Od Platona do Marksa: Božidar Adžija i začetci marksističke sociološke misli u Hrvatskoj

Božidar Adžija (1890. – 1941.) hrvatskoj je kulturnoj javnosti ponajprije poznat kao istaknuta javna ličnost u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Osobito se afirmirao doprinosom razvoju socijalne politike, kao i sindikalnim, političkim i publicističkim djelovanjem koje je, zbog čestih društveno-političkih mijena, bilo podložno različitim interpretacijama, ovisno o ideološkim pozicijama interpretatora[1].

Adžija je bio plodan autor; njegove studije i brojni članci o društvenim, političkim i filozofskim pitanjima, objavljivani u časopisima te stručnim, radničkim i stranačkim glasilima, i danas su dostupni u knjižnicama. Čitatelje zainteresirane za njegov život i djelo upućujemo na njegova djela[2], kao i na ona koja su ponovno objavljena i opremljena studijskim predgovorima i pogovorima.

Iako se ovaj tekst oslanja na navedene izvore – osobito na studije koje iscrpno analiziraju društveno-politički kontekst, Adžijin socioprofesionalni profil i njegov intelektualni doprinos – ne pretendira se na cjelovit prikaz njegova opusa niti na detaljnu rekonstrukciju svih relevantnih povijesnih procesa. Namjera je, uz evociranje danas gotovo zaboravljenih kritika njegove knjige i djelovanja, ukazati na način na koji su prožimanje i sukob ideologije i društvenih znanosti uoči Drugoga svjetskog rata anticipirali tragičan ishod društveno angažiranog intelektualca u uvjetima političke represije.

Kao pravnik, političar, državni službenik, publicist i kulturni djelatnik, Adžija je „pisao članke o političkim, sociološkim, ekonomskim, kulturnim i filozofskim pitanjima te o problemima socijalne politike, radničkoga pokreta, o fašizmu, odnosu Crkve i države, inteligencije, radništva i drugim temama, a objavljivao ih je u časopisima, radničkim i stranačkim glasilima” (Hrvatska enciklopedija). Rođen je 22. ili 24. prosinca 1890. u Drnišu. Gimnaziju je pohađao u Splitu, no zbog sudjelovanja u protutalijanskim demonstracijama bio je udaljen iz škole te je maturirao u Zadru. Godine 1910. upisuje studij prava na Karlovu sveučilištu u Pragu, gdje doktorira 1914., uz paralelno obrazovanje na Trgovačkoj akademiji. Po povratku u Hrvatsku mobiliziran je iste godine te do kraja Prvoga svjetskog rata radi kao pisar i prevoditelj u vojnim sudovima u Šibeniku i Dubrovniku. Nakon rata trajno se nastanjuje u Zagrebu.

„Socijalfašist” i „oportunistički teoretičar buržoazije”

U Zagrebu uređuje glasilo Socijaldemokratske stranke Slobodu, s kojim je i ranije surađivao. Istodobno djeluje kao činovnik Zemaljske blagajne za socijalno osiguranje radnika, potom kao povjerenik za socijalnu politiku u Zemaljskoj vladi (1919.–1920.), a zatim i u Središnjem uredu za osiguranje radnika (SUZOR). Aktivno sudjeluje u sindikalnom radu te je jedno vrijeme tajnik Saveza bankovnih činovnika. Između 1926. i 1930. djeluje u Radničkoj komori, gdje razvija intenzivnu kulturno-prosvjetnu djelatnost, uključujući osnivanje Radničke biblioteke.

Tijekom 1920-ih intenzivno djeluje u sindikalnom pokretu i na području socijalne zaštite, istodobno radeći na političkom i kulturnom prosvjećivanju radništva.

Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature 1929. godine, političke prilike u Kraljevini Jugoslaviji radikalno su se promijenile. U takvim okolnostima Adžija, za razliku od u ilegalu potisnutih komunista, zadržava mogućnost javnog djelovanja, što ga izlaže oštrim kritikama s komunističke ljevice. U časopisu Klasna borba 1930. označen je kao „socijalfašist” i „oportunistički teoretičar buržoazije”.

U kontekstu Sukoba na ljevici, socijaldemokrati su od strane radikalne ljevice optuživani za kolaboraciju s režimom i za odvraćanje radništva od revolucionarne borbe. Ipak, Adžija postupno napušta reformističke pozicije te početkom 1930-ih prihvaća revolucionarniju perspektivu. U članku Kojim putevima (1932) otvoreno poziva na ustanak.

Prema Ivi Periću, nakon približavanja komunističkom pokretu Adžija preuzima specifične zadatke: sudjeluje u pokušajima stvaranja jedinstvene radničke partije i intenzivno djeluje na području publicistike i ideološke edukacije. Njegov rad usmjeren je na popularizaciju socijalizma i oblikovanje političke svijesti radništva.

U tim politički napetim okolnostima važnu ulogu svjedoka i sudionika ima Miroslav Krleža, koji u svojim zapisima donosi kompleksan i ambivalentan prikaz Adžijine osobnosti i političkog djelovanja. Krležino svjedočanstvo otkriva dinamiku odnosa unutar ljevice, kao i pragmatične dileme intelektualaca suočenih s rastućom prijetnjom fašizma i represivnog državnog aparata.[3]

Adžijina politička biografija završava tragično. Nakon višekratnih uhićenja i zatvaranja, naposlijetku ga ustaške vlasti 1941. interniraju u logor Kerestinec, a potom strijeljaju u Maksimiru. Njegova sudbina paradigmatski ilustrira društveni usud angažiranog intelektualca u totalitarnim i autoritarnim režimima.

Božidar Adžija, fotografija nepoznatog autora, Wikimedia Commons.

U njegovu ideološkom razvoju mogu se razlučiti tri faze: (1) nacionalno-emancipacijska orijentacija u mladosti, (2) socijaldemokratski reformizam i sindikalni rad tijekom 1920-ih te (3) revolucionarna orijentacija i djelovanje u okviru komunističkog pokreta 1930-ih. Taj razvojni luk odražava ne samo osobnu transformaciju nego i duboke proturječnosti vremena u kojem je djelovao.

U interpretaciji Dinka Foretića, iznesenoj u knjizi radova Božidara Adžije: Članci i rasprave (1952), Adžijin doprinos marksističkoj teoriji primarno se određuje kao popularizatorski, a ne strogo teorijski. Foretić pritom naglašava: „Kad se govori o njegovim člancima i brošurama kao teoretskim radovima, ne valja smetnuti s uma, da je Adžija bio populariza­tor, a ne teoretičar marksizma. On ne otkriva naučne istine i za­kone, već želi da prosvjećuje radničku klasu. Polazeći od tog ci­lja, on govori na pristupačan način o već otkrivenim istinama i zakonima.” (Foretić 1952).

Premda njegovo djelovanje ostaje izvan strogo akademske i znanstvene rigoroznosti, Adžija je svojim publicističkim radom i angažmanom u pitanjima radničkih prava stekao značajan društveni ugled, te se u enciklopedistici označava kao jedan od „najistaknutijih marksističkih mislilaca i intelektualaca hrvatskoga radničkog pokreta u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata”. (Hrvatska enciklopedija)

U knjizi Od Platona do Marksa. Razvoj socijološke ideje (1929), ne zadržava se samo na prikazu postojećih teorijskih tradicija društvene misli, nego iznosi i vlastito razumijevanje sociologije – njezine znanstvene utemeljenosti, predmeta i temeljnih ciljeva.

Naslovnica prvog izdanja knjige (1929).

Polazeći od takve koncepcije, u knjizi odabire i interpretira niz društvenih teorija proizašlih iz socijalne filozofije, nastojeći njihovu znanstvenu i idejnu razradu uklopiti u širi okvir povijesnog razvoja društvene misli. Taj razvoj promatra teleološki, kao proces koji vodi prema društvenom uređenju utemeljenom na načelu socijalne pravde. U skladu s time, njegova razmatranja nisu samo teorijske naravi, nego su jasno usmjerena i prema konkretnim zahtjevima radničkog pokreta za socijalnom i političkom emancipacijom, čime se dodatno potvrđuje njihova povezanost sa suvremenim društvenim i ideološkim kontekstom.

Sociologija kao instrument za ostvarenje socijaldemokratskih ideja

Adžija se sa sociologijom upoznao tijekom studija prava u Pragu, gdje je pod snažnim utjecajem Tomáša Masaryka i Edvarda Beneša nastojao sociološku misao interpretirati kao pomoćno znanstveno-teorijsko uporište za razumijevanje i ostvarivanje socijaldemokratskih ideja. Istodobno, sociologiju je nastojao približiti širem krugu recipijenata, ne samo intelektualcima, nego i radnicima i seljacima. U njegovoj interpretaciji sociologija bi trebala biti utemeljena na ideji socijalne evolucije, a u povijesnom smislu imati zadaću otkrivanja zakonitosti društvenog razvoja. Upravo bi spoznaja tih zakonitosti omogućila usmjeravanje društvenih procesa prema idealu socijalne pravde. U tom je okviru osobito važno poznavanje razvoja društvene misli od njezinih antičkih početaka do Marxove teorije, čime se nastoji znanstveno utemeljiti razumijevanje društvenih i političkih mijena. Smještajući sociologiju u širi društveno-povijesni kontekst, Adžija razvija njezinu historijsku perspektivu kao svojevrsnu izvedenicu filozofije povijesti.

Takvo povezivanje sociološke analize i normativno-ideoloških ciljeva nije, međutim, specifično samo za Adžiju, nego se u različitim oblicima može uočiti i u djelima drugih naših autora od druge polovine devetnaestog stoljeća do razdoblja Drugog svjetskog rata. Primjerice, u radovima Baltazara Bogišića zamjetna je sociološka argumentacija u funkciji opravdanja panslavenske ideologije, dok Ernest Miler razvija organicističko–pozitivistički okvir koji podupire konzervativnu ideju očuvanja poretka uz postupne pravno-regulacijske reforme. Dinko Tomašić sociološke koncepte povezuje s ideologijom seljačkog pokreta, a Ivo Pilar ih koristi u okviru kritike političkog ujedinjenja hrvatskih zemalja unutar jugoslavenskog državnog okvira. U tom smislu, sociologija se često pokazivala pogodnim poljem za teorijsko nadograđivanje koje je ujedno omogućavalo i ideološka nadmetanja.

Razvoj različitih socioloških pravaca i škola mišljenja tako je nerijetko služio kao izvor „znanstvenih dokaza” u obrani vlastitih ideoloških pozicija ili u osporavanju suprotstavljenih stajališta. Time su se istodobno otvarala nova tematska i problemska područja sociološkog istraživanja, ali i stvarali uvjeti za kretanja od inkluzivnog eklekticizma do ekskluzivnog dogmatizma. U domaćem kontekstu, iako u manjoj mjeri zbog skromnije institucionalne razvijenosti i s određenim vremenskim zaostatkom u odnosu na zapadnoeuropske znanstvene sredine, ti su procesi ipak pratili suvremene međunarodne znanstvene i ideološko-političke rasprave, preuzimajući ih i prilagođavajući specifičnostima domaćih društvenih prilika.

Sociologija je nauka o civilizaciji

Nalazeći teorijsko uporište u shvaćanju Lestera Franka War­da i Émilea Durkheima da sociologija proučava institucije, koje u svojoj ukupnosti predstavljaju civilizaciju, Adžija za predmet sociološkog proučavanja ne koristi termin društvo, nego civilizacija.

On najprije upozorava na to da pojam društva treba odrediti u znanstvenom smislu, budući da se naziv društvo upotre­bljava za različite uže pojave (akcionarsko društvo, društvo u kavani ili na izletu itd.). Društvo shvaćeno kao civilizacija, smatra Adžija, uklanja nesporazume i omogućuje da se ono uzima kao pojava kojom se bavi sociologija. Predmet socio­logije imale bi biti sve pojave civilizacije ili ljudskog života, isključujući čisto prirodne i psihološke, ali ne u smislu kako ih istražuje svaka posebna društvena nauka. Sociologija nije skup ili enciklopedija specijalnih socijalnih nauka, nego teo­rija o društvenim pojavama, sinteza socijalnih fakata. (Perić 1989 :47).

Budući da ljudske institucije imaju tendenciju akumuliranja moći manjine nad većinom, radi postizanja socijalne pravde po­trebno ih je mijenjati. Taj zahtjev Adžija postavlja temeljem uvi­da u povezanost civilizacije i produkcije neravnomjernih odno­sa moći. Nakon objave djela Norberta Eliasa O procesu civilizacije (1939), možda je Adžijina nedovoljno obrazložena de­finicija dobila puniji smisao:

„Dosadašnja civilizacija, kojoj se mora priznati, da je mnogo učinila, ali za koju se ujedno mora konstatirati, da je njezina tendencija još uvijek ta, da moć i bogatstvo skupi u rukama nekolicine sretnika i da od svih ostalih ljudi učini obične ma­šine, takova civilizacija ne samo da postaje nepotrebna već i pogibeljna, jer može značiti anarhiju i propast društva. Po­trebna je stoga nova civilizacija, koja čeka na novu socijalnu inteligenciju, koja će znati prilagoditi sredstva svrhama, a ne sredstva pretvoriti u svrhe.“ (Adžija 2024: 99)

Takvim određenjem predmeta proučavanja sociologije ujedno je Adžija odredio i njezinu definiciju. „Sociologija je nauka o civilizaciji, gdje pod pojmom civilizacije razumijevamo skup svih poja­va u ljudskom društvu – u prošlosti i sadašnjosti – ukoliko te pojave nisu iz čisto prirodnog ili čisto duševnoga svijeta.“ (Adžija 2024 :12 )

Unatoč Keršovanijevu prigovoru da je pojam civilizacije previše širok i metodološki eklektičan, Adžija u nastavku svoje argumentacije ipak nastoji precizno odrediti granice sociologije, i to ponajprije u odnosu prema prirodnim znanostima i psihologiji, a zatim i u odnosu prema ostalim društvenim i duhovnim disciplinama. Time on sociologiji pridaje status relativno autonomne znanstvene oblasti te istodobno nastoji razjasniti njezinu funkciju unutar šireg sustava znanosti i društvene prakse.

Polazišna točka njegova shvaćanja jest uvjerenje da je predmet svake znanosti, pa tako i sociologije, istraživanje pravilnosti u pojavama koje se mogu uočiti, ponavljati i sustavno analizirati. Stoga on izdvaja nekoliko temeljnih pretpostavki sociološkog istraživanja: (1) postojanje pravilnosti i međusobne povezanosti društvenih pojava, (2) njihovu kauzalnu uvjetovanost te (3) teleološku dimenziju, odnosno pretpostavku svrsishodnosti društvenih procesa.

Na toj osnovi Adžija sociologiju razumije kao znanost koja polazi od ideje zakonomjerne promjenjivosti društva. Društveni život, prema njegovu shvaćanju, ne poznaje stabilna i nepromjenjiva stanja, nego se odvija kao kontinuirani proces kretanja i transformacije. Uz tu temeljnu postavku veže i drugi „zakon” koji smatra presudnim za sociološko mišljenje – zakon evolucije, kojim se naglašava povijesna dinamičnost i postupnost društvenih promjena.

U epistemološkom smislu Adžija se poziva i na Ernsta Macha, preuzimajući ideju da su „znanstveni zakoni plod psihološke potrebe čovjeka da se možemo snaći u prirodi, Adžija označava kao prvi cilj socio­logije pružanje mogućnosti sistematske orijentacije u moru društvenih pojava koje oko sebe zapažamo.

Drugi cilj sociologije, kao i svake druge znanosti, jest predviđanje pojava, a u vezi s time je i pitanje praktičnog zna­čenja znanosti. Adžija razmatra odnos teorije i prakse i zalaže se za strogu objektivnost u znanstvenim istraživanjima i pro­tiv ideologizacije znanosti sa stanovišta uskih interesa stranke i svjetonazora kojima pripadaju istraživači.“ (Perić 1989: 47-48)

Nastojeći pružiti pregledan i pristupačan uvid, Adžija sažeto, jasno i metodički sustavno izlaže panoramu sociofilozofskih i socioloških teorija te društvenih dijagnoza koje, prema njegovu sudu, pridonose razumijevanju historijskog razvoja sociološke misli. Ujedno naglašava da su upravo ti teorijski pravci i nazori imali presudan utjecaj na konstituiranje i razvoj sociologije kao znanosti. O takvoj koncepciji svjedoči i sama struktura djela: nakon razjašnjenja temeljnih pojmova, sociološke ideje razvrstane su prema dvama osnovnim teorijskim polazištima – idealističkom i objektivističkom – te potom podvrgnute zasebnoj analitičkoj razradi.

Polazeći od pretpostavki vremenske pravilnosti, uzročnosti i svrsishodnosti društvenih pojava, Adžija naglašava njihovu međusobnu povezanost i težnju prema određenom obliku društvene harmonije. Takvo shvaćanje odstupa od dijalektičkog načela borbe suprotnosti budući da Adžija društveni razvoj ne vidi primarno kao rezultat konflikta, nego kao proces postupnog usklađivanja različitih društvenih elemenata. Prema tome, on odbacuje mogućnost proizvoljnih i nasilnih zahvata u društveni život, upozoravajući da su takvi pokušaji u povijesti uglavnom dovodili tek do privremenih poremećaja „društvenog organizma”. Stoga drži nerazumnim i za stabilan društveni razvoj potencijalno opasnim svako nastojanje da se izolirano preobrazi samo jedna dimenzija društva – primjerice politička – bez istodobnih promjena ili prilagodbi u drugim sferama, poput ekonomije i kulture. Drugim riječima, svaki pokušaj parcijalne i nasilne transformacije društva, bez uvažavanja njegove cjelovitosti, ostaje, prema njegovu mišljenju, povijesno neučinkovit i potencijalno štetan za „normalni društveni razvoj (Adžija 2024: 18)

Dakle, u Adžijinu se sustavu elementi društva promatraju kao organski povezani dijelovi jedne cjeline, čija se dinamika može razumjeti tek u okviru ukupnosti društvenih odnosa. Sociologija se pritom pojavljuje kao racionalno-objektivno, znanstveno utemeljeno i „istinonosno” sredstvo spoznavanja i posredno usmjeravanja društvenih promjena, zasnovano na otkrivanju zakonitosti evolucijskog razvoja. U tom se smislu njegova pozicija dodiruje i s konzervativnim varijantama društvene misli, u kojima se također naglašava ideja postupnog razvoja i zakonomjernosti društvenih procesa, kakve nalazimo, primjerice, u radovima Ernesta Milera.

Adžija također nastoji prikazati povijesni razvoj društvene misli prema sociologiji kao društvenoj znanosti, što se može smatrati pionirskim pokušajem u okviru domaće društvene znanosti. U Hrvatskoj je koncem 1920-ih sociologija već bila prihvaćena kao akademska disciplina, no iako se kao akademski predmet javlja od 1906. godine, studij sociologije još uvijek nije bio institucionalno ustrojen, kao ni znanstveni instituti u okviru kojih bi se sustavno provodila empirijska društvena istraživanja.[4]

Sociologija je nesimpatična nauka

Kao što smo spomenuli, sociološko promišljanje naših društvenih mislilaca bilo je u znatnoj mjeri oslonjeno na konkretne nacionalne i društvene pokrete koji su proistjecali iz specifičnih društvenih odnosa i problema, a koji su zahtijevali rješavanje kroz artikulaciju odgovarajućih ideoloških okvira. Takvi su okviri istodobno služili mobilizaciji novih pristalica, ali i sučeljavanju s drugim teorijskim i političkim stajalištima, bilo u funkciji očuvanja postojećeg društvenog poretka, bilo u smjeru njegove transformacije (Batina 2006).

Naslovnica drugog izdanja knjige na koje se ovaj članak referira (Kultura i društvo, Zagreb 2024).

Adžijina prosvjetiteljski intonirana historijska sociologija razvija se unutar reformističkog interpretativnog okvira, koji tek naknadno, pod utjecajem socioloških spoznaja o uvjetima društvene promjene, prelazi u radikalniju, revolucionarnu perspektivu. U tom smislu on piše: „Socijalna revolucija – u smislu Marxove nauke – nije samo odstranjivanje staroga i preživjeloga, već ujedno postupno i plansko izgrađivanje novoga. To je evolucionistička revolucija ili evolucija, koja znači permanentnu revoluciju” (Adžija 2024: 69). Premda će se Adžija početkom 1930-ih politički približiti Komunističkoj partiji, u razdoblju nastanka ovih tekstova 1929. godine unutar komunističkog pokreta prevladavala je oštra kritika povezivanja marksizma i evolucijske teorije, pri čemu su se tumačenja Marxove sociologije kroz kategorije postupnog razvoja odbacivala kao teorijski nedostatna ili ideološki devijantna, bez obzira na to što ni u reformističkim ni u revolucionarnim pozicijama nisu u potpunosti odgovarala njihovim interpretativnim potrebama.

Polazeći od vlastitog shvaćanja zakonitosti društvenog razvoja, Adžija naglašava da sociologija počiva na dva temeljna principa: da u društvenom životu ne postoje jednostrane, samovoljne promjene ni nagli skokovi te da je cjelokupni društveni život podvrgnut zakonitosti evolucije. Upravo iz te perspektive on kritički promatra i konzervativne pokušaje očuvanja postojećeg poretka i revolucionarne, „fantastične” i romantičarske vizije brze društvene preobrazbe. U tom kontekstu zaključuje da je sociologija „nesimpatična nauka” upravo zato što jednako razotkriva iluzornost nastojanja da se status quo trajno očuva, kao i neutemeljenost revolucionarnih projekata koji ne uvažavaju objektivne uvjete društvenog razvitka (Adžija 2024: 18–19).

Oštra ideološka kritika knjige s krajnje ljevice

Knjiga Od Platona do Marksa. Razvoj socijološke ideje, nije imala znatniji odjek u tadašnjoj akademskoj zajednici, niti je izazvala javne reakcije konzervativno orijentiranih intelektualnih krugova. Nije bila ni cenzurirana ni zabranjena. Ipak, krajnje lijevi ideološki blok podvrgnuo je ovo djelo oštroj ideološkoj, ali i „znanstvenoj” kritici.

Komunistički teoretičari i ideolozi Adžijine stavove nisu promatrali kao unutarsocijalističku varijantu interpretacije marksizma, nego kao revizionističko odstupanje od njegove „znanstvene” i revolucionarne jezgre. Adžijina knjiga predstavlja se kao „literaturni dokaz” nerazumijevanja marksizma u socijaldemokratskoj tradiciji, odnosno kao teorijski instrument koji relativizira revolucionarni potencijal radničkog pokreta.

Oštrina tih polemika osobito je vidljiva u članku Ofanziva socijalfašizma: socijaldemokrati kao apostoli velikosrpskog fašizma, objavljenom 1930. u Klasnoj borbi, teorijskom časopisu Komunističke partije Jugoslavije. U njemu se socijaldemokracija sustavno diskreditira kao klasno kolaboracionistička formacija koja je napustila revolucionarnu borbu i time izgubila svaku vezu s interesima radničke klase. Adžija se u tom diskursu pojavljuje kao paradigmatski primjer „socijalfašizma”, a njegova teorijska pozicija se ne analizira u akademskom smislu, nego se politički i ideološki delegitimira.

U istom tekstu kritika poprima izrazito polemički i propagandni karakter: Adžijini koncepti evolucije, socijalnih „embrija” i postupne transformacije društva interpretiraju se kao „otupljivanje revolucionarnog marksizma” i kao ideološko opravdanje buržoaskog poretka. Čak se i njegova analiza racionalizacije kapitalističke proizvodnje dovodi u vezu s navodnim prikrivanjem eksploatacije i produljenjem radnog dana. Zaključno, socijaldemokracija se u ovom diskursu definira kao „agentura buržoazije”, dok se komunistički pokret samopredstavlja kao jedina autentična revolucionarna snaga povijesnog preobražaja društva.

U beogradskom časopisu “Nova literatura” Otokar Keršovani (1902.–1941.), Adžijin kasniji „partijski drug”, također je objavio kritički prikaz knjige, u kojem već na početku upozorava da autor nije ostvario nijedan od dvaju vlastitih ciljeva – ni znanstvenu utemeljenost ni popularno-pedagošku jasnoću. Iako je riječ o polemičkom tekstu, njegova se vrijednost danas očituje ponajprije u analitičkoj preciznosti kojom Keršovani razotkriva napetost između znanstvenog diskursa i ideološke interpretacije, kao i u tome što omogućuje uvid u tadašnje razumijevanje „znanstvenosti” unutar marksističkog i šireg intelektualnog polja. Stoga prikaz istodobno svjedoči o suodnosu sociologije i ideologije, pri čemu se i autor djela i kritičar kreću unutar različitih, ali međusobno isprepletenih interpretativnih horizonata.

Keršovani najprije problematizira samu metodološku osnovu Adžijina pristupa, ističući da je definicija sociologije neodrživa već na razini pojmovnog utemeljenja. Posebno mu zamjera uvođenje pojma „civilizacije” umjesto „društva”, koji smatra preširokim i nedovoljno analitički preciznim, jer omogućuje da se pod sociologiju podvedu najrazličitije grane ljudskog znanja. Sličnu kritiku upućuje i zamjeni pojma „materijalistička” s „objektivističkom” teorijom, koju tumači kao teorijsko razvodnjavanje marksističkog aparata.

Na razini povijesno-interpretativne analize Keršovani Adžiji zamjera niz konkretnih propusta: pojednostavljeno tumačenje odnosa Svetog Augustina i kapitalizma, izostavljanje društveno-povijesnog konteksta razvoja socioloških ideja, pogrešno svrstavanje autora u pojedine teorijske tradicije te zanemarivanje važnih mislilaca i pravaca, uključujući rusku sociologiju 19. stoljeća i pojedine francuske klasne analize. Također smatra netočnim Adžijino razumijevanje odnosa Marxove ekonomske analize i historijskog materijalizma, kao i njegovo razdvajanje historijskog i filozofskog materijalizma.

Zaključno, Keršovani ocjenjuje da je Adžijino djelo opterećeno teorijskim nepreciznostima, metodološkim slabostima i sociološkim determinizmom, zbog čega ne može dobiti znanstveno pozitivnu ocjenu. Ipak, unatoč kritičkom tonu, on ga ne odbacuje u potpunosti, nego ga vidi kao mogući poticaj za izradu novog, metodološki utemeljenijeg i teorijski dosljednijeg rada na sličnu temu.

Keršovanijeve primjedbe nesumnjivo ukazuju na niz grubih teorijskih nepreciznosti i terminoloških nespretnosti u Adžijinu tekstu. Ipak, pojedine se kritike mogu dodatno nijansirati. Tako, primjerice, tvrdnja da „sv. Augustin oštro napada kapitalizam” doista je povijesno neodrživa u doslovnom smislu, no nije isključeno da Adžija ovdje zapravo nespretno aludira na oblike klasnog izrabljivanja ili društvene nejednakosti koje retroaktivno interpretira kroz pojmovni aparat kasnijih društvenih teorija. U tom slučaju, riječ je o anakronoj, ali konceptualno motiviranoj uporabi pojma „kapitalizam”, kojom se povijesne pojave uspoređuju s modernim društvenim strukturama, premda takva terminološka ekstenzija ostaje metodološki problematična.

Slično vrijedi i za prigovor o nepotpunom izboru autora i teorija. Iako Keršovani s pravom ukazuje na određene propuste, valja uzeti u obzir da je Adžija svoje djelo koncipirao kao pregledni i popularno-znanstveni prikaz razvoja društvene misli, pa je svaki izbor nužno selektivan i ograničen unaprijed zadanim kriterijima, opsegom i svrhom rada. Prema tome, nedostatnost obuhvata ne mora se automatski interpretirati kao metodološki propust, nego i kao posljedica žanrovske i strukturalne nužnosti svake panoramske sinteze ideja.

Znanstvena neutralnost i angažman

Iako Adžija deklarativno polazi od zahtjeva za vrijednosno neutralnom znanošću, odnosno od sociologije koja, težeći objektivnosti, otkriva pravilnosti društveno-povijesnog kretanja i na temelju njih omogućuje predviđanje budućih društvenih procesa, njegova se koncepcija ne iscrpljuje u epistemološkoj neutralnosti. Naprotiv, iz tako shvaćene znanstvene spoznaje on izvodi i određeni normativni horizont: mogućnost postupnog kretanja prema socijalizmu, ali ne putem revolucionarnog prekida, nego kroz znanstveno utemeljeno prepoznavanje društvenih zakonitosti i njihovu primjenu u cilju očuvanja i uspostave društvene ravnoteže.

Na toj razini postaje vidljivo da se pozivanje na vrijednosnu neutralnost znanosti ne pojavljuje kao njezino krajnje određenje, nego kao metodološki okvir unutar kojega znanstveno proizvedeno znanje dobiva i praktično-političku funkciju. Sociologija tako nije samo instrument spoznaje društvene stvarnosti, nego i rezervoar pouzdanih znanja koji može biti mobiliziran u svrhu opravdanja određenih društvenih ciljeva i strategija djelovanja.

Keršovani s pravom, premda donekle ironično, upućuje na socio­lošku determiniranost Adžijinih socioloških ideja, aludirajući pritom i na njegove ideološke preferencije. Već je istaknuto da Adžijine prve veze sa socijaldemokracijom potječu iz Praga, gdje se po dolasku kreće u društvu čeških socijalde­mokrata i narodnih socijalista, pristaša Masarykova pokre­ta. Njihova je ideologija krajem 19. stoljeća nailazila na snažan odjek među brojnim studentima iz naših krajeva u Pragu i Beču.

„Za vrijeme studija Adžija je polazio trgovački kurs za pravnike, na kojemu je predavao i Eduard Beneš, najprisniji, Masarykov suborac protiv Austrougarske i suradnik na djelu oslobođenja češkog i slovačkog naroda i uspostavljanju Če­hoslovačke Republike. Adžija se s njim dopisivao i poslije završenih studija, pa možemo nagađati, da su u mlađim dani­ma njegova života i Masaryk i Beneš, sa svojim djelima, a Beneš i ličnim dodirom, utjecali na formiranje njegovih poli­tičkih i socijalnih shvaćanja. U Pragu je međutim pohađao i predavanja, koja je organizirala čehoslovačka socijaldemo­kracija u svojoj radničkoj školi.“ (Foretić 1952: 145–146)  

U vrijeme sukoba na ljevici dogmatični i pozitivistički marksisti smatrali su Adžiju odviše liberalno-građanski orijentiranim, pa i devijantnim u odnosu na rigidnu revolucionarnu partijsku liniju. Keršovanijeva kritika proizlazi iz uvjerenja u metodološku i doktrinarnu superiornost historijskog materijalizma, odnosno njegove filozofske i sociološke osnove, u odnosu na „građanske” teorije, poput teorije postupnog razvoja ili evolucije.

Premda Adžija u ovom djelu nastoji afirmirati marksizam kao sociologiju, braneći ga od kritika i svrstavajući ga, zajedno sa Spencerovom teorijom društvene evolucije, u skupinu objektivističkih teorija proizašlih iz društveno-ekonomskog pozitivizma, njegova je intencija ponajprije naglasiti da se marksistička sociologija, odnosno historijski materijalizam, temelji na otkrivanju objektivnih zakonitosti historijskog razvoja. Pritom se materijalističko obilježje reducira pretežno na ekonomske odnose, što objašnjava uporabu općenitijeg pojma „objektivistički” umjesto „materijalistički”. Slična se terminološka strategija očituje i u razlikovanju pojmova civilizacije i društva te razvoja i evolucije.

Zbog takvih koncepcijskih i terminoloških rješenja Adžija je bio izložen kritikama, osobito u pogledu kriterija tipologije teorija i uporabe sociološkog pojmovlja, koje je u ortodoksnoj marksističkoj interpretaciji smatrano netočnim i zastarjelim.

Osobna tragedija u vihoru nasilja

Tragičan završetak života Božidara Adžije svjedoči o sudbini intelektualca kojega društveno-političke okolnosti potiču na politički angažman, pri čemu u žarištu ideološko-političkih sukoba gubi život na stratištu, zajedno sa svojim nekadašnjim kritičarem Otokarom Keršovanijem.

U razdoblju obilježenom izrazitim političkim nasiljem – zabranama, uhićenjima, atentatima, strijeljanjima i oružanim sukobima – Adžijin životni udes nije bio iznimka. S povijesne distance, i promatran iz ovako reducirane perspektive, njegova životna tragedija poprima ironičan prizvuk koji danas tiho, ali jasno progovara o prolaznosti političkih režima, ali i prilagodljivosti ideologija, bez obzira na to nastoje li se one prikazati nezamjenjivima i trajno važećima, bilo da svoju legitimaciju izvode iz gole sile, iz znanstveno utemeljenih zakonitosti, ili pak iz zahtjeva dogmatske vječnosti.

Unatoč očitosti ovih uvida, traganje za znanstvenim dokazima vlastitih uvjerenja nije nestalo, dok je nametanje političke volje i moći organiziranim nasiljem i ratom i dalje aktualno, ustrajno poput svojevrsne „prirodne sile”, te se nerijetko – u socijal-darvinističkom ključu – interpretira i primjenjuje kao razvojna snaga društva. Uplitanje ekonomskih interesa i političke moći u polje znanja i znanosti (Bourdieu 2014), a time i u pitanja objektivne, metodički utemeljene „istine”, poziva znanstvenike na očuvanje epistemološke autonomije društvenih znanosti, ne zbog pretenzije na društveni monopol istine, nego zbog trajne refleksije i obveze kritičkog procesa opovrgavanja dosegnutih spoznaja.

Pritom refleksivnost, shvaćena kao kritička samopreispitujuća (samo)svijest o vlastitoj društvenoj uvjetovanosti, odnosno kao razumijevanje povezanosti znanja i društvenog života (Giddens 2007: 697), predstavlja ključnu razdjelnicu ne samo spram spoznajnog relativizma i scijentizma, nego i spram ideoloških, mitoloških, magijskih, religijskih, pseudoznanstvenih, paraznanstvenih i zdravorazumskih svjetonazorskih prečica koje nastoje dominirati spoznajom i usmjeravati društveno djelovanje radi ostvarivanja moći i partikularnih interesa. Takav oblik „angažmana” društvenih znanosti pridonosi i razotkrivanju zabluda, stereotipa i predrasuda, a time i njihovu postupnom istiskivanju iz javnog diskursa. Premda se ideologija i sociologija, u idealtipskom smislu, mogu promatrati kao odvojene i autonomne sfere, izgleda da društveni determinizam njiho­vo preplitanje, nerijetko i prožimanje, čini neizbježnim. Naime, tvorci socioloških ideja, kao i njihovi sistematičari ili povjesni­čari, ostaju “ljudi koji misle u sasvim određenim okolnostima” (Mimica 1999 :21). Adžijin primjer to zorno potvrđuje. Inte­rakcija se, međutim, nastavlja…

Literatura

Adžija, Božidar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksi­kografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. https://www. enciklopedija.hr/clanak/adzija-bozidar (pristupljeno 5. veljače 2024.).

Adžija, Božidar. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. https://hbl. lzmk.hr/clanak/adzija-bozidar (pristupljeno 5. veljače 2024.).

Adžija, Božidar. 1920. Kapitalizam i socijalizam. Zagreb: Naša snaga. 69 str. [Usp. elektroničko izdanje izvornika, Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, 2016. https://digitalnezbirke.kgz. hr/?pr=i&id=18722]

Adžija, Božidar. 1926. Međunarodna organizacija rada (predava­nje održano u Udruženju za promicanje ciljeva Društva naroda). Zagreb: Hrvatski štamparski zavod. 46 str. [Usp. elektroničko izdanje izvornika, Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, 2016. https://digitalnezbirke.kgz. hr/?pr=i&id=18724]

Adžija, Božidar. 1928. Deset godina ruske revolucije: politič­ko-historijska razmatranja pitanja prigodom lanjske desetgo­dišnjice. Zagreb: Tisakara Vidović i drug. 92 str.

Adžija, Božidar. 1929. Od Platona do Marksa (razvoj socijološke ideje). Zagreb: Edicije Socijalne misli. 122 str.139

Adžija, Božidar. 1936. Karl Marx. Zagreb: Nakladna knjižara Orbis. 36 str.

Adžija, Božidar. 1952. Članci i rasprave. Zagreb: Glas rada. 158 str.

Adžija, Božidar. 1989. Izabrana djela. Split: Književni krug. 551 str.

Batina, Goran. 2006. Počeci sociologije u Hrvatskoj. Zagreb: Kultura i Društvo.

Bourdieu, Pierre. 2004. Znanost o znanosti i refleksivnost. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo.

Čengić, Enes. 1986a. S Krležom iz dana u dan. Knj. 3: Ples na vulkanima (1978-1979). Zagreb: Globus.

Čengić, Enes. 1986b. S Krležom iz dana u dan. Knj. 4: U sjeni smrti (1980-1981). Zagreb: Globus.

Elias, Norbert. 1996. O procesu civilizacije. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.

Foretić, Dinko. 1952. Božidar Adžija. U: Božidar Adžija, Članci i rasprave. Zagreb: Glas rada. Str. 146–158.

Giddens, Anthony. 2007. Sociologija. Zagreb: Nakladni zavod Globus.

Kalanj, Rade. 2000. Ideje i djelovanje: ogledi o kulturnim promje­nama i razvoju. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo – Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Kalanj, Rade. 2010. Ideologija, utopija, moć. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo.

Lipovac, Marijan i Franjo Vondraček. 2018. Češki Hrvati: hrvatski tragovi u Češkoj. Zagreb: Češka beseda Zagrebačke županije – Hrvatsko-češko društvo.

Keršovani, Otokar. 1928/1929. Dr. Božidar Adžija: Od Platona do Marksa (razvoj sociološke ideje). Nova literatura: časopis za kulturna pitanja 1(10): 285-86.

Krleža, Miroslav. 1979. Eseji. Knjiga 5. Sarajevo: Oslobođenje. Str. 141–245.

Malešević, Siniša. 2011. Sociologija rata i nasilja. Zagreb: Nakla­da Jesenski i turk.

Mimica, Aljoša. 1999. Čemu još istorija sociologije? U: Tekst i kontekst. Ogledi o istoriji sociologije., ur.

Aljoša Mimica. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Str. 7-27.

M. M. 1984. Ofanziva socijalfašizma: socijaldemokrati kao apostoli velikosrpskog fašizma. Klasna borba 5(1930)16: 40–46. U: Klasna borba: marksistički časopis, Organ Komuni­stičke partije Jugoslavije (Sekcije Komunističke internaciona­le). Knjiga 2: 1930–1934, 1937. Priredili Ubavka Vujošević i Žarko Protić. Beograd: Komunist. Str. 820–826.

Padjen, Ivan. 2015. i 2016. Pouke pravnog monizma: Povodom Marijan Pavčnik, treorija prava: prispevek razumevanju prava, 5.pregledano i dopunjeno izdanje s novim poglavljem Aleša Novaka, IUS Software, GV Založba, Ljubljana, 2015, 663 str. // Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 66 (2016), 5; 395-617

Perić, Ivo. 1989. Božidar Adžija u našoj novijoj povijesti. U: Božidar Adžija, Izabrana djela. Split: Književni krug. Str. 9–76.

Pilić, Šime. 2012. Intelektualci i rat u spisima i zapisima braće Božidara i Nikole Adžije. U: Intelektualci i rat: 1939. – 1947., zbornik radova s međunarodnog skupa Desničini susreti 2012., ur. Drago Roksandić i Ivana Cvijović Javorina. Zagreb: Filozofski fakultet. Str. 61–62.

Ravlić, Slaven. 2008. Sociologija i pravni studij: Uz povijest Katedre za sociologiju (1906.-2006.). U: Hrvatska sociologija: razvoj i perspektive. Ur. Krbec, Denisa. Str. 59 – 67. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo.

Seferović, Nusret. 1961. O Božidaru Adžiji. U: Božidar Adžija, Izbor članaka. Beograd: Kultura. Str. V–XXVIII.

Sukob na ljevici. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksi­kografski zavod Miroslav Krleža. https://krlezijana.lzmk.hr/ clanak/1773 (pristupljeno 5. veljače 2024.).

Šestosiječanjska diktatura. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. https://www.enciklopedija.hr/clanak/sestosijecanjska-dikta­tura (pristupljeno 5. veljače 2024.).

Ward, Lester Frank. 1893. The Pshychic Factor of Civilizations. Boston: Gynn and Company. https://archive.org/details/ psychicfactorsof00wardrich/page/n5/ mode/2up?view=theater.

Žunec, Ozren. 2023. Gutaljinščik. Pasternak, Macbeth i logika Staljinove apsolutne diktature. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada – Hrvatsko katoličko sveučilište.

[1] Ovaj je tekst dio je predgovora drugom izdanju knjige Božidara Adžije Od Platona do Marksa. Razvoj sociološke ideje (2024) Zagreb: Kultura i društvo, ujedno izmijenjen i prilagođen za objavu na portalu sociologija.hr .

[2] Ostala djela B. Adžije: Kapitalizam i socijalizam (1920), Međunarodna organizacija rada (1926), Deset godina ruske revolucije: političko-historijska razmatranja pitanja prigodom lanjske desetgodišnjice (1928), Od Platona do Marksa. Razvoj socijološke ideje (1929), Karl Marx (1936).

[3] Vidi opsežnije u (Čengić 1986a; 1986b: 254; Krleža 1979).

[4] U Hrvatskoj su se početkom 20. stoljeća sociologijom bavili filozofi, etnolozi i povjesničari u okviru duhovnih znanosti, kao i ekonomisti, no ponajprije pravnici koji su je i prvi institucionalno utemeljili. Tomu je pridonijela tradicija pluralne pravne kulture proizašla iz germanske pravne tradicije, koja je u okviru Habsburške Monarhije bila razvijena i u hrvatskom kontekstu (Padjen 2016). Osim sociologije, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu pridonio je i razvoju drugih društvenih znanosti (Ravlić 2008). Sociologija se na Pravnom fakultetu u početku razvijala kao pomoćna disciplina kriminologiji, a potom i pravnoj znanosti. Iako pravnici nisu bili jedini koji su se bavili sociologijom, upravo su je oni prvi akademski institucionalizirali. U tom se kontekstu ističu Baltazar Bogišić (1834.–1908.) i njegova pravno-povijesna sociologija, Ernest Miler (1866.–1928.) i njegova organicističko-pozitivistička orijentacija, Dinko Tomašić (1902.–1975.) i etnokulturna sociologija, te Ivo Pilar (1876.–1933.) i sociologija geopolitike.

Naslovna ilustracija generirana je umjetnom inteligencijom uz pomoć ChatGPT-a (OpenAI).