Promišljanja o hrvatskoj imigracijskoj politici: bolje spriječiti nego liječiti

Hrvatsko društvo, zainteresirana i stručna javnost, javni službenici i političari te novinari zadnjih godina brzo usvajaju nove pojmove i koncepte koje se odnose na novi društveni fenomen – veliki broj stranih radnika. Jedan od pojmova koji se često ponavlja u javnom prostoru posljednjih godinu-dvije jest i pojam „integracije“ stranih radnika. Kako to obično biva sa stručnim pojmovima koji ulaze u javni diskurs, oni se često reproduciraju i koriste bez njihove jasne definicije. Stoga u takvom korištenju akteri u njihovo značenje „upisuju“ konotacije koja njima izgledaju samorazumljivo i koje odgovaraju njihovim ideološkim ili interesnim pozicijama.

Takav proces može se zamijetiti u hrvatskom javnom diskursu kada je u pitanju pojam integracija stranih radnika. Informirano praćenje javnih rasprava i javnog diskursa koji se formira po tom pitanju sugerira da se integracija najčešće svodi na pitanje razumijevanja i korištenja hrvatskog jezika, što se smatra nužnim i najvažnijim korakom u procesu integracije. U takvim raspravama implicitno se pretpostavlja da svi daljnji koraci i sve druge dimenzije integracije nužno ovise o usvajanju hrvatskog jezika na određenoj razini. Naravno, navedeno zvuči posve zdravorazumskim i logičnim. No, iskustva većeg broja starih useljeničkih država pokazuje da je ta zdravorazumska logika daleko od istine.

Drugo što se može nedvojbeno zaključiti iz dosadašnjih javnih rasprava o integraciji stranih radnika, a što je povezano s prethodnim, jest da se o integraciji govori samo u kontekstu „vidljivih useljenika“, dakle onih koji se rasno, kulturno i jezično znatno razlikuju od domicilnog stanovništva. U hrvatskom kontekstu to se odnosi na sve brojnije useljenike iz Azije, prije svega Filipina, Nepala, Indije itd. Time se implicitno pretpostavlja da integracijska mjere nisu potrebne za većinu stranih useljenika u Hrvatsku. Naime, u 2023. godini ostvaren je pozitivan migracijski saldo od oko 45.000 stranih državljana[1], od čega samo oko 1/3 otpada na useljenike iz Azije dok preko 60 posto (28.000) otpada na useljenike iz Europskih zemalja (najviše iz Ukrajine, oko 13.000).  Ukupno u proteklih pet godina (2019. do 2023.) Hrvatska je ostvarila migracijski saldo od oko 35.000 osoba, ali se broj stranih državljana povećao za preko 122.000 (bez osoba koje nezakonito borave u RH)[2]. Od oko 122.000 novih sugrađana sa stranim državljanstvom samo oko 26 posto (oko 32.000) čine useljenici porijeklom iz Azije („vidljivi useljenici“). Veliku većinu tih novih stranaca čine useljenici iz Europe, oko 70 posto (85.000), od čega čak 25.000 (20 posto) čine useljenici („izbjeglice“) iz Ukrajine[3]. A i dalje su najveća skupina useljenika oni s područja bivše Jugoslavije, koji su uvećali broj stanovnika Hrvatske u proteklih pet godina za oko 37.000. Kada se sagledaju navedene brojke, postavlja se pitanje o integraciji kojih skupina stranaca se govori i za koje skupine stranaca treba razvijati integracijske politike.    

Velike integracijske ambicije

Treće što valja zamijetiti u javnom diskursu o integraciji stranih radnika jesu velike integracijske ambicije, kojima se u fokus stavlja želja da se useljenici u potpunosti integriraju u hrvatsko društvo u svim njegovim aspektima. Realnost takvih ambicija je također nešto što bismo željeli učiniti predmetom eksplicitne rasprave.

Hrvatska, kao zemlja koja se tek nalazi na početku procesa masovnog useljavanja stranaca, pogotovo onih koji su kulturno i jezično različiti, ima sreće da se može ugledati na iskustva starih imigracijskih država. Na tim primjerima treba učiti, prije svega, što treba izbjeći. Temeljem njihovih iskustava mogu se uočiti rizični čimbenici koji mogu dovesti do značajnog umanjivanja šansi za funkcionalnu integraciju stranaca. U ovoj ranoj fazi prije svega je potrebno pozornost usmjeriti na umanjivanje tih rizika, da bi se tek stovarili preduvjeti za integraciju. Ovdje nam je namjera pokušati identificirati i opisati nekoliko najkrupnijih takvih rizika: prostorna segregacija useljenika, stvaranje useljeničke subkulture, razvoj antagonističkog odnosa između useljenika i pojedinih skupina domicilnog stanovništva, ulazak u „začarani krug“ siromaštva.

Čimbenici koji mogu dovesti do značajnog umanjivanja šansi za funkcionalnu integraciju

Prostorna segregacija useljenika spontani je proces koji se lako razvija i karakterističan je za gotovo sve velike gradove koji imaju značajan udio useljenog stanovništva. Dovoljno je pogledati strukturu stanovništva Zagreba prema porijeklu da shvatimo kako navedeni fenomen funkcionira. Naime, dobro je poznato da je udio stanovnika koji imaju useljeničko porijeklo (primarno iz BiH) veći u istočnim dijelovima Grada Zagreba (Sesvete, Dubrava, Pešćenica-Žitnjak) nego u gradskim četvrtima bliže centru grada. Mehanizam je povezan s cijenom nekretnina, dostupnošću nekretnina i parcela za izgradnju kuća. Proces prostorne segregacije novih useljenika vjerojatno je već započeo u većim hrvatskim gradovima, ali za to nemamo pouzdane pokazatelje osim dojmova. Tom procesu će doprinijeti i novi Zakon o upravljanju višestambenim zgradama, kako smo već analizirali u Večernjem listu (‘Stambeni’ zakon pokazuje da nismo svjesni kompleksnosti integracije stranaca – Večernji.hr (vecernji.hr). Glavni rizici koje donosi prostorna segregacija stranaca jest stvaranje relativno zatvorenih useljeničkih zajednica, koje unutar sebe mogu biti više ili manje homogene prema zemlji porijekla, koje postaju samodostatne u kulturnom i socijalnom smislu, a ponekada čak i ekonomskom (kada se razvija takozvana etnička ekonomija). Stvaranje takvih zajednica, očito, smanjuje potrebu i interes za integracijom u domicilno društvo, te se kontakti svode samo na sferu rada i ekonomske odnose. Ekstremni oblik prostorne segregacije je svojevrsna getoizacija, kada pojedini dijelovi grada postaju gotovo isključivo naseljeni useljeničkim skupinama te u koje domicilno stanovništvo rijetko zalazi a njihovi stanovnici izlaze samo radi obavljanja poslova. To su situacije u kojima poznavanje jezika zemlje primitka nema nikakav utjecaj na proces integracije. U takvim getima svi stanovnici mogu biti govornici jezika domicilnog društva (što je čest slučaj u Francuskoj) a da istovremeno žive u posve odvojenim zajednicama.

Stvaranje useljeničke supkulture je dijelom posljedica prostorne segregacije, ali mogu joj pogodovati i drugi čimbenici. Useljenička supkultura podrazumijeva razvoj određenih životnih stilova, navika, pravila i normi te u konačnici identiteta koji su specifični za useljeničku zajednicu, a nisu nužno preneseni iz kultura porijekla niti ih dijeli sa kulturom domicilnog društva. Takva subkultura može se razviti uslijed posebnih životnih okolnosti u kojima žive useljenici. Primjerice, dovoljno je zamisliti duži život skupine 10-20 stranih radnika (muškog spola) u jednom stambenom objektu. Životna situacija i okolnosti u kojima se nalaze, a koji se supstancijalno razlikuju od načina života kakav bi imali u zemlji svog porijekla ali i životnih okolnosti njihovih vršnjaka među domicilnim stanovništvom, nužno vode do specifičnih navika, stjecanja novih običaja te oblikovanja vrijednosti i identiteta tih osoba. Razvoj takvog specifičnog i drugačijeg životnog stila otežava integracijske napore. Ono što u vezi s ovim rizikom treba zamijetiti jest da je on doista veći za nove skupine „vidljivih useljenika“, nego za useljenike iz Europe. Kada su u pitanju „izbjeglice“ iz Ukrajine, radi se uglavnom o obiteljima koje nastoje u Hrvatskoj uspostaviti životne obrasce i stilove života što sličnije onima koje su imali u svojoj domovini, a koji se ne razlikuju značajno od životnog stila ljudi u sličnom životnom ciklusu u Hrvatskoj. Nešto je manji rizik i za useljenike s područja bivše Jugoslavije, jer oni obično imaju poznanike, „zemljake“ ili prijatelje na koje se mogu osloniti te koji čine njihov primarni socijalni krug a koji su obično već dobro integrirani u hrvatsko društvo. Stoga oni nisu osuđeni na socijalnu izolaciju i kontakte samo s drugim koji žive slično kao i oni, što smanjuje rizik od socijalne izolacije i stvaranja posebne subkulture.

Rasistički napadi na useljenike od strane mladića u kojima u zadnje vrijeme učestalo izvještavaju mediji povećavaju rizik od stvaranja antagonističkog odnosa između useljeničkih skupina i nekih podskupina domicilnog društva (jesu li to navijačke skupine ili neki drugi profil još ne znamo). Osim što su takvi napadi za osudu iz vrijednosne perspektive, oni su opasni i iz perspektive šansi za integraciju. Naime, ako bi takvi napadi postali učestali,  to bi moglo dovesti do osjećaja neprihvaćanja među useljenicima. Podloga za razvoj negativnih sentimenata među pojedini skupinama u društvu postoji, te smo o tome pisali na sociologija.hr. Bez obzira što u takvim incidentima sudjeluje manjina i što većina stanovnika ima normalan odnos prema useljenicima, učestalost i pravilnost pojave takvih incidenata mogu stvoriti osjećaj ugroženosti među useljeničkim skupinama. Takav osjećaj značajno umanjuje njihovu otvorenost prema domicilnom društvu i interes za uspostavu interakcije, kao i za prihvaćanje načina života. Naravno, u dugom roku to može rezultirati i razvojem recipročnih osjećaja od strane useljeničkih skupina. Nakon toga šanse za bilo kakve integracijske procese za te konkretne skupine svedeni su na minimum.

U konačnici, prepreka integraciji u društvo su svakako i siromaštvo i nizak životni standard. Dostupni su tek okvirni indikatori o visini plaća i radnim mjestima na kojima se zapošljavaju useljenici. Ono što znamo, posebice za nove „vidljive useljenike“, jest da se zapošljavaju na radnim mjestima koja zahtijevaju nisu razinu kvalifikacije te da imaju ispodprosječne plaće. Može se pretpostaviti da mnogi rade za minimalac, pogotovo u ugostiteljstvu i dostavi. S obzirom da je glavni motiv stranih radnika za rad skupljanje ušteđevine za potrebe njihovih obitelji u zemlji porijekla, količina novac s kojom mogu raspolagati za svoje potrebe obično je vrlo niska. To de facto znači da oni u Hrvatskoj žive s iznosima koji su ispod granice siromaštva. Problem bi mogao eksplodirati u trenutku eventualne ekonomske krize i porasta nezaposlenosti, a nakon perioda dužeg boravka useljenika. Brojne studije i teorije pokazuju da je siromaštvo jedna od snažnih čimbenika socijalne izolacije, što znači da je i to dimenzija koja otežava eventualne procese integracije.

Integracijski proces je brojevni pravac s nulom na sredini

O idealu da će useljenici postupno prihvaćati načine života i ponašanja (ne nužno i vrijednosti i identitet!) domicilnog stanovništva može se razmišljati tek kada su otklonjeni gore spomenuti rizici. Pri tome treba jasno naglasiti da je vjerojatnost tih rizika različita za različite useljeničke skupine te da je novi val useljenika heterogen po nizu parametara. Integracijski proces trebalo bi shvatiti kao brojevni pravac na čijoj sredini se nalazi nulta vrijednost ili početna točka integracijskog procesa. Od sredine prema desno pratimo pozitivan proces integracije, a od sredine prema lijevo pratimo proces segregacije, getoizacije i isključivanja useljenika. Da bi proces mogao teći i pozitivnom smjeru, nužno je prevenirati „klizanje ispod nule“ u negativnom smjeru. Zdravorazumsko shvaćanje integracije uglavnom inklinira percipirati samo pozitivni dio skale te se traže mjere koje bi usmjerile proces u tom smjeru. Rijetki se raspravlja o mjerama koje trebaju prevenirati kretanje procesa u negativnom smjeru, pri čemu treba naglasiti da ta dva skupa mjera često nisu isti. Dakle, ne može se istim postupcima i mjerama spriječiti negativni proces i pokrenuti pozitivni. Čini nam se da je za kvalitetu daljnje javne i stručne rasprave o ovim pitanjima u Hrvatskoj važno proširiti konceptualni okvir diskusije.      

[1] Prema izvještaju Državnog zavoda za statistiku objavljenog krajem srpnja „MIGRACIJA STANOVNIŠTVA REPUBLIKE HRVATSKE U 2023.“ neto migracijski saldo Hrvatske je oko 30.000, što uključuje odseljene i doseljene hrvatske državljane. S obzirom da su hrvatski državljani ostvarili negativan migracijski saldo od oko 15.000 (doseljeno je 10.852 osoba s hrvatskim državljanstvom a odseljeno u inozemstvo 25.427 osoba s hrvatskim državljanstvom), to znači da je se broj stranih državljana u Hrvatskoj povećao za oko 45.000.  

[2] Migracijski saldo za hrvatske državljane je negativan za čak 87.300 osoba.

[3] Pojam „izbjeglica“ ovdje je stavljen pod znake navodnika isključivo zato da bi taj kolokvijalni naziv razlikovao od pravnog pojma i statusa izbjeglica, a koji se sukladno međunarodnim konvencijama dodjeljuje pojedincu temeljem dokaza da su njegov/njezin život ili sloboda ugroženi zbog političkih ili drugih razloga. Osobe koje su u Hrvatske i druge europske zemlje došle bježeći pred ratnim rizicima uživaju poseban status i međunarodnu zaštitu kao skupina. Dakle, navodnicima se ne želi sugerirati da se radi o „lažnim izbjeglicama“, odnosno osobama koje nemaju potrebu za humanitarnom i drugom zaštitom.