Teorijsko utemeljenje i osnovna obilježja sociologije Ernesta Milera
Ernest Miler, kao jedan od pionira hrvatske akademske sociologije i kriminologije, oblikovao je svoje teorijsko-metodološke stavove u kontekstu europskih pravno-socioloških škola s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Kroz pravničku praksu u Zagrebu, studij prava u Beču i Zagrebu te daljnje usavršavanje u Berlinu i Parizu, a potom i nastavnički rad na Pravnom fakultetu u Zagrebu, gdje je predavao teorije kazne, stekao je širok uvid u kaznenopravne doktrine i njihove teorijske pravce.
Miler nije napisao nijedno cjelovito teorijsko djelo monografskog ili udžbeničkog tipa u kojem bi sustavno izložio svoja teorijska i metodološka stajališta. Njegov se opus ponajprije sastoji od kraćih rasprava i studija, prikaza knjiga, govora i predavanja. Prateći razvoj novih teorija u kriminologiji i njezinim pomoćnim društvenim znanostima – psihologiji, antropologiji i osobito sociologiji – Miler je, u skladu s vlastitim svjetonazorom, obrazovnim nasljeđem te znanstvenim, nastavnim i javnim potrebama, metodički i kritički analizirao, obrazlagao i tumačio kako klasična tako i tada suvremena teorijska stajališta.
Kritički se odnosio prema biologističkom determinizmu, teorijama o apsolutnoj slobodi volje (indeterminizmu), kao i prema teorijama hijerarhije rasa. U skladu s vlastitim znanstvenim pristupom, teorije je selektivno usvajao i primjenjivao, ali i osporavao, odbacujući svaku uočenu ishitrenu generalizaciju, neprovjerenu hipotezu, jednostranost ili radikalnost pristupa, ovisno o prirodi teorijsko-pojmovnog i tematskog sadržaja.
Multidisciplinarno je istraživao ponajprije područje uzroka društvenih devijacija i načina njihove regulacije. Najveći dio njegovih radova posvećen je kaznenom pravu i kriminologiji, a u tom kontekstu i sociologiji, dok se u manjoj mjeri bavio antropologijom i psihologijom. Iako njegov pristup predmetno i metodološki proizlazi iz pravno-pozitivne škole, ne zanemaruje ni klasične autore, koje uključuje u vlastiti analitički okvir.
U metodološkom smislu često se koristio deduktivnim pristupom, oslanjajući se pritom na induktivno utemeljene empirijske uvide. Baveći se različitim disciplinama i teorijskim perspektivama, zalagao se za njihovu primjenu u okviru prava na konkretne društvene pojave i procese.
Svoje je radove objavljivao u brojnim časopisima i publikacijama, ponajviše u Mjesečniku Pravničkoga društva u Zagrebu i Narodnim novinama, ali i u Savremeniku, Dnevnom listu, Novostima, Slovenskom pravniku, Vedi i Novoj Evropi.
Djela Ernesta Milera
O širini tematskog raspona i raznovrsnosti njegova opusa svjedoči kronološki pregled radova nastalih u razdoblju od trideset i četiri godine (1893–1927). Prve radove objavljuje 1893. u Narodnim novinama, s dva osvrta o slobodi tiska: Može li se tiskopisom počiniti prekršaj kaznenog zakona i Tiskopisom počinjeni prekršaj kaznenog zakona. Dvije godine kasnije sudjeluje na kongresu Međunarodne kriminalističke udruge u Linzu, o čemu piše izvještaj.
Godine 1897. u Berlinu objavljuje kritički prikaz disertacije M. V. Radulowitsa o pravnom statusu kućnih zajednica Južnih Slavena. U razdoblju od 1897. do 1899. u Narodnim novinama objavljuje i putopisna pisma s putovanja u Lisabon, Madrid, Bursu, Curteu de Argeș, Bukurešt, Carigrad, Grčku, Haag, Budimpeštu i Atenu.
U Mjesečniku Pravničkoga društva u Zagrebu prvi put objavljuje 1900. prikaz djela A. Riviera o kaznama na Balkanu. Godine 1902. objavljuje pet radova koji obuhvaćaju teme od kaznenopravne odgovornosti liječnika i pokušaja delikta, do prikaza kriminalnog zakonodavstva i odnosa kriminala i umjetnosti. Sljedećih godina nastavlja s objavljivanjem prikaza, predavanja i stručnih članaka, obrađujući teme iz kriminalne psihologije, kriminalne politike, sudske prakse, gospodarskog kriminala i povijesti kaznenog prava.
Posebno je plodna 1905. godina, u kojoj objavljuje niz tekstova o Vinodolskom zakonu, sudovima za mladež, Franzu von Lisztu, norveškom kaznenom zakonodavstvu, povijesti austrijskog kaznenog prava te o odnosu prava, književnosti i filozofije.
Od 1907. godine, uz dotada dominantne pravne i kriminološke teme, sve se više okreće sociologiji. Piše o Cesareu Lombrosou, rasnim predrasudama, „čistoj sociologiji“ Lestera Franka Warda te političkoj antropologiji Ludwig Woltmanna. Godine 1908. dodatno intenzivira sociološke interese, objavljujući prikaz djela Kriminalna sociologija Enrica Ferria, predavanje o raison d’être sociologije te radove koji naglašavaju sociološku dimenziju pravne interpretacije.
Lester Frank Ward, izvor: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=48324533
U razdoblju 1911 – 1912. nastaju njegovi najizraženiji sociološki radovi, u kojima obrađuje teme braka, ljubavi, društvenog položaja žene, kriminalne psihologije, devijantnog ponašanja i društvenih institucija. Piše o Kropotkinovoj teoriji uzajamne pomoći, kao i o antropološkim i psihološkim aspektima kriminaliteta. Istodobno donosi prikaze važnih socioloških i pravnih djela, uključujući radove Ludwiga Gumplowicza.
Tijekom 1920-ih usmjerava se na pitanja kaznenog prava, kaznene politike i društvene regulacije, ali i na šire sociološke teme poput grada, države i političke etike. Godine 1924. piše predgovor za prijevod djela Franklina Henrya Giddingsa, a 1925. objavljuje sociološku studiju o gradu.
Posljednju godinu svojega publicističkog djelovanja, 1927., zaključuje sociološkom studijom o pravu i državi te rektorskim govorom o teoriji evolucije, održanim povodom smrti Dragutina Gorjanović-Krambergera.
Zapadnoeuropske i sjevernoameričke sociološke i socijalnofilozofske tradicije kao teorijska nadogradnja austrougarskog sociološko-pravnog nasljeđa u Milerovu radu
Premda je djelovao ponajprije u austro-ugarskom društveno-političkom i kulturno-znanstvenom okružju, Miler svoje spoznaje nije ograničavao na taj horizont. Pratio je suvremena svjetska dostignuća u području vlastitog znanstvenog interesa: uz školovanje u Beču, usavršavao se u Berlinu kod Franza von Liszta (1851–1919) te u Parizu, gdje je slušao predavanja Gabriela Tardea (1843–1904). Stručna putovanja diljem Europe, uključujući i Balkanski poluotok, dodatno su proširila njegov iskustveni i teorijski okvir. Stečena znanja nastojao je integrirati kako u akademsko-teorijski korpus, tako i u zakonodavni kontekst hrvatskih zemalja, najprije unutar Austro-Ugarske Monarhije, a potom i u Kraljevini SHS.
Temeljni teorijski oslonci Milerova razumijevanja sociologije pripadaju zapadnoeuropskoj i sjevernoameričkoj filozofsko-sociološkoj tradiciji. Iz francuskog konteksta preuzima pozitivizam kao metodu i sociologiju kao opću znanost (Comte). Premda je poznavao Durkheimovu koncepciju društvenih činjenica, bliža mu je bila Tardeova psihološka teorija imitacije. Ključni okvir za tumačenje društvene dinamike nalazi u evolucijskoj teoriji (Spencer), dok američke autore poput Warda i Giddingsa koristi u razradi sociološkog dualizma između fizičkih i duhovnih čimbenika. Morganovu socijalnu antropologiju prihvaća u objašnjenju geneze obitelji i odnosa među spolovima. U austro-ugarskom intelektualnom prostoru kritički se odnosi prema Gumplowitzu, odbacujući njegov društveni fatalizam i negiranje autonomije pojedinca. Na području kaznenog prava i kriminologije naglašava primat sociološkog pristupa, u skladu s njemačkom školom Franza von Liszta.
Premda se u njegovim radovima referira na širok spektar autora (Aristotel, Hobbes, Kant, Hegel, Marx, Simmel, Nietzsche, Freud, Spengler i dr.), upravo navedeni teorijski utjecaji čine jezgru njegova znanstvenog svjetonazora.
Najveći dio Milerovih socijalno-filozofskih i filozofsko-pravnih polazišta utemeljen je na premisama pozitivne filozofije Augusta Comtea (1758–1857) i društvenog evolucionizma Herberta Spencera (1820 – 1903). Primjerice, Spencerova teorija društvene evolucije za Milera predstavlja ključan teorijski okvir za otkrivanje općih zakonitosti društvenog života, kao i epistemološki uzor u kombiniranju deduktivne i induktivne metode. Od Comtea i Spencera preuzima temeljno spoznajno razgraničenje prema kojemu se pitanja prvog i posljednjeg uzroka prepuštaju filozofiji i metafizici, dok su sva ostala pitanja predmet znanstvenog istraživanja, osobito sociologije. Ipak, iako kao znanstvenik prihvaća to razgraničenje, Miler ne odustaje od afirmativnog odnosa prema transcendentnom. Filozofiju pritom shvaća kao nužno subjektivnu, ističući da je svaki filozofski sustav izraz osobnosti i temperamenta njegova autora. Time relativizira apsolutne pretenzije filozofskih sustava te odbacuje njihovu potpunu objektivnost. Slijedom toga, Miler ne apsolutizira pojedine filozofske sustave, nego ih selektivno integrira u vlastiti znanstveni okvir, prihvaćajući samo one teorijske konstrukcije koje se mogu potvrditi iskustvom i opažanjem. Time izbjegava ishitrena i neprovjerena poopćavanja, nastojeći održati ravnotežu između teorije i empirije.
Sociologija ne smije ugrožavati društveni poredak
U skladu s determinističkim gledištem, svaka pojava ima svoj uzrok, pa tako i ljudska volja nije slobodna, nego uvjetovana biološkim i psihološkim faktorima. Pozivajući se na empirističku tradiciju, Miler smatra da razum proizlazi iz osjetilnog iskustva, a volja ovisi o razumu, čime dodatno učvršćuje svoj determinizam.
Istodobno, njegovo mišljenje pokazuje napetost između pozitivizma i metafizike. Iako je pozitivna filozofija na prijelazu stoljeća već afirmirana kao temelj modernih znanosti i odvojena od klasične idealističke filozofije, kod Milera te dvije sfere ostaju u određenom dodiru. To se može objasniti njegovim oslanjanjem na Comtea, ali i implicitnim utjecajem Hegelove filozofije, osobito u shvaćanju razvoja i poretka.
U disciplinarnom smislu, Miler se čvrsto oslanja na pozitivizam i razvoj sociologije kao opće znanosti o društvu. Sociologiju vidi kao disciplinu koja objedinjuje spoznaje različitih znanosti i omogućuje razumijevanje zakonitosti društvenih pojava. Pri tome naglašava da sociologija ne smije ugrožavati društveni poredak, nego ga unapređivati. Njezina kritička funkcija nije subverzivna, nego korektivna. Sociologija tako postaje ne samo znanost o društvu, nego i znanost u društvu, s jasnom praktičnom funkcijom.
Spomenik Augustu Comteu u Parizu
Miler također prepoznaje metodološke i teorijske neujednačenosti tadašnje sociologije, ističući njezinu fragmentiranost i pluralizam pristupa. Suprotstavlja se jednostranim objašnjenjima koja društvene pojave svode na jedan faktor, zagovarajući integrativni i multidisciplinarni pristup. U tom kontekstu prihvaća evolucijsku teoriju, ali odbacuje njezine redukcionističke oblike, poput socijaldarvinizma i rasnih teorija. Skloniji je sociološkom psihologizmu (Tarde, Giddings) i empirijski utemeljenim pristupima koji uzimaju u obzir kompleksnost društvenih odnosa.
Prema tome Milerova se sociološko-pravna pozicija može smjestiti unutar paradigme pozitivizma i organicističko-funkcionalističke orijentacije. Društvo shvaća kao sustav međusobno povezanih dijelova koji teže ravnoteži, a pravo kao instrument regulacije i zaštite cjeline.
Polazeći od epistemološke pozicije pozitivizma, utemeljene na determinizmu, dualizmu i ideji monogenetičkog razvoja čovječanstva, Miler kritizira konfliktne teorije razvijene unutar različitih ideoloških struja poput anarhizma, socijalizma, komunizma, grupizma i rasizma. U tom smislu slijedi Comtea, smatrajući društvene sukobe patološkim pojavama koje treba prevenirati i kontrolirati, a ne normativno uzdizati.
Istodobno priznaje da su sukobi povijesno imali važnu ulogu u razvoju društva: borba je bila pokretač transformacija kroz koje su se primitivne zajednice razvile u složene društvene formacije. Čak i rat, paradoksalno, može aktivirati integrativne mehanizme poput solidarnosti i altruizma. Međutim, Miler odbacuje ekstremne teorijske pozicije: ne prihvaća tezu Ludwiga Gumplowicza (1838–1909) o trajnom sukobu između društvenih grupa (grupizam), niti Karl Marxovu (1818–1883) teoriju klasne borbe kao univerzalnog objašnjenja društvene dinamike. Društvo je, prema njemu, uvijek prožeto i sukobima i suradnjom, dok pravo ima ključnu ulogu u regulaciji tih odnosa.
Sukobi i nepravda dio su povijesnog procesa, no država i pravo djeluju kao racionalizirani mehanizmi koji ublažavaju destruktivne učinke i vode društvo prema višem stupnju humaniteta.
Pravo djeluje kao temeljni regulator društvene dinamike upravo zato što je promjenjivo i prilagodljivo. Stoga razvoj društva nužno zahtijeva i razvoj pravnih normi koje kanaliziraju društvene procese. Što je društvo složenije, to je važnija učestalija i znanstveno utemeljena regulacija odnosa između društva, prava i države. U tom smislu Miler zagovara multidisciplinarni pristup proučavanju prava, koji uključuje analizu uzroka i posljedica pravnih normi u društvu.
Gabrijel Tadre, izvor: Pirou, E. (ca. 1900). M. Tarde, membre de l’Institut, professeur au Collège de France [Fotografija]. Wikimedia Commons. wikimedia.org
Pravo, prema tome, nema autonomnu egzistenciju izvan društva. U tom se smislu Miler približava stajalištu Eugena Ehrlicha (1862 – 1922) da se „težište pravnog razvoja nalazi u društvu, a ne u zakonodavstvu“ (Ehrlich 2022). Društveni odnosi prethode i pravu i državi; oni su njihov preduvjet. Pravo se razvija zajedno s društvom, diferencirajući se kroz povijest u skladu s promjenama i novim zahtjevima regulacije. Njegova je temeljna funkcija integrativna: u uvjetima rastuće društvene heterogenosti pravo održava red koordinirajući djelovanje različitih društvenih elemenata. Upravo zato Miler odbacuje teorije koje negiraju pravo (anarhizam), kao i one koje radikalno preoblikuju njegov sadržaj (socijalizam i komunizam), jer prekidaju kontinuitet povijesno izgrađenih institucija.
U tom kontekstu ističe „političku krepost konzervativizma“: društvene institucije ne smiju se radikalno ukidati u ime neprovjerenih utopija. Kritizirajući individualni anarhizam Lava Tolstoja (1828–1910) i njegovu koncepciju „podčovjeka“, upozorava na opasnost eksperimentiranja s temeljnim društvenim institucijama poput prava, države i vlasništva. Jednako tako odbacuje ideju „nadčovjeka“ Friedricha Nietzschea (1844–1900) te anarhistički kolektivizam Petra Kropotkina (1842–1921), smatrajući ih teorijski nedostatnima za objašnjenje i očuvanje društvenog poretka.
Za Milera je autoritet temeljni društveni princip: on ograničava individualno djelovanje u korist opstanka cjeline. Bez autoriteta dolazi do raspada društvenih veza i prevlasti egoizma. Stoga svaki radikalizam, bilo politički ili teorijski, Miler vidi kao povijesno rizičnu avanturu koja zanemaruje već postignuta društvena dostignuća. U skladu s evolucionističkom logikom Herberta Spencera, društveni razvoj je postupan i ne poznaje nagle skokove.
Shodno svemu navedenom, u političkom smislu Miler se može svrstati među zagovornike konzervativnog, državno usmjerenog reformizma: podržava postupne promjene uz očuvanje institucionalnog kontinuiteta.
O pojedincu, moralu, pravu i državi
Iako naglašava primat cjeline nad pojedincem, Miler nije antiliberalan. Pojedinac, iako determiniran, svoju individualnost može ostvariti samo unutar integriranog društva. Cjelovitost društva stoga je preduvjet individualne slobode.
Za razliku od biologističkih redukcija Cesare Lombrosoa ili spiritualističkih koncepcija slobodne volje, Miler prihvaća Tardeovo shvaćanje pojedinca kao bića obilježenog identitetom i socijalnom sličnosti. Individualna odgovornost temelji se upravo na tim dvjema dimenzijama.
Demokracija, prema Mileru, zahtijeva prosvijećenog i moralno oblikovanog građanina. Pravo pritom ima posebnu odgovornost jer raspolaže sredstvima legitimne prisile. Ono nije apstraktna teorija, nego praktična sila koja neposredno djeluje na društvo, pa stoga mora biti utemeljeno na znanstvenim spoznajama i etičkim načelima.
Uloga morala u politici pritom je ključna, što ga približava shvaćanjima Émile Durkheima o pravu kao obliku društveno-moralne integracije. Demokraciju vidi kao najbolji okvir za prevladavanje društvenih sukoba, osobito u njezinu etičkom obliku kakav utjelovljuje Tomáš Garrigue Masaryk.
Suprotstavljajući se tezama o inherentnoj degeneraciji demokracije u oligarhiju, Miler ističe da prava demokracija teži „duhovnoj aristokraciji“, odnosno izboru najboljih na temelju moralnih i intelektualnih kvaliteta.
Zaključno, Milerova pravnosociološka pozicija temelji se na ideji dinamične međuovisnosti prava i društva. Pravo nije statičan sustav normi, nego aktivni regulator društvenih odnosa, čija primjena proizvodi povratne učinke na društvo. Ta dvosmjerna dinamika potvrđuje važnost sociologije kao ne samo znanosti o društvu, nego i znanosti u društvu.
U suvremenom kontekstu, njegova misao upućuje na trajnu napetost između normativne autonomije prava i njegove društvene uvjetovanosti. Iako sociologija prava i danas često zadržava status pomoćne discipline, Milerov rad pokazuje njezin potencijal kao ključnog analitičkog instrumenta za razumijevanje odnosa između prava, društva i države.
O rasama i rasizmu
U pitanjima rase, rasizma i društvenih sukoba Ernest Miler zauzimao je izrazito kritičan stav prema radikalnim interpretacijama rasnih teorija, osobito onima koje su zagovarale ideju rasne čistoće i hijerarhijski poredak među rasama. Takvim je teorijama osporavao znanstvenu originalnost i utemeljenost, upozoravajući da počivaju na preuzetim i nedokazanim pretpostavkama. Kritizirajući njemačkog antorpologa Ludwiga Woltmanna, Miler ističe da njegova koncepcija nije ni teorijski originalna ni empirijski održiva, budući da nekritički slijedi autore poput Josepha Arthura de Gobineaua i drugih predstavnika tzv. rasne teorije, pripisujući rasi značaj koji ne može biti znanstveno potvrđen.
Posebno problematičnim smatrao je Woltmannov zaključak o navodnoj superiornosti germanske rase. Miler pritom upozorava na opasnost jednostranih tumačenja koja kompleksne društvene procese svode na jedan jedini čimbenik. Pozivajući sea na njemačkog pravnika i ekonomist Lorenza von Steina, Miler naglašava da je rasa tek jedan od mnogih elemenata koji sudjeluju u oblikovanju ljudskog društva, ali nipošto odlučujući ili dominantan čimbenik u povijesnom razvoju.
Miler je također polemizirao s tezama Ludwiga Gumplowicza o poligenetskom podrijetlu čovječanstva, koje impliciraju postojanje više izvorišnih ljudskih skupina i time opravdavaju trajne razlike među rasama. Takva su stajališta, prema njegovu mišljenju, bila teorijski i empirijski neodrživa, ali i društveno opasna zbog svojih političkih implikacija.
Ludvig Gumplowitz, izvor: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=45173810
Milerove kritike rasne hijerarhije, rasnog inženjeringa i biologističkih tumačenja kriminaliteta imale su i šire značenje. U razdoblju u kojem su eugeničke ideje, pod utjecajem zapadnoeuropskih i američkih intelektualnih struja, postupno prodirale i u hrvatski prostor, njegov je pristup predstavljao važan korektiv.
U tom kontekstu, Milerov rad dobiva dodatnu težinu jer njegov teorijski i metodološki pristup ne ostaje na razini apstraktne kritike, nego ima i šire društvene implikacije. Prema istraživanjima Martina Kuhara, upravo je njegov kritički odnos prema eugenici i rasnim teorijama bio jedan od ključnih razloga zbog kojih eugenički pokret u Hrvatskoj nije uspio zadobiti snažniju institucionalnu i zakonodavnu potporu (Kuhar 2015). Miler se također suprotstavljao i onim kriminološkim teorijama koje su, pod utjecajem Cesarea Lombrosa, kriminalitet tumačile kao posljedicu nasljednih i bioloških obilježja (Kuhar 2015), čime se jasno potvrđuje kontinuitet njegova kritičkog odnosa prema biologističkim redukcijama društvenih pojava. U konačnici, njegov se pristup može razumjeti kao dosljedna obrana sociološkog i pravnog pogleda na društvo nasuprot redukcionističkim i ideološki opterećenim teorijama, što čini trajnu vrijednost njegova rada.
Zajednička vladavina žena i muškaraca (gynandokracija) i sloboda
Prihvaćajući Wardovu analizu socijalno-povijesnih relacija između žena i muškaraca, Miler ističe promjene u društvenom položaju žene tijekom posljednja dva stoljeća i predviđa buduću gynandrokratičku koegzistenciju, gdje oba spola imaju mogućnost samostalnog upravljanja sobom. „A što se budućnosti žene tiče, to nam zadnja dva stoljeća pokazuju silnu promjenu u položaju žene; mi se nalazimo vis-a-vis velikom „ricorsoˮ. Pri svršetku revolucije nalazit će se i muškarac i žena na mnogo višem stepenu, na stepenu, koji se u nestašici boljeg izraza može nazvati gynandrokratičkim, gdje su i muškarac i žena slobodni, da sami sobom vladaju.“ Ovdje se pojavljuje inherentno proturječje: kako ostvariti samoupravljanje, ako slobodna volja ne postoji?
Miler ne rješava ovu kontradikciju, no jasno je da nastoji primijeniti dualističku sociološku koegzistenciju kao model društvene evolucije.
Nije to jedina proturječnost u njegovom sociološkom pristupu. Međutim, nedorečenosti i protuslovlja rezultat su općeteorijskih nedostataka u sociologiji i ostalim društvenim znanostima. Stoga ne treba dalje razvijati kritiku i tražiti slaba mjesta, jer to nije cilj ovog prikaza, a sociološke teorije koje Miler zastupa danas su, barem unutar sociološke znanstvene zajednice općepoznate kao i prigovori na njih.
Izbor Milerovih socioloških radova razvrstan prema tematskim cjelinama.
Izabrani radovi čine temelj ovoga prikaza o Ernestu Mileru.
- Anarhizam i autoritet (slobodna volja – determinizam)
(1911) „† Tolstoj“. Mjesečnik. Zagreb.
(1912) „Anarkista Kropotkin o medjusobnoj pomoći kao glavnom zakonu ljudskog društva“. Mjesečnik. Zagreb.
(1905) „ Nietczsche-ov ‘blijedi zločinac’“. Dnevni list. Glasilo Narodne stranke. Zagreb. Prikaz, Ernst Stettenheimer: „Friedrich Nietzsche als Kriminalist. Versuch einer individualistischen Kriminaltheorie“. Zeitschrift für die gesamte Strafrechtswissenschaft, Berlin, 1900.
(1924) „Problem autoriteta (Socijološka studija)“. Nova Evropa. Zagreb.
II. Teorija prava i teorije anarhije
(1903) Pravo. Predavao u Klubu učiteljica dr. Ernest Miler. Domaće ognjište knj. 3(1903), sv.7, str. 127-132.
(1912) Filozofija za gospođe“. Narodne novine. Zagreb.
(1926) „Politička etika. Socijološka studija“. Mjesečnik. Zagreb.
(1927) „O pravu i državi“. Mjesečnik. Zagreb.
(1918) „Šilović: Predavanja o kaznenom pravu“. Mjesečnik. Zagreb.
III. Gynandokracija, obitelj, društvo
(1907) „ Lester F. Ward“. Savremenik. Zagreb. Prikaz, Lester F. Ward: Sociologie pure. Tome I. i II. Paris, 1906. (Traduit de l’ anglais par Fernand Weil).
(1911) „ Prvenstvo žene“. Narodne novine. Zagreb.
(1911) „Čovjekova ženidba“. Narodne novine. Zagreb.
(1911) „Ljubav“. Narodne novine. Zagreb.
(1912) „O utjecaju ljepote kod ženidbe“. Narodne novine. Zagreb.
(1912) „Morgan. Pradruštvo“. Mjesečnik. Zagreb.
(1925) „Grad sa socijološkog stajališta“. Nova Evropa. Zagreb.
IV. Teorija rasa i sukoba
(1907) „Predrasuda o rasama“. Savremenik. Zagreb. Prikaz, Jean Finot: Das Rassencorurteil. Berlin, 1906.
(1907) „Ludwig Woltmann“. Savremenik. Zagreb. Prikaz, Ludwig Woltman: Politische Anthropologie. Eisenach, 1903.
(1912) „Gumplowitzeva socialna filozofija“. Mjesečnik. Zagreb.
(1913) „Madjarevićev prijevod; Gumplowitz: ‘Nacrt socijalne filozofije’“. Mjesečnik. Zagreb.
V. Kriminologija i sociologija
(1913) „Glavne škole u kriminalnoj znanosti“ Veda, god. 3(1913), str. 596-608.
(1905) „30 godina Lisztova rada“. Mjesečnik. Zagreb.
(1919) „†Liszt“. Mjesečnik. Zagreb
(1907) „Cesare Lombroso“. Mjesečnik. Zagreb.
(1908) „Kriminalna sociologija“. Savremenik, Zagreb. Prikaz, Enrico Ferri: La sociologie criminelle. Pariz, 1893.
(1902) Zločinci u umjetnosti i književnosti. Tisak kr. zemaljske tiskare. Zagreb. Predavanje što ga je održao dne 10. siječnja 1902. u Društvu hrvatskih književnika dr. Ernest Miler, zamjenik Kralj. državnog odvjetnika i privatni docenat u hrvatskom sveučilištu, Tisak kr. zemaljske tiskare. Zagreb.
(1909) „Kriminalna sociologija“ Savremenik, Zagreb. Prikaz, A. Biankini: Kriminalna sociologija. Zadar. 1908.
(1905) „+ Tarde“. Mjesečnik. Zagreb.
(1923) Interview sa g. drom. Ernestom Milerom, sveučilišnim profesorom socijologije i kriminalne znanosti. Novosti (Zagreb), god. 17(1923), br. 135.
VI. Teorija evolucije i sociologija
(1927) „’Teorija evolucije’. Govor rektora zagrebačkoga univerziteta prigodom promocije umirovljenoga sveuč. profesora dra. Dragutina Gorjanovića Krembergera“. Savremenik. Zagreb.
(1908) „Raison d’être socijologije“. Slovenski pravnik, Ljubljana.
Ostala literatura:
Ehrlich, E. (2022) Grundlegung der Soziologie des Rechts. Peto revidirano izdanje, (ur.) Rehbinder M. u:
Schriftenreihe zur Rechtssoziologie und Rechtstatsachenforschung, svezak 69. Berlin: Duncker & Humbolt.
Kuhar, M. (2015) Eugenika u hrvatskoj medicini i njezin utjecaj na javnost u razdoblju od 1859. do 1945. Doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu. URL: http://medlib.mef.hr/2226/1/Kuhar_M_disertacija_rep_2226.pdf
Arhivi
- (DASB-PŽ) Državni arhiv u Slavonskom brodu – odjel u Požegi
Signatura arhivskog gradiva:
HR-DASB-PŽ-294; HR-DASB-PŽ-294; HR-DASB-PŽ-127; HR-DASB-PŽ-112.
- (HDA) Hrvatski državni arhivu Zagrebu
Signatura arhivskog gradiva:
F-78 PRZV. Predmet: 6-14 1912/1900 i 6-14 2546/1903.
F-81 – ZV – Odjel za pravosuđe. Predmet II 726/1902.
F-804 Iso Kršnjavi. Predmet 7452 (Kut. 15).
Tonski zapisi
1. Lučić, I. (2015) Treći program Hrvatskoga radija. Portreti znanstvenika – Portreti hrvatskih sociologa – Sociolog Ernest Miler. Gosti: Slaven Ravlić i Goran Batina
2. Batina, G. (2015) razgovor s akademikom, profesorom međunarodnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Vladimirom Iblerom. Zagreb. 10. ožujka 2015. Trajanje: 34,33 min.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
