Goffman o psihijatrijskim bolnicama: poništavanje osobnosti i petlja kao mehanizmi totalne ustanove

Erving Goffman (1922.–1982.) jedan je od najzanimljivijih sociologa 20. stoljeća. Za razliku od glavnine sociologije njegova vremena koja se bavila velikim strukturama i sustavima, Goffman se usredotočio na ono što se zbiva u neposrednim društvenim interakcijama, u odnosima licem u lice. Zanimalo ga je kako se ljudi predstavljaju jedni drugima, kako podržavaju sliku o sebi u očima drugih i što čine kad je ta slika ugrožena. Iz naizgled banalnih životnih situacija, poput razgovora sa službenicima, ulaska u prostoriju, ponašanja u dizalu ili prijema u psihijatarsku kliniku, izvodio je opća pravila društvenog poretka. Bez obzira na to što u svojem proučavanju društvenog života nije koristio složene statističke procedure niti posebno kompleksan teorijski žargon, njegove su analize društvenoga svijeta, kao što je za portal sociologija.hr konstatirao prof. Krešimir Žažar, zadržale aktualnost i analitičku oštrinu već više od pola stoljeća. Zbog toga Goffmanova sociologija, kao što napominje Žažar, predstavlja eklatantan primjer sociološke imaginacije, kreativnosti i heurističke plodnosti.

Nažalost, sve više izgleda da je tragičan događaj iz psihijatrijske bolnice Jankomir iz najdubljih sfera konceptualnog sna probudio i na polusvjetlo tmurnih hrvatskih jesenskih dana podastro neke od koncepata koje je Goffman razvio u svojoj poznatoj studiji Azili: eseji o društvenoj situaciji duševnih bolesnika i drugih štićenika[1]. Što je još gore, ovaj događaj kao teški malj po sitnom kamenju udara po svim onim pokušajima „humanizaciju“ psihijatrije i idejama koja promiču načela poštivanja prava i dostojanstva pacijenata u psihijatrijskim ustanovama.

Goffmanovi koncepti koje ću predstaviti, a čitatelji će prosuditi u kojoj mjeri su, ako su uopće, zadnjih tjedan dana relevantni u Hrvatskoj su poništavanje osobnosti i petlja.

Poništavanje osobnosti

Ova oba pojma, poništavanje osobnosti i petlja, proizlaze iz Goffmanovog etnografskog istraživanja. Sredinom 1950-ih, kao gostujući istraživač Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje (NIMH), nekih godinu dana (1955.–1956.) proveo je u bolnici St. Elizabeths u Washingtonu, u ono vrijeme jednoj od najvećih psihijatrijskih ustanova u Sjedinjenim Državama (više od sedam tisuća pacijenata). Kako ga pacijenti ne bi doživljavali kao dio osoblja, ondje je radio kao pomoćnik voditelja sportskih i rekreacijskih aktivnosti. Goffman je želio je razumjeti društveni svijet bolnice onako kako ga doživljavaju pacijenti: „moj neposredni cilj rada na terenu u bolnici St. Elizabeths bilo je proučavanje društvenog svijeta štićenika, odnosno njihovog subjektivnog doživljaja toga svijeta“. Iz toga je nastala knjiga Azili (1961.), zbirka od četiri eseja u kojima psihijatrijsku bolnicu analizira kao primjer šire kategorije koju je nazvao totalnom ustanovom.

Totalna ustanova je mjesto „boravka i rada na koje više pojedinaca sličnog položaja, odsječenih od šireg društva tokom jednog značajnog vremenskog perioda, vode zatvoren, kontroliran život”. U totalne ustanove Goffman ubraja zatvore, vojarne, internate, samostane, domove za starije i psihijatrijske ustanove. U svakodnevnom životu spavamo, radimo i odmaramo se na različitim mjestima, s različitim ljudima i pod različitim autoritetima. U totalnoj ustanovi sve se to odvija na jednom mjestu, pod jednim autoritetom, u društvu drugih i prema unaprijed propisanom rasporedu i unaprijed propisanim pravilima.

Pojedinac u takvu instituciju dolazi sa slikom o sebi koju su oblikovali i podupirali njegovi odnosi u vanjskom svijetu: obitelj, posao, prijatelji, uloge koje obnaša. Institucija tu sliku sustavno razgrađuje. Taj proces razgradnje Goffman naziva poništavanjem osobnosti (mortification of the self). Jedan od prvih koraka u tome je brisanje prethodnih društvenih uloga: zidovi totale institucije odvajaju pojedinca od svih položaja koje je zauzimao izvan nje. Slijede postupci prijema: uzimanje životopisa i anamneze, fotografiranje, vaganje, pretraga, popis i pohrana osobnih stvari, svlačenje i kupanje, dodjela odjeće (uniforme), upoznavanje s pravilima i raspoređivanje u sobu. Goffman ih opisuje kao „podrezivanje” ili „programiranje” (trimming, programming): pridošlica se oblikuje i „kodira“ kako bi postao objekt koji institucija može rutinski obrađivati. Gubitkom osobnih predmeta gubi se i ono što Goffman naziva „komplet za identitet” (identity kit). Goffman također ističe da je u tom procesu vrlo često prisutno fizičko nasilje, pa čak i sakaćenje pridošlice. Primjerice, ističe da „prebijanje, šok-terapija ili operacije u bolnicama za mentalno oboljele, može mnoge od štićenika dovesti do osjećaja da se nalaze u okruženju koje im ne garantira fizički integritet“.

Poništavanje osobnosti se nastavlja i nakon prijema: prisilnom izloženošću pogledima drugih, gubitkom kontrole nad informacijama o sebi koje se slijevaju u dosje, ponižavajućim oblicima obraćanja te gubitkom autonomije odrasle osobe. Goffman naglašava da sve to ne proizlazi nužno iz zle namjere osoblja. Mnogi od tih postupaka imaju praktično opravdanje u sigurnosti ili nekoj organizacijskoj normi.

Petlja

Goffman navodi da u slučajima kad nas netko u svakodnevnom životu ponizi ili dovede u pitanje sliku koju o sebi pokazujemo drugima, imamo na raspolaganju obrambene reakcije: možemo se naljutiti, šutjeti, ironizirati, uskratiti poštovanje ili se jednostavno udaljiti. Takve reakcije štite našu osobnost upravo zato što ostaju izvan situacije koja nas je povrijedila. Njima pokazujemo da se ne slažemo s onim što nam se događa, a da to nitko ne uzima kao novi dokaz protiv nas.

U totalnoj instituciji ta se zaštita urušava. Ustanova koja je izazvala obrambenu reakciju uzima upravo tu reakciju kao povod za svoj sljedeći korak. To je petlja. Primjerice, mrzovolja, drskost, opiranje ili prosvjed štićenika postaju razlog za novu akciju ili sankciju, a ona opet izaziva novu obranu. Pojedinac tako ostaje bez prostora u kojem bi mogao zadržati distancu prema onome što mu se događa. Svaki pokušaj da sačuva osobnost samo ga dublje uvlači u situaciju koja ga razara.

Petlja ima i drugu stranu. U vanjskom svijetu pred različitom publikom igramo različite uloge, pa ono što smo učinili na poslu u pravilu ne utječe na to kako nas vide kod kuće. U totalnoj ustanovi ti su odvojeni svjetovi stopljeni u jedan. Osoblje ponašanje štićenika u jednom području promatra, bilježi i koristi kao ocjenu njegova ponašanja u nekom drugom. Ništa što pojedinac učini ne ostaje „samo njegovo”.

U psihijatrijskoj bolnici ovaj mehanizam može dobiti drugu dimenziju. Naime, bolnica raspolaže tumačenjem koje pacijentove reakcije može prevesti u medicinski jezik. Pacijent koji se buni protiv hospitalizacije, odbija surađivati ili pokazuje ljutnju zbog načina na koji se s njim postupa lako se doživljava kao bolesnik čije ponašanje potvrđuje da je smještaj bio opravdan. Prosvjed tako postaje simptom, a simptom razlog za nove mjere.


[1] Knjigu sam čitao u izdanju Meditteran Publishing, Novi Sad, 2011

Autor

  • Ivan Burić

    Izv. prof. dr. sc. Ivan Burić rođen je 1968. godine u Dubrovniku. Studirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojem je stekao i titulu doktora znanosti. Od 1994. do 2014. radio je na poslovima istraživanja javnog mnijenja, medija i tržišta, najduže na poziciji direktora istraživanja u agenciji Ipsos. U tom periodu vodio je više stotina istraživačkih projekata za potrebe domaćih i međunarodnih institucija, organizacija i poslovnih subjekata. Od 2005. do 2014. kao vanjski predavač predavao je na Sveučilištu Vern. Od 2014. godine stalno je zaposlen na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Autor je triju knjiga i dobitnik nagrade Zaklade Hanžeković za 2016. godinu. Dobitnik je Državne nagrade za znanost za 2024. godinu u području društvenih znanosti, polje sociologija, grana posebne sociologije.

    View all posts