlo blizu etnometodologiji Harolda Garfinkela, sociološkom pristupu koji proučava načine na koje ljudi u svakodnevnom životu proizvode osjećaj reda, normalnosti i razumljivosti. Garfinkelova je važna ideja bila da društveni poredak nije nešto što jednostavno postoji izvan nas, nego nešto što stalno iznova stvaramo u običnim interakcijama. Ponašamo se kao da svi znamo pravila igre, iako ona najčešće nikada nisu jasno izgovorena. Upravo zato postaju vidljiva tek kada ih netko prekrši. Garfinkelovi eksperimenti prekida počivali su na jednostavnoj ideji: treba poremetiti ono što se inače podrazumijeva kako bi se pokazalo koliko je normalnost krhka i društveno proizvedena. Kada netko na pitanje „Kako je?“ ili „Što ima“ odgovori previše doslovno, kada člana obitelji tretira kao podstanara ili od sugovornika traži da objasni ono što bi trebalo biti samo po sebi jasno, vrlo brzo nastaje nelagoda. Nije se dogodilo ništa veliko, ali je narušen tihi sporazum na kojem počiva svakodnevni društveni život.
Izvor: Arlene Garfinkel / Wikimedia Commons / CC BY 3.0
Seinfeld radi nešto vrlo slično. Njegovi likovi neprestano (pre)ispituju pravila koja svi poznajemo, ali ih rijetko izgovaramo. Koliko dugo treba čekati stol u restoranu? Moraš li pozdraviti osobu koju jedva poznaješ? Smiješ li odbiti društvenu obvezu bez prihvatljivog izgovora? Kada poklon prestaje biti dar i postaje društveni dug? Kramerov alter-ego – dr. Martin van Nostrand dobro utjelovljuje takvo izokretanje svakodnevice. Kramer jednostavno ulazi u ulogu uglednog liječnika, industrijalca ili filantropa i ponaša se kao da je njegov izmišljeni identitet potpuno normalan. Humorističnost pritom ne nastaje samo iz očite laži nego i iz toga što ostali nakratko prihvaćaju situaciju i sudjeluju u održavanju njezine prividne smislenosti. Apsurd može potrajati sve dok Kramer rezač za salamu ne poželi upotrijebiti za sekciju madeža Georgeova šefa ili dok, predstavljajući se kao ugledni industrijalac i filantrop, u indijanskom dućanu ozbiljno ne upita je li čips besplatan. U tom trenutku izmišljena normalnost puca, a pravila koja su svi dotad prešutno prihvaćali ponovno postaju vidljiva.
U tim situacijama nije riječ samo o šali. Riječ je o preciznom seciranju svakodnevice. Seinfeld pokazuje da društveni život nije skladan prostor spontanosti, nego stalno pregovaranje o pravilima koja nisu nigdje zapisana, ali ih svi nekako poznajemo. Smijeh nastaje onda kada ih likovi shvate preozbiljno, previše doslovno ili ih pokušaju iskoristiti u vlastitu korist. Jerry, George, Elaine i Kramer nipošto nisu moralni uzori, ali su izvrsni sociološki instrumenti. Oni svakodnevicu rastavljaju na dijelove i pokazuju da je sastavljena od nepisanih pravila, nelagode, taštine, navika, rituala i sitnih pokušaja da održimo prihvatljivu sliku svijeta i samih sebe. Seinfeld tako nije samo serija ni o čemu. To je serija o onome što najčešće ne primjećujemo upravo zato što je stalno pred nama: o nevidljivoj arhitekturi svakodnevice, o tome kako ljudi proizvode društveni red, kako ga narušavaju i kako se zatim ponašaju kao da se ništa neobično nije dogodilo.
Kada se ta nevidljiva pravila jednom učine vidljivima, otvara se još jedno pitanje. Ne pokušavamo samo razumjeti što se događa oko nas, nego i otkriti kakvo mjesto mi sami zauzimamo u očima drugih. Društveni poredak nije samo skup pravila koja slijedimo; on je i golemo ogledalo u kojem neprestano provjeravamo kako izgledamo, jesmo li ispali pametni, simpatični, važni ili barem djelujemo dovoljno zauzeti da nas nitko ne pita što zapravo radimo.
Charles Horton Cooley i Zaposleni George
Izvor: Michiganensian (1902) / Wikimedia Commons
Malo je likova koji toliko vremena provode pred takvim ogledalom kao George Costanza. George ne reagira samo na ono što drugi doista misle o njemu, nego još češće na ono što zamišlja da bi mogli misliti. Pogled, stanka, promjena tona ili nedovoljno oduševljen pozdrav dovoljni su da u njegovoj glavi nastane cijela društvena presuda. Problem, naravno, nije u tome što drugi neprestano analiziraju Georgea. Problem je u tome što George neprestano analizira njihovu moguću analizu njega samoga. To se posebno dobro vidi u njegovu pristupu poslu. Umjesto da bude zaposlen, George otkriva da je dovoljno izgledati zaposleno. Ako brzo hoda hodnikom s papirima u ruci i pritom djeluje razdraženo, ljudi pretpostavljaju da je pod pritiskom i zatrpan važnim obvezama. Njegov profesionalni identitet tako ne proizlazi iz rada, nego iz slike za koju vjeruje da je proizveo u očima kolega. George ne mora biti učinkovit zaposlenik; dovoljno je da uspješno odigra čovjeka kojem se ne treba obraćati jer očito rješava nešto važno.
U Cooleyjevu zrcalu nije zato presudno ono što jesmo, nego ono što mislimo da drugi vide kada nas gledaju. George želi biti poželjan, uspješan i samouvjeren, ali sebe procjenjuje kroz zamišljene reakcije publike koja je često zauzeta vlastitim problemima i vjerojatno o njemu ne razmišlja ni približno koliko on misli. U tome je možda jedna od najokrutnijih, ali i najutješnijih poruka Seinfelda: najveći dio društvenog poniženja odvija se, naime, isključivo u našoj glavi. Cooley tako pomaže objasniti zašto su likovi u Seinfeldu opsjednuti sitnim reakcijama drugih ljudi. Oni u svakom pogledu traže potvrdu, osudu ili znak da su ostavili pogrešan dojam. A kada jednom počnemo mijenjati ponašanje kako bismo utjecali na sliku koja se o nama stvara, već smo zakoračili na Goffmanovu pozornicu. Od Georgea koji želi izgledati zaposleno do Georgea koji želi izgledati kao arhitekt Art Vandelay zapravo je samo jedan mali, nervozni korak.
Erving Goffman i Art Vandelay
Potreba da pred drugima održimo prihvatljivu sliku o sebi vodi prema Ervingu Goffmanu i njegovoj ideji da je društveni život nalik kazalištu. Ljudi u svakodnevnim situacijama igraju uloge, prilagođavaju svoje ponašanje publici i pokušavaju kontrolirati dojam koji ostavljaju. Gotovo nitko na svijetu to ne pokazuje bolje od Georgea Costanze. George stalno pokušava djelovati uspješnije, sigurnije i zanimljivije nego što se osjeća ili nego što uistinu jest. Njegova omiljena izmišljena uloga jest arhitekt Art Vandelay. Arhitekt za njega nije samo lažno zanimanje, nego društvena maska koja mu omogućuje da se predstavi kao obrazovan, kreativan i poželjan muškarac. George čak i spontanost pokušava unaprijed režirati. U jednom telefonskom razgovoru namjerno gricka jabuku kako bi ostavio dojam da je opušten, zauzet i nezainteresiran. Međutim, upravo taj trud pokazuje koliko je njegova spontanost umjetna. Što se više trudi kontrolirati dojam, to jasnije otkriva vlastitu nesigurnost. Sličan primjer pojavljuje se kada prihvati ulogu morskog biologa, iako o morskoj biologiji ne zna gotovo ništa. Lažni identitet funkcionira sve dok ga nitko ne provjerava. Kada se na plaži pojavi kit kojem treba pomoći, George više ne može ostati samo na razini predstave. Publika od njega očekuje da svoju ulogu potvrdi djelovanjem. Urnebes nastaje upravo u sudaru slike koju je stvorio i stvarnosti koju više ne može kontrolirati.
Izvor: Erving Goffman” by Unknown, used under CC BY-SA 3.0
Goffman razlikuje prednji plan, unutar kojeg izvodimo uloge, i stražnji, u kojem analiziramo vlastiti nastup. Jerryjev stan često funkcionira kao stražnji plan. Ondje likovi prepričavaju spojeve, razgovore i proživljene male društvene katastrofe, procjenjuju kakav su dojam ostavili i smišljaju kako popraviti neuspjelu izvedbu. Seinfeld tako pokazuje da identitet nije samo nešto što jesmo, nego i nešto što stalno gradimo i predstavljamo drugima. George ne želi samo biti arhitekt ili morski biolog. On želi da drugi povjeruju kako je sposoban biti osoba koja nosi takvu ulogu.
Zygmunt Bauman i nestabilne granice humora
Baumanova ideja tekuće modernosti omogućuje nam da Seinfeld promatramo i kao dokument svijeta u kojem su društvena pravila još djelovala dovoljno stabilno da bi ih se moglo prekršiti, izvrnuti i učiniti smiješnima. Humor serije počivao je na pretpostavci da publika prepoznaje granicu između izricanja predrasude i njezina ismijavanja. Likovi su često govorili sebične, neukusne ili društveno neprihvatljive stvari, ali serija ih uglavnom nije predstavljala kao moralne autoritete. Upravo su njihova taština, licemjerje i nesposobnost da se nose s razlikama bili predmet šale.
Izvor: M. Oliva Soto, izvor: Wikimedia Commons, licenca: CC BY-SA 2.0.
Danas je ta granica postala nestabilnija. U Baumanovu tekućem društvu identiteti, norme i dopušteni načini govora neprestano se mijenjaju, dok se svaka izjava može izdvojiti iz situacije u kojoj je nastala i izložiti procjeni neograničene publike. Zbog toga pojedine epizode Seinfelda danas izazivaju optužbe za rasizam, homofobiju ili neosjetljivost, čak i kada njihov humor nije bio usmjeren na produbljivanje diskriminacije, nego na ismijavanje nelagode, neznanja i predrasuda. Serija nije uvijek uspijevala ostati na pravoj strani te granice, ali je u velikom broju slučajeva vrlo vješto plesala po njezinu rubu.
Baumanovu analizu nestabilnih normi nadopunjuje Beckova ideja društva rizika. Paradoks suvremenosti jest u tome što smo se priviknuli na svijet obilježen ratovima, političkom nestabilnošću, ekonomskom nesigurnošću i ekološkim prijetnjama, dok istodobno sve strože nadziremo simboličke prijestupe u jeziku, humoru i popularnoj kulturi. Kao da smo postali otporniji na stvarne opasnosti, a osjetljiviji na njihove reprezentacije. To ne znači da je svaka kritika problematičnog humora neopravdana niti da je politička korektnost jednostavno oblik cenzure. Pokazuje, međutim, da se promijenio način na koji čitamo šalu: više je ne procjenjujemo samo prema namjeri, zapletu i tome tko je u njoj predmet ismijavanja, nego i prema mogućnosti da određena riječ ili slika povrijedi neku društvenu skupinu. Upravo je zato zanimljivo da se svijet od vremena Seinfelda u mnogim aspektima promijenio nagore, dok je prostor dopuštenog humora postao uži i oprezniji. Možda danas živimo u društvu koje može podnijeti više nesigurnosti, nejednakosti i političkog apsurda, ali teže podnosi humor koji tu nelagodu izgovara bez zaštitnog objašnjenja. Seinfeld nas podsjeća da humor ne mora potvrđivati predrasude samo zato što ih prikazuje. Katkad ih upravo izlaganjem, pretjerivanjem i dovođenjem do apsurda čini vidljivima.
Pritom je možda najveći paradoks u tome što je nešto što je nekoć moglo postojati samo kao seinfeldovska karikatura u međuvremenu postalo prepoznatljiv obrazac stvarnosti. Ljudi poput Krugera, nesposobnog i bezbrižnog šefa Kruger Industrial Smoothinga, potpuno nesuvislog, nepredvidljivog i impulzivnog Georgea Steinbrennera iz New York Yankeesa ili J. Petermana, teškog prodavača magle koji svaku banalnost pretvara u grandioznu pustolovinu, više ne izgledaju samo kao pretjerani televizijski likovi. Sve češće nalikuju ljudima kojima se doista povjerava upravljanje institucijama, kompanijama, državama i, posredno, svijetom. Ono što je u Seinfeldu izgledalo nezamislivo – da bilo čime ozbiljnim upravljaju ljudi nesposobni i bezbrižni poput Krugera, nesuvisli poput Steinbrennera ili opsjednuti vlastitim mitovima poput Petermana – postalo je gotovo uobičajeno iskustvo suvremenog društva. Njegova sociološka vrijednost stoga nije samo u tome što pokazuje nepisana pravila svakodnevice i otvara pitanje imamo li ih još uvijek pravo ismijavati. Ona je i u neugodnoj spoznaji da se danas više ne smijemo samo likovima koji ne razumiju svijet kojim pokušavaju upravljati. Sve češće živimo u svijetu kojim upravo takvi likovi doista upravljaju.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
