Generacijski mozaik Europske unije i njegove društvene posljedice

Poticaj istraživanju generacijske strukture Hrvatske i ostalih zemalja Europske unije dogodio se ljetos, kada sam u mjestu Lički Ribnik promatrao sina kako smijući se baca kamenčiće u rijeku Liku. To je činio na istom mjestu na kojem sam se i ja igrao kada sam kao dijete boravio kod bake i djeda. Vjerojatno me je to prožimanje prisjećanja na djetinjstvo i istovremeno uživanje u radosti dječje igre potaklo na razmišljanje o vrijednostima koje ću kao roditelj prenijeti svom sinu. U tom razmišljanju o međugeneracijskom transferu znanja, o kapacitetu generacija da usvoje tehnološka dostignuća i slično, rodila se misao o istraživanju generacijskih struktura.

Generacije kao socijalna vremena

Kad sociolozi i demografi govore o „generacijama“, ne govore samo na „lijep“ način o mladima i starima, već govore o specifičnim povijesnim i društvenim okolnostima u kojima ljudi odrastaju, oblikuju svoje identitete i ulaze u odrasle uloge. U tom smislu, generacije su svojevrsna socijalna vremena: one hvataju ritam promjena, bilježe što je u nekom razdoblju bilo normalno, poželjno, moguće ili što se smatralo posve nezamislivim. Mannheim je davno (1920-ih) upozorio da generacija nije samo skup ljudi iste dobi, nego potencijalni nositelj društvene promjene kad iskustva odrastanja postanu dovoljno različita od onih prethodnih kohorti.​

U suvremenoj Europskoj uniji generacijski raster postaje iznimno gust: od najstarijih pripadnika G. I. generacije[1] i Tihe generacije, preko Babby Boom generacije, generacije X i Milenijalaca (generacija  Y), do Z i Alfa generacije, danas istodobno koegzistira sedam velikih generacijskih skupina. Svaka je socijalizirana u drugačijem povijesnom, političkom i tehnološkom kontekstu: od poratne oskudice, preko industrijskog rasta i širenja socijalne države, do postsocijalističkih tranzicija, financijskih kriza i digitalne revolucije. Prema tome, na cca. 450 milijuna stanovnika EU ne možemo gledati kao na jedno homogeno „europsko stanovništvo“, već kao na mozaik različitih kolektivnih iskustava i orijentacija.​

Podaci za razdoblje (2015. – 2024.) koje analiziramo u ovom članku otkrivaju koliko se brzo ta struktura mijenja: udio najstarijih generacija ubrzano se smanjuje, dok Alfa i Z generacija preuzimaju sve veći udio u ukupnoj populaciji. Istovremeno, Milenijalci (Y) i generacija X stoje u središtu radno aktivne dobi, a pripadnici Babby Boom generacije, tzv. Boomeri, ulaze u razdoblje intenzivnog povlačenja s tržišta rada, ali još uvijek ne gube politički i ekonomski utjecaj. Takav višeglasni generacijski sastav nije samo demografski kuriozitet. On ima izravne posljedice na način na koji funkcioniraju demokratske institucije, tržište rada, obrazovni, mirovinski i zdravstveni sustavi, ali i na svakodnevni društveni život: od načina na koji se informiramo do toga kako shvaćamo „normalan“ obiteljski život, rodne uloge ili odnos prema migracijama.​​

U nastavku članka analizira se sedam navedenih generacija. Pri tom, analiza će se osloniti na klasične sociološke uvide (Mannheim, 1952.; Kertzer, 1983.) i suvremene rasprave o globalnim generacijama, ali i na vrlo konkretne brojke o tome tko u Europskoj uniji danas živi, stari, tko se rađa se i tko odlazi.

Sedam generacija Europske unije: tko su, koliko ih je i u kojim ulogama?

Kada govorimo o sedam generacija u Europskoj uniji, riječ je o generacijskom rasteru koji većinom poznajemo iz popularnih rasprava, ali koji ovdje nastojimo sociološki ozbiljnije uokviriti. Na dnu dobne piramide nalazi se generacija Alfa (Slika 1.), rođena otprilike od 2013. nadalje. To su djeca koja odrastaju u svijetu u kojem su pametni telefoni, društvene mreže i umjetna inteligencija polazišna točka, a ne tehnološki luksuz. U 2024. godini riječ je već o desecima milijuna stanovnika EU (ugrubo oko desetine cjelokupne populacije),

Slika 1. Prostorna distribucija udjela (%) pripadnika generacije Alfa u ukupnom stanovništvu europskih NUTS 3 regija (2021.)[2]

Iznad generacije Alfa, stoji generacija Z (rođeni između približno 1997. i 2012.) (Slika 2.), koja je već snažno prisutna u srednjem i visokom obrazovanju, te na tržištu rada. U kulturnom smislu upravo je ova generacija donijela globalizaciju ukusa preko streaming platformi, društvenih mreža i „viralnih“ trendova, ali i snažnije inzistiranje na temama mentalnoga zdravlja, okolišne pravednosti i rodne ravnopravnosti. Njihovi su politički stavovi ambivalentni, pa često iskazuju nepovjerenje prema „starim“ političkim strankama, ali se zato politički mobiliziraju oko specifičnih tema (npr. klima, LGBTIQ+ prava, socijalna pravednost itd.).​

Slika 2. Prostorna distribucija udjela (%) pripadnika generacije Z u ukupnom stanovništvu europskih NUTS 3 regija (2021.)

Milenijalci ili generacija Y (rođeni između približno 1981. i 1996.) (Slika 3.) čine središnji dio radno aktivnog stanovništva. Nalaze se usred životnog ciklusa u kojem se istodobno očekuje da zasnuju obitelj, otplaćuju kredite, „uhvate“ stabilan posao i nose se s nesigurnim tržištem rada, digitalnim preobrazbama profesija i sve skupljim stanovanjem. Njihovo iskustvo uključuje odrastanje u razdoblju relativne ekonomske ekspanzije 1990-ih i ranih 2000-ih, ali i ulazak na tržište rada u uvjetima financijske krize i strogih režima štednje nakon 2008.​

Slika 3. Prostorna distribucija udjela (%) pripadnika generacije Milenijalaca (Y) u ukupnom stanovništvu europskih NUTS 3 regija (2021.)

Generacija X (rođeni između približno između 1965. i 1980.) (Slika 4.) često se u popularnoj kulturi opisuje kao generacija zgnječena između Boomera i Milenijalaca, no zapravo je riječ o generaciji koja danas drži veliki dio upravljačkih i stručnih pozicija. Socijalizacija u kasnoj fazi Hladnog rata, ranim fazama neoliberalne globalizacije i širenju masmedija učinila ih je relativno skeptičnima i socijalno prilagodljivim.

Slika 4. Prostorna distribucija udjela (%) pripadnika generacije X u ukupnom stanovništvu europskih NUTS 3 regija (2021.)

Pripadnici baby boom generacije (rođeni između približno 1946. i 1964.) (Slika 5.) ostaju simbol poslijeratnog demografskog rasta i optimizma koji je obilježio obnovu i ekonomski uzlet zapadnih društava, odnosno simbol rasta životnog standarda, širenja srednje klase i socijalne države. U mnogim državama članicama upravo su oni najbrojniji umirovljenici, ali i ključni nositelji političkog i ekonomskog kapitala.

Slika 5. Prostorna distribucija udjela (%) pripadnika generacije Boomera u ukupnom stanovništvu europskih NUTS 3 regija (2021.)

Tiha generacija (rođeni između približno 1928. i 1945.) (Slika 6.) je odrasla u sjeni globalnih ratova, gospodarske nesigurnosti i prijelomnih političkih promjena koje su obilježile prvu polovicu 20. stoljeća. U europskom kontekstu, obilježena je traumom Drugoga svjetskog rata i poratnom obnovom, ali i suživotom s procesima početne europske integracije, izgradnjom socijalnih država i jačanjem institucija.

Slika 6. Prostorna distribucija udjela (%) pripadnika Tihe generacije u ukupnom stanovništvu europskih NUTS 3 regija (2021.)

G. I. generacija (rođena otprilike prije 1927.) (Slika 7.) nalazi se na vrhu dobne piramide i danas čini potpuno marginalan udio stanovništva EU (0,11% u 2024.), no njezin povijesni i simbolički značaj seže daleko iznad statističkih udjela. Simbolički, to je generacija „heroja“, koja je sudjelovala u globalnim ratnim sukobima, revolucijama, društvenim prevratima i izgradnji poratnog poretka.

Slika 7. Prostorna distribucija udjela (%) pripadnika G. I. generacije u ukupnom stanovništvu europskih NUTS 3 regija (2021.)

Ovakva sedmerostruka podjela nije samo fancy slojevitija dobna piramida. Ona ima vrlo konkretne učinke jer se svaka od ovih generacija razlikuje s obzirom na određene specifičnosti u pogledu odnosa prema obitelji, radu, politici, tehnologiji ili kulturi, a također razlikuju se i  njihovi brojčani omjeri unutar država članica Europske unije. Primjerice, u nizu zapadnoeuropskih zemalja Boomeri čine iznimno velik udio biračkog tijela, dok su u istočnoj i jugoistočnoj Europi upravo Milenijalci i Z generacija najmobilniji (kako u smislu emigracije, tako i u smislu promjene obrazaca rada i života).

Sociološka teorija generacija: od Mannheima do Kertzera i suvremenih rasprava

U klasičnom tekstu „Problem generacija“, Karl Meinheim je prvi „raščistio“ pojmovni metež koji je pratio raspravljanje o generacijama. To je učinio naglašavajući razliku između generacijske lokacije, generacijskog sklopa i generacijskih jedinica. Lokacija označava činjenicu da su pojedinci rođeni u istom povijesnom razdoblju izloženi sličnim događajima u formativnim godinama (npr. rat, kriza, tranzicija), dok generacijske jedinice označavaju skupine unutar te lokacije koje razvijaju specifične, artikulirane odgovore na ta iskustva (npr. društveni pokreti, političke subkulture i sl.).​​

David Kertzer u članku Generacija kao sociološki problem pokazuje koliko se pojam generacije u društvenim znanostima razgranao, ali i zamutio. On raspoznaje najmanje četiri različita načina na koja se koristi pojam generacije: u smislu obiteljskih veza (roditelji – djeca), kao statističke kohorte, kao fazu životnog ciklusa i kao skupina oblikovana specifičnim povijesnim okolnostima. Prema Ketzeru, problem nastaje kada se ove razine miješaju bez jasne konceptualne distinkcije, što dovodi do preopćenitih tvrdnji poput „ova je generacija liberalnija“ ili „ova je generacija sebičnija“. Stoga poziva na pažljivo razdvajanje i kombiniranje navedenih razina, posebno kada se generacija želi povezati s društvenom promjenom ili političkim konfliktom.​​

Suvremene rasprave pokušavaju dopuniti Mannheimovu i Kertzerovu perspektivu pojmom „globalnih generacija“, argumentirajući da ubrzane globalne komunikacije, migracije i digitalni mediji stvaraju zajedničke generacijske iskustvene horizonte preko nacionalnih granica. Primjer su mladi koji diljem svijeta istovremeno prate iste streaming platforme, sudjeluju u online kampanjama ili dijele memove oko političkih događaja. Kritičari, međutim, upozoravaju da se time često zanemaruju duboke klasne, rasne, rodne i regionalne razlike: Milenijalac u Švedskoj i Milenijalac u Bugarskoj možda gleda iste serije, ali živi u bitno različitim institucijama i ekonomskim strukturama.​

Za analizu EU generacijske strukture korisno je upravo ovo „zadebljano“ shvaćanje generacija: one nisu samo dobne skupine, već „paketi povijesnih iskustava“ koji se prelamaju kroz institucije, tržišta i svakodnevni život. U tom smislu, podaci koje koristimo mogu se čitati na dvije razine: kao deskriptivna slika dobne i generacijske strukture te kao polazište za interpretaciju potencijalnih vrijednosnih, političkih i kulturnih sukobljavanja ili savezništava među generacijama.

Generacije i društvene implikacije: vrijednosti, identiteti i socijalni konflikti

Prihvatimo li da generacije doista nose vlastite „sklopove iskustava“, tada preostaje ključno pitanje: kako se ti sklopovi prepoznaju u stvarnom društvenom životu? Jedan od ključnih kanala su vrijednosti, odnosno načini na koje različite generacije vrednuju sigurnost, slobodu, jednakost, hijerarhiju, okoliš, religiju ili npr. obitelj. Inglehartova teza o pomaku prema postmaterijalističkim vrijednostima pokazala je da mladi koji odrastaju u uvjetima relativne materijalne sigurnosti više cijene samoizražavanje, participaciju i kvalitetu života nego puko ekonomsko preživljavanje. U europskom kontekstu to se vidi u generacijskim razlikama u stavu prema klimatskoj politici, pravima manjina ili ulozi države u ekonomiji.​

No važno je naglasiti da generacijske razlike ne nastaju u vakuumu, već su čvrsto vezane za razlike u obrazovanju, klasnoj poziciji, rodnim ulogama, lokaciji (urbano – ruralno) i nacionalnom kontekstu. Primjerice, istraživanja o političkoj orijentaciji hrvatske generacije Z pokazuju da je udio krajnje desno orijentiranih među njima manji nego u starijim generacijama, ali i da ne postoji jednostavna slika „woke djevojaka i konzervativnih mladića“ kakvu često nude mediji. Slično tome, u mnogim zapadnoeuropskim državama mlađe generacije više podržavaju liberalne politike prema migrantima, dok starije iskazuju veću zabrinutost oko kulturnih promjena i sigurnosti granica.​

Generacijski konflikti najvidljiviji su kad se različiti interesi sudaraju s ograničenim resursima: na tržištu rada (stalni ugovori vs. prekarni poslovi), u mirovinskom sustavu (tko koga financira), u stambenoj politici (vlasništvo nad stanovima koncentrirano u starijim kohortama, dok mlađi ostaju na najmu), ali i u simboličkoj sferi (što se smatra „normalnim“ identitetom, obitelji, rodnom ulogom, odnosom prema naciji). Istovremeno, generacije su i ključne za reprodukciju društva: stariji prenose znanja, norme i resurse mlađima, bilo kroz obitelj, obrazovanje ili poslovne organizacije. Ako taj prijenos postane prekinut (zbog nepovjerenja, prevelikog jaza u iskustvima ili institucionalnih prepreka), društva ulaze u razdoblja povećane fragmentacije i nestabilnosti.​​

U kontekstu Europske unije, sve se to odvija u multinacionalnom i multikulturnom okviru, koji već sam po sebi generira dodatne napetosti, ali i prilike. Generacije u različitim državama članicama dijele slične globalne utjecaje, ali se nose s različitim nacionalnim politikama i povijesnim nasljeđima. Za neke je zemlje ključna tema masovna emigracija mladih (odlazak Milenijalaca i Z generacije), za druge je to integracija useljenika, a za treće pitanje kako održati socijalnu državu s vrlo starom dobnom strukturom. Svi ti procesi prelamaju se u europskoj političkoj areni, gdje različite generacije kroz izbore, referendume i javne rasprave nastoje oblikovati vlastite vizije budućnosti.

Generacije u brojkama: trendovi i dinamika Europske unije (2015. – 2024.)

Uvid u Eurostatove podatke za sve države članice posljednjeg desetljeća otkriva proces smjene generacija čiji učinci nadilaze puki statistički prikaz. 2015. godine starije generacije (Boomeri, Tiha i G .I.) činile su gotovo polovicu ukupnoga stanovništva EU. Međutim, zbog kombinacije intenzivnoga starenja, niskih stopa fertiliteta i pojačanih migracija, taj udio se znatno smanjuje do 2024.  Boomeri i dalje čvrsto drže oko 21,5% populacije, no Tiha generacija pada s 12,3% na 6,7%, a G. I. ostaje na samoj margini s 0,11%.​ Suprotno tome, najmlađe generacije (Alfa i Z) bilježe stalan rast: u 2024. Alfa generacija doseže gotovo 12,0%, a generacija Z prelazi 17,0%. Boomeri su sve do 2020-ih najveća aktivna kohorta (preko petine populacije), ali postupno ustupaju mjesto, u tom statusu, milenijalcima (generaciji Y) koji su trenutno „sidro“ aktualne radne i obiteljske dinamike (Slika 8.). Ovakva preraspodjela (Tablica 1.) rezultira drugačijom strukturom potreba jer se zdravstveni, mirovinski i obrazovni sustavi u državama članicama susreću s nesigurnostima održivosti, dok se socijalna politika nastoji prilagoditi izazovima više generacijskih skupina.​

Slika 8. Generacijska struktura EU27 prema udjelu (%) pripadnika pojedine generacije u ukupnom stanovništvu (2015. – 2024.)[3]

Regionalne razlike dodatno nijansiraju sliku (Slike 1. – 7.). U baltičkim i istočnoeuropskim zemljama, demografski pad još je izraženiji zbog iseljavanja mladih, te je udio pripadnika generacija Z i Alfa manji je nego u zapadnoj i sjevernoj Europi. U Irskoj, Francuskoj ili Švedskoj bilježi se osjetno „mlađa“ struktura, dok u zemljama poput Italije, Grčke i Portugala udio starijih ostaje upadljivo visok, a starenje vidljivije čak i u strukturi radne snage.

Hrvatska, u okviru Europske unije, ima posebno zanimljiv generacijski profil (Slika 9.) koji značajno odstupa od prosjeka Europske unije, te snažno reflektira povijesne, migracijske i socioekonomske specifičnosti zemlje. U Hrvatskoj (2024.) i dalje dominiraju četiri glavne generacije: X, Boomeri, Milenijalci i sve manja, ali još uvijek demografski prisutna, Tiha generacija. Udio Boomera i Tihe generacije zajedno iznosi preko četvrtine ukupnoga stanovništva Hrvatske, što je nešto više od prosjeke EU, ali kud i kamo više od nekih „mlađih“ članica EU, npr. Irske, Mađarske, Slovačke, Poljske i Rumunjske. Takva starija dobna struktura rezultat je dugotrajnog procesa smanjene stope fertiliteta, nedavne intenzivne emigracije mladih (posebice Milenijalaca i Z generacije) i produženog životnog vijeka, što je osobito vidljivo u ruralnim i demografski opustošenim dijelovima Hrvatske.​ Posljedično tome, Milenijalci i Z generacija u Hrvatskoj danas imaju nešto manji udio nego što je slučaj u većini zapadnoeuropskih zemalja.

Na tržištu rada i dalje dominiraju Boomeri i X-ovci, što vjerojatno značajno utječe na ritam inovacija i na političku dinamiku društva. Upravo zato se u hrvatskom javnom prostoru često vodi rasprava o tome tko će i kako održavati mirovinski i zdravstveni sustav, ali i o (ne)postojanju osnove za novu ekonomsku i društvenu obnovu. Alfa generacija tek započinje vidljivost te je njihov broj malen, a dugoročno povećanje udjela teško je očekivati bez značajnog preokreta u natalitetnim i migracijskim trendovima. Demografske prognoze, temeljene na sadašnjem generacijskom rasporedu, govore o ubrzanom daljnjem starenju i smanjenju broja mlađih kohorti, što generira dodatni pritisak na (već sada ograničene) resurse i održivost javnih sustava.​ Statistički gledano, Hrvatska je „jedna od najstarijih“ zemalja EU,  s kontinuiranim porastom udjela starijih od 65 godina, smanjenjem udjela radno aktivnih i vrlo slabim ulaskom najmlađih generacija. Ovakva struktura zahtijeva osobito osjetljive javne politike: stimulaciju povratka i ostanka mladih, ulaganje u međugeneracijsku solidarnost, inovativno premošćivanje vrijednosnih jazova i kreativna rješenja za održanje vitalnosti zajednica, osobito u provinciji i manjim gradovima. Osim generacijskog jaza u brojkama, Hrvatska je i prostor gdje se sudaraju starije vrijednosti stabilnosti, truda i štednje te nove, fragmentirane i često mobilne strategije preživljavanja mladih. Sve veća slojevitost generacijske strukture time postaje i izazov (i šansa) za pronalaženje ravnoteže između „memorije“ i inovacije, institucionalne stabilnosti i potrebne fleksibilnosti, nacionalnog identiteta i europskih otvorenih horizonata.

Slika 9. Generacijska struktura Hrvatske prema udjelu (%) pripadnika pojedine generacije u ukupnom stanovništvu (2015. – 2024.)

Ne radi se, dakle, o jednostavnoj izmjeni staro – mlado, već o kontinuiranoj i kompleksnoj redistribuciji društvenih uloga, resursa i očekivanja. Ovakve promjene generiraju nove napetosti, ali i poneki transformativni potencijal. Naime, mlađe generacije u nekim državama dolaze u kontakt s vrlo različitim iskustvima mobilnosti, obrazovanja i oblikovanja identiteta. Ujedno, društva koja su izložena bržim generacijskim promjenama moraju stvarati inovativnije modele prijenosa znanja i solidarnosti jer nema više jednodimenzionalne „nacionalne priče“, već je tu mnogo raznolikih, heterogenih priča generacijskih zajednica koje oblikuju cjelinu današnje Europe.​​

Tablica 1. Udio (%) pripadnika pojedinih generacija u ukupnom stanovništvu zemalja članica EU27 (2024.)

Izvor: EUROSTAT (2025.). Izračun autora.

Zaključak

Demografska struktura Europske unije danas je dinamičnija i slojevitija nego ikada prije, a analiza sedam istodobno prisutnih generacija pokazuje zašto nijedna društvena politika ne može biti jednostavna ni univerzalna. Od digitalno uronjenih Alfi i klimatski zabrinutih pripadnika Z-generacije, preko pragmatičnih, ali nesigurnih Milenijalaca i X-ovaca, do politički i ekonomski dominantnih Boomera, te simbolički presudne, ali brojčano malobrojne Tihe i G. I. generacije, svaki naraštaj unosi različita iskustva, vrijednosti i društvene uloge u europsku svakodnevicu.​​

Ovakva polifonija generacija nije izvor samo napetosti, suparništva i intergeneracijskih nerazumijevanja, nego i društvenog bogatstva (tj. mogućnosti međusobnog učenja, nadopune i inovacije). Istovremeno, ritam generacijske smjene mijenja samu „arhitekturu“ europskog društva, od načina na koji funkcioniraju tržište rada, sustavi obrazovanja i socijalne solidarnosti, do novih oblika političke participacije i identiteta.​

Stoga je jedan od najvećih izazove Europske unije izgradnja modela institucionalne i šire društvene kohezije koji će, s jedne strane, biti dovoljno osjetljivi na generacijske razlike i vrijednosne konflikte, a s druge omogućiti prijenos zajedničkih dobara, društvenih znanja i solidarnosti. Prilagodba institucija bržim, razgranatijim i nepredvidivim generacijskim trendovima nužna je da bi Europa ostala inkluzivno, inovativno i demokratski održivo društvo.

Upravo zato razumijevanje generacijske strukture nije samo stručno ili statističko pitanje, već duboko političko, kulturno i identitetsko. Sedam europskih generacija nisu puki brojevi ni homogene dobne skupine, već živi nositelji iskustava, težnji i promjena koje će nastaviti oblikovati kontinent u godinama koje dolaze.

Literatura

Craig, S. C. i Bennet, S. E. (ur.) (1997). After the Boom: The Politics of Generation X. Lanham: Rowman & Littlefield Publishers, Inc.

Kertzer, D. I. (1983). Generation as a Sociological Problem. Annual Review of Sociology, 9 (1): 125–149. https://doi.org/10.1146/annurev.so.09.080183.001013.

Manheim, K. (1952). Essays on the Sociology of Knowledge. London: Routledge & Kegan Paul Ltd.

[1] Američki naziv za tzv. ratnu generaciju, generaciju koja je sudjelovala u Drugom svjetskom ratu (Government Issue Generation). Za ovu generaciju koristi se i naziv The Greatest Generation

[2] Izvori za slika 1 do slika 7: ESRI (2025.); EUROSTAT (2025.); GARMIN (2025.); GEBCO (2025.); GISCO (2025.); NOAA NGDC (2025.). Izračun autora.

[3] Izvor za sliku 9 i sliku 10: EUROSTAT (2025.). Izračun autora.