Završni osvrt na 10. nacionalni kongres Hrvatskog sociološkog društva

Deseti nacionalni kongres Hrvatskog sociološkog društva posvećen zdravlju, starenju i useljavanju, kao dominantnim dimenzijama društvene transformacije obuhvatio je ukupno 87 izlaganja. Od ukupnog broja autorstva tih priloga, 89 autora je bilo sa znanstvenih instituta, 95 sa fakulteta i 4 iz sektora civilnog društva. Osim prethodno spomenutih tema, o procesima društvenih transformacija moglo se slušati u sesijama o promjenama stavova, vrijednosti i iskustava kroz prizmu komparativnih istraživanja, iskorištavanju i upravljanju prostorom, socijalnim rizicima iz perspektive politike i prava, izazovima i posljedicama digitalnog kapitalizma te mnogim drugim.

Društvene transformacije uočljive su vrijednosnoj sferi

 U tom pogledu izlaganje Krunoslava Nikodema i Gordana Črpića  „Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se djelovalo“? Politička autoritarnost i militarizam u Europi između 1999. i 2018. godine možda najbolje pokazuje polaganu i naslućivanu promjenu. Politička autoritarnost mjerena je stavom ‘dobro je imati moćnog vođu koji se ne osvrće na vladu i izbore’, a militarizam kroz tvrdnju ‘dobro je da vojska upravlja državom’. Upravo je u prvotnoj tvrdnji o moćnom vođi, među postkomunističkim zemljama Hrvatska doživjela najveće promjene. U odnosu na stanje iz 1999. godine kada se samo 11,5 % ispitanika slagalo s tom tvrdnjom u 2018. taj postotak je iznosio 38,2 %, skok za 26 postotnih poena.  Najveći postotak slaganja je u Rumunjskoj (72,6), Sjevernoj Makedoniji (70,7), zatim Crnoj Gori (66,9) a u Srbiji se s tom tvrdnjom o moćnom vođi slaže 58,5% ispitanika. Slično vrijedi i za stav ‘dobro je da vojska upravlja državom’ – najviše je izražen u Srbiji sa 49,4%, a od 2008. godine postotak onih koji se slažu s tom tvrdnjom narastao je za 23%. Rezultati zadnjeg kruga Europskog istraživanja vrijednosti tako pokazuju ishodište aktualnog porasta političke autoritarnosti i militarizma u poslijekomunističkim, ali i u zemljama razvijene demokracije.

Solidarnost i pravednost

U izlaganju Solidarnost u državama srednje Europe. Komparativna analiza rezultata EVS-a, Gordan Črpić, Stjepan Baloban, Silvija Migles, Ivan Balabanić i Josip Ježovita uspoređuju srednjoeuropske države kroz tri dimenzije solidarnosti: lokalnu, globalnu i socijalnu. Rezultati pokazuju nisku razinu zabrinutosti građana za životne uvjete na lokalnoj i globalnoj razini. Solidarnost je najizraženija u socijalnoj dimenziji, prema ranjivim skupinama starijih i nemoćnih. Unutar skupine zemalja postoje jasne razlike: građani Njemačke, Austrije i Švicarske pokazuju veću razinu globalne solidarnosti, osobito prema migrantima. Posebnost Hrvatske iskazuje se u visokoj zabrinutosti za nezaposlene koja znatno odskače od ostalih analiziranih zemalja. Uz solidarnost, jedan od temelja društvene stabilnosti je i pravednost. Dragan Bagić analizirao je podatke 9. vala Europskog društvenog istraživanja u izlaganju Percepcija proceduralne i distributivne pravde među Hrvatskim građanima – pozicija u Europskom kontekstu i unutrašnje razlike. Distributivna pravednost operacionalizirana je kroz percepciju pravednosti vlastitog dohotka, dohotka vlastite društvene skupine te jednakosti prilika u obrazovanju i zapošljavanju na osobnoj i općoj razini. U izlaganju Bagić se dotaknuo zanimljivosti u distribuciji odgovora. Naime, razvijenije zapadne zemlje imale su višu percepciju pravednosti i manju varijancu. Kod zemalja s niskom percepcijom pravednosti (kamo spada Hrvatska), varijabilnost je veća. Taj jaz između onih koji smatraju da smo pravedno društvo i onih koji smatraju da postoji visoka nepravda sociološka je zanimljivost, koju je u raspravi Krunoslav Nikodem povezao s visokim očekivanjima. Uz pitanje očekivanja ostaje otvoreno i pitanje nejednakosti. Dok postajemo sve bogatije društvo mijenjaju se odnosi nejednakosti kojima možda više bivaju izložene starije generacije. Zoran Šućur je detaljno obradio tu temu u izlaganju Socioekonomski položaj i siromaštvo  u starosti: Prilog raspravi o međugeneracijskoj pravedosti. Nakon pola stoljeća smanjivanja rizika od siromaštva među starijim osobama te približavanju stope siromaštva starije i radne populacije, u Hrvatskoj ponovo dolazi do povećanja tog jaza. Rast siromaštva u starosti povećava se kod ženskog stanovništva (feminizacija siromaštva) kao kumulativni nepovoljan položaj određen ranijim događajima u životu: obrazovanjem, položajem na tržištu rada, bračnim i obiteljskim statusom. Ipak, Hrvatska se nalazi među 10-ak zemalja u Europskoj uniji s najvišim indeksima pravednosti. Iako je pravednost dosad slabo istražena tema[i], istraživanje Kako hrvatski građani razumiju koncepte društvene pravde i društvene nepravde te kako to utječe na njihovo kolektivno djelovanje? Vanje Dergić, Marka Mustapića i Renate Franc ukazuje na aktualizaciju tog društvenog problema iz kvalitativne perspektive. Po njihovim nalazima u kontekstu kolektivnih akcija nepravda se spominje i kao motivator i kao prepreka. 

Jubilarni X. kongres donio je mnoštvo zanimljivih tema koje su osim hrvatskog društva pokazale i stanje hrvatske sociologije koja se čini vrlo raznolikom i stabilnom. Možda najaktualnije društveno pitanje, ono useljavanja stranih radnika, popraćeno je velikim brojem ozbiljnih i komplementarnih istraživanja. Isto kao i pitanja povjerenja u znanost, teme koja nažalost zbog ograničenja vremena nije mogla biti ovdje popraćena. I dok se čekaju novi valovi europskih istraživanja čini se da hrvatska sociologija dobro prati aktualne društvene procese. Eventualno se prostor na razmeđi digitalizacije, socijalizacije i medija čini kao potencijalna slaba točka.

Jesu li sociolozi izgubili medijski prostor?

S obzirom na to da smo u prethodnom izvješću pisali i o položaju sociologije u medijima, možda bi s vremenskim odmakom i uvidom u cjelokupni kongres pitanje položaja sociologije trebalo preformulirati u pitanje „zašto sociolozi misle da su izgubili medijski prostor?“ Jesu li ga uopće izgubili?  Tu pak treba razlikovati prisutnost, formiranje medijskih priča i diskursa od sposobnosti utjecanja na donositelje odluka i stvaranje politika.

Izvještaji s kongresa dominantno se svode na kratke objave matičnih institucija o izlagaču, temi i projektu u sklopu rubrike obavijesti. Oni najčešće uključuju više slika nego rečenica, i u potpunosti odgovaraju kratkim formama pogodnim za društvene mreže. Spominjanje kongresa na nesociološkim internetskim stranicama nalazimo samo na  mojzagreb.info. Je li onda prostor izgubljen? Nekoliko dana nakon zatvaranja kongresa, u emisiji Otvoreno emitiranoj 22. svibnja tema su strani radnici, a u reportaži možemo vidjeti Ivana Balabanića koji govori o rezultatima istraživanja o kvaliteti života stranih radnika iz Azije u Hrvatskoj. Na mrežnoj stranici Otvorenog nailazimo poveznicu za jednu drugu konferenciju, Migracije, tržište rada i integracija – Hrvatska sutra, održanu tih dana kao diseminaciju rezultata istraživanja. Tijekom istog razdoblju u velikim medijima prisutno je više izjava te pokoji tekst sociologa na temu izbora i njihovih rezultata. Čini se da u odnosu medija i sociologa nije riječ o averziji ili ignoriranju.

Pitanje gubitka medijskog prostora trebalo bi sagledati iz perspektive očekivanja. Koja su naša očekivanja o statusu sociologije u javnom prostoru, a koja o tome da ona utječe na politiku i konkretne odluke? U kojoj mjeri izjednačavamo ta dva bliska, ali ipak odvojena pitanja? Naravno da sociolozi ne mogu imati presudan utjecaj na politiku u većini pitanja, ali vidimo kako gotovo ni jedna znanost nema takvu razinu utjecaja. Više iskusnijih izlagača govorilo je o maćehinskom odnosu politike prema znanosti. No, kad imamo priliku iskoristiti javni prostor možda bismo više vremena i pozornosti trebali posvetiti porukama koje smatramo društveno relevantnima, stavljajući slike ipak u drugi plan.[ii]

[i] uz neke iznimke: Ljubotina, 2004; Družić Ljubotina, 2007; Ljubotina i Družić Ljubotina 2022.

[ii] Ovaj slikovni refleks čini se kao posljedica uobičajenih projektnih zahtjeva gdje se izvještaj o projektu treba postaviti na javno vidljivo mjesto u vrlo jednostavnoj formi. Stoga su te objave namjenjene isključivo administrativnom bilježenju, lajkanju i dijeljenju. Ne nužno i čitanju.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.