Postojanost veza između društvenog porijekla i društvenih nejednakosti u Hrvatskoj

U drugoj polovici prošlog desetljeća problematika društvenih nejednakosti bila je vruća društveno-znanstvena roba.  Na valu svjetske popularnosti, prije svega potaknute knjigom T. Pikettya, Kapital u 21. stoljeću, hrvatski sociolozi, ekonomisti i politolozi prihvatili su se ove teme. Provodila su se istraživanja, analizirali podaci, organizirale konferencije i tribine. Sve u svemu, problematika društvenih nejednakosti odjednom je zauzela značajno mjesto u istraživačkoj konjunkturi domaćih društvenih znanosti, posebice u lijevom akademsko-političkom miljeu u kojem su nejednakosti, posebice ekonomske, obično problematizirane u jednom većem paketu koji je uključivao kritiku tzv. neoliberalnog kapitalizma, nove klasne podjele, navodnu „eroziju“ socijalne države i sl.

Međutim, zadnjih godina zanimanje za ovaj društveni fenomen u Hrvatskoj kao da je splasnulo, iako gledajući iz čisto znanstvene perspektive za to ne bi trebalo postojati puno razloga. Naime, riječ je o dinamičnom fenomenu koji je povezan s brojnim drugim društvenim procesima – od ekonomskog razvoja, načina razdiobe ekonomskog bogatstva pa do društvene stratifikacije.  Također, u slučaju Hrvatske postoje i određene „slijepe pjege“ vezane uz problematiku društvenih nejednakosti, pitanja na koja provedena istraživanja nisu odgovorila. Jedno od njih je i karakter veze između međugeneracijske društvene pokretljivosti i društvenih nejednakosti, tj. pitanje o tome što je značajniji pokretač društvenih nejednakosti u Hrvatskoj: porijeklo ili postignuće? Ovu bijelu mrlju domaće sociološke produkcije, prilično učinkovito „briše“ istraživanje Life in Transition (2022).

Indeks nejednakosti prilika

U istraživačkom izvještaju Life in Transition IV: Household resilience in a turbulent world, stručnjaci EBRD-a, analizirali su relativnu važnost pojedinačnih okolnosti pri rođenju za prihode u kasnijem životu. Koristili su strojno-učeći model Conditional Inference Forest (CIF) koji je „treniran“ na podacima o pojedincima i njihovim stvarnim prihodima, pri čemu su kao ulazne varijable, tj. kao varijable „okolnosti pri rođenju“ odabrali spol, mjesto rođenja (ruralno ili urbano), obrazovanje roditelja, sektor zaposlenja roditelja i broj knjiga u kućanstvu tijekom djetinjstva (indikator kulturnog kapitala). Dakle, temeljem ovih varijabli model je predvidio prihode pojedinaca u budućnosti, tj. generirao je procjene prihoda na temelju njihovih “startnih pozicija”. Prihodi predviđeni ovim varijablama zatim su se koristili za izračun „Gini koeficijenta okolnosti“. Kako bi utvrdili koliko se prihodne nejednakosti može objasniti okolnostima pri rođenju, u drugom koraku EBRD-ovi analitičari izračunali su tzv. indeks nejednakosti prilika (eng. inequality of opportunity index) prema sljedećoj formuli:

gdje je:

Gini_circumstances -​ Gini koeficijent prihoda predviđenih okolnostima pri rođenju.

Gini_observed -​ Gini koeficijent stvarno promatranih prihoda.

Prema tome, indeks nejednakosti prilika pokazuje koliki udio ukupne nejednakosti prihoda može biti pripisan faktorima okolnosti pri rođenju. Primjerice, ukoliko je Gini_circumstances=0.2, a Gini_observed=0.4, tada je indeks nejednakosti prilika 0,5 što znači da se 50% ukupne društvene nejednakosti može objasniti „startnim pozicijama“, dok preostalih 50% proizlazi iz individualnih postignuća, izbora i drugih faktora[1].  Prema tome, visoka vrijednost indeksa nejednakosti prilika znači da jednakost šansi nije svojstvena društvu i da su prihodi uvelike određeni naslijeđenim okolnostima, a njegova niža vrijednost ukazuje na to da su prihodi više rezultat osobnog truda i sposobnosti, tj. da je društvu svojstvenija veća jednakost prilika.

Niže prihodovne nejednakosti i nešto više nejednakosti u prilikama

U nekim analiziranim zemljama, poput Češke, Njemačke te nordijskih zemalja, i nejednakost dohotka i nejednakost prilika su prilično niske. Razlike u prihodima unutar populacije su relativno male, a samo mali postotak tih razlika proizlazi iz okolnosti pri rođenju (vidi donji lijevi kvadrant na slici). S druge strane, u Latinskoj Americi i, u manjoj mjeri, u nizu gospodarstava iz regija EBRD-a (uključujući Azerbajdžan i Rumunjsku), i nejednakost dohotka i nejednakost prilika su prilično visoke (vidi gornji desni kvadrant). Hrvatska je među zemljama kojima su svojstvene niže prihodovne nejednakosti te nešto više nejednakosti na osnovi prilika. Iako se i po nejednakosti prilika Hrvatska nalazi u sredini ljestvice (bolje pozicionirana od većine istočnoeuropskih zemalja), očito je da je ova vrsta nejednakosti za Hrvatsku „bolnija točka“ od prihodovne nejednakosti. Drugim riječima, bez obzira što ukupna razina nejednakosti u Hrvatskoj nije visoka, čimbenici poput obrazovanja roditelja određuju prihode djece u budućnosti.

Slika 1: EBRD zemlje s obzirom na nejednakost prilika i nejednakost dohodaka

Kao što je iz sljedećeg grafikona vidljivo,  karakteristike roditelja objašnjavaju oko 75% ukupne nejednakosti prilika u analiziranim regijama. Mjesto rođenja obično je drugi najvažniji čimbenik, koji objašnjava između 7% i 30%ukupne nejednakosti prilika. Spol objašnjava do 8% ukupne nejednakosti prilika. To djelomično odražava činjenicu da se u ovom slučaju nejednakost prilika mjerila korištenjem ekvivalentnog dohotka kućanstva. Stoga se u ovoj analizi utjecaj spola može detektirati samo u jednočlanim kućanstvima (koja čine otprilike 12% svih kućanstava u istraživanju LiTS IV).

Slika 2: Prediktori nejednakosti prilika

Vertikalna (ne)pokretljivost

Dakle, slika 1 govori da se u Hrvatskoj nešto više od 40% ukupne društvene nejednakosti može objasniti „startnim pozicijama.  Iako je to manji udio od većine srednjeeuropskih i istočnoeuropskih država (izuzev Crne Gore, Kosova, Albanije i Moldavije), on upućuje na obilježje hrvatskog društva koje je poznato iz ranijih istraživanja: međugeneracijska vertikalna pokretljivost u suvremenom hrvatskom društvu nije impresivna!

Kao i mnoštvo drugih pojava koje obilježavaju suvremenu hrvatsku društvenu zbilju i ova pojava nije nova. Trend smanjenja međugeneracijske vertikalne pokretljivosti utvrđen je još osamdesetih godina prošlog stoljeća. Primjerice, na njega ukazuju rezultati istraživanja predočeni u knjizi Mladena Lazića U susret zatvorenom društvu (1987). I druga istraživanja o obilježjima kasnog socijalističkog društva ukazivala su na „zatvaranje” političko-ekonomske elite (Sekulić 1991). Već tada je bilo sve vidljivije da većina djece seljaka i radnika ne uspijeva zauzeti pozicije izvan klase svojih roditelja. U kasnom socijalizmu primarni mehanizam društvenog zatvaranja bilo je visoko obrazovanje (Sekulić 1991) koje su u nadproporcionalnom udjelu stjecala djeca iz viših slojeva te članstvo u komunističkoj partiji.

I brojnije novije analize sugeriraju da trendovi društvene pokretljivosti detektirani 1980-ih u Hrvatskoj perzistiraju i danas, posebice da je obrazovanje roditelja i dalje važno za obrazovne ishode djece. Primjerice, Sekulić i Zrinščak (2020: 282) navode da je društvena pokretljivost u Hrvatskoj „ograničena relativno visokom korelacijom između obrazovne razine roditelja i obrazovnih postignuća djece”.  Analizirajući baze podataka Ankete o radnoj snazi od 1999. do 2009., Matković zaključuje da postoje jasni i nepobitni dokazi o povezanosti niske razine roditeljskog obrazovanja i prihoda kućanstva s povećanim rizikom ranoga napuštanja školovanja te da u „kasnom tranzicijskom razdoblju nije ustanovljen jedinstven trend smanjivanja ni povećanja utjecaja obiteljskoga zaleđa na obrazovne ishode” (Matković 2010: 643). Do sličnih nalaza dolaze Burušić, Babarović i Marković (2010), Baranović, Jugović i Puzić (2013) i Puzić, Gregurović i Košutić (2017). Burušić, Babarović i Marković konstatiraju da podaci prikupljeni njihovim istraživanjem „svjedoče u korist postojanja stvarnog odnosa između postignuća učenika i obrazovne razine njihovih roditelja“. U svim usporedbama učenici obrazovanijih roditelja postižu statistički značajno bolja obrazovna postignuća”.

Dakle, vjerojatnost da će postići istu razinu obrazovanja kao i njihovi roditelji, a shodno tome imati i sličan socioekonomski položaj, još uvijek je izvjesna za priličan broj hrvatskih građana. Očito da povećanje broja obrazovnih institucija i studijskih smjerova još uvijek nije dovoljno snažan otvarač kanala intenzivnije vertikalne pokretljivosti. Također, čini se da su tranzicijske transformacije kroz koje je Hrvatska prošla u određenoj mjeri petrificirale „ulazne“ društvene razlike kao i mehanizme reprodukcije društvenih nejednakosti.

[1] Gini koeficijent okolnosti uvijek je niži od koeficijenta temeljenog na opaženoj raspodjeli dohotka, budući da samo dio dohotka (a time i samo dio nejednakosti dohotka) objašnjavaju individualne okolnosti, tj. startne pozicije.