Tko je dosegnuo zvjezdane vrhunce sociologije: Weber ili Durkheim, možda Bauman ili Goffman?

Jedan od najpoznatijih popularizatora prirodnih znanosti Neil deGrasse Tyson na pitanje tko je najznačajniji fizičar svih vremena, rezolutno je odgovorio: Isaac Newton! Ima li smisla postaviti ovakvo pitanje i za sociologa? Imamo li mi svoga Newtona?

 I dok je odgovor na prvo pitanje prema mojem mišljenju nedvojbeno afirmativan, u slučaju drugog stvari su puno složenije. Riječ je o tome da je sociologija višestruko paradigmatska znanost, da u njoj ne postoji jedinstveni pogled na prirodu predmeta kojeg proučava ili jedinstveni koncept o tome što čini znanost o društvu i kako se ona mora prakticirati. Kuhnovski rečeno, u sociologiji ne postoji suglasje o tome što su glavne zagonetke na koje ona treba odgovoriti te na koji način treba doći do eventualnih odgovora. Takvo nesuglasje rezultiralo je mnoštvom različitih teorijskih pristupa i istraživačkih tradicija od kojih svaka ima svoju specifičnu relevantnost; postavlja različita pitanja o prirodi društvenog svijeta te stvara posebne empirijske okvire za pronalazak relevantnih odgovora. Konfliktna tradicija i njeni brojni teorijski rukavci, interpretativna sociologija i njene različite inačice poput etnometodologije, simboličkog interakcionizma, fenomenologijske sociologije, zatim strukturalističko-funkcionalistička tradicija vjerojatno su najpoznatiji primjeri koji ilustriraju bogatstvo paradigmatskih pristupa koji su se od trenutka njenog utemeljenja pa do danas razvijali unutar sociologije. Dakle, ovakva suštinski različita pozicija sociologije, ali i drugih društvenih znanosti, u odnosu na prirodne, znatno otežava izdvajanje najznačajnijeg prinosnika njenom razvoju. Otežava mogućnost da je u samoj znanstvenoj zajednici uopće moguće doći i do minimalnog konsenzusa oko jednog ili nekoliko onih koji bi se mogli etiketirati kao najistaknutiji.

Iako u potpunosti svjesni ovog ograničenja, ipak nismo mogli odoljeti zavodljivosti pomalo zweigovski intoniranog pitanja o tome „tko je najveći“ pa smo ga postavili istaknutim hrvatskim sociolozima/sociologinjama. Dakle, tko je dosegnuo same zvjezdane vrhunce ove znanosti te zbog kojih razloga zaslužuje takav status?

Naši sugovornici su: Slavica Jakelić, profesorica religijskih studija i društvene teorije na Honors Collegeu pri Sveučilištu Valparaiso u SAD; Krešimir Peračković, znanstveni savjetnik s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar; Inga Tomić-Koludrović, profesorica emerita Sveučilišta u Zadru i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar; Renato Matić, profesor sociologije na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te Krešimir Žažar, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Emil Durkheim: ključni uvidi za razumijevanje grupnih identiteta

Profesorica Slavica Jakelić kao najznačajnijeg sociologa ističe Emila Durkheima. Bez obzira što  je kao i svi ostali “sociološki klasici,” pogrešno anticipirao smjer modernizacije te očekivao nužno slabljenje kolektivnih identiteta, Jakelić ističe da njegovi uvidi o karakteru i prijeporima oko “grupnosti” ostaju ključni za analizu i razumijevanje grupnih identiteta svih vrsta. Smatra da je to  važno kako za sve one koji se bave kolektivističkim fenomenologijama, tako i za svakoga tko želi razumjeti, primjerice, današnje uspjehe populističkih nacionalizama i njihovog vezivanja za religijske identitete. Iako se u sociološkim interpretacijama najčešće ističe Durkheimov ‘funkcionalistički’ uvid da su religije puki odraz društvenog, profesorica Jakelić drži da je najvažniji Durkheimov uvid ide upravo u suprotnom smjeru: on pokazuje kako je sve ono sto je društveno (i grupno) zapravo—religijsko. To znači najmanje dvije stvari. Prvo, sve ono sto neki kolektiv—nacionalni, religijski, jezični, rodni ili klasni—postavi na pijedestal vrijednosti, postaje diskurs koji će taj kolektiv afirmirati, promovirati, i, ako zatreba, braniti. Drugi Durkheimov izniman uvid prema profesorici Jakelić je ideja da svaki kolektivni identitet uvijek istovremeno i integrira i isključuje. Durkheim tako kazuje da svi kolektivni identiteti, i oni progresivnog i oni konzervativnog karaktera, uvijek nekoga isključuju. Posljedično, svaki model pluralizma, čak i onaj koji tvrdi apsolutnu otvorenost, nikad to zapravo nije već je uvijek domena prijepora. A tako i treba biti, smatra naša sugovornica, ukoliko ne želimo da bilo koji model pluralizma postane ideologija.

Max Weber: neosporni konceptualni i metodološki utemeljitelj sociologije

Krešimir Peračković, znanstveni savjetnik s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar svoje promišljanje o najznačajnijem sociologu započinje sljedećom rečenicom: “Da imamo samo djela Maxa Webera i ništa više od sociologije, imali bismo gotovo sve“. Naime, iako sociologija nema zakone koji bi se mogli opisati formulama kao kod prirodnih znanosti, Peračković smatra da je upravo Weber sa svojom tipologijom društvenog djelovanja najviše uspio približiti uspostavi takvog modela i u sociologiji, pri tom precizno distingvirajući pojam društvenog djelovanja od ponašanja. Tipovi društvenog djelovanja su stoga univerzalni, istovremeno su čvrsti teorijski okvir kao i analitički model koji mogu poslužiti za komparativnu analizu različitih društvenih sfera (politike, privrede i kulture) kroz vrijeme i prostor. Peračković Webera drži najznačajnim sociologom i zbog preciznih definicija osnovnih socioloških pojmova koje su zadržane do danas kao sociološki fundamenti: pojam društvenog odnosa i tipovi; tipovi grupa tj. društvenih skupina; pojmovi moć i vlast te tri tipa legitimne vlasti; definicija birokracije i njezina temeljna obilježja; racionalizam zapadne kulture i racionalizacija;  protestantska etika i tipovi etike; kapitalizam; objašnjenje, razumijevanje i idealni tipovi; klasa, stalež i stranka kao temelji za njegovu  teoriju društvene stratifikacije, itd.

Također, osim poznatijeg djela Protestantska etika i duh kapitalizma, Weberovo poglavlje o religiji u prvom tomu Privrede i društva prema Peračkoviću predstavlja najznačajniji temelj sociologije religije, možda čak značajniji od Durkheimovog djela Elementarni oblici religijskog života. Naime, Weber ovdje definira predmet i pristup koji sociologija treba imati u istraživanju religije, ne propitujući istinitost i sadržaj onog nadnaravnog u religijama jer smatra da je to predmet drugih disciplina, što često nije bio slučaj kod sociologa tijekom 20. i 21. stoljeća kod kojih je nerijetko bio prisutan implicitan subjektivni svjetonazorski motiv u razmatranju religijskih fenomena. Peračković zaključuje da zbog svega navedenog Weberov opus, kao i neutralni pristup (za razliku od primjerice Marxa, koji ni po čemu nije sociolog iako je proučavao društvene fenomene), i danas mogu poslužiti I kao temelj i kao uzor prema profesionalizaciji sociologije oslobođene ideološkog aktivizma.

Kao i Peračković  i profesorica emerita Inga Tomić-Koludrović kao najznačajnijeg sociologa ističe Webera i to kako u teorijskom tako i u metodološkom smislu. Prema njenom mišljenju Weber takvu poziciju zaslužuje ne samo zbog toga  jer je utemeljio sociologiju kao interpretativnu znanost modernosti već i stoga što je sociološkim konceptima dao značajne poticaje i ekonomiji, i pravu i političkim znanostima. Nešto drugačije od Peračkovića Tomić-Koludrović vidi Weberov doprinos pojmu društvenog djelovanja. Smatra da je tezom da su društvena djelovanja samo ona koje nose smisao koji je potrebno razumjeti da bi ih se moglo objasniti, Weber doveo u pitanje  ideju univerzalnih zakona ljudskog ponašanja. No, Tomić-Koludrović također ističe da je Weber teoriju individualnih značenja djelovanja razradio uvodeći idealne tipove kao analitičke sociološke alate, dok je tezom o „vrijednosnoj neutralnost“, a što je istaknuo i Peračković, istodobno postavio temelje znanstvene objektivnosti u sociologiji. Jedan od ključnih doprinosa njegova rada prema profesorici Tomić-Koludrović bila je i analiza procesa racionalizacije kojim sva područja ljudskog života postaju podložna kalkulaciji i administraciji kojom je pokazao da se moderna društva temelje na birokraciji, pravilima i efikasnosti. Podjela na tradicionalnu, karizmatsku i racionalno-legalnu vlast postala je temelj analiza političkih sustava i vođa, a objašnjenje sile, moći, vlasti i autoriteta utjecalo je na sva kasnija istraživanja politike i društvene organizacije.

Povezivanjem religije i ekonomije u tvrdnji da su  protestantske vrijednosti pridonijele razvoju kapitalizma i  građanske profesionalne etike  kao i razvojem višedimenzionalnog klasnog modela koji  kombinira utjecaje položaja na tržištu rada, statusa i moći koji je postao temelj za sve kasnije analize društvene stratifikacije, Weber je prema našoj sugovornici utemeljio pristup koji je bio alternativa  marksističkom  ekonomskom determinizmu. I konačno, napravio je značajne korake u proučavanju urbane kulture, odnosno povijesne uloge grada kao nositelja moderne kapitalističke ekonomije i preteče moderne države anticipirajući važnost koju danas u uvjetima globalizacije imaju gradovi koje Saskia Sassen naziva „svjetski gradovi“. Tako širok opus tema, kao i teorijske, metodološke i konceptualne inovacije koje je unio u sociologiju i druge društvene znanosti, prema profesorici Tomić-Koludrović pridonose tome da se upravo Weber ističe kao najznačajniji sociolog u njenoj povijesti.

Zygmunt Bauman: neprevladana lucidnost analize suvremenih društava

Za razliku od prethodne dvije sugovornice sociologije.hr, profesor Renato Matić s Fakulteta hrvatskih studija u svom odgovoru spominje našeg suvremenika – Zygmunta Baumana. Smatra ga jednim od najlucidnijih analitičara suvremenog društva i njemu svojstvenih fenomena. Matić napominje da Baumanova analiza suvremenog društva kojega opisuje nesigurnim, preopterećenim unutarnjim proturječnostima, u kojemu su ljudi jednako potrošni kao i stvari, djeluje najbliže i njegovim vlastitim pokušajima u traženju sličnih odgovora. Pri tom je prema profesoru Matiću posebno relevantan koncept  ‘tekuće modernosti’  jer kroz njega Bauman objašnjava kako su stabilne društvene strukture, koje su nekada ljudima pružale osjećaj sigurnosti i pripadnosti, danas gotovo u potpunosti nestale, ostavljajući pojedinca u stalnom stanju neizvjesnosti i nesigurnosti.

U svijetu koji se neprestano mijenja, gdje se radna mjesta gube, a odnosi među ljudima postaju sve površniji i prolazniji, Baumanova analiza pomaže boljem razumijevanju razloga zbog kojih se danas toliko ljudi osjeća izgubljeno i otuđeno. Slično je i sa njegovom kritikom suvremenog kapitalizma i potrošačkog društva, u kojemu više ne konzumiramo samo proizvode, već i međuljudske odnose, identitete i iskustva, tretirajući ih kao robu koju možemo brzo zamijeniti čim prestane ispunjavati naša očekivanja. Idejom o ‘društvu otpada’ Bauman osvješćuje kako se pitanje potrošnje i potrošenosti na zaustavlja samo na materijalnim predmetima već još više na samim ljudima – onima koji ne mogu pratiti tempo tržišta, poput migranata, nezaposlenih ili starijih, onima koji postaju nepoželjni i suvišni, gotovo poput otpada koji se mora ukloniti iz sustava.

Fotografija: M. Oliva Soto, izvor: Wikimedia Commons, licenca: CC BY-SA 2.0.

Profesor Matić ističe još jedno obilježje Baumanove sociologije koje posebice impresionira, a to je način na koji povezuje povijesne događaje s današnjim društvenim procesima. Najbolji primjer za to je knjiga Modernity and the Holocaust. Možda najgori pad čovječanstva i samog ljudskog roda, na smetlište ljudskosti, nije se dogodio usprkos modernosti, već upravo zahvaljujući njoj, odnosno zahvaljujući birokratizaciji, racionalnosti i efikasnosti koje su omogućile sustavno uništavanje milijuna ljudi. Matić ističe da ga je takva perspektiva dovela do pitanja: ako je najkulturnija, najintelektualnija zemlja, s tradicijom najveće kulture, literature, glazbe i filozofije, zemlja Goethea, Schillera, Heinea, Bacha i Beethovena, postala zemlja Hitlera, Goebblesa, Himmlera, Göringa i Eichmanna, kakva je izvjesnost da bi bilo koja zemlja bila imuna na takvu preobrazbu?  Uz sve navedeno, profesor Matić ističe da mu se kod Baumana posebno sviđa to što ne nudi jednostavna rješenja niti pokušava stvoriti neku utopijsku viziju boljeg svijeta, već svojim radovima uporno potiče na razmišljanje i kritičko preispitivanje stvarnosti. Na kraju naš sugovornik konstatira: „kad bih trebao ukratko opisati njegov utjecaj na moja razmišljanja, mogu reći da osim boljeg razumijevanja svijeta oko sebe, neprestano postavljam pitanje kako aktivno živjeti smislenije i odgovornije unutar ovakvog nesigurnog i promjenjivog društva. Zbog te sposobnosti da kroz svoje analize otvori složena pitanja koja se tiču svih nas, smatram ga jednim od najvažnijih i najutjecajnijih sociologa našeg vremena“.

Erving Goffman: socijalna dramaturgija kao eklatantan primjer sociološke imaginacije, kreativnosti i heurističke poticajnosti

Razmatrajući tko je najznačajniji sociolog u povijesti, naš posljednji sugovornik, profesor  Krešimir Žažar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističe znanstvenika koji je vjerojatno najdalje otišao u onom što je sociologija u jednoj od svojih paradigmatskih tradicija, a čije se ishodište može pronaći i u Weberovom konceptu metodološkog individualizma, postavila kao ključni znanstveni imperativ: približiti se ljudima u njihovoj svakodnevnici, istraživati kako se oni ponašaju u svakodnevnim mikro-situacijama. Riječ je o Ervingu Goffmanu, jednom od najistaknutijih zagovornika mikorinterakcionističkog pristupa u sociologiji, posebice poznatog po svojoj “dramaturškoj” teoriji.

Fotografija: Erving Goffman” by Unknown, used under CC BY-SA 3.0 / Cropped from original.

Iako je izgledno da Goffman ne reprezentira najviši planinski vrh na mapi sociološkog stvaralaštva koje se proteže kroz prostor i vrijeme, profesor Žažar smatra da ga se može pojmiti kao „izoliran no itekako gostoljubiv otok nasred uzburkanih oceanskih voda“. Prema mišljenju našeg sugovornika na taj sociološki otok, makar tek i na proputovanju, lako može pristati svatko zainteresiran za sociološko razumijevanje društvenog okruženja, ponijeti sa sobom ali i ostaviti pokoji kamenčić pri čemu razmjena kamenčića označava prijemčivost na kreativni dijalog spram drugih paradigmatskih tradicija i teorijskih pozicija. Atraktivnost Goffmanovih konceptualizacija prema profesoru Žažaru proizlazi iz njihove intuitivne plauzibilnosti i metaforičke efektivnosti pri čemu je zadržan prikladan nivo teorijsko-analitičke rafiniranosti. Žažar ističe da vrijedi ukazati i na topikalnost pojedinih Goffmanovih koncepata kao što je, primjerice, ideja načina na koji se pojedinci reprezentiraju na „društvenoj pozornici“ što poprima novu razinu relevantnosti u kontekstu sveprisutnih društvenih mreža digitalnih društava 2020-ih. U tom smislu, Goffmanov opus, zadržavajući aktualnost i analitičku oštrinu već dobrano preko pola stoljeća, definitivno je izdržao test vremena te predstavlja eklatantan primjer sociološke imaginacije, kreativnosti i heurističke poticajnosti.