Raison d’être sociologije Ernesta Milera

Ernest Miler^[1] (Pakrac, 28. svibnja 1866. – Zagreb, 9. listopada 1928.), hrvatski pravnik i sociolog nije posve nepoznato ime, osobito ne u dijelu suvremene akademsko-pravne javnosti koja se bavi institucionalnom historiografijom Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (Pavić 1996–1999), utemeljenjem i razvojem njegovih katedri (Ravlić 2008; Maršavelski 2014), kao i znanstvenom tradicijom prava (Padjen 2016) i kaznenoga prava (Getoš 2009). Ti su radovi, zbog iscrpne i stručne historiografske faktografije, ali i valorizacije Milerova doprinosa institucionalnom razvoju kaznenog prava (kriminologije) i sociologije, od referentnog značaja te nezaobilazni za svakoga tko želi biti temeljitije upućen u njegovu pravnu ostavštinu.^[2]

Njima su prethodile brojne biografske bilješke o Mileru, objavljivane ponajprije kao natuknice u enciklopedijskim i leksikonskim izdanjima te u kulturno-historiografskim pregledima razvoja znanstvenih ustanova.^[3] Vrijedi istaknuti i dva nekrologa, pisana od strane Milerovih kolega, koji, uz osnovne podatke o njegovu životu i djelu, donose i vrijedna svjedočanstva o njegovu karakteru i društvenom ugledu (Lovrić 1928; Andrassy 1929).

U novije vrijeme (2015), u sklopu radijske emisije Portreti znanstvenika – Portreti hrvatskih sociologa na Trećem programu Hrvatskoga radija, pokušalo se popularnijim pristupom podsjetiti širu javnost na njegovu znanstvenu i akademsku ostavštinu.

Može se, dakle, ustvrditi da su u navedenim radovima sažeto i pouzdano izneseni ključni podaci iz Milerova akademskog i karijernog života, izdvojene njegove glavne ideje i koncepti, istaknute njegove zasluge u institucionalnom utemeljenju i razvoju kriminologije i sociologije te pedantno sastavljena njegova bibliografija.

Sociološki je zadatak, međutim, te uvide uklopiti u širi društveno-povijesni kontekst: detaljnije proučiti njegovo društveno podrijetlo, status i ulogu koju je zauzimao u društvenoj strukturi svoga vremena, a potom na toj osnovi prosuđivati o njegovu znanstvenom doprinosu i relevantnosti.

Stoga se, uz postojeće izvore i nekrologe, Milerova biografija dopunjuje dosad nedovoljno poznatim podacima o njegovu obiteljskom podrijetlu i školovanju, koji su značajno pridonijeli oblikovanju njegova svjetonazora, obrazovnoga i znanstveno-teorijskog opredjeljenja te profesionalne socijalizacije u visokoškolski sustav njegova vremena.

Interes za Milerovu profesionalnu karijeru, intelektualne i znanstvene preokupacije, ali i društveni milje kojemu je težio i kojemu je naposljetku pripao, proizlazi ponajprije iz činjenice da je bio prvi profesor na tada novoosnovanoj, ujedno i prvoj, Katedri za kriminalne pomoćne znanosti i sociologiju u Austro-Ugarskoj Monarhiji, o čemu su čitatelji sociologija.hr mogli više saznati u članku Nije Beč, nije Pešta, nije Krakow ni Ljubljana.

Izvor: https://www.enciklopedija.hr/clanak/miler-ernest

Karijerna biografija

Ernest Miler gimnaziju je pohađao u Požegi, a pravo je studirao u Beču i Zagrebu, gdje je 1890. godine promoviran u doktora prava. Najprije se zaposlio kao sudski vježbenik, nakon čega prelazi u državno odvjetništvo. Zbog posebnog interesa za kaznenopravnu znanost odlazi u Berlin, gdje je bio učenik Franza von Liszta, koji ga je, „poradi njegove neobične darovitosti i snažne volje za proučavanje kaznenopravnih znanosti, vrlo zavolio“ (Lovrić 1928).

Po povratku u Zagreb habilitirao je te mu je 1901. godine dodijeljena venia legendi iz kaznenog prava i kaznenog postupka. Odmah po dolasku na Katedru započinje s predavanjem kolegija Teorija kazne (1901.), a 1906. uvodi i predmet Kriminalne znanosti. Pod snažnim utjecajem Lisztove sociološke škole odlučuje povezati kriminalne[4] znanosti i sociologiju te iste godine preuzima posebnu Katedru za kriminalnu znanost i sociologiju.

Upravo se zbog toga Ernest Miler danas smatra prvim hrvatskim kriminologom „koji je u najboljoj suvremenoj maniri živio znanstvenu multidisciplinarnost, spajajući kaznenopravne znanosti s kriminologijom i sociologijom radi proučavanja uzroka nastanka zločina i zločinaca“ (Getoš 2009: 136). Ujedno je bio i prvi profesor sociologije u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Po vlastitom teorijskom opredjeljenju bio je determinist (Pavić 1996–1999: 620), no istodobno je kontinuirano propitivao granice interdisciplinarnosti pravnih disciplina; zanimao ga je, primjerice, i odnos kaznenog prava i umjetnosti. Autor je brojnih članaka, rasprava, komentara zakona i sudske prakse te velikog broja prikaza aktualne literature iz područja kaznenog prava i kriminologije (Maršavelski 2014: 761). Objavio je stotinjak radova u raznim časopisima te je u više navrata obnašao visoke akademske dužnosti.

Bio je dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu (1909./10., 1913./14. i 1923./24.), a „sljedećih školskih godina nakon dekanata i prodekan“ (Lovrić 1928). Obnašao je i dužnost prorektora (1918./19.) te rektora Sveučilišta u Zagrebu (1916./17. i 1926./28.). Sociologiju je predavao i na Visokoj školi za trgovinu i promet te na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu, a predavao je i sudsku medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (Hrvatska enciklopedija).

Na prijedlog pravnika Marka Kostrenčića (1884.–1976.), 27. svibnja 1927. izabran je za dopisnog člana JAZU (Kostrenčić 2027). Predavao je sve do svoje smrti 1928. godine.

Socijalizacija i formiranje identiteta

Po obiteljskom podrijetlu, Ernest Miler bio je izvanbračno dijete oca židovske i majke katoličke vjeroispovijesti. U matici rođenih župe Pakrac upisan je kao Ernestus Müller, kao sin građanke Marije (rođ. Franić, 1843.), bez navođenja očeva imena. Njegov otac, Alexander Sammuel Müller (rođen 1825.), bio je židovske vjeroispovijesti te osamnaest godina stariji od Milerove majke. Na rimokatoličku vjeru prešao je 31. siječnja 1881., kada je istoga dana sklopio brak s Marijom. Nepunih pola godine kasnije, 25. lipnja 1881., umire od „atrofije moždanah i hrbtenjače“, u trenutku kada je njegov sin Ernest imao 15 godina.

Opću pučku školu Ernest je završio 1877. godine s odličnim uspjehom. Kraljevsku gimnaziju pohađao je u Požegi od 1877. do 1885., pri čemu je sve razrede završio s izvrsnim uspjehom („s odlikom“). Maturirao je s odličnom ocjenom te je procijenjen kao „zreo s odlikom“ za upis na sveučilište. Njegovo ćudoredno ponašanje ocjenjivano je kao „uzorno“, „pohvalno“ i „besprijekorno“, dok je za marljivost opisan kao „neumoran“, a rjeđe kao „ustrajan“ (DASB–PŽ)[1].

Napustivši roditeljski dom još u ranom djetinjstvu, vjerojatno već oko sedme, a svakako prije desete godine života, Miler je često mijenjao mjesta boravka. Unatoč takvim okolnostima života, kroz njegovo školovanje, kao i kasniju profesionalnu karijeru, nije zabilježen nijedan primjer neprimjerenog ponašanja ili prijestupa. Upućen ponajprije na samoga sebe, ali uz financijsku potporu obitelji, Miler je rano usmjerio svoj razvojni put prema završetku školovanja.

Njegova profesionalna karijera započinje 1891. imenovanjem za pravnog vježbenika pri Kraljevskom sudbenom stolu u Zagrebu, nakon čega slijedi niz premještaja i napredovanja unutar sustava državnog odvjetništva. Posebno se ističe razdoblje dopusta radi pripreme za sveučilišnu profesuru, nakon kojega se 1. listopada 1902. vraća u službu. Tada mu je, odlukom Kraljevske zemaljske vlade (Odjel za pravosuđe), povećana plaća na 2600 kruna godišnje.

Procjena sposobnosti glasi: „Vanredno je sposoban za svaku sudačku službu, a naročito za službu državnog odvjetnika“, uz napomenu da se dodatno usavršavao na inozemnim sveučilištima. U rubrici o upotrebljivosti navodi se da je „vanredno upotrebljiv“ te da je već ranije pohvaljen za „neumorni, savjestni i uspješan rad“. Njegova ćudorednost ocijenjena je kao „uzorna“, a političko ponašanje kao „skroz korektno i pouzdano“, uz završnu preporuku: „Stoga ga najtoplije preporučam za promaknuće“ (HDA, F-81).

Promaknuće je potom i uslijedilo: Miler je imenovan zamjenikom državnog odvjetnika I. razreda pri Kraljevskom državnom nadodvjetništvu.

Utemeljitelj zaklade

Uzlazne pravničke karijere, oslobođen obveza uzdržavanja vlastite obitelji (budući da je tada bio neoženjen) i u poboljšanim materijalnim okolnostima, Miler je u znak zahvalnosti i poštovanja prema majci Mariji, ali i potaknut sjećanjima na djetinjstvo provedeno u Pakracu, 1903. godine osnovao zakladu za školovanje mladića.

U Spomenici Pakračke općine iz 1919. navodi se postojanje „Zaklade Marije Miler rođene Franić za naobrazbu mladića obrtnika Pakračana u Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi u Zagrebu“. Zakladu je utemeljio dr. Ernest Miler „sa temeljnom glavnicom od 6000 kruna povodom proslave šezdesetog rođendana svoje majke […] hoteći tome dati vidljivi znak odanosti prema istoj i privrženosti svojem rodnom mjestu“. Prihodi zaklade bili su namijenjeni stipendiranju mladića „hrvatske narodnosti i rimokatoličke vjeroispovijesti“ zavičajnih u Pakracu, koji ispunjavaju uvjete za pohađanje obrtne škole u Zagrebu (Digitalna povijest Pakraca).

Ovim činom Miler je, čini se, nastojao simbolički potvrditi da su majčina briga i odricanje rezultirali njegovim društvenim uspjehom. U sredini iz koje potječe, gdje je nekoć bio evidentiran kao izvanbračno dijete iz vjerski i nacionalno miješane veze, ovom je gestom poručio da, unatoč osobnom usponu, ne zaboravlja vlastite korijene ni zajednicu kojoj je od ranih dana težio pripadati. U kontekstu njegove sociološke misli, u kojoj ljubav figurira kao snažna društvena sila sposobna generirati i multikulturalne obrasce, može se pretpostaviti da je upravo kroz obiteljsko iskustvo internalizirao njezinu važnost te ju kasnije reflektirao i u vlastitom djelovanju.

U matičnoj knjizi rođenih župe Pakrac zabilježeno je da je 27. travnja 1906. godine, odlukom nadležnih državnih tijela, Ernestusu Mülleru dopuštena promjena imena i prezimena u Ernest Miler.

Njegova osjetljivost na pitanja etničke i kulturne pripadnosti vjerojatno je bila oblikovana iskustvom društvenog pritiska, povezanog sa stigmom izvanbračnog podrijetla i dvojnog identiteta. Ona se očituje u njegovim, ali i obiteljskim nastojanjima da prihvati identitet većinskoga etniciteta sredine iz koje je potekao i u kojoj je nastojao ostvariti profesionalnu afirmaciju. Službenim odobrenjem fonetskoga pisanja prezimena u četrdesetoj godini života dodatno je učvrstio vlastitu identifikaciju te uklonio moguće dvojbe o etničkoj pripadnosti. Time su potencijalne napetosti između kulturne, konfesionalne i etničke višestrukosti u velikoj mjeri neutralizirane u korist društvene integracije.

Svjedok

Iako danas više nema živih svjedoka koji bi mogli neposredno govoriti o Milerovu znanstvenom doprinosu, društvenom angažmanu, kulturnom razvoju i socijalnim vještinama, određeni uvid u njegovu osobnost pruža sjećanje akademika i profesora međunarodnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Vladimira Iblera (1913.–2015.). U intervjuu vođenom 10. ožujka 2015. godine u njegovu zagrebačkom stanu, Ibler potvrđuje da je Milera osobno poznavao, premda površno, te da je s njime bio i u rodbinskoj vezi. Naime, Miler se oženio Iblerovom tetom, sestrom njegove majke, zbog čega su ga u obitelji nazivali ujakom, iako je, prema stvarnom srodstvu, bio tetak.

U svom iskazu Ibler se prisjeća Milerove profesionalne afirmacije i društvene prisutnosti, ističući da je bio profesor kaznenog prava, državni odvjetnik i u konačnici rektor Sveučilišta u Zagrebu, pri čemu ga opisuje kao društveno vještu i prilagodljivu osobu. Njegovo svjedočanstvo, iako fragmentarno i obilježeno vremenskom distancom te dječjom perspektivom, ipak indicira određene crte Milerova društvenog habitusa (Batina 2015).

„Smjerno odan“

Dodatni uvid u Milerove društvene i profesionalne odnose pruža i njegovo pismo upućeno Isidoru Kršnjavom (1845 – 1927), koje se čuva u Hrvatskom državnom arhivu. U njemu se Miler, „smjerno odan“, obraća Kršnjavome, svjestan njegova interesa za Dantea, te ga obavještava o članku Antona von Kostaneckog „Dantes Philosophie des Eigentums“, objavljenom u časopisu Archiv für Rechts- und Wirtschaftsphilosophie (1910). Budući da je Kršnjavi preveo i tumačio Danteovu Božanstvenu komediju, može se pretpostaviti da je ova gesta imala i kolegijalnu, ali i intelektualno-stratešku dimenziju.

U kontekstu Milerove karijere, ovakve veze nisu bile bez značaja. Bliskost s utjecajnim pojedincima poput Kršnjavoga, bivšeg ministra obrazovanja i važnog političkog aktera, mogla je imati određenu ulogu u profesionalnom napredovanju.

Ova naizgled rubna arhivska bilješka navodi se radi ocrtavanja miljea unutar kojega je Miler djelovao i komunicirao. Ona, osim što upućuje na njegovu susretljivost, pruža i uvid u njegovu intelektualnu povezanost s osobama koje su u tadašnjim društvenim okolnostima uživale visok društveni ugled, značajan ekonomski status i politički utjecaj. Takve veze rijetko su bile lišene šireg društvenog dosega te su, po potrebi, mogle imati i važnu ulogu u karijernom napredovanju.

Politička neobojenost, karijerna pragmatičnost i društveni status

O Milerovoj pragmatičnosti svjedoči i događaj koji je dobro poznat hrvatskoj historiografiji. Naime, Miler je, zajedno s profesorom Heinzom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predvodio skupinu od stotinu pedeset šest studenata na šestodnevnu ekskurziju u Srbiju i Beograd. O tome je izvijestio u časopisu Mjesečnik (1912) u tekstu Dojmovi i opažanja sa naučne ekskurzije u Srbiju (od 18. do 25. travnja 1912.) (Miler 1912: 957–963).

Povjesničarka Tihana Luetić u knjizi Studenti Sveučilišta u Zagrebu (1874–1914): društveni život, svakodnevica, kultura, politika detaljno analizira političke okolnosti i značenje toga putovanja. Ističe kako su studenti, nezadovoljni postojećim političkim poretkom, bili skloni međusobnoj suradnji, uključujući i suradnju sa srpskim studentima, te su podržali ideju zajedničkog odlaska u Beograd. Ekskurzija je, prema njezinu tumačenju, protekla u izrazito jugoslavenski nacionalističkom ozračju, koje je kulminiralo svečanim dočekom u Srbiji (Luetić 2012: 400–401).

Izvor: https://virtualna.nsk.hr/unizg/pozdrav-iz-zagreba-gruss-aus-agram-franz-josef-universitat/

Slično zaključuje i Josip Horvat, navodeći da su na izletu bile zastupljene sve tadašnje studentske političke grupacije te da je događaj predstavljao svojevrsni „prvi korak istupa jedne narodnosti iz sklopa Habsburške Monarhije“ (Horvat 2006: 121). Unatoč tome što je Miler bio odabran kao „lojalan“ i politički „bezbojan“ profesor (Horvat 2006: 106), teško je pretpostaviti da nije uočio snažne protuaustrijske i protumađarske tendencije među studentima.

Međutim, u vlastitom prikazu ekskurzije Miler u potpunosti zanemaruje politički kontekst. Njegov tekst pisan je kao stručni pravnički osvrt na stanje kriminaliteta u Srbiji. U uvodu napominje kako su se on i kolega Heinz zadržali u Beogradu, baveći se svaki svojom strukom, dok je „naša omladina sa srpskom akademskom omladinom pregledavala kulturne institucije“. Nigdje ne spominje političku atmosferu ni ideološke implikacije putovanja, koje historiografija jasno bilježi.

Takva šutnja može se interpretirati kao svjesno distanciranje od politički osjetljivog sadržaja ekskurzije. Razlozi za takav pristup mogu biti višestruki: zaštita studenata od mogućih sankcija, izbjegavanje osobne odgovornosti kao jednog od voditelja puta ili, naposljetku, dosljedno pragmatično držanje koje preferira strukovni diskurs nad političkim izjašnjavanjem. U svakom slučaju, riječ je o strategiji koja se pokazala korisnom i prije i nakon 1918. godine.

Da ekskurzija nije bila tek neutralni akademski izlet, potvrđuje i Horvatova ocjena kako su njezini sudionici postali nositelji revolucionarne jugoslavenske nacionalističke ideje te se ubrzo nakon povratka organizirali u konspirativne skupine (Horvat 2006: 123, 126). Kulminacija takve radikalizacije dogodila se 8. lipnja 1912., kada je u Zagrebu izvršen atentat na bana Slavka Cuvaja. Atentat je počinio student prava Luka Jukić, također sudionik ekskurzije.

U tom kontekstu zanimljiv je i Milerov članak „Atentator“, objavljen u Narodnim novinama šest dana nakon atentata. U njemu pokušava teorijski objasniti socio-psihološki profil atentatora, oslanjajući se na suvremene kriminološke i sociološke autore. Atentatora opisuje kao pripadnika kriminalnog miljea (Joly), čije je djelovanje izraz fatalističke i „alkoholizirane“ politikomanije (Maeterlinck), lišene autonomnog morala u Kantovu smislu, a vođene mehanizmom oponašanja autoriteta (Tarde). Pritom naglašava neizvjesnost izvora takvog autoriteta („tko zna, koji je njegov autoritet“).

Mileru je očito neprihvatljiva ideja da pojedinačni čin političkog nasilja može imati moralno opravdanje. Atentat tumači kao rezultat imitacije i emocionalne napetosti, dodatno pojačane činjenicom da se dan ranije dogodio sličan čin u mađarskom parlamentu. Time nastoji depolitizirati čin i svesti ga na opće zakonitosti ponašanja, izbjegavajući izravno suočavanje s njegovim konkretnim političkim uzrocima.

U cjelini, Milerov pristup ovim događajima potvrđuje obrazac njegove političke neobojenosti i karijerne pragmatičnosti: umjesto političkog angažmana, on dosljedno bira poziciju stručnjaka koji društvene fenomene interpretira kroz disciplinarni okvir, zadržavajući pritom distancu prema aktualnim političkim sukobima.

Takav pristup ima dvostruku funkciju: s jedne strane omogućuje znanstvenu obradu fenomena, a s druge strane izbjegava potencijalno rizične političke implikacije. U tom smislu, riječ je o tipičnoj strategiji „akademske neutralizacije“, koja osigurava profesionalnu stabilnost u kontekstu politički nestabilnog okruženja.

U konačnici, Milerov habitus – oblikovan kroz ranu socijalizaciju, disciplinu i prilagodbu – dosljedno se reproducira u njegovu znanstvenom i javnom djelovanju. Njegova inovativnost ostaje ograničena okvirima koji ne dovode u pitanje temeljne strukture moći, čime se teza o njegovoj ulozi kao aktera „konzervativne modernizacije“ čini plauzibilnom.

Naime, na temelju biografskih fragmenata može se ustvrditi da nije bio „progonjeni buntovnik“ ili disident, niti je bio marginaliziran ili socijalno izoliran, za razliku od primjerice Gumplowicza ili Ehrlicha u Austriji (Torrance 1976). Njegova akademska karijera odvijala se stabilno i uzlazno. Kao pravnik i profesor kaznenog prava, zalagao se za održanje reda i poretka, dok je kao sociolog zagovarao razumski vođene reforme pravnog i društvenog sustava.

Miler rijetko sudjeluje u teorijskim i političko-ideološkim raspravama o nacionalno-političkim, državno-pravnim ili socijalno-ekonomskim pitanjima koja su obilježavala hrvatsku društvenu misao u doba Austro-Ugarske i Kraljevine SHS (Tomašić 1941). Nije poznato njegovo članstvo u političkim strankama. Njegova socijalizacija i karijera, utemeljeni na prilagodbi i samousavršavanju ujedno su oblikovali njegove temeljne metodološke i teorijske izbore.

Kao pripadnik akademske elite, razvija pristup sociologiji u okvirima organicističkog pozitivizma, usvojenog tijekom školovanja na europskim sveučilištima, koji odgovara njegovu društvenom položaju i usvojenim vrijednostima.

Rekonstrukcija njegovih formativnih godina, temeljena na dostupnim izvorima, upućuje na iskustvo ranog izlaska iz obiteljskog okruženja i ulaska u širi obrazovni i društveni prostor. Taj je prostor bio obilježen modernizacijom kao civilizacijskim i kulturnim prijelomom, koji je omogućavao veću mobilnost, razvoj komunikacija, višu razinu zdravstvene sigurnosti i dostupnije obrazovanje. Milerov životni put odražava dinamiku takva društva: ono oblikuje njegov intelektualni razvoj i omogućuje društveni uspon, ali istodobno otkriva i vlastite proturječnosti. Unatoč tome, Miler zadržava distancu prema dnevno-političkim sukobima, ostajući dosljedan akademskom djelovanju.

Takva biografska putanja ne može se odvojiti od šireg povijesnog i društvenog konteksta. Intelektualno djelovanje Ernesta Milera razvija se u kontekstu brze modernizacije druge polovice 19. i početka 20. stoljeća, obilježene tehničkim napretkom, gospodarskim rastom i dubokim društvenim promjenama koje tradicionalne interpretativne kategorije čine nedostatnima (Čorić 2015: 174). Modernizacija se odvija istodobno kroz integraciju i dezintegraciju: infrastrukturni razvoj, urbanizacija i obrazovanje prate rast društvenih nejednakosti, nacionalnih pokreta i političkih napetosti. U okviru Austro-Ugarske Monarhije procesi „odozgo“ služili su očuvanju stabilnosti, ali istovremeno otvarali prostor novim oblicima političkog i nacionalnog samoosvješćivanja (Judson 2018).

U takvim okolnostima, Milerova profesionalna i akademska afirmacija – od školovanja preko imenovanja za prvog profesora Katedre za kriminalne znanosti i sociologiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1906. do obnašanja dužnosti dekana i rektora – ilustrira proces institucionalizacije sociologije u Hrvatskoj, te njezinu ulogu u razumijevanju društvenih promjena. Njegov pristup kombinira pozitivističku metodu, determinizam i umjereni humanizam, omogućujući analizu prava, kriminaliteta i društvenih sukoba u šire društvenom i povijesnom okviru.

Nastavak slijedi…

Literatura

Andrassy, J. (1929): Société de sociologie de Zagreb. Paris: Revue internationale de sociologie 1929. 37(7-8), 422–426.

Čorić, R. (2015) Nastajanje sociologije u doba ideologija. Acta Ladertina. 12/2, 161-175.

Getoš, A-M. (2009) Mjesto i uloga kriminologije i viktimologije u Hrvatskoj i u međunarodnom kontekstu. U: Turković, K.; Maršavelski, A.; Roksandić Vidlička, S. (ur.): LiberAmicorum Zvonimir Šeparović, Zagreb: Sveučilišna tiskara.

Horvat, J. (2006) Pobuna omladine 1911 – 1914. Zagreb: SKD Prosvjeta i Gordogan.

Judson, P. M. (2018) Povijest habsburškog carstva. Zagreb: Sandorf.

Kostrenčić, M. (1927) Dr. Ernest Miler. Digitalna zbirka i katalog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. URL: https://dizbi.hazu.hr/

Lovrić, E. (1928) Dr. Ernest Miler (nekrolog). U: Mjesečnik, 54, br. 11. Str. 496–504. Zagreb.

Luetić, T. (2012) Studenti Sveučilišta u Zagrebu (1874-1914) društveni život, svakodnevica, kultura, politika. Zagreb: Srednja Europa.

Maršavelski, A. (2014) Povijest Katedri za kazneno i kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb: Zbornik PFZ, 64, (5-6) 739-815.

Miler, E. (1912) Dojmovi i opažanja sa naučne ekskursije u Srbiju. Mjesečnik. Zagreb.

Miler, E. (1912) Atentator. Narodne novine. Zagreb.

Miler, Ernest. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 7.4.2026. <https://enciklopedija.hr/clanak/miler-ernest>.

Padjen, M. (2016) Pouke pravnog monizma. U: Zbornik PFZ, 66, (5) 595-617.

Pavić, Ž. (ur.) (1996–1999), Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996, knj. I., knj. II. (sv. 1. – 3.), knj. III. (sv. 1. – 2.), knj. IV (sv. 1. – 2.), Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Ravlić, S. (2008) Sociologija i pravni studij: Uz povijest Katedre za sociologiju (1906.-2006.). U: Hrvatska sociologija: razvoj i perspektive. Krbec, D. (ur.). Str. 59 – 67. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo.

Tomašić, D. (1941) Sociology in Yugoslavia. American Journal of Sociology. Vol. XLVII. No. 1. Chicago, str. 53-69.

Torrance, J. (1976) The Emergence of Sociology in Austria. European Journal of Sociology / Archives Européennes de Sociologie / EuropäischesArchiv für Soziologie, Vol. 17, No. 2, Professions avec ou sans compétence, str. 185-219. Cambridge University Press. URL: https://www.jstor.org/stable/23998748?seq=1&cid=pdf-reference#references_tab_contents

Arhivi

(DASB-PŽ) Državni arhiv u Slavonskom brodu – odjel u Požegi

Signatura arhivskog gradiva:

HR-DASB-PŽ-294; HR-DASB-PŽ-294; HR-DASB-PŽ-127; HR-DASB-PŽ-112.

(HDA) Hrvatski državni arhivu Zagrebu

Signatura arhivskog gradiva:

F-78 PRZV. Predmet: 6-14 1912/1900 i 6-14 2546/1903.

F-81 – ZV – Odjel za pravosuđe. Predmet II 726/1902.

F-804 Iso Kršnjavi. Predmet 7452 (Kut. 15).

Tonski zapisi

Lučić, I. (2015) Treći program Hrvatskoga radija. Portreti znanstvenika – Portreti hrvatskih sociologa – Sociolog Ernest Miler. Gosti: Slaven Ravlić i Goran Batina

Batina, G. (2015) razgovor s akademikom, profesorom međunarodnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Vladimirom Iblerom. Zagreb. 10. ožujka 2015. Trajanje: 34,33 min.

[1] Ovaj rad predstavlja skraćenu inačicu studijskog pogovora knjige u pripremi, Raison d’être sociologije: izabrani sociološki radovi Ernesta Milera. U postupku prilagodbe nekih dionica teksta  (sažimanja i redigiranja) korišten je digitalni alat ChatGPT.

[2] Za bolje poznavanje doprinosa Ernesta Milera (pravnika) pravnim znanostima, te o znanstvenim i personalnim preduvjetima za institucionaliziranje Katedre za pomoćne kriminalne znanosti i sociologiju navedena literatura, nastala u okviru povijesno-pravnih istraživanja Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i razvoja pravnih teorija je neizostavna. O historiografiji Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i njegovih Katedri, o biobibliografijama znamenitih profesora Pravnoga fakulteta, referentno djelo je Pravni fakultet u Zagrebu 1776–1996, knj. I., knj. II. (sv. 1. – 3.), knj. III. (sv. 1. – 2.), knj. IV (sv. 1. – 2.) (Pavić 1996–1999).O društveno-političkim, kulturno-povijesnim i znanstveno-obrazovnim okolnostima tradicije pluralizma u hrvatskoj teoriji prava, te njezinim prednostima i ograničenjima kritički je pisao Ivan Padjen (Padjen 2016). O akademskim aktivnostima Ernesta Milera i osnutku i razvoju Katedre za sociologiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu relevantni su radovi Slavena Ravlića (Ravlić 2008) i Aleksandra Marševalskog (Maršavelski 2014 : 760-762).

[3] Reprint biografija objavljen u (Pavić 1996–1999):

1. Lovrić, E. (1928) Dr. Ernest Miler (nekrolog). U: Mjesečnik, 54(1928), br. 11. str. 496-504.

2. Miler, Ernest. U: Znameniti i zaslužni Hrvati od 925-1925. (Zagreb), Odbor za izdanje knjige “Zaslužni i znameniti Hrvati 925-1925.”. (1925.), str. 190.

3. Miler, Ernest. U: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka. Knj. 2. Zagreb, Bibliografski zavod d.d., 1925 -1929., str. 908-909.

3. Dr. Ernest Miler. U: Naša domovina. Knj. 1, sv. I. Zagreb, 1943., str. 576.

4. Dr. Ernest Miler. U: 60 godina Ekonomskog fakulteta u Zagrebu 1920-1980. Zagreb, (Ekonomski fakultet u Zagrebu), 1980., str. 356.

5. Gašparović, Z. (1982) Miler, Ernest. U: Sociološki leksikon, Beograd, 1982. str. 366-367.

[4] Na početku dvadesetog stoljeća nije se koristio suvremeni termin „kriminologija“, nego se upotrebljavao danas zastarjeli izraz poput „kriminalne znanosti“, „kriminalna sociologija“. Pritom je jasno da pridjev „kriminalan“ ne znači da su same znanosti kriminalne, odnosno da su nositelji kriminala, nego da se one bave kriminalom kao individualnom i društvenom pojavom. Zbog svojega predmeta proučavanja nazvane su kriminalnim znanostima. Ovaj tekst koristi obje inačice. 

Naslovna fotografija preuzeta s: https://virtualna.nsk.hr/unizg/category/digitalizirana-djela-unizg/razglednice/

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.