Koliko se Hrvatska promijenila od 2013. godine? Pogled izvana
Uz 1990. i 1991. godinu i sve ono što su one značile za Hrvatsku, 2013. je vjerojatno godina koja će uz spomenute dvije, zasigurno zauzeti najistaknutije mjesto u našem kolektivnom pamćenju. Te godine Hrvatska je ostvarila jedan od svojih ključnih nacionalnih ciljeva postavljenih u samo praskozorje svoje samostalnosti: postala je članica Europske unije, zajednice demokratskih, ekonomski razvijenih i socijalno osjetljivih država koje već sedamdeset godina žive u miru. Prvog srpnja 2013. za Hrvatsku je definitivno završilo turbulentno i prijelomno dvadeseto stoljeće, a započela je jedna nova epoha nacionalne povijesti.
Od tog datuma prošlo je više od dvanaest godina, faza europskog djetinjstva je prošla, Hrvatska uskoro postaje europski tinejdžer, svega nekoliko godina udaljen od europske punoljetnosti. To je već sasvim dovoljan broj godina da se pokušaju sumirati pojedini društveni učinci našeg članstva u uniji 27 europskih država. Naime, dvanaest godina dovoljno je dug period kako bi mogli konstatirati da se „prijelazno stanje raščistilo, a dugoročno usmjerenje potvrdilo“, što je prema akademiku Županovu jedan od ključnih trenutaka kada valja započeti s istraživanjem ishoda društvenih promjena.
Iako je naš društveno-ekonomski razvoj u zadnjih desetak godina dobro evidentiran nizom makroekonomskih i socijalnih podataka, iako ga opisuje golema količina različitih pokazatelja, dojam je kako je ocjena njegove dinamike još uvijek ovisna o perspektivi iz koje se analizira kao i od onoga tko je analizira. Objektivno sagledavanje društvenih pojava, kao što je to konstatirao i Zygmunt Bauman u knjizi Čemu sociologija, danas je možda kompleksnije nego ikada. Uostalom o tome svjedočimo gotovo svakodnevno. Zbog toga je dodavanje nove analitičke perspektive uvijek dobrodošao postupak, korak koji u analizi stanja može raščistiti pojedine bijele pjege uzrokovane specifičnim teorijskim, vrijednosnim, ideološkim ili političkim očištem analitičara.
Jedan takav dodatni kut gledanja na hrvatske društvenu dinamiku zasigurno predstavlja viđenje naše dijaspore.
U istraživanju kojeg su ljetos proveli sociologija.hr, Ekonomski lab i udruga Meeting G2 Croatia, na uzorku poslovnih ljudi, poduzetnika, menadžera i stručnjaka hrvatskog podrijetla, a koji žive i rade u europskim i prekomorskim zemljama (Sjeverna i Južna Amerika, Australija i Novi Zeland)[1] postavljeno je i pitanje kojim smo željeli čuti njihovo mišljenje o tome da li se Hrvatska nakon ulaska u EU promijenila i u kojem smjeru: na bolje ili na lošije. Izdvojili smo deset područja društvenog života koja su relevantna iz investicijske perspektive te koja stoga dobro reprezentiraju širu sliku društvenog i gospodarskog razvoja zemlje.
Stavovi poduzetnika, menadžera i stručnjaka hrvatskog podrijetla iz dijaspore su uglavnom unisoni. Hrvatska je napredovala gotovo u svemu. Ukoliko se izuzme kvaliteta infrastrukture i digitalizacije čije je poboljšanje vezano i uz sam tehnološki razvoj, ispitanici većinski smatraju da je Hrvatska danas bolje društvo po kvaliteti pravne zaštite, odnosa prema poduzetništvu, kulturi poslovanja, političkoj stabilnosti, učinkovitosti društvenih institucija ali i po općoj društvenoj atmosferi. Po pitanju korupcije i neformalnih pritisaka odgovori su podijeljeni – nešto više od polovice (51%) smatra da je Hrvatska po ovom pitanju danas bolja zemlja, dok 49% njih smatra da je lošija ili ista kao i prije 2013.
Troškovi poslovanja te radna snaga i ljudski kapital ona su područja u kojima veći broj sudionika smatra da je, iz njihove perspektive, situacija ili lošija ili ista kao i prije 2013. Normalno, razloge ovakvog stava poslovnih ljudi u pogledu troškova poslovanja i radne snage i ljudskog kapitala nije teško dokučiti.
No usprkos toga, iz perspektive poslovne dijaspore slika društvenog razvoja Hrvatske uokvirena s deset predočenih dimenzija izgleda prilično dojmljivo. Jasno su ističu konture institucionalnog i infrastrukturnog napretka, poboljšanja društvene klime i porasta društvenog optimizma. U očima onih kojih je gledaju (s toliko potrebne) distance, ali koji je poznaju i koji su emotivno vezani uz nju, Hrvatska nedvojbeno izgleda kao zemlja koja se u zadnjih trinaest godina promijenila nabolje.
Ovakva slika svakako je poticajna, ali i obvezujuća. Naime, kontinuitet društvenog napretka nikada nije bio zagarantiran niti jednom društvu. Vrtuljak društvenih ciklusa, koji je povijesna konstanta, za brojna društva u povijesti znao je biti nemilosrdan. Zbog toga samo ustrajna nadogradnja svega onog dobrog što smo učinili od 2013. do danas, kao i popravljanje onoga u čemu nismo bili uspješni, može biti garant da spomenutih trinaest godina nije samo prolazna faza u društvenom razvoju Hrvatske. Pogotovo stoga što, sudeći prema dinamici globalnih zbivanja, izazova neće nedostajati.
[1] Podaci o metodi istraživanja i uzorku predočeni su u članku Zemlja zvana čežnja. Kako poslovna dijaspora vidi Hrvatsku? (https://sociologija.hr/zemlja-zvana-ceznja-kako-poslovna-dijaspora-vidi-hrvatsku/)
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
