Sistemski pristup složenim vezama društva i generativne umjetne inteligencije: primjer obrazovanja

Ideja da bi nešto, umjetno stvoreno, moglo postići i nadići kapacitete čovjeka, oduvijek je intrigirala ljudsku vrstu. Stoga se i zadnja zvučna globalna tehnološka inovacija, generativna umjetna inteligencija, sve više razmatra u kontekstu njenih mogućnosti da nadiđe čovjeka i njegove sposobnosti. Izgleda da smo u promišljanjima o generativnoj umjetnoj inteligenciji vrlo brzo dotakli temu utopijske ili pak distropijske budućnosti.

No, s obzirom na trenutnu fazu razvoja ove tehnologije, izgleda da smo u promišljanjima o njenim mogućnostima više vođeni nekim uopćenim narativima do li pravim shvaćanjem njenih granica pa stoga izgleda da joj dajemo značenje koje ona u svojim tehničkim preduvjetima ne sadrži. Antropomorfizira se, čini se važnijom od onih koji je koriste, no u suštini njene mogućnosti u granicama su sposobnosti njenih korisnika. Stoga, je edukacija o mogućnostima i nemogućnostima ove tehnologije vrlo važna. Ako je tomu tako, pitanja umjetne inteligencije izlaze iz domene tehničkih znanosti i postaju vrlo relevantna za društvene i humanističke znanosti, posebice za sociologiju.

No da bi se sociologija mogla uspješno nositi s ovim izazovima, potrebno je definirati na koje načine, što i kako proučavati po pitanju novih tehnologija. Potrebna nam je teorijska konceptualizacija onoga što sociologija može, a što ne može proučiti.

Ovim pitanjem dominantno se bavi sociologija znanosti i tehnologije. Međutim, ona je svoj fokus primarno stavljala na pitanja znanosti, dok je tehnologija nešto čime se bavila u njenim posljedicama po određene društvene sustave. Takav pristup mogli bismo nazvati tehnološkim determinizmom – kreće se od pretpostavke da tehnologija ima ključnu ulogu u oblikovanju društva, utječući na društvene strukture, vrijednosti i ponašanje ljudi.

S druge pak strane, u okvirima STS (Science and Technology Studies) naglašavala se društvena konstrukcija tehnologije. Ovim pristupom u fokus je postavljen društveni kontekst i načini na koje on usmjerava ili stvara (pred)uvjete za razvoj određenih tehnologija (npr. politički ili ekonomski kontekst). U okvirima ovog pristupa na tehnologiju se gledalo kao na alat ljudske vrste, kao nešto što stvaramo i koristimo ovisno o društvenim okolnostima. Dakle, u ovom slučaju riječ je o tehnološkom instrumentalizmu – pristup koji tehnologiju promatra kao alat kojeg ljudi stvaraju i koriste u skladu s društvenim okolnostima.

Svaki od ova dva pristupa na određeni način koristan je za teorijsko definiranje odnosa tehnologije i različitih aspekata društvenog života. Kroz tehnološki instrumentalizam fokus se stavlja na društvo kao agens, a kroz tehnološki determinizam na tehnologiju. No, u ovom tekstu predlaže se drugačiji pristup utemeljen na tradiciji sistemske teorije društva. Smatram kako je na temelju pojmova koji proizlaze iz ove teorije moguće konceptualizirati odnos društva i tehnologije (posebice novih tehnologija poput generativne umjetne inteligencije) koji nadilaze ograničenja tehnološkog determinizma ili pak tehnološkog instrumentalizma.

Ograničenja tehnološkog determinizma i tehnološkog instrumentalizma

U prvom slučaju, ako tehnologiju gledamo kao determinističku silu društvenosti, ne možemo objasniti načine na koje je društvo (npr. politika, obrazovanje, pravo) i društveni kontekst (svijet života), kondicioniralo tehnološki razvoj. Znanstveno-fantastična serija snimljena na temelju istoimene video-igre Fallout daje nam lijep primjer kako društvo može usmjeriti razvoj tehnologije. U toj je seriji predstavljena alternativna budućnost alternativnog vremena u kojemu se nakon drugog svjetskog rata, zbog određenih društvenih procesa, tehnologija većinski usmjerila na razvoj atomske tehnologije (u usporedbi s informacijskom tehnologijom kakvu mi danas njegujemo). Dakle, tehnologija ne nastaje sama od sebe, već je rezultat određenih društvenih procesa.

Voditi se tehnološkim instrumentalizmom bilo bi jednako pogrešno. Iako društvo stvara uvjete tehnološkog razvoja, tehnologija nije puki instrument društvenosti. Jednom stvorena, tehnologija mijenja samu strukturu društva. Jean Fourastie u svojoj knjizi Civilizacija sutrašnjice (1968) jasno nam pokazuje kako tehnologija mijenja strukturu rada, sektora djelatnosti pa i ljudskih potreba. Dakle, i jedan i drugi pristup na sebi svojstven način, imaju prednosti ali i mane. Tehnologija mijenja društvo, a društvo mijenja tehnologiju. No u okvirima sociološke teorije, moramo se zapitati, imamo li alate kojima bismo ovaj kompleksan odnos mogli opisati, razumjeti, objasniti.

Alati sistemske teorije i analiza veza između tehnologije, društva i pojedinaca

Alati sistemske teorije daju nam vrijedne koncepte posredstvom kojih je moguće analizirati veze između tehnologije i društva (društvenih sustava) te pojedinca.

Prvo, valja se osvrnuti na činjenicu da je sistemska teorija konstruktivistička u svojoj osnovi. Polazi sa stajališta da se fenomeni stvaraju kroz određene procese, operacije te da su i naizgled stabilne kategorije u konstantnoj kretnji (npr. pojam tradicije koji shvaćamo kao nešto stabilno i sam se mijenja – što je danas tradicionalna obitelj, a što je ona bila prije 20, 30, 100 godina?). Drugo, kategorije kojima baratamo mogu se gledati kao sustavi. Osnova sustava ogleda se u granicama sustava i onoga što taj sustav nije (Luhmann, 1995). Svaki sustav ima svoje operacije, on je zatvoren u okvirima onoga što jest, no ujedno je i opservacijski otvoren. Sustav opaža izvanjske iritacije, ali ih podređuje operacijama unutar sebe sama. Vodeći se tim dvjema točkama možemo govoriti o operacijskom konstruktivizmu (Balsemão Pires, 2024).

Treće, sustavi su paradoksalno otvoreni i zatvoreni te su u konstantnoj iritaciji koja postoji izvan samog sustava. Neki sustavi bliži su drugim sustavima te ih više iritiraju (kao njihova okolina). Takve iritacije stvaraju eko-sustavnu vezu koja producira značenja i smisao. Kada je riječ o tehnologiji, ona nužno sve više iritira pojedine društvene sustave (npr. ekonomiju, obrazovanje, znanost) i pojedince. Četvrto, svaki sustav u toj eko-vezi opaža iritacije i reagira na sebi svojstven način čineći novu iritaciju drugim sustavima – ovdje govorimo o autopoietičnim sustavima, odnosno sustavima koji imaju sposobnost samotvorbe iz vlastitih unutarnjih snaga, na temelju opažanja onoga izvana.

Ove četiri točke predstavljaju ključne teorijske alate kojima možemo opisati i razumjeti određene društvene procese. Društvo je polje konstantnih iritacija između operacijski zatvorenih samotvorećih (autopoijetičnih) sustava –  društvenih sustava (npr. ekonomija, obrazovanje, pravo), sustava materijalnog svijeta (tehnologije) i psihičkih sustava (osoba). Na postavljenim osnovama moguće je teorijski konceptualizirati pitanje odnosa društva i novih tehnologija na nešto drugačiji način od onog ponuđenog u okvirima tehnološkog determinizma ili pak tehnološkog instrumentalizma. Ovo teorijsko polazište u nastavku teksta prikazat ćemo primjerom analize odnosa nove tehnologije generativne umjetne inteligencije i društvenog sustava – obrazovanja.

Nove tehnologije i obrazovni sustav

Generativna umjetna inteligencija proizvela je reakcije različitih društvenih sustava pa tako i sustava obrazovanja. Obrazovni sustav je na nove tehnologije ove vrste reagirao restrikcijama usmjerenim na učenike, studente i nastavnike. Ta reakcija, u potpunosti racionalna u okvirima operacijske zatvorenosti, nove je tehnologije vidjela kao iritaciju koju valja regulirati kroz već postojeće mehanizme (npr. sankcije za korištenje umjetne inteligencije u zadacima koji unutar sustava imaju svoju funkciju).  No u eko-sistemskoj vezi stoji i sustav pojedinaca koji će također na temelju vlastite sistemske zatvorenosti tehnološku iritaciju vidjeti kao priliku u kojoj će se bolje nositi s iritacijama koje obrazovni sustav postavlja (na primjer, ako je konačan output obrazovnog sustava ocjena, tada će pojedinac koristiti generativnu umjetnu inteligenciju da se bolje snađe u sustavu obrazovanja). Ne čudi zato korištenje Chat GPT-a od strane učenika ili studenata. No njihova akcija producira novu iritaciju nad sustavom obrazovanja koja se više ne može toliko jednostavno riješiti kao što bi bilo u slučaju da imamo samo iritaciju tehnologija – obrazovanje. Na primjer, iritacija koju je nova tehnologija izazvala po pitanju pisanja seminarskih radova nije samo iritacija producirana kroz Chat GPT već i kroz stvaranje smislenosti te tehnologije za pojedinaca. Utoliko je ta iritacija i mnogo kompleksnija za sustav obrazovanja. No, kako bi sustav obrazovanja bio smislen, zbog iritacije učenika i studenata, mora se prilagoditi kroz vlastitu operacijsku zatvorenost novim metodama koje će omogućiti funkcionalnost svojih operacija. Prvotne restrikcije i odbijanje, u iritaciji i tehnologije i pojedinaca rezultiraju postepenim uvođenjem ove tehnologije u obrazovnu komunikaciju, obrazovne procese. Kao što smo rekli, sustav je operacijski zatvoren, ali opservacijski otvoren. Reagira na svoj način, ali kroz opservaciju različitih iritacija. Isto vrijedi i za studente, ali i za tehnologiju. Iritacije obrazovnog sustava spram novih tehnologija GenAI rezultirale su promjenama i u samoj tehnologiji – stvaraju se novi alati, bolje usklađeni s obrazovnim procesom, novi alati koji će pojedincima biti korisni u procesima stjecanja znanja. Otvaraju se nove tvrtke ili se pak postojeće prilagođavaju upravo tim ciljevima. Razvijaju se novi alati, nova tehnologija specifična za obrazovanje – npr. writetogeather.ai. Taj je proces rezultat iritacija ne samo tehnologije i pojedinaca prema obrazovanju, već i iritacije obrazovanja prema sustavima tehnologije i pojedinaca. Iritacija je međusobno recipročna.

U konačnici: teorija je važna

Sve ove procese i međusobne iritacije možemo ubrojiti u društveni svijet. Društveni svijet sastoji se od pojedinaca, realnih apstrakcija društvenih sustava, materijalnog svijeta s kojim smo u interakciji (tehnologija). Izostavljanje bilo koje od ovih dimenzija, vrlo kompleksnog međuodnosa vodi u parcijalna objašnjenja te determinizam bilo koje vrste. Bez sumnje da je generativna AI postala svojevrsni buzzword društveno-humanističkih znanosti. Pokrenuo se velik broj istraživanja na ovu temu no ona su u uglavnom lišena teorijske konceptualizacije. U odsustvu teorijskih pretpostavki, istraživanja mogu biti informativna, zabavna za medije i javnost, ali njihova znanstvena svrsishodnost ostaje upitna. Iako je cjelokupna teorijska aparatura sistemskog pristupa vrlo složena, jedino se takvim tipom složenosti može pristupiti znanstvenom istraživanju, empiriji koja cilja razumijevanju relacijske prirode društvenog svijeta.