Zbog čega mladi razmišljaju o iseljavanju? Zbog boljih ekonomskih mogućnosti ili zbog korupcije?

Odlazak ljudi iz Hrvatske u posljednjih desetak godina apostrofira se kao jedan od važnijih društveno-političkih problema. Raspravu su intenzivirali statistički pokazatelji – popis stanovništva koji je pokazao  gubitak od oko 400 000 stanovnika između 2011. i 2021. godine, kao i migracijske statistike koje pokazuju negativan saldo sve do zadnje dvije analizirane godine, pri čemu se nije radikalnije smanjio broj odseljenih, već se povećao broj useljenih. Ove se brojke u javnoj raspravi generalno shvaćaju negativno, stoga ne iznenađuje da postoji i velik interes za analizu razloga zbog kojih ljudi iseljavaju iz Hrvatske.          

Iako dosadašnja istraživanja ne pružaju “konačan“ odgovor, neki nalazi postoje, a među njima se mogu naći dvije suprotstavljene teze o tome što primarno motivira ljude na iseljavanje. Jedna tako tvrdi da ljudi odlaze uglavnom zbog ekonomskih (ne)prilika. Druga tvrdnja, koju se u zadnje vrijeme sve glasnije čuje, je da su glavni razlozi iseljvanja „moralnog karaktera“, primjerice reakcija na korupciju, klijentelizam, nepotizam i slično.  

Međutim, u prilog tome da pri baratanju s potonjom tvrdnjom treba pokazati oprez idu nedavno objavljeni podaci Youth Study Southeastern Europe 2024 studije, naručene od strane Friedrich Ebert Stiftunga (FES), a čije je podatke za Hrvatsku obradio i prikazao istraživački tim Centra za omladinska i rodna istraživanja Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Radi se o anketnom istraživanju koje je u Hrvatskoj metodom online istraživanja provela agencija IPSOS na nacionalnom uzorku od 717 ispitanika u dobi od 14 do 29 godina.

Prije no što se predstave rezultati istraživanja, vrijedi istaknuti da je kod istraživanja ove teme posebno važno obratiti pažnju na metodologiju. Čin odlaska kompleksan je fenomen za koji očekujemo da je rezultat više utjecaja; za zaključke je iznimno važno koga, kako i s kojim pitanjima istražujemo. Nije isto analizirati potencijalne migrante i one koje su se već iselili. Kad istražujemo potencijalne migrante, treba biti svjestan da ne možemo sa sigurnošću konstatirati u kojoj se mjeri oni koji iskazuju namjeru odlaska doista i upute u inozemstvo. S druge strane, kad istražujemo samo iseljenike, zahtjevno je ostvariti nepristran i reprezentativan uzorak. Uz sve to, važno je i na koji način se pitanja postavljaju.

Ovo istraživanje mlade je za dvije teze u razmatranju pitalo na način da je postavljeno izravno pitanje: „koji je glavni razlog zbog kojeg biste se preselili u neku državu?“. Kad se pitanje postavi na ovaj način, podaci prikazani u sljedećem grafikonu upućuju da je za gotovo 70% mladih koji su naveli da razmišljaju o odlasku glavni razlog onaj izražene ekonomske prirode – poboljšanje standarda života, veće plaće, bolje prilike za zapošljavanje i mogućnosti za započinjanje vlastitog posla. Korupciju je kao glavni razlog izdvojilo 6,5% ispitanih, što je samo po sebi nedovoljno da ju se može shvatiti kao mogućim presudnim razlogom za iseljavanje. Iako zbog različitih metoda anketiranja podatke ovog istraživanja treba s oprezom uspoređivati s podacima iste studije iz 2018., uočljivo je da su i tada ekonomski razlozi kao pokretači mogućeg iseljavanja bili navedeni od strane najvećeg broja sudionika istraživanja (s primjedbom da korupcija tad nije bila ponuđena kao odgovor).

Grafikon 1. Glavni razlozi potencijalnog emigriranja u Hrvatskoj (usporedba 2024. i 2018. godine)

Štoviše, kao što se može vidjeti na idućem grafikonu preuzetom od FES, isto istraživanje pokazalo je da teza o korupciji kao glavnom pokretaču migracija trenutno ne stoji ni na razini cijele Jugoistočne Europe. Pritom treba spomenuti da je osim Hrvatske uzorak obuhvatio i Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Bugarsku, Kosovu, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru, Rumunjsku, Srbiju, Sloveniju, Grčku i Tursku.

Grafikon 2. Glavni razlozi potencijalnog emigriranja u Jugoistočnoj Europi (2024. godina)

Prednost ovako postavljenog anketnog pitanja u tome je što ispitanike stavlja u poziciju da se moraju opredijeliti za jedan odgovor, dakle moraju učiniti određeni trade-off, tj. moraju donijeti odluku u kojoj je potrebno odabrati jednu opciju, a time potencijalno odustati od drugih. S druge strane, nedostatak je da se time kompleksnije ne obuhvaćaju i drugi čimbenici koji također mogu oblikovati odluku. Uvidi iz ovih podataka se stoga ne kose s tvrdnjom da politički razlozi i društvena atmosfera u u određenoj mjeri trenutno oblikuju namjeru odlaska mladih. No podaci ne idu u prilog tome da ih je, posebno korupciju, utemeljeno postavljati kao glavni razlog. Na podacima iz 2018. godine iz iste FES studije, istraživanjem je utvrđeno da percepcija potrebe veza za zapošljavanjem nije bila korelirana s jačinom namjere odlaska, no ujedno se pokazalo da mladi s manjem povjerenjem u Vladu i manjom vjerom u to da ona reprezentira interese mladih prosječno imaju jaču želju otići, kao i oni koji Hrvatsku percipiraju lošijom od europskih zemalja po pitanju nekih ne-ekonomski parametara. U podacima iz 2024. pokazuje se i povezanost s time koliko je optimističan pogled na budućnost države.

U istraživanjima emigracijskog potencijala pa i samog čina emigriranja ima još dosta prostora za pokriti da bi se dublje proniklo u razumijevanje ovog fenomena. Pritom za zagovor teze o tome da je percepcija korupcije glavni pokretač odlaska mladih nije dovoljno samo navesti da se mladi slažu s izjavom da je korupcija u zemlji visoka i da im je to generalno važno, nego treba i pokazati da je većini njih to doista onaj presudni faktor koji će ih natjerati da spakiraju kofer.   

Autor

  • Dr. sc. Filip Fila rođen je 1993. godine u Bjelovaru. Bakalarsko obrazovanje iz sociologije stekao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (2015.), gdje je i magistrirao sociologiju (2017.). Po završetku ovih studija upisao je združeni program International Masters in Economy, State and Society (IMESS) na University College London (UCL) i Karlovom sveučilištu u Pragu te diplomirao 2019. godine. Od 2020. godine zaposlen je kao asistent na Institutu za društvena istraživanja u Zagreb (IDIZ), kroz projekt Hrvatske zaklade za znanost 'Integracija i dezintegracija Europske unije: dinamika europejstva i euroskepticizma' (IDEU). Iste godine upisuje poslijediplomski doktorski studij sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, koji dovršava 2024. godine i zatim se zapošljava kao viši asistent na IDIZ-u. U svom radu fokusiran je na istraživanje političkih i društvenih zbivanja u državama Srednje i Istočne Europe, s najvećim interesom za pitanja europskih integracija i migracija.

    View all posts