Nastupa li doba kraja čitanja i što bi značio nestanak jedne od ključnih ljudskih vještina?

Čitanje je toliko svakodnevna aktivnost da ga obično doživljavamo kao nešto trajno stečeno. Naučimo čitati u djetinjstvu i pretpostavljamo da ćemo tu sposobnost jednostavno zadržati. No čitanje nije samo prepoznavanje slova i razumijevanje rečenice. Ono uključuje održavanje pozornosti, povezivanje udaljenih dijelova teksta, pamćenje pročitanoga, zaključivanje, razlikovanje važnog od nevažnog, prepoznavanje proturječja i zamišljanje tuđega iskustva. Upravo bi taj složeniji oblik čitanja, dubinsko čitanje, mogao biti ugrožen u svijetu u kojem sve više vremena provodimo prelazeći pogledom preko kratkih poruka, naslova, obavijesti i videa.

Ed West u tekstu The End to the Empire of Reason polazi od poznate knjige Neila Postmana Amusing Ourselves to Death iz 1985. Postman je prije četiri desetljeća tvrdio da televizija mijenja ne samo ono što gledamo nego i način na koji obrađujemo informacije. Umjesto dugog, linearnog argumenta dobivamo niz kratkih, brzo izmjenjivih sadržaja. West tu dijagnozu prenosi u današnje vrijeme i upozorava da je televizija bila tek početak: pametni telefon intenzivirao je kulturu prekidanja pažnje, fragmentiranih informacija i gotovo neprekidne stimulacije.

To ne znači da postajemo nepismeni u klasičnom smislu. Paradoks je upravo obrnut: nikada nismo čitali toliko tekstualnih poruka, ali možda sve rjeđe čitamo na način koji zahtijeva dulju i dublju koncentraciju.

Čitanje nije prirodna sposobnost

Govor se kod djece uglavnom razvija spontano, ako odrastaju u jezično poticajnoj okolini. Sa čitanjem je drugačije. Ljudski mozak nije evoluirao s posebnim „centrom za čitanje“. On tijekom učenja povezuje područja zadužena za vid, jezik, pažnju, pamćenje i zaključivanje u novu funkcionalnu mrežu.

Stoga neuroznanstvenica Maryanne Wolf naglašava da je čitanje stečena kulturna vještina. Da bi dijete postalo dobar čitatelj, nije dovoljno samo brzo prepoznavati riječi. S vremenom treba razviti sposobnost zaključivanja, razumijevanja konteksta, empatije, kritičkog prosuđivanja i povezivanja novoga sadržaja s postojećim znanjem. Važna posljedica toga jest da način čitanja nije jednom zauvijek fiksiran. Mozak se prilagođava onome što često radimo. Ako svakodnevno vježbamo usredotočeno čitanje dugog teksta, jačamo određene navike pažnje. Ako najveći dio dana provodimo prebacujući pogled s obavijesti na naslov, s naslova na video i iz jedne aplikacije u drugu, uvježbavamo nešto drugo: brzo prepoznavanje, selekciju i prebacivanje pažnje.

Obje su sposobnosti korisne. Problem nastaje ako druga potpuno potisne prvu.

Od knjige do beskrajnog „sada nešto drugo“

Postman je još kod televizije uočio karakterističnu promjenu: sadržaji se izmjenjuju tako brzo da gledatelj nema dovoljno vremena za refleksiju. Posebno ga je fascinirala televizijska fraza „and now… this“ – „a sada nešto drugo“. Teška politička vijest, rat, tragedija ili gospodarska kriza završavaju, a nekoliko sekundi poslije slijedi reklama, sportski rezultat ili vremenska prognoza.

Prema Postmanu, takav medijski oblik potiče očekivanje da sadržaj mora biti kratak, lako probavljiv i odmah zanimljiv. Kompleksnost postaje smetnja, nijanse usporavaju poruku, a vizualna stimulacija zamjenjuje koncentraciju. To dovodi do urušavanja Carstva razuma. Pametni telefon to načelo dovodi gotovo do savršenstva. Više se ne moramo čak ni zadržati na jednom televizijskom kanalu. Jednim pokretom prsta možemo odbaciti sadržaj koji nas nakon dvije sekunde više ne zanima.

Problem nije u jednoj videosnimci od 20 sekundi. Problem nastaje kada se očekivanje trenutačne stimulacije prenese na sve druge aktivnosti. Roman od 400 stranica tada izgleda „spor“. Analitički članak od deset stranica djeluje predugo. Nakon nekoliko odlomaka javlja se poriv da provjerimo poruku, e-poštu ili novu vijest. Teškoća više nije samo pronaći vrijeme za čitanje. Teško je ostati mentalno prisutan u tekstu.

Papir i ekran nisu nužno isto iskustvo

Jedna od najpoznatijih metaanaliza ovog područja obuhvatila je 54 studije i ukupno više od 170.000 sudionika. Delgado i suradnici 2018. godine utvrdili su malu, ali statistički pouzdanu prednost čitanja s papira u razumijevanju teksta, osobito kod informativnih tekstova i kada je vrijeme za čitanje ograničeno. To ne znači da „ekran zaglupljuje“. Novija metaanaliza iz 2024. zaključuje da ukupna razlika između papira i digitalnog čitanja nije univerzalna: rezultat ovisi o vrsti teksta, čitatelju i uvjetima čitanja. Digitalno i tiskano čitanje imaju različite prednosti i nedostatke. Ključna razlika možda stoga nije jednostavno papir nasuprot ekranu, nego dubinsko čitanje nasuprot fragmentiranom čitanju.

Ekran na kojem čitamo roman bez prekida može omogućiti vrlo kvalitetno čitanje. Nasuprot tome, tablet na kojem se svakih nekoliko minuta pojavljuju poruke, poveznice i obavijesti stvara potpuno drukčije kognitivno okruženje. Posebno zanimljiva metaanaliza digitalnog čitanja u slobodno vrijeme obuhvatila je podatke gotovo 470.000 sudionika. Autori upozoravaju da digitalno čitanje u slobodno vrijeme nema jednako snažnu pozitivnu povezanost s razumijevanjem teksta kakva je desetljećima utvrđivana za čitanje tiskanih sadržaja. Drugim riječima, sto kratkih pročitanih objava nije kognitivno isto što i sat vremena proveden s knjigom.

Pažnja je ograničen resurs

Čitanje složenog teksta zahtijeva ono što psiholozi nazivaju održavanom pažnjom. Moramo nekoliko minuta ili desetaka minuta držati isti problem u središtu svijesti. Pritom u radnom pamćenju čuvamo ono što smo već pročitali i povezujemo ga s novim informacijama.

Svaki prekid ima cijenu.

Čak i kada nakon obavijesti odmah vratimo pogled na tekst, naš kognitivni sustav mora ponovno rekonstruirati što je bilo važno, gdje smo stali i kakav je odnos između pojedinih dijelova argumenta.

Zato zabrinjavaju podaci OECD-a. U istraživanju PISA 2022. oko 30 % učenika u zemljama OECD-a izjavilo je da ih tijekom većine ili svih sati matematike ometaju digitalni uređaji, dok otprilike četvrtinu učenika ometaju uređaji drugih učenika. OECD pritom naglašava da su distrakcije povezane sa slabijim obrazovnim rezultatima, premda takve korelacije same po sebi ne dokazuju jednostavnu uzročnost. PISA je istodobno zabilježila velik pad rezultata: između 2018. i 2022. prosječan rezultat iz čitalačke pismenosti u zemljama OECD-a smanjio se za približno deset bodova. Pandemija je važan dio objašnjenja, ali OECD upozorava da su se negativni trendovi u čitanju u nekim zemljama pojavili i prije pandemije. Loše stanje iz 2022. godine se još ozbiljno pogoršalo prema najnovijim podacima u svim zemljama obuhvaćenim istraživanjem.

Najveći je pad zabilježen upravo u čitanju; nijedna druga „kompetencija“ tinejdžera nije toliko oslabila. U usporedbi s generacijom testiranom prije deset godina, razlika odgovara otprilike godini i pol manje napretka u učenju čitanja. Povećalo se i „užurbano čitanje“, pri kojem učenici brzo prelijeću preko teksta, ali ga zapravo ne razumiju. U Njemačkoj gotovo svaki treći mladić ili djevojka nije uspio shvatiti glavnu poruku teksta srednje duljine te tako nije dosegnuo ni 1. razinu čitalačke pismenosti. Prije tri godine u tome nije uspijevao svaki četvrti učenik. Najviše razine kompetencije, 5 i 6, u čitanju je postiglo još samo sedam posto djevojaka i mladića. Više od 90 posto tinejdžera nije bilo sposobno razumjeti duge, neuobičajene tekstove i kritički ih procijeniti. Bilo bi prejednostavno tvrditi: „smartfoni su uzrokovali pad čitalačke pismenosti“. Ali bilo bi isto jednako neozbiljno ignorirati promjenu informacijskog okoliša u kojem djeca uče.

Možemo li zaboraviti pisati i čitati?

Prije otprilike 6000 godina prvi su ljudi počeli pisati tekstove, a time i čitati. Trebala su tisućljeća da se čitanje ustali kao kulturna vještina. A danas ga se mnogi ljudi postupno odriču. Ne u potpunosti, ali koliko god mogu. Gledaju videozapise umjesto da čitaju novinske tekstove, jedni drugima šalju glasovne poruke, a stručne knjige, članke i e-poruke prepuštaju umjetnoj inteligenciji da ih analizira. Izbjegavaju duže tekstove. Istodobno je taj novi svijet prepun kratkih tekstualnih formi: objava na Instagramu, poruka u aplikacijama za dopisivanje i sažetaka koje izrađuje umjetna inteligencija.

Američki časopis The Atlantic još je ljetos u naslovnoj priči proglasio „kraj čitanja“ i opisao moguće posljedice: ako čovječanstvo odustane od čitanja, moglo bi izgubiti sposobnost složenog mišljenja. Pretjerivanje? Nipošto, kaže psiholingvist Falk Huettig: „Što više čitamo, to su veće naše kognitivne sposobnosti, i to u mnogim različitim područjima. To upućuje na zaključak da će se te sposobnosti smanjivati ako prestanemo čitati.“ Huettig, koji radi na Institutu Max Planck za evolucijsku antropologiju u Leipzigu, nedavno je objavio knjigu The Perks of Being a Bookworm: The Science of the Benefits of Reading u kojoj sažima spoznaje o učincima čitanja na mozak i um. Sudionici njegova eksperimenta u Chennaiju bili su podijeljeni u tri skupine: nepismene osobe, slabiji čitatelji i dobri čitatelji. Huettig je želio utvrditi razlikuje li se njihova sposobnost pamćenja. Svi su na prijenosnim računalima gledali fotografije koje su se poslije ponovno pojavljivale među novim slikama. „Što su ljudi bolje znali čitati, to su postizali bolje rezultate, osobito kada je riječ o licima“, kaže Huettig.

Istraživači su dugo pretpostavljali da bi se mogao dogoditi upravo suprotan učinak, odnosno da bi čitatelji mogli djelomično izgubiti sposobnost prepoznavanja lica. Razlog je to što učenje čitanja aktivira i dijelove mozga koji su inače zaduženi za prepoznavanje lica. Francuski neuroznanstvenik Stanislas Dehaene postavio je tezu o „neuronalnom recikliranju“: kada mozak uči novu vještinu, koristi neuronske mreže koje su već razvijene za slične zadatke. To je točno, ali, suprotno onome što bi izraz „recikliranje“ mogao sugerirati, pritom se ništa ne gubi kako bi moglo nastati nešto novo.

Gubimo li samo sposobnost čitanja ili i način mišljenja?

Tu dolazimo do najvažnije Postmanove ideje. Njega zapravo nije najviše brinula televizija kao uređaj, nego promjena dominantnog oblika javnog mišljenja. U kulturi knjige argument ima početak, razvoj i zaključak. Autor mora objasniti pretpostavke. Čitatelj se može vratiti nekoliko stranica unatrag, provjeriti tvrdnju i usporediti dva argumenta.

Zato West u svom tekstu podsjeća na povijesni kontrast: američka kultura 18. i 19. stoljeća bila je izrazito usmjerena prema tisku, a javnost je mogla satima pratiti političke govore i rasprave. U poznatim debatama Lincolna i Douglasa pojedina izlaganja trajala su satima, što danas zvuči gotovo nezamislivo. To ne znači da su ljudi u 19. stoljeću bili pametniji. Njihovo informacijsko okruženje jednostavno je nagrađivalo drukčiju vrstu pažnje. Današnje okruženje (neopravdano i previše) često nagrađuje brzinu.

Naslov mora izazvati reakciju prije nego što ga preskočimo. Video mora privući pozornost u prvih nekoliko sekundi. Poruka se mora svesti na nekoliko riječi. Komplicirano objašnjenje teško se natječe s emocionalno snažnom tvrdnjom. A upravo su nijanse, kvalifikacije i mogućnost da istodobno držimo dvije proturječne ideje u glavi temelj ozbiljnoga mišljenja.

Najveća opasnost možda nije neznanje nego površnost

Postman je svoje upozorenje izrazio usporedbom dviju slavnih distopija – Orwellove 1984. i Huxleyjeva Vrlog novog svijeta. Orwell je zamišljao društvo u kojem vlast uskraćuje informacije. Huxley je zamišljao nešto drukčije: društvo toliko preplavljeno zabavom, informacijama i zadovoljstvima da ljudi postupno izgube interes za ono što je važno. West smatra da je upravo Huxleyjeva opasnost danas osobito relevantna. Ne mora nam nitko zabraniti knjige ako ih više nemamo strpljenja čitati. Informacije ne moraju biti skrivene ako su važne činjenice zatrpane tisućama trivijalnih sadržaja. Ta je mogućnost možda najvažnija za razumijevanje suvremene krize čitanja. Problem nije prvenstveno u tome da će ljudi prestati poznavati slova. Problem je mogućnost nastanka društva funkcionalnih čitatelja koji sve teže podnose složen tekst.

Trebamo li zato izbaciti tehnologiju?

Naravno, ne trebamo! Digitalni mediji donijeli su goleme koristi: pristup znanju, znanstvenim člancima, rječnicima, obrazovnim sadržajima i literaturi kakav je prije nekoliko desetljeća bio nezamisliv. I sam West naglašava da tehnološki razvoj nije jednostavno moguće vratiti unatrag te da novi mediji istodobno obogaćuju život. UNESCO zato ne zagovara jednostavan rat protiv tehnologije. Njegovo je stajalište da tehnologija u obrazovanju treba imati jasnu pedagošku svrhu i da njezina uporaba ne smije potiskivati temeljne procese učenja.

Znakovito je ipak da su ograničenja mobilnih telefona u školama postala globalni trend. Prema UNESCO-u, do ožujka 2026. nacionalna ograničenja ili zabrane uporabe mobilnih telefona u školama imala su 114 obrazovna sustava, odnosno oko 58 % zemalja koje UNESCO prati. Organizacija istodobno upozorava da zabrana sama po sebi nije dovoljna: učenici moraju naučiti koristiti digitalne tehnologije odgovorno i kritički.

Čitanje kao mentalni trening

Možda zato knjigu trebamo promatrati slično kao tjelesnu aktivnost. Nitko ne očekuje da će održati fizičku kondiciju zato što je svakodnevno fizički aktivan samo nekoliko minuta. Potreban je određeni intenzitet i kontinuitet. Isto vrijedi za koncentraciju.

Dvadeset ili trideset minuta čitanja bez telefona nije nostalgični ritual nego svojevrsna vježba pažnje. Posebno je važno čitati tekstove koji nisu odmah laki: duže reportaže, eseje, kvalitetnu publicistiku i književnost. Treba također sačuvati prostore bez prekidanja: školsku nastavu, knjižnice, vrijeme pred spavanje, dio putovanja ili dio radnog dana.

Djeci je posebno važno pokazati da čitanje nije kazna nakon što se ugasi ekran. Ako odrasli stalno provjeravaju telefon, teško mogu uvjerljivo objasniti djetetu zašto bi ono trebalo sat vremena mirno čitati.

Obrana čitanja zapravo je obrana pažnje

Rasprava o budućnosti čitanja stoga nije sukob između romantičnih ljubitelja knjiga i tehnoloških optimista. Pitanje je mnogo ozbiljnije: kakvu vrstu uma želimo njegovati? Digitalni svijet od nas traži brzinu, snalaženje u velikoj količini informacija i sposobnost selekcije. Sve su to važne vještine. Ali demokratsko društvo, znanost, obrazovanje i ozbiljno profesionalno odlučivanje još uvijek zahtijevaju nešto mnogo starije: sposobnost da sjedimo s kompleksnim problemom dovoljno dugo da ga razumijemo. Tu se javlja zanimljiv paradoksom. Roditelji koji su nekada djecu tjerali od televizora danas ih ponekad pokušavaju nagovoriti da ostave pametni telefon i – gledaju televiziju. To pokazuje koliko se brzo pomiče granica naše pažnje.

Možda zato najveća opasnost nije da će knjiga nestati. Knjige će ostati. Tekstova će vjerojatno biti više nego ikada. Prava je opasnost da ćemo izgubiti naviku uma potrebnu da ih doista čitamo. A kada oslabi sposobnost dugog i pažljivog čitanja, ne gubimo samo jednu kulturnu razonodu. Gubimo jedan od najvažnijih alata kojima čovjek razumije složenost svijeta, provjerava vlastite pretpostavke i uči misliti prije nego što reagira.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.