Josip Pandžić: Ikona jedne ideologije. Život i djelo Rudija Supeka (Školska knjiga, 2024.)
Hrvatsko društvo u dvadesetom stoljeću nije obilježeno samo promjenama političko-ekonomskih i državnih ustroja već i izrazitim ideološkim diskontinuitetima. Jedno od područja na kojima su oni ostavili snažnu rezonancu su društvene znanosti. Stoga je za hrvatsku sociologiju knjiga Ikona jedne ideologije. Život i djelo Rudija Supeka, dr. sc. Josipa Pandžića s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu (recenzenti: prof. dr. sc. Darko Polšek i prof. dr. sc. Neven Sesardić) od krucijalne važnost. Naime, to nije knjiga isključivo o Rudiju Supeku, o osnivaču Odsjeka za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osobi koja je (re)institucionalizirala hrvatsku sociologiju i koja se dugo vremena smatrala ključnim domaćim sociologom. Josip Pandžić nije napisao samo knjigu o francuskom studentu, sudioniku francuskog pokreta otpora i zatočeniku nacističkog logora, neospornom marksističkom intelektualnom autoritetu cijenjenom u krugu lijeve europske inteligencije svoga vremena, nositelju francuskog ordena Legije časti, jednom od utemeljitelja časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole, osobi po kojoj se zove najvažnija nagrada Hrvatskog sociološkog društva. Josip Pandžić napisao je knjigu koja hrvatsku sociologiju, pomodno rečeno, suočava s vlastitom prošlošću. Prije svega suočava je s pozadinom njene poslijeratne institucionalizacije i ulogom koju joj je namijenio Rudi Supek.
Rudi Supek (preuzeto s https://www.enciklopedija.hr/clanak/supek-rudi )
Kvalitetna sociologija znanja
Ikona jedne ideologije. Život i djelo Rudija Supeka, obimno je djelo. Uključujući predgovor Nevena Sesardića i popisi izvora i literature, knjiga broji 695 stranica. Podijeljena je u šest poglavlja koja kronološki prate život Rudija Supeka, njegov politički i intelektualni rad: Kaljenje čelika – 1933. – 1939., Totalitarni nokturno 1940.-1949., Meandri pravovjerja – 1946. – 1957., Kritika sociološkog uma – 1958. – 1989., Sablast nacionalizma – 1964. – 1992., Opozicijski konformizam 1953. – 1993. Broj bibliografskih jedinica je začuđujući. Teško ih je prebrojati. Obuhvaćaju svu moguću vrstu građe: bilješke službe državne sigurnosti, zapisnike sjednica fakultetskog vijeća, materijale iz osobnog fonda Rudija Supeka, novinske članke, publicističke i znanstvene članke, knjige i zbornike radova.
Pandžićeva knjiga osim što povezuje akademsku, političku i ideološku komponentu Supekovog rada, ujedno je i vrijedno historiografsko štivo, minuciozan opis značajnog djela hrvatske predratne i poslijeratne političke povijesti kao i povijesti domaće društvene znanosti. Autor u detalje opisuje brojne događaje i osobe pa čitatelj, primjerice, može steći iscrpne uvide u djelatnost Komunističke partije i njenih afilijacija (npr. SKOJ), u zbivanja koja je oblikuju i koje ona oblikuje. Također, čitajući Pandžićevu knjigu stariji čitatelji će se prisjetiti, a mlađi upoznati s brojnim onodobnim akterima hrvatskog i jugoslavenskog društveno-znanstvenog i filozofskog miljea, s njihovim idejnim konceptima ali i političkim aktivnostima. No, glavno obilježje ovog djela je činjenica da ono ima mnoštvo odlika kvalitetne sociologije znanja. Pišući o životu i stvaralaštvu jedne osobe i o jednoj znanosti, Pandžić se bavi intelektualnim i znanstvenim stvaralaštvom u vrijeme socijalizma i svime onim što ga određuje i što mu daje dinamiku: političkim zbivanjima, partijskim odlukama, marksističkom ideologijom, međunarodnim odnosima, prožimanjem partijskih odluka i znanstvenog rada, trvenjima u okviru partijskih i akademskih institucija, foruma i radnih grupa. Shodno tome, ova knjiga predstavlja do sada jedan od najboljih domaćih primjera analitičke prakse bliske ovoj posebnoj sociologiji.
Henri Wallon, francuski psiholog koji je prema Supeku ima važan utjecaj na njegov znanstveni i politički razvoj (preuzeto s: https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=23307817)
Akademska institucionalizacija sociologije u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj
Ovo, krucijalno obilježje Pandžićevog djela, posebice dolazi do izražaja na jednom od njegovih ključnih mjesta – na stranicama na kojima piše o akademskoj reafirmaciji sociologije u poslijeratnoj Hrvatskoj, a za koju je Supek bio nedvojbeno zaslužan. Naime, Pandžić vrlo iscrpno opisuje ideološku uvjetovanost poslijeratnog akademskog etabliranja sociologije. Ukazuje kako ponovna akademska institucionalizacija ove znanosti, u kojoj je Supek aktivno sudjelovao, u Hrvatskoj nije za cilj imala uspostavljanje onog što bi se po današnjim standardima nazvalo autonomnom i objektivnom znanosti o društvu, već kako su u pozadini tog procesa snažno djelovali politički i ideološki faktori. Naime, Supek je sociologiju držao jednom komponentom tzv. marksističke filozofije prakse. On ju akademski institucionalizira kao snažno ideologiziranu djelatnost čija je svrha legitimacija ideje socijalističkog razvoja i održavanje vlasti komunističke partije. Smatrao je da „marksistička sociologija služi legitimaciji samoupravnog socijalističkog poretka“ (str. 290.). Prema Supeku, „marksistički sociolog“ trebao je biti „socijalistički čovjek zamišljen kao plod kolektivnog (klasno-partijskog, heteronomijskog) i individualnog (autnomijskog) određenja“, koji „dijalektičkim povezivanjem u praksi na stručni i politički način djeluje u korist izgradnje socijalizma“ (str. 316.).
Drugo što je važno za naglasiti u pogledu akademske institucionalizacije sociologije u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj je činjenica da ona nije bila odjednom samonikla Supekova inicijativa, posljedica isključivo njegove unutarnje znanstvene motivacije. Na većem broju mjesta u knjizi Pandžić pokazuje da je Supek bio sklon političkoj ortodoksiji. Primjerice, iako ga zbog nerazjašnjenih djelatnosti u Buchenwaldu kao i dubioza u pogledu njegovog pravovjernog odnosa prema rezoluciji Informbiroa partija nikad nije primila u svoje članstvo, Supek u svom djelovanju nije izlazio iz partijski trasiranih putanja (str. 286.). On se je čvrsto držao partijskih smjernica sve do sredine sedamdesetih godina, kada nakon gašenja časopisa Praxis postaje kritičniji prema ideologiji i sustavu. Dakle, Supek je dugo vremena bio izrazito ideološki pravovjeran što Pandžić prispodobljuje sljedećom rečenicom: „u Drugoj je Jugoslaviji njegova privrženost komunističkoj ideji bila oblikovana zaključcima partijskih kongresa…., ni VII kongres SKJ-a 1958. nije bio iznimka, nego možda ponajbolji primjer Supekova pravilnog preuzimanja smjernica. Taj je put bila riječ o uspostavi moderne društvene znanosti na marksističkim osnovama“ (str. 286.). Dakle, Supek se zalaže za akademsku institucionalizaciju sociologije tek nakon što partija izlazi s inicijativom o „važnosti društvenih znanosti za socijalistički razvitak“. Zapravo, on to i ne skriva. Pandžić navodi da Supek u svojoj neumjerenoj pohvali Program SKJ naziva dragocjenim za razvoj sociologije u Jugoslaviji. Smatra da su „u njemu osnovne smjernice društvenog ili socijalnog planiranja i to u onom obliku koji nam se čini najprihvatljivijim za sociologiju prožetu humanističkim načelima“ (str. 286.-287.). Iz svega navedeno posve je jasno da je poslijeratna hrvatska sociologija čedo komunističke partije rođeno uslijed potrebe za legitimacijom jednog suštinski nedemokratskog i autoritarnog političkog poretka. Njen zasad evidentno je ideološkog karaktera.
Početak Rue Lacépède, ulice u kojoj se nalazio stan u kojem je Supek živio u Parizu tijekom ratnih studentskih dana
Profesionalna karijera Rudija Supeka
U knjizi je iscrpno predstavljena kronologija i tematska usmjerenost znanstvenog rada Rudija Supeka, kao i njegova glavna obilježja. Supekova znanstvena karijera započinje nakon što se iz Pariza, gdje je doktorirao, 1950. vratio u Jugoslaviju. Na obilježja prve faze njegovog djelovanja autor upućuje naslovom trećeg poglavlja: Meandri pravovjerja. Karakterizira je borba Supeka protiv nasljeđa građanskog društva, kritika građanskih stremljenja u kulturi, sukobi Krležom, pokretanje časopisa Pogledi, dodavanje pridjeva „humanistički“ u opise socijalizma i socijalističke kulture te orijentacija na Marxove rane radove. U tome se, kako kaže Pandžić, „može zamijetiti začetak preobraćenja jugoslavenskih marksista s historijskog i dijalektičkog materijalizma na filozofiju prakse zbog nove fiksacije na pojam otuđenja“ (str. 251.). Druga faza obilježena je osnivanjem Odsjeka za sociologiju na FFZG. Pandžić konstatira kako su Supekove „organizacijske i konceptualizacijske zasluge u akademskoj obnovi sociologije neprijeporne, iako postoje indicije da su komunističke vlasti i jugoslavenske sigurnosne službe bile uključene u „oznanstvenje“ jugoslavenske društvene misli, pa tako i sociologije“ (str. 310.). Naime, vjerojatno je u tome ulogu imao i Veljko Cvjetičanin koji je kao utjecajan član SKJ-a i suradnik Službe državne sigurnosti mogao „progurati mnoge inicijative bez jednoglasne osude partijskog vrha” (str. 633.). Nakon toga počinje Supekovo djelovanje na navedenom odsjeku na kojem ostaje do umirovljenja 1979. godine. Ono je teorijski-konceptualno obilježeno snažnim pristajanjem uz tzv. filozofiju prakse i angažmanom u časopisu Praxis. U svom akademskom djelovanju Rudi Supek bavio se brojnim temama. Primjerice, birokracijom, revolucijom, totalitarizmom, društvenim predrasudama, ekosocijalizmom, potrošačkom kulturom, postmodernizmom, nacionalizmom i jugoslavenskom krizom. Uz to, napisao je vjerojatno i najpoznatiji sociološki srednjoškolski udžbenik u SR Hrvatskoj.
Rudi Supek je između 1963. i 1979. godina predavao na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
Obilježja sociologije Rudija Supeka
Kao što je iz brojnih primjera koje Pandžić podastire vidljivo, iako sastavljen od mnoštva djela, Supekov sociološki opus u najmanju je ruku upitne kvalitete. Uz to što ih detaljno predstavlja, Pandžić ujedno i ukazuje na brojne manjkavosti njegovih radova, vrlo često na njihov ideološki karakter, na konceptualne nejasnoće i teorijske nedorečenosti ili na njihovu povijesno-empirijsku nepotkrepljenost. Ističe da u kasnijoj fazi Supekovu sociologiju sve više počinje obilježavati i apstraktni kriticizam, što je sasvim u skladu s Praxisovim motom „o kritici svega postojećeg“.
Nemali dio knjige Pandžić posvećuje „akademskim prečacima i stranputicama“. U Supekovu znanstvenom pisanju pronalazi mnogo traljavosti, šlampavosti, kao i radnji ispred kojih bi se mogao dodati pridjev „nečasne“. Prvi slučaj kojeg spominje, među hrvatskim sociolozima opće je poznata činjenica da je knjiga Ispitivanje javnog mnijenja iz koje desetljećima uče studenti sociologije (nevjerojatno je da nitko od hrvatskih sociologa nakon Supeka nije napisao knjigu s ovom tematikom) loša kompilacija, mozaik zbrda-zdola skupljenih metodoloških tekstova o navedenoj tematici, tj. svojevrsni plagijat. Istu stvar, ali još u većem obimu, Pandžić evidentira u sociološkoj hrestomatiji Herbert Spencer i biologizam u sociologiji u kojoj je čitav uvodni tekst očigledni plagijat. Iako je ovakva praksa akademskog pisanja u ono vrijeme u Jugoslaviji bila česta zbog manjka dostupnih izvora, Pandžić drži da je količina prepisanog takva da je u ova dva slučaja Supek „ipak prešao granicu“ (str. 448.). Prikazani slučajevi prema Pandžiću nedvojbeno bacaju sumnju na autorstvo njegovih ostalih knjiga i znanstvenih radova (str. 470.).
Na kraju autor se pita što je do danas ostalo od sociologije Rudija Supeka. Odgovor kojeg nudi je – malo ili gotovo ništa: „eventualno hrestomatijska literatura (originalni, a ne autorsko dvojbeni tekstovi), donekle za jugoslavensku publiku pionirske knjige o ekološkoj krizi i urbanoj misli“ (str. 634.). Pandžić smatra da su već pred kraj njegovog akademskog djelovanja, kada je bio prihvaćen kao domaći klasik, Supekovi dometi bili od dvojbene sociološke uporabne vrijednosti (str. 633.). „Relevantni dosezi njegovog znanstvenog rada u obliku originalnih ideja, koncepata i zaključaka gotovo su potpuno izostali. Supekovi napisi o umjetnosti nisu prepoznati kao inspirativni, dijalektičko rješenje dihotomije akcije i strukture te polideterminizam pokazali su se kao epigonski koncepti, a ne kao samostalni teorijski ili metodološki doprinosi, gledišta o jugoslavenskoj krizi nisu se odmakla od općih mjesta kritike sustava, njegove psihološke studije nisu poslužile kao poticaj za daljnji disciplinarni razvoj (iako nisu nezanimljive), to vrijedi i za istraživanje postmodernizma, a sociološki su se udžbenici u mnogim dijelovima pokazali ideološki pristranim štivom“ (str. 634., 635.).
Međutim, mišljenja sam da bi se ipak trebali podrobnije osvrnuti na dva aspekta Supekova rada, od kojih prvog na određeni način naznačuje i sam autor. Navodi da je neosporno kako je Supek knjigom Ova jedina zemlja (1973.) prvi uveo ekološku problematiku u domaću društvenu znanost ali i javnu sferu pa ga se može nazvati pionirom ekološke misli u Hrvatskoj. No, njegov pogled na ekološku krizu prvenstveno podrazumijeva neku verziju ekosocijalizma jer ekološku krizu „nedvosmisleno vezuje uz kapitalizam, imperijalizam i hegemonizam“ (str. 424.). Nedvojbeno je da je time Supek, a što Pandžić ne eksplicira, na određeni način anticipirao jednu bitnu odrednicu koncepta kojeg danas prepoznajemo pod pojmom „odrast“ (degrowth). Gledajući iz te perspektive, Supeka bi se moglo proglasiti i njegovim predšasnikom. Naime, zagovarači odrasta snažno ističu ne samo potrebu promjene odnosa prema prirodi već i potrebu promjene ukupnih društvenih odnosa, tj. usmjeravanje društvenog razvoja upravo u smjeru one društvene forme koja je konceptualno vrlo slična Supekovom shvaćanju ekosocijalizma. Drugo obilježje koje je prema mojem mišljenju moguće naglasiti sagledavajući Supekov opus odnosi se na sukladnost između njegovog shvaćanja svrhe sociologije i suvremenih trendova u razvoju tzv. javne sociologije. Naime, koncepti javne sociologije (Boudon, Buroway) imaju određenih dodirnih točaka sa Supekovim konceptom sociologije prakse, jer prema Supeku (marksistička) sociologija nema samo teorijsko, metodološko te empirijsko obilježje nego i praktično, ona treba biti korisna i osobiti uspješna u rješavanju zadataka društva unutar koje se pojavljuje i provodi (str. 316.). Suvremena javna sociologija i Supekova sociologija prakse konceptualno su vrlo bliske.
Političko djelovanje Rudija Supeka
Poglavlja u Pandžićevom djelu u kojima su opisane političke aktivnosti Rudija Supeka, posebice one prijeratne, mogu se čitati kao napeto političko-špijunsko štivo. Za pogrebe ovog prikaza izdvojio bi četiri obilježja Supekovog političkog djelovanja, a koja se mogu prepoznati u sociološko-političkom životopisu kojeg ispisuje Pandžić.
Prvo, iz njegovog političkog djelovanja nedvojbeno je da je Rudi Supek u mladosti bio izuzetno hrabar čovjek. U vrlo opasnim vremenima ustrajno se bavio ilegalnim i konspirativnim radom, kako u Zagrebu, tako i u Parizu, a što ga je na kraju i dovelo do robijanja u Buchenwaldu.
To vjerojatno proizlazi iz druge karakteristike njegova političkog (ali i znanstvenog) djelovanja na koju autor knjige upućuje, činjenicu da je Supek ideološko gledajući bio neka vrsta „komunističkog fanatika“. Od najranije mladosti njegova privrženost marksističkoj ideologiji i društvenim konceptima koji iz nje proizlaze bila je kao u kamen upisana. On ju nikada nije dovodio u pitanje. Gledajući cjelinu njegova života, s posebnom pažnjom na zadnjih nekoliko godina, nije pogrešno zaključiti da je Supek bio u punom smislu riječi „zarobljenik ideje“. Pomalo bizarno, ali moglo bi se konstatirati kako se gotovo čitav život teorijski suprotstavljao tzv. vulgarnoj teoriji odraza dok je s druge strane kao znanstvenik bio neka vrsta lutke na koncu kojom upravljaju ideološke premise u koje je apostolski vjerovao. Jednostavno, njegova znanost i privrženost marksističkoj ideologiji te njegovo političko djelovanje čine jednu snažno komprimiranu cjelinu. U konačnici, iz Pandžićeve knjige proizlazi da će ona odrediti i njegov odnos prema raspadu Jugoslavije i uspostavi suverene hrvatske države. Očito zbog ideoloških razloga, prvenstveno zbog snažnog pristajanja uz ideju komunističkog internacionalizma kojeg je na lokalnoj razini izjednačavao s jugoslavenstvom te stoga što je nacionalizam, gotovo vulgarno-deterministički, smatrao neizbježnim putem u „klerofašizam“, Rudi Supek nije nimalo blagonaklono gledao na navještaj hrvatske suverenosti. Dok je s jedne strane bio prilično benevolentan prema srpskom nacionalizmu, posebice prema onom artikuliranom od strane njegovih praksisovskih kolega, izgledno je kako s druge strane ni u kojem slučaju nije želio uspostavu samostalne hrvatske države te kako vjerojatno nikada nije prihvatio činjenicu njene realizacije. Nekoliko mjeseci prije brutalnog maskara Vukovara, u svibnju 1991., Supek JNA još uvijek drži „našom vojskom“ te tvrdi da ona sprječava izbijanje masovnog građanskog rata u Jugoslaviji, a izdavanje časopisa Republika, glasila UJDI-ja (za mlađe čitatelje: Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu) koji izlazi u Beogradu, financira svojom mirovinom zasluženom sudjelovanjem u francuskom pokretu otpora sve do smrti 1992. godine. Rudi Supek bio je uvjereni komunist i Jugoslaven nimalo sklon liberalnoj demokraciji i samostalnoj hrvatskoj državi. Komunizam i Jugoslavija za njega su činili jedini mogući zamislivi idejni i egzistencijalni okvir i vjerojatno ih je držao istoznačnicom. Ili da se poslužimo konstatacijama Vranickog i Matvejevića: „Supek je bio jugoslavenski marksist….predstavnik hrvatske inteligencije čija privrženost zajedničkoj jugoslavenskoj stvari ostala u svakom trenutku postojana“ (str. 601.). Shodno svemu navedenom, pitanje je bi li danas Rudi Supek uopće želio ispred svog nacionalnog određenja kao sociologa staviti pridjev hrvatski. Jugoslavenski vrlo vjerojatno.
Treće obilježje Supekovog političkog djelovanja, kojeg autor obrađuje u poglavlju Totalitarni nokturno očito je njegova nikada jasno razjašnjena uloga u nacističkom logoru. Nakon što su ga nacisti uhapsili u Parizu, interniran je u logor Buchenwald u koji su u velikom broju zatvarani politički zatvorenici. U Buchenwaldu je Supek sudjelovao u radu Međunarodnog logorskog komiteta u kojem su vodeću ulogu imali članovi Komunističke partije Njemačke. Ovom komitetu, svojevrsnom „elitnom“ logoraškom krugu, SS-ovci su prepustili određene nadležnosti u reguliranju pojedinih aspekata logoraškog života. Pandžić navodi da je komitet imao neformalnu moć u upravljanju logorskim životom što vjerojatno uvijek nije bilo korišteno na bezazlen i human način. Zbog brojnih dubioza koji se vezuju uz rad ovog komiteta kao i Supekovog djelovanja u njemu, ali vjerojatno i zbog ne previše revnog stava protiv rezolucije Informbiroa, iako je to žarko želio, Supek nikad nije primljen u komunističku partiju: „Nakon više od šest godina provjera i razmatranja, tijekom kojih je Supek nekoliko puta temeljito objasnio svoj slučaj, Kontrolne komisije CK KPH-a i KPJ-a odbijaju njegov zahtjev za primanje u partijsko članstvo. Štoviše, Kontrolna komisija CK SKH-a odlučno je zaključila da on nema nikakve veze sa Savezom komunista“ (str. 209.).
Ulaz u logor Buchenwald u koji je nakon hapšena u Parizu interniran Rudi Supek (preuzeto s https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Buchenwald–KZ-Tor.jpg, autor Andreas Trepte)
Četvrto obilježje Supekovog političkog djelovanja mogli bi opisati kao političko čistunstvo (str. 606). Iako zbog navedenih razloga nikada nije bio institucionalno prihvaćen od strane partije, veliki dio svog života striktno je pratio „crvenu nit“ i doktrinarno podupirao političke promjene, ideološke obrate, frazeologiju „generalne linije SKJ“ i praktične ishode jugoslavenskog socijalizma sve do režimskog obračuna s grupom Praxis (str 551.). Tek u zadnja dva jugoslavenska desetljeća, nakon gašenja Praxisa i nakon reformi sredinom sedamdesetih godina, postavlja se kritičnije prema službenoj partijskoj liniji i na određeni način zauzima kvazi-disidentsku poziciju. Kritizira politički sustav zasnovan na ustavu iz 1974. budući da smatra kako je on postavio temelje društvenoj krizi (str. 613.), no pri tom samu suštinu sustava nikad ne dovodi u pitanje.
Zaključno o knjizi
Nemoguće je u jednom kratkom prikazu proći kroz sve dimenzije i razine knjige koju je napisao Josip Pandžić. Nepregledan broj referenci i fus-nota, činjenica, uvida, opisa događaja, povijesnih aktera, objašnjenja, digresija i teorijskih refleksija čine ovo djelo uistinu iznimnim u okviru, ne samo sociološke, već i općenito hrvatske društveno-znanstvene produkcije. Fascinira i sama pomisao na trud koji je autor uložio u pisanje ove knjige. Naime, izuzev obiteljskog života, gotovo ne postoji „nepoznanica“ koju Pandžić nije uključio u računanje jednadžbe političkog i znanstvenog života Rudija Supeka, osobe koja je u mnogim generacijama domaćih sociologa pogrešno smatrana utemeljiteljem hrvatske sociologije i koja je u društveno-znanstvenom akademskom miljeu uživala neosporno poštovanje. No, kao što sam već napomenuo, ne radi se samo o pukom biografskom pisanju, već i o kvalitetnoj sociologiji znanja, a metodološki o dobro izvedenoj analizi slučaja koja je, između ostalog, rezultirala i detaljnim seciranjem znanstvenog opusa Rudija Supeka. Knjiga ne broji sedamsto stranica samo stoga što se Pandžić detaljno posvećuje biografiji Rudija Supeka, već i stoga što se detaljno osvrće na gotovo sva Supekova djela, njegove koncepte, teze, konstatacije i zaključke. On ih iscrpno predstavlja, zatim raščlanjuje i u konačnici zaključuje: „ideološka obojenost znanstvenog rada te na njemu zasnovani politički aktivizam jedini su postojani aspekti Supekova nasljeđa. Iako se danas smatra ikonom sociologije, opravdanije bi stoga bilo smatrati ga ikonom jedne ideologije“ (str. 635.).
Završit ćemo s onim što smo naglasili i na početku ovog prikaza. Knjiga Ikona jedne ideologije. Život i djelo Rudija Supeka nikako nije samo knjiga o Rudiju Supeku. To nije samo političko-znanstvena biografija dugo vremena najzvučnijeg imena domaće sociologije. Jednako koliko i o Supeku to je i knjiga o jednoj fazi u razvoju hrvatske sociologije: knjiga o razlozima njenog obnavljanja u SR Hrvatskoj, o političkom okružju u kojem se ona (re)institucionalizira, o akterima koji su u tome sudjelovali, o njenoj tematskoj usmjerenosti i ideološkoj obojenosti te o onodobnim obilježjima njenog prakticiranja. Na taj način, pišući djelo koje po brojnim svojstvima nadilazi trenutno uvriježene standarde (ne samo domaćeg) sociološkog pisanja, Pandžić je ujedno napisao i knjigu koja za hrvatsku sociologiju ima istaknuto znanstveno-povijesno značenje.
