Puna zaposlenost, a mnogi nisu radili: sistemske neracionalnosti jugoslavenskog tržišta rada

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija često se opisuje kao gospodarski sustav koji je predstavljao srednji put između planske ekonomije Sovjetskog Saveza i tržišnog kapitalizma zapadnih zemalja. Zahvaljujući modelu radničkog samoupravljanja, jugoslavenska poduzeća imala su veću autonomiju nego u drugim socijalističkim državama, a građani su mogli relativno slobodno putovati i raditi u inozemstvu. Zbog toga se i danas može čuti tvrdnja da je Jugoslavija imala “uspješniji socijalizam” od drugih zemalja istočne Europe.

Često se u dobre strane jugoslavenske inačice socijalizma ubraja i tzv. puna zaposlenost. Međutim, iza slike velikog broja zaposlenih skrivao se niz ozbiljnih problema koji su desetljećima opterećivali gospodarstvo. Mnogi ekonomisti upozoravali su da službene statistike nisu vjerno odražavale stvarno stanje na tržištu rada. Iako je većina stanovništva formalno bila zaposlena, velik broj radnika radio je na poslovima koji nisu stvarali odgovarajuću ekonomsku vrijednost ili ih je u poduzećima bilo više nego što je bilo potrebno. Takva pojava naziva se prikrivenom nezaposlenošću i predstavlja jednu od najvažnijih slabosti jugoslavenskoga gospodarskog modela.

Cilj ovoga rada jest prikazati glavne neracionalnosti tržišta rada u Jugoslaviji tijekom 1970-ih i 1980-ih godina, uz osvrt na stanje neposredno prije raspada države početkom 1990-ih. Posebna će se pozornost posvetiti prikrivenoj nezaposlenosti, prekomjernom zapošljavanju, političkom utjecaju na zapošljavanje te ulozi odlaska radnika na privremeni rad u zapadne europske zemlje.

Posebnosti jugoslavenskog tržišta rada

Za razliku od klasičnih tržišnih ekonomija, u kojima poduzeća prvenstveno nastoje ostvariti dobit, jugoslavenska socijalistička poduzeća istodobno su morala ostvarivati gospodarske, socijalne i političke ciljeve. Od njih se očekivalo da zapošljavaju što veći broj ljudi, održavaju socijalni mir te pridonose razvoju manje razvijenih područja države. Ti su složeni zadaci često bili međusobno suprotstavljeni i naravno da su narušavali mogućnost postizanja troškovne učinkovitosti i sposobnost međunarodne konkurentnosti.

Takav sustav imao je određene prednosti. Nezaposlenost je bila manji društveni problem nego u mnogim tržišnim gospodarstvima, radnici su imali visoku razinu sigurnosti zaposlenja, a otkazi su bili rijetki. Međutim, upravo je ta sigurnost često smanjivala pritisak na povećanje učinkovitosti. Poduzeća koja su poslovala s gubicima nerijetko su nastavila poslovati zahvaljujući kreditima državnih banaka ili političkoj potpori. Ekonomisti taj fenomen nazivaju “mekim proračunskim ograničenjem” – poduzeća nisu snosila sve posljedice lošeg poslovanja jer se očekivalo da će ih država ili banke spasiti. Kako se gospodarska situacija pogoršavala, sve je više poduzeća ulazilo u financijske teškoće. To je, ujedno, odgađalo nužno restrukturiranje i omogućavalo zadržavanje velikog broja zaposlenih unatoč slabim poslovnim rezultatima. Posljedica takve politike bilo je daljnje smanjenje produktivnosti i rast unutarnjih gospodarskih neravnoteža.

Slika je generirana uz pomoć ChatGPT

Posljedica je bila da mnoga poduzeća nisu prilagođavala broj zaposlenih svojim stvarnim potrebama. U pojedinim granama industrije, administracije i javnih službi broj zaposlenih rastao je znatno brže od broja radnika u proizvodnje, što je dugoročno smanjivalo konkurentnost gospodarstva.

U knjizi Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia, 1945-1990, Susan L. Woodward pružila je jednu od najopsežnijih analiza funkcioniranja jugoslavenskog tržišta rada i politike zapošljavanja. Za razliku od uobičajenog mišljenja da je socijalistička Jugoslavija osiguravala punu zaposlenost, Woodward pokazuje da je nezaposlenost u Jugoslaviji bila trajna pojava tijekom gotovo cijelog razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata. Istodobno, autorica objašnjava da su mnoga društvena poduzeća zapošljavala više radnika nego što je bilo gospodarski opravdano, što je dovelo do pojave prikrivenog ili latentnog viška zaposlenih. Prema Woodward, uzrok takvog stanja ležao je u specifičnostima jugoslavenskog modela radničkog samoupravljanja, budući da, kao što smo spomenuli, poduzeća nisu bila usmjerena isključivo na ostvarivanje dobiti, već su imala i različite društvene funkcije, osobito očuvanje zaposlenosti. Stoga su radnički savjeti često donosili odluke koje su davale prednost sigurnosti radnih mjesta ispred povećanja produktivnosti ili racionalizacije poslovanja. Budući da je pravo na rad predstavljalo jedno od temeljnih načela socijalističkog sustava, otpuštanje zaposlenika bilo je politički i društveno nepopularno te se primjenjivalo samo u iznimnim okolnostima.

Woodward također naglašava da su meka proračunska ograničenja i državna financijska potpora omogućavali poduzećima da nastave poslovati unatoč slabim rezultatima. Gubici su se često pokrivali kreditima, subvencijama ili inflacijom, čime je odgađano restrukturiranje te je zadržavan velik broj zaposlenih. Takva politika kratkoročno je štitila socijalnu stabilnost, ali je dugoročno smanjivala gospodarski rast i razvoj te produbljivala gospodarsku krizu.

Prema Woodward, krajem 1980-ih postalo je jasno da se problem viška zaposlenih više ne može rješavati administrativnim mjerama i državnom potporom. Gospodarska kriza, rast inflacije, pad produktivnosti i povećana zaduženost prisilili su poduzeća na restrukturiranje. U razdoblju raspada Jugoslavije i prijelaza na tržišno gospodarstvo prikriveni višak zaposlenih prerastao je u otvorenu nezaposlenost, što je imalo dalekosežne gospodarske i socijalne posljedice. Woodward zaključuje da je jugoslavenski model uspješno štitio zaposlenost tijekom razdoblja gospodarskog rasta, ali nije razvio učinkovite mehanizme za prilagodbu tržišta rada u uvjetima dugotrajne gospodarske krize i strukturnih promjena.

Autorica ističe da se višak zaposlenih najčešće nije rješavao izravnim otpuštanjem radnika. Umjesto toga, poduzeća su primjenjivala različite mehanizme kojima su nastojala izbjeći socijalne posljedice smanjenja broja zaposlenih. Među tim mjerama bili su ograničavanje novog zapošljavanja, premještaj radnika na druga radna mjesta ili u druga poduzeća, skraćivanje radnog vremena, prijevremeno umirovljenje te raspoređivanje zaposlenika na administrativne ili pomoćne poslove koji često nisu odgovarali stvarnim potrebama proizvodnje. Time se formalno održavala zaposlenost, ali se istodobno smanjivala učinkovitost poslovanja i produktivnost rada. Woodward posebnu pozornost posvećuje odnosu između otvorene nezaposlenosti i prikrivenog viška zaposlenih. Dok su pojedina poduzeća zadržavala više radnika nego što su objektivno trebala, velik broj ljudi, osobito mladih i stanovnika manje razvijenih republika, nije mogao pronaći zaposlenje. Time je nastala paradoksalna situacija u kojoj su istodobno postojali i višak radnika unutar poduzeća i značajna otvorena nezaposlenost na razini države. Autorica smatra da je takvo stanje bilo posljedica regionalnih nejednakosti, ograničene mobilnosti radne snage i političkih prioriteta koji su često imali prednost pred ekonomskom učinkovitošću, te brojnih drugih neracionalnosti tržišta rada.

Glavne neracionalnosti tržišta rada

Najveći problem jugoslavenskoga tržišta rada bila je prikrivena nezaposlenost. Za razliku od otvorene nezaposlenosti, kada osoba nema posao, prikrivena nezaposlenost znači da je radnik formalno zaposlen, ali njegov rad vrlo malo pridonosi ukupnoj proizvodnji. U praksi je to značilo da bi poduzeće moglo proizvoditi gotovo jednaku količinu robe i sa znatno manjim brojem zaposlenih. Takva je praksa bila posebno izražena u velikim industrijskim poduzećima i administraciji. Umjesto ulaganja u modernizaciju proizvodnje, poduzeća su često zapošljavala nove radnike jer je, kako smo naveli, očuvanje zaposlenosti bilo važan politički cilj i jamstvo socijalnog mira. Time su se povećavali troškovi poslovanja, slabija učinkovitost i pad međunarodne konkurentnosti.

Brojni domaći i strani ekonomisti (Horvat, 1976; Blejer i Škreb, 2003; Šošić, 2008) procjenjivali su da je stvarni višak zaposlenih u pojedinim poduzećima iznosio između 20 i 30 %, dok je u pojedinim industrijama on bio i znatno veći. To ne znači da svaki treći radnik nije radio baš ništa, nego da bi ista razina proizvodnje bila moguća uz znatno manji broj zaposlenih kada bi poduzeća poslovala prema tržišnim kriterijima. U pojedinim industrijama višak zaposlenih bio je posebno izražen zbog tehnološke zastarjelosti, smanjene potražnje za proizvodima ili gubitka tradicionalnih tržišta. Industrije poput teške industrije, brodogradnje, rudarstva i dijela prerađivačke industrije bile su suočene s velikim strukturnim promjenama koje su dodatno povećale potrebu za prilagodbom broja zaposlenih stvarnim proizvodnim potrebama. Istodobno, uvođenje suvremenih tehnologija i automatizacija proizvodnje smanjivali su potrebu za radno intenzivnim procesima, što je dodatno povećavalo broj radnika koji su postajali tehnološki višak.

Slika je generirana uz pomoć ChatGPT

Problem viška zaposlenih posebno je dolazio do izražaja u ranom razdoblju prelaska na tržišno gospodarstvo. Poduzeća su se našla pod pritiskom povećanja konkurentnosti, smanjenja troškova i prilagodbe novim tržišnim uvjetima. U takvim okolnostima postalo je očito da dotadašnja organizacija rada nije održiva te su brojna poduzeća bila prisiljena provoditi programe restrukturiranja. Ti su programi trebali uključivali racionalizaciju poslovanja, modernizaciju proizvodnih procesa i smanjenje broja zaposlenih kako bi se povećala učinkovitost poslovanja i osigurala dugoročna održivost. Ipak, spomenute racionalizacija i otpuštanja viška zaposlenih bile su vrlo rijetke.

Ujedno, gospodarstvo bivše države obilježavalo je intenzivno „političko zapošljavanje“ koje nije imalo ekonomskog opravdanja. Direktori poduzeća često su bili pod pritiskom lokalnih političkih struktura da prime nove radnike, bez obzira na stvarne potrebe proizvodnje.

Sve u svemu, posljedice opisanog stanja bile su višestruke. S jedne strane, prevelik broj zaposlenih smanjivao je produktivnost rada, povećavao troškove poslovanja i umanjivao konkurentnost poduzeća na domaćem i međunarodnom tržištu. S druge strane, mjere smanjenja broja zaposlenih dovele su do povećanja nezaposlenosti i izazvale značajne socijalne posljedice, osobito u sredinama koje su bile snažno ovisne o jednom velikom industrijskom poslodavcu. Stoga je rješavanje problema viška zaposlenih predstavljalo jedan od najzahtjevnijih izazova tranzicije, zahtijevajući istodobno gospodarsku racionalizaciju i provedbu odgovarajućih socijalnih mjera radi ublažavanja negativnih posljedica za radnike i lokalne zajednice.

Prvi ozbiljniji pokušaji rješavanja problema viška zaposlenih započeli su tijekom ekonomskih reformi sredinom i krajem 1980-ih godina. Poduzećima je omogućeno provođenje organizacijskih promjena i racionalizacija poslovanja, no otpuštanje radnika bilo je uglavnom ograničeno zbog snažne socijalne funkcije poduzeća i zakonske zaštite zaposlenih. Umjesto masovnih otkaza, poduzeća su najčešće primjenjivala blaže oblike smanjenja broja zaposlenih, poput zabrane novog zapošljavanja, prirodnog odljeva radnika odlaskom u mirovinu, premještaja zaposlenika na druga radna mjesta ili u druga poduzeća te poticanja dobrovoljnog odlaska iz radnog odnosa (Šošić, 2008).

Početkom 1990-ih, raspadom Jugoslavije i formalnim prijelazom na tržišno gospodarstvo, problem prekobrojnih zaposlenih počeo se rješavati znatno radikalnijim mjerama. Restrukturiranje i privatizacija društvenih poduzeća doveli su do zatvaranja neprofitabilnih proizvodnih pogona, tehnoloških viškova i masovnog smanjenja broja zaposlenih. U većini država nastalih raspadom Jugoslavije uvedeni su programi socijalnog zbrinjavanja koji su uključivali otpremnine, prijevremeno umirovljenje, prekvalifikacije te poticanje samozapošljavanja. Cilj tih mjera bio je ublažiti socijalne posljedice restrukturiranja, iako su one često bile nedostatne zbog dubine gospodarske krize i velikog broja radnika koji su ostali bez zaposlenja.

Stabilizacijska uloga rad u inozemstvu

Jedan od važnih mehanizama ublažavanja viška radne snage bio je odlazak jugoslavenskih radnika na privremeni rad u inozemstvo. Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina velik broj građana zaposlio se u državama zapadne Europe, ponajprije u Saveznoj Republici Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Woodward ističe da je upravo emigracija privremeno smanjila pritisak na domaće tržište rada i odgodila potrebu za ozbiljnijim reformama tržišta rada. Slično razmišlja i Horvat, koji navodi da je odlazak jugoslavenskih radnika na privremeni rad u zapadnoeuropske zemlje znatno smanjio pritisak na domaće tržište rada te ublažio problem nezaposlenosti i prikrivenog viška radne snage. Istodobno su doznake radnika iz inozemstva postale važan izvor deviza i pomagale održavanju domaće potrošnje Međutim, gospodarska kriza i usporavanje zapošljavanja u zapadnoj Europi tijekom 1980-ih ograničili su mogućnost daljnjeg rješavanja viška radne snage na taj način.

Zaključno

Tržište rada u Jugoslaviji bilo je obilježeno specifičnim spojem socijalnih i gospodarskih ciljeva, pri čemu je puna zaposlenost često imala prednost pred ekonomskom učinkovitošću. Takav je pristup pridonio visokoj sigurnosti zaposlenja, ali je istodobno poticao prikrivenu nezaposlenost, prekomjerno zapošljavanje i slabu produktivnost rada. Politički utjecaj na zapošljavanje te oslanjanje na odlazak radnika u inozemstvo dodatno su prikrivali stvarne slabosti sustava. Dugoročno su upravo te neracionalnosti smanjivale konkurentnost gospodarstva, povećavale zaduženost poduzeća i otežavale prilagodbu tržišnim uvjetima.

Iskustvo bivše Jugoslavije pokazuje da je dugotrajno održavanje pune zaposlenosti administrativnim mjerama odgodilo, ali nije riješilo strukturne probleme gospodarstva. Kada su tržišne reforme postale neizbježne, višak zaposlenih morao se rješavati u znatno nepovoljnijim gospodarskim okolnostima, što je rezultiralo naglim rastom nezaposlenosti i dugotrajnim jako nepovoljnim društvenim posljedicama.

Literatura

Blejer, M. I., Škreb, M. (2003).Transition: The First Decade, Cambridge, Massachusetts:The Mit Press.

Cvek, S. (2016) “Shedding Surplus Labor”: Fordism, Socialism, and the End of a Workers’ State, Working Papers in American Studies, Vol 2, str. 32-43, Zagreb: Hrvatsko udruženje za američke studije.

Horvat, B. (1982). The Yugoslav Economic System The First Labor-Managed Economy in the Making, Abingdon-on-Thames Oxfordshire, London: Routledge.

Šošić, V. (2008), Contribution of Gross Job Flows to the Dynamics of Corporate Restructuring in Croatia, Financial theory and practice, 32(4): str. 499-517.

Woodward, S. L. (1995). Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia, 1945–1990, Princetown: Princetown University Press.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.