Sociologija obrazovanja i generativna umjetna inteligencija u obrazovanju

Generativna umjetna inteligencija (GenAI) postala je dio svakodnevice. Tomu u prilog ide podatak da se GenAI alat ChatGPT koristi većinom u privatne svrhe i to u oko 70% slučajeva, dok poslovno korištenje iznosi približno 30% (Chatterji i sur. 2025). Uz to, najčešći oblici korištenja ove tehnologije odnose se na potragu za informacijama, dobivanje praktičnih uputa i pisanje tekstova. Stoga, ako uzmemo u obzir upravo ove obrasce korištenja, legitimno je postaviti pitanje: kako GenAI postaje relevantna za obrazovni sustav? Može li nam u odgovoru na to pitanje pomoći sociologija?

GenAI kao kao dio šireg procesa komodifikacije znanja i obrazovnih praksi?

Naime, u sociologiji obrazovanja po pitanju GenAI, danas postoji snažan i vrlo vidljiv kritički smjer koji GenAI promatra kroz prizmu ekonomske kolonizacije obrazovanja. U tom okviru tržišne logike i veliki korporativni akteri ulaze u obrazovanje, a GenAI se interpretira kao dio šireg procesa komodifikacije znanja i obrazovnih praksi (Mochizuki i sur. 2024). Obrazovanje se pritom često opisuje kao vrijednosno ugroženo područje koje bi trebalo ostati javno dobro, ali se sve više prilagođava interesima tržišta i tehnoloških kompanija. Srodni kritički pristupi dodatno naglašavaju teme moći, nadzora i kontrole. GenAI se u tim analizama promatra kao tehnologija koja može intenzivirati postojeće asimetrije moći te omogućiti nove oblike praćenja, evaluacije i discipliniranja unutar obrazovnih institucija (Dai i sur. 2025). Fokus je pritom na rizicima koje automatizirani sustavi donose za autonomiju učenika i nastavnika, kao i na širem pitanju upravljanja obrazovnim procesima putem algoritama.

Ove analize nisu pogrešne. Međutim, one često dijele jednu zajedničku pretpostavku: obrazovanje se prikazuje prvenstveno kao ugroženo mjesto na koje tehnologija djeluje, kao sustav pod napadom vanjskih ekonomskih ili političkih sila koje mijenjaju osnovnu strukturu sustava. Drugim riječima, u takvoj perspektivi unutarnja logika obrazovanja tj. način na koji obrazovni sustav sam obrađuje vanjske pritiske i prilagodbe, ostaje analitički slabije razrađena.

No to je samo jedan od pristupa u sociologiji, a koji se može nadopuniti pristupom koji je vrlo često ostavljen po strani – teorijom društvenih sustava.

Što predlaže teorija društvenih sustava?

U okvirima ove teorijske tradicije, umjesto da GenAI promatramo kao objekt s unaprijed zadanim učincima koji „ulazi“ u škole i na fakultete, polazimo od pretpostavke da je obrazovanje operativno zatvoren sustav komunikacije (vidi sociologija.hr). To znači da obrazovni sustav može prepoznati i ugraditi GenAI samo tako da je prevede u vlastite obrazovne kategorije, procedure i očekivanja.

Ključna poanta glasi: GenAI ne ulazi u obrazovanje kao gotova stvar. Ono postaje relevantan tek kada obrazovni sustav tu tehnologiju rekonstruira kroz vlastitu komunikaciju. Drugim riječima, ekonomske agende, korporativni alati ili političke inicijative ne upravljaju obrazovanjem izravno. One postaju obrazovno značajne tek ako, i kada se, pretvore u pravila, upute, politike akademskog integriteta, dijelove kurikuluma ili kriterije vrednovanja znanja. U tom smislu, GenAI iritacija je sustava obrazovanja, ali ne nužno i njegova sudbina.

Također, kao što smo pisali u prethodnom tekstu o obrazovnom sustavu u sklopu teorije društvenih sustava; i obrazovanju nije dovoljno reći koristit ćemo AI ili zabranit ćemo AI. Obrazovni sustav djeluje kroz kodove i programe. Kod se odnosi na temeljne distinkcije poput položio/pao, uspjeh/neuspjeh ili preneseno/nepreneseno znanje (Baraldi i Corsi, 2016). Programi su konkretni mehanizmi koji omogućuju primjenu tog koda: kurikulumi, ispiti, pravilnici, rubrike i procedure ocjenjivanja. GenAI postaje dio obrazovanja tek onda kada se ugradi upravo u te programe. Kroz pravila o korištenju alata, obavezne izjave o AI-pomoći, redizajn zadataka ili promjene u načinu vrednovanja znanja. Te promjene događaju se ne zbog AI već zbog obrazovanja. Iako se čini intiuitivno, ovo je važno za daljnje empirijske razrade samog odnosa.

No ovdje nije riječ samo o apstraktnoj teoriji. Ovi procesi mogu se pratiti u okvirima nekih obrazovnih institucija. U ranim fazama reakcije na GenAI često su bile restriktivne: tehnologija se tretirala analogno uz naglasak na zabranu njezina suštinskog korištenja pri izradi zadataka. S vremenom se komunikacija mijenja. Pojavljuje se poticanje eksperimentiranja, ali i nastojanje da se uvedu finije distinkcije – primjerice, razlika između AI-a kao izvora ideja ili povratne informacije i AI-a kao zamjene za pisanje ili polaganje ispita. Ova je promjena možda najvidljivija na primjeru promjene smjernica na Sveučilištu Stanford (vidi 2023 i 2024). Dakle, ovdje nije riječ o moralnom zaokretu, nego o autopoietičkoj stabilizaciji: obrazovni sustav traži način da i dalje proizvodi vlastite ishode, a to su ocjene, odluke i selekciju. To čini unatoč novim oblicima nesigurnosti koje GenAI uvodi.

Legitimitet sistemske teorije

No vratimo se na uvodnu napomenu, kako je GenAI postao dio svakodnevice. Što to znači za sustav obrazovanja? Uzmimo u obzir teorijsku distinkciju obrazovanja i socijalizacije. Obrazovanje je strukturirana, sustavno zatvorena socijalizacija. Socijalizacija pak s druge strane pripada “divljini” društvene komunikacije.  Ako gledamo iz tog kuta gledišta, tada bismo mogli reći da se trenutno GenAI u velikoj mjeri nalazi u prostoru socijalizacije, a manje formalnog obrazovanja. Učenici i studenti uče koristiti ove alate ne zato što su sustavno poučavani, nego kroz svakodnevnu praksu, kako bi olakšali svoje snalaženje u društvenim komunikacijama (a jedna od njih je i obrazovanje). Još uvijek ne postoji jasno određenje unutar sustava, iako iritacije postoje sa svih strana. No te iritacije (ekonomskih aktera, političkih, učenika itd.) bit će komunicirane samo kroz obrazovnu komunikaciju – u kontekstu izrade kurikuluma, novih evaluacijskih kriterija itd. Na sociologiji je stoga, ne da prouči infiltraciju, već kako se sustav unatoč pokušajima infiltracije formira na temelju vlastite komunikacijske logike.

Važno je napomenuti da je ovo samo jedan od mogućih pristupa. Jednako kao što kritička teorija izvodi smisao iz odnosa GenAI i obrazovanja svojim analitičkim alatima, tako i ovdje isto činimo iz perspektive teorije društvenih sustava – s njezinim pojmovnim aparatom i razlikama koje otvara. Za sociologiju je stoga ključno ne odbacivati nijedan od ovih pristupa, nego ih promatrati kao komplementarne načine artikulacije iste problematike: svaki od njih osvjetljava drugi sloj fenomena i proizvodi drugačiji tip objašnjenja. Sistemska teorija može doprinijeti kritičkoj (i obratno), ali samo ako u sociološkoj znanstvenoj komunikaciji postanu tretirane kao jednako legitimne perspektive, a ne kao hijerarhijski poredane interpretacije, tj. kao poredak u kojem sistemski pristup vrlo često izvlaći deblji kraj.