U Hrvatskoj je mišljenje da multinacionalke uništavaju lokalne biznise rašireno kao rijetko gdje u svijetu

Velike multinacionalne kompanije nisu baš najpopularnije društvene institucije. Brojni ljudi diljem svijeta doživljavaju ih kao agresivne centre ekonomske moći koji svojom financijskom snagom i svojim ekonomskim utjecajem uništavaju lokalnu konkurenciju, devastiraju prirodni okoliš, utječu na političke procese i djeluju izvan standardnog demokratskog nadzora. No, s druge strane, one otvaraju nova radna mjesta, potiču tehnološki napredak i omogućuju prijenos znanja, stvaraju kvalitetne robne marke, povećavaju dostupnost proizvoda i usluga te potiču ekonomski rast. Na mnogim područjima upravo su multinacionalne kompanije nositelji inovacija koje oblikuju suvremene ekonomije,  ali i suvremeni način života.

Ova dvojnost jasno se izražava i u podatku da se 50% ljudi anketiranih u 31 zemlji u sklopu ISSP istraživačkog projekta (2024.)[1] slaže, te da se 50% ne slaže s tvrdnjom da multinacionalne kompanije čine sve više štete lokalnim tvrtkama u njihovoj zemlji.

Grafikon 1. % ispitanih koji se slažu s tvrdnjom da velike međunarodne kompanije čine sve više štete lokalnim tvrtkama/poduzećima u njihovoj zemlji

Izvor: ISSP 2024.

Hrvatska se po ovakvo stavu prema multinacionalnim kompanijama nalazi na vrhu poretka zemalja obuhvaćenih istraživanjem. Čak 70% anketiranih hrvatskih građana smatra da one devastirajući djeluju po male lokalne biznise. Rasprostranjenost ovakvog mišljenja u Hrvatskoj je gotovo identična kao i u Francuskoj (71%), a viša je samo u Australiji (75%). S druge strane, najmanji broj onih koji ovako doživljavaju multinacionalne kompanije ISSP istraživanje bilježi u Švedskoj, Izraelu, Danskoj i Tajvanu.

Kontradiktorni ekonomski stavovi Hrvata?

Iako je negativan odnos prema multinacionalnim kompanijama kao „izdvojenim zapovjednim mjestima” suvremenog kapitalizma prema ISSP istraživanju prisutan u većini zemalja u kojima je ono provedeno, nama je svakako sociološki izazovno pokušati ustanoviti zbog čega je on tako snažno raširen upravo u Hrvatskoj. Naime, ako se gledaju podaci Eurostata, Hrvatska se od ostalih europskih zemalja posebno ne ističe po poziciji koju multinacionalne kompanije imaju u njenoj ekonomiji i društvu. Podaci govore da se udio zaposlenih u multinacionalnim kompanijama u Hrvatskoj kroz period od 2018. do 2024. godine kretao između 28% i 30%, što je gotovo identično europskom prosjeku. Hrvatska, dakle, nije zemlja u kojoj je ekonomska i društvena moć multinacionalnih kompanija puno snažnija od europskog prosjeka ali nije ni zemlja u kojoj je njihov utjecaj zanemariv: kao i u mnogim drugim europskim zemljama i u Hrvatskoj egzistencija velikog broja ljudi ovisi o njihovom poslovanju. To čini visok postotak negativnih stavova koje bilježi ISSP istraživanje posebno zanimljivim.

Dakle, očito je da hrvatski građani, iako ih nemali broj plaću zarađuje upravo u velikim multinacionalnim kompanijama, iako su u stanju čekati satima u redovima na ulazak u novootvorenu trgovinu kozmetike, iako su prema mnogim analizama zahvalni subjekti potrošačkog kapitalizma, nisu najsretniji kada je u pitanju prisustvo velikih internacionalnih poslovnih subjekata u njihovoj lokalnoj zajednici. Mogli bi konstatirati da je riječ o specifičnoj verziji NIMBY fenomena. Volimo uživati u plodovima kapitalizma, ali nismo baš spremni prihvatiti da njegovi ključni produkcijski mehanizma rade punom parom u našem dvorištu.

Dvije hipoteza umjesto jednog objašnjenja

Fenomen nevelike ljubavi između Hrvata i velikog međunarodnog biznisa, kojeg ovaj autor nije sklon smatrati teško dokazivim teoretiziranjem već pojavom čije su konture prilično jasno empirijski uočljive, iziskuje sustavnije istraživanje i veći broj podataka kojima trenutno ne raspolažemo. Stoga ćemo u pokušaj njegovog objašnjenja krenut posredstvom dvaju manje-više očekivanih hipoteze. Obje u svojoj suštini zapravo odgovaraju na pitanje o izvorima negativnih sentimenata prema kapitalizmu u Hrvatskoj.

Prva hipoteza jače naglašava iskustvo tranzicije i tranzicijske troškove kojima su bile izložene pojedine kategorije stanovništva, posebice starije generacije, a koje se onda manifestiraju i u odnosu prema različitim epifenomenima kapitalizma, primjerice prema multinacionalnim kompanijama kao njegovom dominantnim institucionalnim akterima, dok bi druga hipoteza podrazumijevala da je riječ o vrijednosnom fenomenu dugog trajanja kojeg je nemoguće objasniti isključivo tranzicijskim iskustvom.

Hipoteza tranzicijskih troškova

Sukladno ovoj hipotezi, suvremeni odnos prema kapitalizmu i njegovim akterima u Hrvatskoj je kontaminiran tranzicijskim iskustvom što je posljedično utjecalo i na ekonomske stavove hrvatskih građana kao i na njihovo povjerenje prema glavnim institucionalnim akterima kapitalističke ekonomije, npr. bankama ili velikim poduzećima. Hipoteza polazi od toga da su na početku tranzicijskog procesa očekivanja građana od novog socioekonomskog sustava bila izrazito velika no da su se nakon uspostave kapitalističkih društvenih odnosa pokazala neutemeljenim. Umjesto očekivanog sveopćeg blagostanja, mnogi građani iskusili su pad životnog standarda. Na takav razvoj događaja utjecale su posljedice rata, objektivne poteškoće koje je pred čitavo društvo i ekonomiju postavljao tranzicijski proces, ali i njegove brojne aberacije kao što je sporo provođenje pojedinih institucionalnih reformi, raširenost neformalnih praksi poput korupcije i praksi crony kapitalizma, nepravilnosti u procesu privatizacije i slično. Zbog svega toga jednom dijelu hrvatskih građana postsocijalističko društvo nije donijelo očekivanu društvenu ili materijalnu dobrobit pa je i kapitalizam kao ekonomski sustav za njih postao istoznačnica za životno iskustvo razočaranja i neispunjenih obećanja. U takvom kontekstu multinacionalne kompanije su vjerojatno jasno uočljiv, lako prepoznatljivi simboli sustava koji nije isporučio ono što se od njega očekivalo.

Županovljeva hipoteza

Hrvati i ključne propozicije kapitalizma nikad nisu bili u nekoj velikoj ljubavi. Ovo bi bila suština druge hipoteze, sukladne s većinom ključnih propozicija najpoznatije domaće sociološke teorije – teorije o egalitarnom sindormu Josipa Županova. Naime, Županov je smatrao da u hrvatskom društvu prevladava vrijednosni sustav čiji je sastavni dio opće nepovjerenje i moralna sumnja prema svakom onom tko se izdiže izvan kolektivnih okvira. Shodno tome i privatni poduzetnik ne doživljava se kao netko tko stvara vrijednost od koje koristi ima i zajednica nego kao netko tko uzima, krade od zajednice da bi stvorio vrijednost isključivo za sebe. Gledajući iz takve perspektive i tržišno natjecanje nešto je što je u suštini moralno upitno, dok se bogaćenje doživljava kao nužno sumnjivo (tzv. „fobija o bogaćenju“), uglavnom kao plod izrabljivanja ili krađe, a ne rada, inovacija i pregnuća. Uz negativni odnos prema bogaćenju, „opsesija o privatniku“ prema Županovu uključivala je i sklonost državnom vlasništvu nasuprot privatnom te antipoduzetnički mentalitet, tj. nesklonost rizicima, odnosno preferiranje sigurnosti. Gledajući na taj način Županovljeva teorija mogla bi poslužiti kao interpretativni okvir za tumačenje negativnog odnosa velikog broja građana prema multinacionalnim kompanijama. Dakle, ako je iz perspektive vremena u kojoj je nastala teorija egalitarnog sindroma, mali poduzetnik, tj. sitni obrtnik bio ikonička figura društvenog sumnjivca, onda velika međunarodna korporacija danas ima identičnu poziciju u globaliziranom kapitalizmu. Simbolički, ona je „mali poduzetnik“ na steroidima, strano tijelo koje „izvlači profit van“, beskrupulozna je i fundamentalno nepoštena. Nešto kao proždrljivi vanzemaljac u tijelu astronauta u filmu Ridleya Scotta.  

akademik Josip Županov

Fotografija preuzeta s: https://www.info.hazu.hr/clanovi/zupanov-josip/

Dvije hipoteze ili ipak nešto treće?

Budući da je mnoge društvene procese u pravilu teško objasniti isključivo posredstvom jednog teorijskog koncepta, moguće je da bi se prikladnije objašnjenje za raširenost negativnog sentimenta prema multinacionalkama u Hrvatskoj, a polazeći od navedene dvije hipoteze  moglo pronaći negdje u sredini. Možda njihova kombinacija tvori uvjerljiviji interpretativni okvir. Naime, tranzicijsko razočarenje koje je u slučaju velikog broja ljudi posljedica objektivnih osobnih ili obiteljskih iskustava vjerojatno je pojačano kulturno predisponiranim stavovima o tržišnom natjecanju i kapitalizmu kao socioekonomskom sustavu. Ili drugačije rečeno, tranzicijske okolnosti koje su negativno utjecale na živote određenog broja građana Republike Hrvatske vjerojatno su djelovale kao normativno pojačalo, tj. utjecale su na opstojnost pojedinih propozicija vrijednosnog sustava kojeg je naznačio akademik Županov, a koji se prema njegovom mišljenju manifestirao i u odnosu prema privatnom kapitalu.

Neki podaci iz ISSP istraživanja idu u prilog ovakvoj interpretaciji. Prvenstveno oni koji pokazuju da najstarija generacija, ona koja je tranziciju iskusila u najranjivijoj životnoj dobi i koja je znatno veći dio života provela živeći u socijalizmu, pokazuje najviši stupanj skepticizma prema multinacionalnim kompanijama. Čak 77% ispitanika starijih od 61 godine slaže se s tvrdnjom da velike međunarodne kompanije štete lokalnim poduzećima, nasuprot 58% kod najmlađe, Z generacije.

Grafikon 2. % ispitanih koji se slažu s tvrdnjom da multinacionalne kompanije čine sve više štete lokalnim tvrtkama/poduzećima u Hrvatskoj

Izvor: ISSP 2024.

Međutim, činjenica da iznadprosječan broj građana u svim generacijama u Hrvatskoj, kao i veliki broj građana u svim zemljama obuhvaćenim ISSP istraživanjem pokazuje negativan sentiment prema multinacionalnim kompanijama govori da ni tranzicijsko iskustvo niti kulturno naslijeđe, pa čak i kada se uzmu zajedno, nisu u potpunosti dovoljni za objašnjenje fenomena o kojem se ovdje raspravlja. Dakle, negativan sentiment prema multinacionalnim kompanijama nije samo stvar najstarijih niti je hrvatska posebnost. On je najvjerojatnije dio šireg, globalnog raspoloženja prema kapitalizmu. Možda je stvar u tome da sve veći broj ljudi kapitalizam u njegovoj trenutnoj razvojnoj fazi doživljava kao sociokeonomski sustav koji nimalo ne ide u prilog većini. Ekstremna koncentracija bogatstva u rukama malog broja superbogataša, oligarhijske tendencije koje erodiraju temelje tržišnog natjecanja, sve jača simbioza između krupnog kapitala i političkih elita te izražen utjecaj ekonomskih centara moći na političke procese diljem svijeta, neizvjesnost i nesigurnost, sve su to pojave koje kapitalizam čine sve teže branjivim ne samo u postsocijalističkom društvu sa specifičnim kulturnim nasljeđem, već i u njegovim tradicionalnim uporištima. U tom svjetlu moguće je da je hrvatskih 70% nije posljedica isključivo naših internih razloga već u velikoj mjeri i odjek nezadovoljstva suvremenim kapitalizmom koje tinja diljem svijeta.

Paradoks kao konstanta

Vratimo se na kraju na početak ovog članka. Hrvatski potrošači koji strpljivo čekaju u redu ispred novootvorene trgovine multinacionalne kompanije, koji vjerno prate potrošačke novitete i bez zadrške participiraju u različitim konzumerističkim praksama i od kojih je veliki broj zaposlen u multinacionalnim kompanijama, u upitniku će u velikom broju zaokružiti odgovor da te iste kompanije nanose štetu njihovoj lokalnoj zajednici – u ovom slučaju malim lokalnim biznisima. Taj raskorak između ponašanja većine, o kojem možemo svjedočiti svakodnevno ukoliko se uputimo u bilo koji tržišni centar i podataka iz anketnih istraživanja zorno oslikava ambivalentni odnos hrvatskog društva prema kapitalizmu. Na riječima smo kritični, na djelima nismo. Kapitalizam prihvaćamo kao sustav čije plodove uživamo, ali čije se mehanizme deklarativno kritizira. Pritom ostaje otvorenim pitanjem je li ova ambivalencija većim dijelom specifična hrvatska pojava ili je pak većim dijelom lokalna inačica univerzalnog globalnog trenda, neovisnog o geografiji i kulturnom nasljeđu.

[1] Hrvatska je u ISSP projekt uključena 2005. godine, a realizira ga Institut za društvena istraživanja (IDIZ) iz Zagreba. Od 1.1.2024. projekt je financiran sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti putem fonda NextGenerationEU Europske komisije Nositelj projekta za Hrvatsku je dr. sc. Branko Ančić.