Moderna Tuđmanova djeca ili mit o tradicionalizmu jedne generacije

Jedna od tajni zavodljivosti znanosti svakako je njezino nastojanje da propituje uvriježene istine i dovodi u pitanje ono što se smatra očitim. Nažalost, u eri konfekcijske znanstvene hiperprodukcije u kojoj je publiciranje znanstvenih radova nešto kao business as usual, sve su rjeđi slučajevi znanstvenih istraživanja kojima znanstvenici bacaju rukavice u lice ustaljenim znanstvenim istinama.

Jedno od takvih „izazivačkih“ istraživanja proveo je politolog Bartul Vuksan-Ćusa. U članku Retraditionalization as Socialization? The Making or the Myth of Croatia’s 1990s Generation, objavljenom u časopisu Politička misao on propituje jednu od gotovo neupitnih teza hrvatskih društvenih znanosti, tezu o tome da je uspostava novog političkog poretka i stvaranje nacionalne države ostavila trajni vrijednosni pečat na hrvatskom društvu. Naime, brojne analize vrijednosnih transformacija naglašavaju da su devedesete godine u Hrvatskoj obilježene odmakom od socijalističkog sekularnog i modernističkog modela prema snažnijem prihvaćanju tradicionalnih, nacionalnih, religijskih i obiteljskih vrednota. Gotovo je pa uobičajeno tumačenje prema kojem je uspostavom normativno-institucionalne arhitekture samostalne hrvatske države tradicionalistički svjetonazor postao prevladavajući normativni horizont. Drugačije rečeno, u okviru domaćih društvenih znanosti uglavnom se smatra da je jačanje tradicionalnih društvenih vrijednosti tijekom devedesetih godina ostavilo trajniji pečat na hrvatskom društvu, posebice na generaciji koja se u to vrijeme politički socijalizirala.

Mladi i retradicionalizacija

Iako su se problemom vrijednosnih promjena, pa tako i pitanjem jačanja tradicionalističkih vrijednosti bavili mnogi društveni znanstvenici (npr. Duško Sekulić i Inga Tomić-Koludrović), jedno od svakako najizdašnijih vrela „teza o retradicionalizaciji“ su istraživanja vrijednosnih orijentacija mladih. Prema Vuksan-Ćusi njihovi rezultati uglavnom održavaju ključnu premisu koncepta generacijske socijalizacije prema kojem adolescencija i rana odrasla dob predstavljaju fazu života u kojima su pojedinci najpodložniji socijalizacijskim utjecajima te su stoga to trenuci u kojima bi političke i sociokulturne promjene trebale ostavljati najizraženije tragove i na mikrosocijalnoj razini. Drugačije rečeno, koncept generacijske socijalizacije polazi od pretpostavke da su formativne godine ključno razdoblje u kojem pojedinci usvajaju specifične političke i vrijednosne orijentacije. Stoga bi i devedesete godine prošlog stoljeća u Hrvatskoj trebale predstavljati izrazito čvrst socijalizacijski okvir: rat i otpor agresiji, stvaranje države, jačanje nacionalnog identiteta, promjena političkog sustava, jačanje društvene uloge Crkve i izlazak religioznog iz sfere privatnosti, kao i jačanje različitih inačica vrijednosti tradicionalnog familizma trebali su ostaviti traga na vrijednosnom profilu generacija stasalih u to doba.

Upravo zbog toga, za sve one koje je interesirala tema vrijednosnih promjena u hrvatskom društvu, mladež je bila osobito važna analitička kategorija: istraživanja rasprostranjenosti različitih vrednota u mladim generacijama mogla su poslužiti kao izvor indikacija širih sociokulturnih transformacija.

Rezultati tih istraživanja uglavnom sugeriraju da se hrvatska mladež devedesetih godina, izražavajući snažnije nacionalne i religijske osjećaje te usvajajući tradicionalnije vrijednosti od svojih kasnosocijalističkih prethodnika, prilagodila dominantnoj vrijednosnoj klimi. Temeljem toga uglavnom se zaključuje da je retradicionalizacija ostavila vidljiv trag na prvoj postsocijalističkoj kohorti mladih. Istodobno, istraživanja pokazuju i da su današnje najmlađe generacije općenito manje tradicionalne, što sugerira da se liberalizacija vrijednosti nastavila i da se uglavnom podudara s uobičajenim obrascem životnog ciklusa u kojem su stariji ljudi općenito konzervativniji.

Tuđmanova djeca

Međutim, ukoliko je proces retradicionalizacije ostavio trag na prvoj postsocijalističkoj generaciji, postavlja se pitanje o dubini tog traga. Mogu li se u vrijednosnom profilu ove generacije, a shodno konceptu generacijske socijalizacije, i danas raspoznati tragovi socijalizacije koja se odvijala u sociokulturnom kontekstu devedesetih godina? Jednostavnije rečeno, ako su 1990-e izvršile trajan formativni utjecaj, tada bi tzv. „Tuđmanova djeca” trebala pokazivati tradicionalnije stavove od najmlađe kohorte, one koja je socijalizirana nakon izbora 2000. godine. Dakle, polazeći od koncepta generacijske socijalizacije, Vuksan-Ćusa problematizira pitanje trajnog otiska socijalizacije koja se odvijala u jednom specifičnom političkom i sociokulturnom kontekstu. Zanima ga razlikuju li se vrijednosti generacije socijalizirane u društvenom miljeu obilježenom jačanjem tradicionalnih vrijednosti od vrijednosti starijih i mlađih kohorti – onih koje su se socijalizirale u znatno drukčijim političkim, kulturnim i ideološkim okruženjima. Time on ne testira samo koncept generacijske socijalizacije, već posredno i „socijalizacijsku učinkovitost“ vrijednosnih transformacija. Naime, ukoliko je socijalizacija s novim, tradicionalnijim vrijednostima bila učinkovita, tada je logično za očekivati da bi njihov otisak dugoročno empirijski trebao biti vidljiv

Metodološki pristup koji razvezuje gordijski čvor životnog ciklusa, razdoblja i kohorte

Kako bi odgovorio na svoje ključno istraživačko pitanje, Vuksan-Ćusa koristi metodologiju koja se razlikuje od standardnih pristupa ovoj problematici i koja, prema autorovu tumačenju, prevladava uobičajena metodološka ograničenja istraživanja društvenih vrijednosti mladih u Hrvatskoj.

Ta ograničenja se prije svega manifestiraju u činjenici da se vrijednosti mladih analiziraju u određenoj vremenskoj točki ili ih se u određenoj vremenskoj točki uspoređuje s ostatkom populacije. Naime, problem je u tome što ovakav pristup ne omogućuje razlikovanje triju ključnih vrsta učinaka: učinka dobi, tj. promjena u stavovima koje proizlaze iz životnog ciklusa, učinka razdoblja, tj. utjecaja specifičnih povijesnih događaja koji istodobno zahvaćaju sve generacije (npr. rat, ekonomske krize i sl.), te kohortnog učinka, tj. trajnih generacijskih obilježja koja proizlaze iz specifičnosti povijesnog konteksta u kojem je generacija socijalizirana. Budući da su u uobičajenim istraživačkim nacrtima ovi učinci isprepleteni, ne može se utvrditi odražava li uočeno jačanje tradicionalističkih vrijednosti 1990-ih trajni generacijski pečat, tj. trajno pristajanje tadašnje mlade generacije uz te vrijednosti, ili njihovu kratkoročnu prilagodbu dominantnoj klimi tog razdoblja, ili pak prilagodbu cijelog društva dominantnoj društvenoj klimi. Autor navodi da ova ključna nepreciznost ima svoju dugoročnu posljedicu pa se tako proteže i izvan akademske zajednice. Primjerice, u medijskom izvještavanju o mladima, u brojnim komentarima i medijskim analizama retradicionalizacija mladih tretira se kao sveprisutan fenomen, kao „univerzalno“ objašnjenje za gotovo sve pojave koje obilježavaju živote mladih ljudi u Hrvatskoj.

Da bi razvezao ovaj čvor, autor primjenjuje tzv. „age–period–cohort“ metodološki pristup koji omogućuje izdvajanje kohortnih razlika neovisno o učincima dobi i razdoblja. Analizira podatke prikupljene kroz projekt Hrvatske izborne studije, koji se od strane Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu provodi od 1990. godine, kako bi dao odgovor na svoje temeljno istraživačko pitanje: razlikuju li se oni koji su punoljetnost dosegli 1990-ih prepoznatljivim i trajnim tradicionalističkim vrijednosnim profilom? U tu svrhu analizira vrijednosti triju grupa varijabli na pet dobnih kohorti, tj. političkih generacija koje su se socijalizirale u specifičnim društveno-političkim okruženjima, pri čemu se istovremeno kontrolira efekt perioda (godina anketiranja) i dobi (životni ciklus). Analizira varijable koje mjere odnos prema religioznosti i prakticiranje religijskih obreda, zatim tzv. „nativističke varijable“ (stavovi povezani s etničkom isključivošću i pripadajućim shvaćanjima nacionalne pripadnosti) te varijable koje se odnose na rodni konzervativizam. Vuksan-Ćusa u fokus svoje analize stavlja sljedeće političke generacije.

Tablica 1. Analizirane političke generacije

Normalo, shodno glavnom cilju analize u središtu autorovog interesa je tzv. Tuđmanova generacija, tj. generacija koja se socijalizirala u devedesetim godinama prošlog stoljeća, u vrijeme Domovinskog rata, snažne nacionalne homogenizacije, naglašene uloge Katoličke crkve i intenzivnog diskursa o povratku “izvornim” nacionalnim vrijednostima. U javnom i akademskom diskursu često se naglašavalo da je upravo ovo razdoblje oblikovalo stožerni vrijednosni obrazac ne samo ove generacije već i velikog dijela hrvatskog društva.

Nema jasnog generacijskog pečata Tuđmanove ere

Zajedno promatrani, ishodi analiza koje je proveo Vuksan-Ćusa ne pružaju previše potpore tezi o otisku tradicionalističkih vrijednosti u kohorti mladih čija se politička socijalizacija glavninom odvijala u prvih deset godina samostalne hrvatske državnosti.

Umjesto jasnog generacijskog pečata „Tuđmanove ere“, ishodi analize religijskih varijabli ukazuju na kombinaciju dvaju obrazaca: stabilnosti identitetske religioznosti i postupne modernizacijske promjene u drugim dimenzijama religijskog tradicionalizma. Naime, samodeklarirana religioznost pokazuje iznimnu stabilnost među svim analiziranim kohortama. Autor smatra kako ovaj nalaz sugerira da je religioznost u Hrvatskoj duboko ukorijenjena u nacionalno-identitetskoj matrici te da nadilazi specifične političke režime. Drugim riječima, radi se o dugoročnom obrascu, a ne o specifičnom proizvodu devedesetih godina prošlog stoljeća.

Međutim, kada se religioznost promatra kroz praksu (odlasci u crkvu) i kroz stavove prema društvenoj ulozi Crkve i katoličkom moralnom nauku, uočava se jasan trend. Svaka mlađa kohorta pokazuje nešto niže rezultate na skalama pohađanja religijskih obreda i razine podrške crkvenoj normativnoj ulozi i moralnom autoritetu. Generacija socijalizirana 1990-ih jest po tom pitanju nešto tradicionalnija od najmlađe demokratske generacije, ali ta razlika uklapa se u linearan pad vrijednosti tradicionalizma, a ne u diskontinuitet koji bi signalizirao snažan kohortni učinak.

Dakle, religijska domena ne pokazuje trajni retradicionalizacijski otisak 1990-ih. Umjesto generacijskog loma, prisutna je kombinacija dugoročne stabilnosti identitetske religioznosti i spore generacijske liberalizacije u normativnim i praktičnim dimenzijama religije.
Ishodi analize nativističkih varijabli dodatno slabe tezu o retradicionalizaciji kao socijalizacijskom mehanizmu. U ovom slučaju pojavljuju se dva obrasca: postupna liberalizacija u odnosu prema „povratku tradiciji“ te snažna međugeneracijska stabilnost u stavovima o etničkoj homogenosti. Stav prema potrebi „povratka tradicionalnim vrijednostima“ pokazuje klasični modernizacijski trend: svaka mlađa generacija manje je sklona nostalgičnom tradicionalizmu. Generacija 1990-ih jest tradicionalnija od „demokratske generacije“, ali ponovno u okviru padajućeg trenda, a ne kao izdvojeni povijesni slučaj.
Nasuprot tome, stavovi o etničkoj i vjerskoj homogenosti društva pokazuju iznenađujuću stabilnost. Bez obzira na to je li pojedinac politički sazrijevao u socijalističkoj Jugoslaviji ili tijekom ratnog i državno-konstitutivnog razdoblja 1990-ih, razine podrške etničkoj ekskluzivnosti ostaju gotovo nepromijenjene. Statistički gledano, među kohortama nema značajnih razlika. Ovaj nalaz upućuje na to da su ovakve vrijednosti, koje bi se mogle podvesti pod vrijednosni sklop etničkog ekskluzivizma, duboko ukorijenjene u dugotrajnim identitetskim i povijesnim rascjepima hrvatskog društva te da nisu rezultat specifične socijalizacije iz devedesetih godina. Dakle, ukoliko pristajanje uz ovakve stavove indicira tradicionalistički vrijednosni obrazac, tada se njihova rasprostranjenost u hrvatskom društvu teško može tumačiti socijalizacijskim prijelomom. Puno realnije ju je promatrati kao fenomen vrijednosnog kontinuiteta, tj. kulturne inercije – opstojnosti vrijednosti kao neformalnih društvenih normi kroz duži vremenski period.

U području rodnog konzervativizma rezultati su vrlo slični prethodnim domenama. Ne pojavljuje se prepoznatljiv generacijski otisak devedesetih, a promjene su ili minimalne ili postupne. Stavovi prema tvrdnji da žene koje traže ravnopravnost zapravo traže privilegije pokazuju gotovo potpunu međugeneracijsku stabilnost. Sve kohorte zauzimaju relativno slične pozicije, a razlike između njih nisu statistički značajne. Time se ruši očekivanje da bi generacija formirana 1990-im trebala biti znatno tradicionalnija.

Druga stavka, međutim, otkriva izraženiji modernizacijski obrazac. Svaka uzastopna kohorta manje je sklona podržati stav da je primarna uloga žene u kućanstvu i odgoju djece. Ipak, taj obrazac nije posve linearan: čini se da demokratska generacija doseže plato ili blago usporava silazni trend, što sugerira da u ovoj domeni Hrvatska možda ne reproducira neprekinutu modernizacijsku putanju zabilježenu u nekim zapadnoeuropskim zemljama. Također, važno je istaknuti da su ovi rezultati suprotni očekivanjima proizašlima iz teorija političke socijalizacije u socijalizmu, prema kojima bi kohorte socijalizirane s vrijednostima socijalističkog rodnog egalitarizma trebale imati najprogresivnije rodne stavove.

Konačno, stavovi o pobačaju pokazuju izrazitu stabilnost među generacijama. Restriktivnost prema pobačaju ostaje relativno niska u svim kohortama, bez značajnih razlika između generacije 1990-ih i ostalih. Time se dodatno potkopava ideja o snažnom vrijednosnom preoblikovanju mladih tijekom “retradicionalizacijskog razdoblja”.

U cjelini, rodno-konzervativna domena daje obrazac vrlo sličan onome u religijskom i nativističkom klasteru. Generacijski stavovi uglavnom su stabilni, uz ograničenu modernizaciju u pogledu stavova o ulozi žene u kućanstvu.

Zaključno: rasprava koju valja nastaviti

Sveukupni ishod analiza koje je proveo Vuksan-Ćusa govori da među pripadnicima generacije stasale u devedesetima nema dokaza o dugoročnom otisku tradicionalnih vrijednosnih obrazaca čije je jačanje obilježilo navedeno desetljeće. Umjesto toga, uočavaju se dva šira obrasca. Prvo, u pojedinim slučajevima mogu se uočiti vrijednosne transformacije koje indiciraju ono što se u društvenim znanostima obično naziva modernizacijom. Drugo, vrijednosti čestica koje ostaju stabilne među kohortama, npr. vrijednosti samodeklarirane religioznosti, etničke ekskluzivnosti i stavova o pobačaju, očito zrcale njihovu snažnu ukorijenjenost u hrvatskom društvu. To pak sugerira da su pojedine vrijednosne orijentacije hrvatskih građana znatno snažnije povezane s dugotrajnim identitetskim i povijesnim strukturama nego s konkretnim povijesnim lomovima. Drugim riječima, ishodi provedenih analiza sugeriraju da „mitske devedesete“ nisu vrijeme presudnog vrijednosnog reza, već puno prije samo jedno razdoblje unutar kontinuiteta šire vrijednosne dinamike svojstvene hrvatskom društvu.

Vuksan-Ćusa napisao je članak koji bi mogao predstavljati svojevrsni paradigmatski rez u tumačenju dinamike i smjera vrijednosnih promjena u hrvatskom društvu u zadnjih tridesetak godina. Temeljem ishoda sofisticiranih statističkih analiza autor nudi suštinski drugačiji pogled na vrijednosne transformacije od onoga koji je uvriježen u znanstvenom, medijskom i javnom diskursu. Pritom zaključci koje iznosi ne upućuju samo na mogućnost revizije u tumačenju vrijednosne dinamike, već i potvrđuju činjenicu da društvene znanosti, bez obzira na razvijenost svojih metoda i tehnika, u slučaju gotovo svakog od svojih predmeta istraživanja, teško ikada mogu u potpunosti dovršiti započeti posao.

Dakle, značaj ovog istraživanja nije samo u njegovim nalazima, već i u tome što ono indicira da su brojne „neupitne“ znanstvene istine o društvenim zbivanjima, pojavama i fenomenima koji su obilježavali hrvatsku tranziciju, kao i „neupitne istine“ našeg vremena, itekako podložne dodatnim provjerama. Stoga vrijednost ovoga rada nije samo u pokušaju postuliranja jedne nove interpretacijske perspektive, nego i u poticanju nove, empirijski utemeljene i metodološki sofisticiranije rasprave o prirodi, dosegu i smjeru vrijednosnih promjena u suvremenom hrvatskom društvu.

Ovu raspravu je danas više nego ikada ranije moguće nastaviti. Naime, uz podatke koje je koristio Vuksan-Ćusa, istraživačima zainteresiranim za društvene i vrijednosne promjene koje su se u Hrvatskoj zbivale u zadnjih tridesetak godina na raspolaganju stoje i setovi podataka Europskog društvenog istraživanja kao i Europskog istraživanja vrijednosti. Pritom su ove baze podataka empirijski još bogatije od baze podataka Hrvatskih izbornih studija. Naime, kako niti jedno znanstveno istraživanje nije u potpunosti oslobođeno nedostataka, tako to nije slučaj niti s istraživanjem Vuksan-Ćuse. Njegov ključni nedostatak upravo je mali broj vrijednosnih varijabli koje su podvrgnute analizi, što proizlazi iz činjenice da korištena baza podataka ne uključuje druge vrijednosne varijable osim onih koje je autor analizirao, kao i neke druge iskoristive varijable poput prihoda ili zaposlenosti. Stoga bi svakako, ako se žele dodatno potvrditi zaključci ovog članka, u budućim istraživanjima trebalo koristiti veći broj vrijednosnih indikatora. Do tada, kao što i sam autor kaže, rezultati njegovog istraživanja ne bi se smjeli tumačiti kao potpuno odbacivanje teza o retradicionalizaciji i njezinim mogućim učincima. Umjesto toga, „oni upućuju na potrebu za obnovljenim analitičkim promišljanjem devedesetih, razdoblja čije je nasljeđe još uvijek samo djelomično razjašnjeno“.

Kratki ekskurs o konceptu retradicionalizacije

Iako detaljnija analiza retradicionalizacije nije ključna za ovaj rad te posljedično tome nije ni u fokusu autorove pažnje, čitatelja članak naprosto navodi na promišljanje o pojedinim ključnim određenjima ovog fenomena/društvenog procesa i njegove artikulacije u Hrvatskoj u referentnom razdoblju – u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Stoga ćemo na kraju i ponuditi nekoliko osobnih refleksija na ovu temu.

Retradicionalizacija se iz klasične sociološke perspektive obično sagledava kao proces suprotan modernizaciji, odnosno kao povratak vrijednosnim obrascima te identitetima koji se potiskuju modernizacijskim intervencijama. U tom smislu, retradicionalizacija se može razumjeti kao reafirmacija kolektivnih identiteta, hijerarhijskih društvenih odnosa, religijskih autoriteta i tradicionalnih rodnih uloga, dakle kao zaokret društvene putanje prema predmodernim fazama društvenog razvoja, tj. kao vraćanje društva prema onom stadiju društvenog razvoja koji je bliže Tönniesovu poimanju zajednice, nego društva.

Kada bi hrvatsko društvo bilo društvo kontinuiteta, a ne društvo povijesno-razvojnih, političko-ekonomskih diskontinuiteta, korištenje ovakve standardne sociološke optike za tumačenje retradicionalizacije u našem slučaju u potpunosti bi bilo prikladno. Međutim, shodno poziciji u kojoj se hrvatsko društvo nalazilo u devedesetim godinama prošlog stoljeća, retradicionalizaciju svojstvenu tom periodu potrebno je razmotriti i s jedne druge točke glediša. Čini mi se sasvim plauzabilnom tvrdnja da je retradicionalizacija iz 90-ih nužna posljedica društveno-političkog rascjepa, tj. napuštanja starog i uspostave novog političkog poretka kao i formiranja samostalne nacionalne države. Ona je jednostavno neizbježni rezultat otvaranja društvenog prostora za različite svjetonazorske repertoare. Naime, teško je govoriti o pluralnom i demokratskom društvu ako u njemu ne postoje artikulirani tradicionalni ili konzervativni stavovi, kao i društvena vidljivost konzervativnih vrijednosti i aktera koji ih promiču. Iz te perspektive, na devedesete se može gledati kao na epohu u kojoj je omogućena javna manifestacija i artikulacija vrijednosti koje baš i nisu bile među ideološkim favoritima bivšeg društveno-političkog sustava, a bez čije artikulacije nema ni demokratskog političkog poretka. Drugim riječima, širenje i jačanje vrijednosti poput religioznosti ili nacionalnog zajedništva bila je očekivana popratna pojava izabranog smjera društvenog razvoja i legitimizacije političke opcije koja je dobila mandat za društveno vodstvo.

Posebice je nemoguće razumjeti jačanje etnonacionalnih vrijednosti izvan konteksta za Hrvatsku ključnog događaja u devedesetim godinama prošlog stoljeća, tj. neovisno od stvaranja nacionalne države. Stvar je u tome da su upravo suvremene nacionalne države, od Amerike preko Europe, pa do azijskih država, generatori etnonacionalnih vrednota i jačanja vrijednosti nacionalnog identiteta. Sociolog Siniša Malešević, autor knjige Zašto je nacionalizam tako moćan?, navodi da se sve nacionalne države služe mehanizmima „centrifugalne ideologizacije“, tj. da koriste sva moguća institucionalna sredstva, primjerice obrazovanje, kulturu, sigurnosne organizacije, kako bi postigle zadovoljavajući stupanj nacionalnog jedinstva, tj. stvorile naciocentričnu sliku svijeta. Jednostavnije rečeno, suvremene nacionalne države trude se u proizvodnji nacionalnih ideologija, nacionalnih osjećaja, nacionalnih narativa i nacionalnih identiteta.

Stoga, ako je u devedesetim i došlo do jačanja vrijednosti nacionalnog ekskluzivizma i etnonacionalnih vrednota, na što ukazuju analize Duška Sekulića, tada je to potrebno promatrati kao gotovo mehaničku posljedicu stvaranja nacionalne države. Što bi inače radile državne institucije u nacionalnoj državi, pogotovo u onoj koja se nalazi u ekstremnoj egzistencijalnoj ugrozi, nego jačale vrednote povezane s nacionalnom pripadnošću? Uostalom, u svijetu nacionalnih država kojima je i Hrvatska počela pripadati devedesetih godina to je njihov uobičajeni zadatak.

Prema tome, ukoliko je devedesetih i došlo do vrijednosnih promjena u smjeru retradicionalizacije, radi se zapravo o neizbježnim posljedicama prirodnog razvoja pluralnog demokratskog društva, kao i uspostave nacionalne države. Uostalom, to konstatira i Sekulić. U zaključcima svojih istraživanja o vrijednosnim promjenama on ističe da je u Hrvatskoj „retradicionalizacija nastupila u onim dimenzijama koje su izravno pod utjecajem političkog redefiniranja ideološkog prostora, a u dimenzijama nešto udaljenijim od tog ideološkog centra uočljiv je trend prema modernijim stavovima”. Drugim riječima, Sekulićeva istraživanja provedena u periodu između 1985. i 2010. upravo detektiraju jačanje onih vrijednosti čije je osnaživanje i za očekivati u kontekstu uspostave nacionalne države – vrijednosti nacionalnog ekskluzivizma, kao i religijskih vrijednosti, budući da u novom političkom poretku otprije široko rasprostranjena religioznost izlazi iz svojevrsne sive zone u kojoj se nalazila u bivšem političkom sustavu te postaje u potpunosti prihvatljiva društvena vrednota. S druge strane, ono što ostaje u domeni intimnog, kao što su rodni stavovi, prema Sekulićevim istraživanjima se modernizira, pa tako njegova istraživanja jasno detektiraju pad vrijednosti rodnog konzervativizma.

Dakle, ako se u obzir uzme činjenica da je devedesetih godina prošlog stoljeća uspostavljan demokratski i vrijednosno pluralni politički poredak, kao i da se uspostavljala nacionalna država, tada potencijalno jačanje religijskih i etnonacionalnih vrijednosti nužno ne znači i „korak unatrag“, nego se mora razumjeti i kao logična posljedica onog smjera društvenog razvoja koji je prihvaćen širokim društvenim konsenzusom. Istodobno, jačanje vrijednosti koje se iz pozicije standardnog sociološkog očišta obično tretiraju kao suprotne tradicionalnim, tj. kao moderne, a što se prema Sekuliću dešavalo u slučaju vrednota koje nisu snažno povezane s ideološko-državnim sferama, sugerira da vrijednosne promjene u tom vremenu nisu bile nimalo jednosmjerne. Kao što Sekulić napominje, imale su formu škara: na društvenoj razini išle su u jednom smjeru, a na individualnoj u suprotnom. Čini mi se da navedeni trend na nekoliko mjesta potvrđuju i analize koje je poduzeo Vuksan-Ćusa.

Naslovna ilustracija generirana je umjetnom inteligencijom uz pomoć ChatGPT-a (OpenAI).