Tko se iselio iz Hrvatske?

Nije sjajno ali i dalje smo u igri. Treća tekma je „živa“ pa će vjerojatno i protiv Italije stadion biti popunjen brojnim hrvatskim navijačima. Među njima, kao i u prethodne dvije utakmice, zasigurno će biti veliki broj pripadnika tzv. nove dijaspore, onih koji iselili u Njemačku, ali i u druge europske države, nakon pristupanja Hrvatske EU.

Iako se problematika zadnjeg vala iseljavanja intenzivno tematizirala i o njemu se raspravljalo na svim mogućim razinama i dalje postoje neke nejasnoće oko nekih njegovih obilježja. Primjerice, koliko se točno ljudi iselilo u zadnjih desetak godina? Ili, kakva je struktura novih iseljenika s obzirom na jednu od najznačajnijih demografski odrednica – visinu obrazovanja? I dok se točan broj iseljenih nekako i može procijeniti, pa je uobičajeni interval procjene onaj između 300 i 400 tisuća ljudi, odgovor na drugo pitanje puno je teže pružiti.

Naime, obično se ističe kako su se u najvećem broju iselile visokoobrazovane osobe. Na društvenim mrežama unisono prevladava narativ kako je među novim iseljenicima najviše akademski obrazovanih. Međutim, iako je ova konstatacija ujedno i rezultat istraživanja provedenih na uzorcima nove dijaspore ona zapravo nema čvrsto empirijsko utemeljenje.

Prvenstveno stoga što nije moguće realizirati pravi slučajni uzorak novih iseljenika temeljem kojeg bi se valjano procijenili populacijski parametri nove dijaspore. Istraživanja nove hrvatske dijaspore s čijim sam rezultatima upoznat provedena su na prigodnim uzorcima ili na nekim inačicama snow-ball uzorka. Uglavnom je riječ o uzorcima ispitanika regrutiranih korištenjem društvenih mreža, u pravilu putem Facebook stranica iseljeničkih zajednica ili organizacija, eventualno kombiniranih s nekim principom daljnje regrutacije kojem odgovara logika „snježne grude“. Takvi uzorci nužno su iskrivljeni po nizu obilježja i zato ne omogućuju generaliziranje rezultata istraživanja, tj. pouzdanu procjenu populacijskih parametara. Mogu se koristiti u eksplorativne svrhe, kako bi se eventualno postavile pretpostavke za buduća istraživanja, kako bi se pretpostavila neka moguća obilježja ili naznačila vjerojatnost nekih trendova, no nikako da bi se donijeli neki sigurni zaključci o pojavi koja se istražuje. Pri tom još valja istaknuti da sva anketna istraživanja precjenjuju upravo broj visoko obrazovanih osoba. Dakle, kada i postoji mogućnost pripreme i realizacije nekog slučajnog uzorka, npr. višestruko stratificiranog uzorka s nekim mehanizmom slučajnosti odabira sudionika, visoko obrazovane osobe uvijek će u realiziranom uzorku biti zastupljene u znatno većem broju nego što je njihov udio u populaciji. Jednostavno, visoko obrazovani spremniji su sudjelovati u anketnim istraživanjima!  Primjerice, u Hrvatskoj svako anketno istraživanje završi sa većim udjelom visokoobrazovanih od njihovog udjela u populaciji. Taj problem istraživači naknadno rješavaju postupkom ponderiranja čime se dobivena struktura uzorka usklađuje s populacijskom strukturom  (normalno, u ovom slučaju to nije moguće jer je sama populacija nepoznata) ili realizacijom tzv. kvotnih uzoraka, koji opet imaju drugo izvorište pristranosti, ali to nije tema ovog članka. Iako ni ovo nije tema, napomenut ću da je upravo problem reprezentativnosti online uzoraka danas jedan od ključnih izazova u metodologiji anketnih istraživanja. Dosta se truda ulaže kako bi se našla mogućnost „pravog slučajnog izbora“ u online okruženju pa se primjerice pokušavaju razvijati tzv. „scientific  based“ paneli ispitanika.

Kako je za svako socijalno profiliranje temeljem istraživanja na uzorku potrebno ispuniti zahtjev reprezentativnosti uzorka, a kojeg istraživanja na prigodnim uzorcima iseljenika nikako ne ispunjavaju, mogući odgovor na pitanje o tome tko je u zadnjih desetak godina iselio iz Hrvatske, u knjizi Sociologija hrvatskog društva, pokušao sam ponuditi na temelju podataka o sociodemografskom profilu potencijalnih iseljenika koje sam prikupio u četiri istraživanja provedena na nacionalno reprezentativnim uzorcima u Hrvatskoj. Sva istraživanja proveo je Ipsos metodom terenske ankete na dvoetapno stratificiranim uzorcima.

Cilj ovih istraživanja bio je na osnovu teorijskog koncepta austrijskih geografa Heinza Fassmanna i Christiane Hintermann utvrditi hrvatski migracijski potencijal u 2004., 2013., 2020. i 2021. godini. Logika operacionaliziranog mikro-migracijskog modela spomenutih znanstvenika temelji se na pretpostavci da potencijalni emigranti, tj. oni građani koji su već uključeni u proces donošenja odluke o iseljavanju, čine regrutacijski bazen stvarnih migranata – onih koji će u jednom trenutku donijeti odluku o iseljavanju. Stoga je realno za pretpostaviti kako se sociodemografski profil stvarnih migranta s određenim odstupanjima preklapa sa sociodemografskim profilom onih koji pokazuju sklonost iseljavanju, tj. s onima koji u anketnim istraživanjima navode da razmatraju mogućnost iseljavanja u doglednom vremenu.

U svakom od ova četiri istraživanja (prvo sam proveo u suradnji s prof. Sašom Božićem) najveći interes za iseljavanje kontinuirano su pokazivali građani sa završenom srednjom školom. Udio visokoobrazovanih uglavnom je kontinuirano pratio njihov udio u ukupnoj populaciji, izuzev 2004. godine kada je zabilježen njihov najveći udio u odnosu na udio u populaciji. Dakle, ukoliko je logika opisanog zaključivanja ispravna, vrlo je vjerojatno da među pripadnicima nove dijaspore prevladavaju oni kojih je u hrvatskoj populaciji brojčano najviše – građani sa završenom srednjom školom.

Sociodemografski profil osoba sklonih migriranju (ukupni migracijski potencijal, vlastita istraživanja)

Pretpostavka da u novoj dijaspori dominiraju osobe sa završenom srednjom školom u skladu je s rezultatima analize koju je proveo Drago Župarić-Ilić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta. Analizirajući podatke iz baze MUP-a, on je konstatirao kako je nakon ulaska Hrvatske u EU došlo do blagog trenda smanjenja iseljavanja osoba sa završenom visokom školom te da je u apsolutnim brojevima porastao broj iseljenika sa završenom srednjom školom (pri tom valja uzeti u obzir da njegove analize obuhvaćaju samo razdoblje između 2013. i 2015. godine, tj. razdoblje prije najvećeg vala iseljavanja).

Iako je svaka pojedinačna odluka o iseljavanju obično rezultat kompleksnog utjecaja različitih socijalnih, ekonomskih i individualnih čimbenika, tzv. potisnih faktora, ali i utjecaja brojnih čimbenika privlačenja, mišljenja sam da ovakva obrazovna struktura potencijalnih iseljenika, u kojoj dominiraju osobe sa završenom srednjom školom, korespondira s nekim od trendova koji su zadnjih godina obilježavali tržište rada u Hrvatskoj i koji su vjerojatno imali snažan utjecaj na iseljavanje. Naime, na temelju analize oglasa za posao objavljenih na portalu Moj Posao u periodu 2005. – 2017., Tkalec, Tomić i Žilić (https://hrcak.srce.hr/file/356690) utvrdile su da je u navedenom periodu izražena jasna tendencija smanjene potrebe za poslovima koji se nalaze između radno-intenzivnih zanimanja i  onih koja zahtijevaju kompleksne vještine. Sve više su se tražili radnici na radnim mjestima za koja nisu potrebne nikakve specifične kvalifikacije dok je istovremeno značajno opala potražnja za radnicima sa srednjom stručnom spremom, a potražnja za visokoobrazovanim radnicima bila je stabilna.

Moguće je da se u prošlom desetljeću veliki broj hrvatskih građana na domaćem tržištu rada suočio sa zamkom srednjeg obrazovanja.  Drugačije rečeno, izgledno je da je uslijed sve intenzivnije polarizacije u ponudi poslova srednja stručna sprema postala značajna prepreka u ostvarenju brojnih individualnih ekonomskih aspiracija.  Otuda i vjerojatnost da je znatan broj onih sa završenom srednjom školom, a to je brojčano dominantna kategorija stanovništva, neposredno nakon ulaska u EU u iseljavanju pronašla prečicu u socioekonomskom napredovanju. Ili drugim riječima, moguće je da su u iseljavanju pronašli učinkovit izlazak iz spomenute zamke, a posljedično tome moguće je i da među novom dijasporom njihov broj veći od broja visoko obrazovanih.