U Hrvatskoj jača osjećaj nacionalnog ponosa

Pripadati nekoj naciji u suvremenom svijetu gotovo je pa univerzalna norma. Bez obzira gdje živjeli, većina ljudi nacionalnu pripadnost smatra kao jednu od ključnih, ako ne i najvažniju, formu kolektivne pripadnosti, a identifikaciju s vlastitom nacijom kao jedan od najvažnijih oblika društvene identifikacije. Istaknuti teoretičar nacija i nacionalizma, britanski sociolog Anthony D. Smith, u djelu Nacionalni identitet, navodi da je nacionalni identitet „gipka i istrajna snaga“ koja ima brojne funkcije u životu suvremenih pojedinaca i društvenih grupa. Jedna od važnijih je funkcija samoidentificiranja i lociranja, tj. ono što socijalni psiholozi Tajfel i Turner u svojoj teoriji socijalnog identiteta povezuju s težnjom ka pozitivnoj socijalnoj identifikaciji kroz usporedbu vlastite grupe s drugim grupama.

Nacionalni ponos kao dio nacionalnog identiteta

Međutim, u različitim koncepcijama nacionalnog identiteta redovito se ističe da je riječ o složenom i višedimenzionalnom fenomenu koji nije moguće svesti isključivo na jedno jedino obilježje, već ga je potrebno definirati kroz skup međusobno povezanih elemenata kao što su npr. zajednički jezik, povijest, kultura, teritorij, društvene institucije, kolektivno pamćenje, a u pojedinim slučajevima i religijska pripadnost. Jedno od obilježja nacionalnog identiteta koje se obično ne ispušta iz vida u pokušajima njegove konceptualizacije također je i nacionalni ponos. Riječ je o afektivnoj dimenziji odnosa prema vlastitoj naciji, o emocionalnoj vezanosti i pozitivnom vrednovanju nacije kojoj pojedinac pripada. Kao njegova izvorišta obično se navode (npr. Smith, 1991.; Hjerm, 1998; Smith i Kim, 2006) različita povijesna postignuća nekog naroda, njegova kulturna i materijala baština ali i postignuća u sferi ekonomskog, političkog i demokratskog razvoja.

Empirijsko mjerenje nacionalnog ponosa

Bogatstvo teorijskih koncepata o nacijama, nacionalizmu i nacionalnom identitetu reflektira se i na empirijskom području. Primjerice, uz brojna ad-hoc istraživanja, pojedini empirijski pokazatelji na ovu temu mogu se pronaći i u Europskom društvenom istraživanju (ESS) kao i u Europskom istraživanju vrijednosti (ESV). No, daleko najbogatije vrelo podataka o nacionalnom identitetu čini International Social Survey Programee (ISSP), međunarodni istraživački projekt koji se provodi u brojnim zemljama diljem svijeta. Od 1995. godine, u intervalima od svakih desetak godina, ovo istraživanje sadrži i modul s pitanjima o nacionalnom i građanskom identitetu (1995., 2003., 2013., 2023.), pri čemu se među njima nalaze i pitanja o nacionalnom ponosu. Hrvatska je u ISSP projekt uključena 2005. godine, a realizira ga Institut za društvena istraživanja (IDIZ) iz Zagreba. Od 1.1.2024. projekt je financiran sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti putem fonda NextGenerationEU Europske komisije[1].

Shodno tome, temeljem ISSP istraživanja moguće je usporediti pokazatelje nacionalnog identiteta i nacionalnog ponosa hrvatskih građana iz istraživanja u 2013. i 2023. godini, ali i smjestiti Hrvatsku u širi međunarodni kontekst usporedbom s drugim zemljama sudionicama projekta. Također, podatke o dinamici kretanja nacionalnog ponosa u Hrvatskoj prikupljene kroz ISSP projekt moguće je usporediti i s podacima koji su temeljem identičnih anketnih pitanja prikupljeni u istraživanju Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar 1998. i 2002. godine, a koji su publicirani u radu Ivane Ferić i Josipa Burušića Stabilnost nacionalnog ponosa: usporedba godine 1998. i 2002.

Dvije latentne dimenzije nacionalnog ponosa

Budući da je odnedavno dostupna ISSP baza podataka koja sadrži pokazatelje nacionalnog ponosa za Hrvatsku iz vala 2023. godine, analizirali smo šest čestica usporedivih u sve tri spomenute vremenske točke: u dva vala ISSP istraživanja (2013. i 2023.) te u istraživanju Ferića i Burušića iz 2002. Na navedenim česticama sudionici istraživanja procjenjivali su koliko su ponosni na svoju zemlju u sljedećim domenama: funkcioniranje demokracije, politički utjecaj u svijetu, ekonomska postignuća, sportska postignuća, postignuća u umjetnosti i književnosti te povijest. Procjena je obavljana na ljestvici od 1(„vrlo ponosan/na”) do 4 („uopće nisam ponosan/na”). Za potrebe ovog članka odgovori iz ISSP baza su rekodirani tako da viša vrijednost označava snažniji nacionalni ponos[2].

Nacionalne institucije mogu biti izvorišta nacionalnog ponosa

U svrhu provjere mjerenog latentnog prostora provedena je faktorska analiza uz varimax rotaciju na ISSP podacima iz 2013. i 2023. godine. U oba slučaja dobivena je identična dvofaktorska struktura.

Prvi faktor okuplja tri čestice koje se odnose na funkcioniranje demokracije, politički utjecaj u svijetu i ekonomska postignuća. Dakle, ove čestice indiciraju ponos onime što se postiže u javnoj, politički i ekonomski organiziranoj sferi. Shodno tome, ova dimenzija nacionalnog ponosa nazvana je institucionalno-razvojnim nacionalnim ponosom. Druge tri čestice opisuju ponos na sportska postignuća, postignuća u umjetnosti i književnosti te povijest. Budući da one dijele identitetsku dimenziju povijesnih i šire shvaćenih kulturnih nacionalnih postignuća (npr. sport i kultura kao dio kolektivnog identiteta), ova dimenzija nacionalnog ponosa za potrebe ovog članka nazvana je etnosimboličkim nacionalnim ponosom. Malo intenzivniji angažman onoga što je C. W. Mills opisao kao sociološka imaginacija navodi na mogućnost poistovjećivanja institucionalno-razvojnog ponosa s ponosom na onaj tip društvene solidarnosti koju je Dukheim nazvao organskom – solidarnosti koja proizlazi iz funkcionalnog djelovanja društvenih sustava. Dakle, riječ je o ponosu na to koliko je društveni sustav dobro „podmazan“, koliko dobro radi. S druge strane etnosimbolički nacionalni ponos u većoj mjeri bi apostrofirao ponos na ono što se može nazvati „navikama srca“, ili što bi u Durkheimovoj dihotomiji solidarnosti mogli u većoj mjeri povezati s mehaničkom solidarnosti i njenim ishodištima.  

Sve daljnje analize provedene su na temelju ovih dviju dimenzija nacionalnog ponosa, mjerenih kompozitnim ljestvicama nastalim zbrajanjem čestica koje ih saturiraju (minimalni Cronbach α iznosi 0,68). Pozicija Hrvatske po pitanju ove dvije dimenzije nacionalnog ponosa uspoređena je s europskim državama s kojima dijelimo identičan politički i ekonomski prostor – članicama EU, te sa Švicarskom i Norveškom.

Osrednji institucionalno-razvojni i visok etnosimbolički nacionalni ponos

Ukoliko se gledaju podaci prikupljeni u 2023. godini, Hrvatska po visini institucionalno-razvojnog ponosa zauzima mjesto na sredini rang-liste analiziranih zemalja dok je pri samom vrhu rang liste zemalja po kriteriju etnosimboličkog ponosa[3].

Tablica 2.Rangovi zemalja prema dimenzijama nacionalnog ponosa (2023.). Raspon ljestvica: 3 – 12. (veća vrijednost=veći ponos)

Izvor: ISSP 2023., obradio autor.

Na početku je potrebno napomenuti da su stanovnici analiziranih europskih zemalja u prosjeku ponosniji na etnosimboličke aspekte nego na institucionalno-razvojna postignuća. Prosječna vrijednost etnosimboličkog ponosa na skali raspona od 3 (najmanji ponos) do 12 (najviši ponos) u 2023. godini iznosila je 9,11, dok je prosječna vrijednost institucionalno-razvojnog ponosa iznosila 7,57. Ovaj nalaz je sustavna pravilnost prisutna u svim analiziranim zemljama. To sugerira da simboličke, kulturne i povijesne dimenzije nacionalne pripadnosti predstavljaju izraženiju komponentu nacionalnog ponosa od konkretnih institucionalnih i ekonomsko-političkih performansi države.

Na dimenziji institucionalno-razvojnog ponosa izražena je jasna podjela između zemalja, pri čemu se mogu identificirati tri grupe. Na vrhu distribucije nalaze se Švicarska i Norveška. Riječ je o malim, bogatim i politički stabilnim demokracijama čiji stanovnici očito izražavaju iznimno jak ponos na institucionalne i ekonomske performanse svojih zemalja. Naime, vrijednosti ove dimenzije nacionalnog ponosa u njihovom slučaju iznose 9. Slijede skandinavske zemlje – Danska, Finska, Švedska te Austrija s vrijednostima između 7,8 i 8,7. U sredini distribucije, s vrijednostima između 7,0 i 7,5, nalaze se Litva, Hrvatska (7,26) i Francuska. Donju polovicu distribucije čine Italija, Slovenija, Mađarska i Slovačka s vrijednostima između 6,5 i 7,0. Na začelju se nalazi Grčka, s izrazito niskim institucionalno-razvojnim ponosom (5,36) koji vjerojatno odražava dugotrajne posljedice ekonomske krize s kojom se ova zemlja suočila u proteklom desetljeću.

Na dimenziji etnosimboličkog ponosa rezultati po zemljama znatno su manje varijabilni. Vrijednosti se kreću u rasponu od 9,07 (Švicarska) do 10,25 (Grčka), što je raspon od svega 1,18 bodova naspram raspona od 4,11 bodova na razvojno-institucionalnoj dimenziji. Dakle, državljani analiziranih europskih zemalja ne samo da su više ponosni na analizirana etnosimbolička obilježja, već se po ovoj vrsti ponosa snažnije ne razlikuju. Na vrhu distribucije nalaze se Grčka (10,25) i Italija (10,25), zemlje s iznimno bogatom kulturnom i povijesnom baštinom i živom sportskom kulturom. Slijede Slovenija (10,05), Hrvatska (9,97) i Litva (9,90). Pri dnu distribucije nalaze se Austrija (9,08) i Švicarska (9,07)

Istaknute povijesne ličnosti, znanstvenici i umjetnici važni su kao izvorišta nacionalnog ponosa i nacionalnog identiteta

Hrvatska je europski šampion po rastu institucionalno-razvojnog ponosa

Između 2013. i 2023. godine na razini ukupnog analiziranog uzorka zamijećen je mali porast vrijednosti obiju mjera nacionalnog ponosa. Zbog veličine uzoraka porast je statistički značajan za obje varijable, no veličine učinka govore o skromnom praktičnom značaju tog rasta. Institucionalno-razvojni ponos bilježi manji rast (ΔM = +0,180; d= 0,079 – zanemariv učinak), dok etnosimbolički ponos pokazuje nešto izraženiji porast (ΔM = +0,428; d = 0,240 – mali učinak). Ovaj podatak sugerira da je rast nacionalnog ponosa u europskim zemljama u proteklom desetljeću bio više izražen na etnosimboličkoj nego na institucionalno-razvojnoj dimenziji. S obzirom na to da je proteklo desetljeće obilježeno nizom kriza, poput pandemije COVID-19, ruske agresije na Ukrajinu, ekonomskog usporavanja, kao i političkih kriza koje su iz toga proizašle, ova činjenica ne izgleda nimalo neočekivano.

Tablica 2. Usporedba nacionalnog ponosa u 2013. i 2023. (uzorak analiziranih zemalja). Raspon ljestvica: 3 – 12 (veća vrijednost=veći ponos)

Izvor: ISSP 2013. i 2023., obradio autor

Međutim, ono što je nama posebice zanimljivo i pomalo iznenađujuće, svakako je podatak da se Hrvatska ne uklapa u taj trend. Naime, Hrvatska je među zemljama EU za koje postoje podaci za 2013. i 2023. (+ Švicarska i Norveška) šampion po rastu institucionalno-razvojnog ponosa. Institucionalno-razvojni ponos u periodu 2013.-2023. porastao je znatno više od prosjeka zemalja koje se mogu uspoređivati – s 5,47 na 7,26. tj. za 1,8 bodova. To je daleko najveći rast od svih analiziranih zemalja. Ovakav rast, kao što ćemo pokazati, može se tumačiti kao odraz pozitivne percepcije ekonomskog razvoja, demokratske konsolidacije i stabilizacije međunarodnog položaja u proteklom desetljeću.

Tablica 3. Nacionalni ponos po analiziranim zemljama 2013. i 2023. Raspon ljestvica: 3 – 12 (sortirano po razlici 2023.-2013.)

Izvor: ISSP 2013. i 2023., obradio autor

Kao što smo naveli, promjene na etnosimboličkoj dimenziji manje su varijabilne, ali i manje izražene. To je vidljivo i u slučaju promjena po zemljama u analiziranom periodu. Najveće poraste bilježe Finska (+0,603), Švedska (+0,583) i Slovačka (+0,533). Posebice je zanimljiv ovaj podatak za Švedsku, budući da je ona zabilježila najveći pad institucionalno-razvojnog nacionalnog ponosa. Bilo bi zanimljivo od švedskih sociologa dobiti tumačenje uzroka i implikacija „švedskih“ podataka.

Hrvatska bilježi umjereniji rast etnosimboličkog ponosa (+0,290), što je, bez obzira na najveće sportske uspjehe koje je Hrvatska doživjela upravo u navedenom periodu (srebrena i brončana medalja na svjetskim nogometnim prvenstvima) zapravo i očekivano jer je ova razina nacionalnog ponosa u Hrvatskoj već i 2013. bila vrlo visoka.

Jedini značajniji pad etnosimboličkog ponosa bilježi Mađarska (-0,221), što je vjerojatno posljedica snažnih političkih i geopolitičkih polarizacija u toj zemlji u zadnjih nekoliko godina.

Uzroci rasta hrvatskog nacionalnog ponosa

Razumijevanje rasta institucionalno-razvojnog nacionalnog ponosa u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina svakako nije moguće bez osvrta na politički i ekonomski kontekst koji je obilježio navedeno razdoblje. To je posebice razvidno ukoliko se u analizu uključe i podaci iz Pilarovog istraživanja iz 2002. godine, a koje prenose Ferić i Burušić u svom članku. U sljedećem grafikonu prikazani su postotci odgovora „donekle ponosan“ + „vrlo ponosan“ prikupljeni u tom istraživanju, kao i u ISSP istraživanjima iz 2013. i 2023. godine.

Grafikon 1: % odgovora “vrlo ponosan” + “donekle ponosan” u 2002., 2013. i 2023. godini

Izvor: ISSP 2013. i 2023. (obradio autor) i Ferić i Burušić (2004.)

Iz predočenog grafikona vidljivo je kako je na institucionalno-razvojnim česticama nacionalnog ponosa u odnosu na 2002. godinu, u 2013. godini zabilježen snažan pad, tj. uočljivo je značajno smanjenje broja ispitanika koji su vrlo i donekle ponosni na sva tri mjerena aspekta. Kada se usporede rezultati istraživanja koje je proveo Institut Pilar 2002. godine i rezultati ISSP istraživanja iz 2013. godine, uočava se da ponos na način provođenja demokracije pada s 47,1 % ponosnih u 2002. godini na svega 26,5 % u 2013. godini, ponos na politički utjecaj u svijetu pada s 36,6 % na 20,9 %, a ponos na gospodarska postignuća u 2013. godini dostiže najnižu vrijednost od samo 15,3 % ponosnih ispitanika. Naravno, ovakav nalaz nije nimalo iznenađujući. 2013. godina bila je godina u kojoj je Hrvatska „sramežljivo“ izlazila iz teške višegodišnje ekonomske krize koja je trajala najduže u Europi i koja je rezultirala brojnim i bolnim društvenim posljedicama: posustalim gospodarstvom, visokom stopom nezaposlenosti i padom životnog standarda. Iako smo te godine ušli u Europsku uniju, pozitivni učinci pristupanja još su bili daleko od osjetnih.

Nakon pada na najnižu vrijednost od 15,3 % u 2013., „gospodarska“ komponenta nacionalnog ponosa bilježi relativno najveći rast od svih mjerenih čestica. Između 2013. i 2023. ponos na gospodarska postignuća raste s 15,3 % na 42,3 %, što predstavlja porast od gotovo 177 % i čini je najdinamičnijom dimenzijom nacionalnog ponosa u promatranom razdoblju. Usporedbe radi, demokracija u istom razdoblju relativno raste oko 73 %, a politički utjecaj oko 105 %. Taj skok gospodarskog ponosa zasigurno odražava kumulativni učinak ekonomskog rasta i poboljšanja životnog standarda građana, kao i konsolidacije političkog položaja Republike Hrvatske unutar Europske unije.

Nasuprot institucionalno-razvojnim česticama, kulturne i sportske dimenzije nacionalnog ponosa pokazuju znatno veću stabilnost i otpornost na kontekstualne promjene. Ponos na postignuća u sportu ostaje iznimno visok u svim trima godinama. U 2002. godini 84,0 % građana Hrvatske ponosno je na sportska postignuća, u 2013. godini 91,3 %, a u 2023. 90,9 %. To ukazuje na to da sport funkcionira kao svojevrsno uporište nacionalnog ponosa koje se održava neovisno o političkim i ekonomskim prilikama. Slično tome, ponos na povijest ostaje stabilan i visok kroz cijelo promatrano razdoblje, s vrijednostima između 74,7 % i 83,4 %, dok ponos na kulturna postignuća, operacionaliziran kao ponos na hrvatsku umjetnost i književnosti bilježi kontinuiran rast — s 59,1 % (2002.) i 77,6 % (2013.) na 82,9 % (2023.).

Zaključno: nacionalni ponos je dinamična kategorija

Četiri su ključna zaključka provedenih analiza. Prvo, nalazi pokazuju da je nacionalni ponos višedimenzionalan fenomen čije se dimenzije nužno ne preklapaju niti imaju identičnu dinamiku. Drugo, etnosimbolička dimenzija nacionalnog ponosa stabilnija je, tj. otpornija na kontekstualne, političke i ekonomske promjene, dok je razvojno-institucionalna znatno osjetljivija. Na to zorno ukazuje slučaj Hrvatske: etnosimbolički ponos relativno je stabilan i vrlo visok, dok je institucionalno-razvojni puno dinamičniji i očito u skladu s percepcijom društvenog razvoja i napretka. Treće, i u svim drugim analiziranim europskim državama etnosimbolički ponos viši je nego institucionalno-razvojni. Zajedno s prethodnim, to sugerira kako se pozitivna socijalna identifikacija s nacijom lakše i trajnije gradi oko simboličkih, tj. oko sportskih, povijesnih i kulturnih sadržaja nego oko evaluacije institucionalnih, političkih ili ekonomskih performansi države. Četvrto, podatak da Hrvatska u zadnjih desetak godina bilježi najveći porast broja građana koji su ponosni na njezine institucionalno-razvojne performanse očito odražava promjene u percepciji ključnih društvenih postignuća Hrvatske u proteklom desetljeću. Ulaskom u Europsku uniju i koristima koje su iz toga proizašle, uz višegodišnji kontinuirani gospodarski rast i jačanje međunarodnog ugleda, čini se da je Hrvatska, i u očima vlastitih građana, postala uspješnija zemlja nego što je bila 2013. godine.

[1] Nositelj projekta za Hrvatsku je dr. sc. Branko Ančić.

[2] Sve analize obavljene su nakon što su podaci ponderirani (pri obradi podataka iz 2023. korišten je ponder psweight, dok je pri obradi podataka iz 2013. godine korišten ponder weight).

[3] Prilikom usporedbe među zemljama metodološki bi korektno bilo „standardizirati“ sirove rezultate (prikazane u ovom članku) njihovim centriranjem oko aritmetičke sredine kako bi se izbjegle eventualne kulturalne pristranosti koje rezultiraju specifičnim stilovima odgovaranja za pojedinu zemlju. Ipak, unatoč potrebi za takvom transformacijom, ona gotovo sigurno ne bi bitno značajno promijenila poredak zemalja, već bi samo preciznije definirala razlike i dodatno učvrstila valjanost dobivenih nalaza. Ovu metodološku finesu ostavljamo znanstvenicima koje će ovu temu eventualno obrađivati u formi nekog znanstvenog rada.