Kako danas živi narod: slike iz suvremenog ruralnog života

Gotovo stoljeće nakon što je Rudolf Bićanić opisao Kako živi narod, isto se pitanje vraća u novom kontekstu, u vremenu kada se suvremeno selo i seljaštvo oblikuju pod težinom starih i novih izazova: depopulacije, deagrarizacije, klimatskih promjena i općeg redefiniranja fizičkog i društvenog prostora. Već smo naviknuli da se o selu u medijima i javnosti često govori kroz slike propadanja i gubitka. U medijskim naslovima dominiraju teme iseljavanja, praznih školskih klupa i zatvorenih zdravstvenih ambulanti. Takvi prikazi stvaraju dojam da je selo tek prostor nestajanja. No, istraživanja posljednjih godina otkrivaju i drugačiju stvarnost: iza izazova, problema i strukturnih ograničenja stoji otpornost, prilagodba i kreativnost. Ruralni život, iako pod pritiskom modernizacijskih promjena, i dalje kuca posebnim ritmom, koji se ne mjeri brzinom nego povezanošću s ljudima i prostorom. To zasigurno više nije slika tradicionalne ruralnosti naših baka i djedova, ali i dalje se čuvaju svojstvena značenja prirodnog i kulturnog prostora i vrijednosti, koja izmiču mjerilima urbanoga svijeta. Vidljivo je to kada se uđe dublje u svakodnevicu ruralnih zajednica i posluša glasove ljudi koji ondje žive, čime se otvara slojevitija slika suvremenog sela.

Znanstveno-istraživački projekt Socijalno-ekološki izazovi ruralnog razvoja – SECRURAL (2020.-2024.; UIP-2019-04-5257; Hrvatska zaklada za znanost) pošao je od pretpostavke da između dviju krajnosti, slike sela kao prostora propadanja i nostalgične idealizirane slike prošlosti, leži stvarnost koja zahtijeva našu istraživačku pažnju. Riječ je o prostoru koji je prema posljednjem popisu 2021. godine obuhvaćao 42% hrvatskog stanovništva te 80-90% prirodnog i poljoprivrednog teritorija (DZS, 2025; World Bank, 2025; EK, 2025; MPŠR, 2015). Unatoč ratnim, poratnim, tranzicijskim i globalnim izazovima kroz koja su prošla tijekom „treće modernizacije“ od 1990-ih do danas, ruralna su područja i dalje živa mjesta rada, zajedništva i prilagodbe, a ne tek prostori gubitka. Projekt je stoga nastojao čuti stvarne glasove ljudi i razumjeti kako oni sami vide svoj život, svoj prostor i ono što za njih znači „živjeti dobro“. Rezultati su pokazali da je kvaliteta života na selu mnogo više od pitanja infrastrukturne (ne)opremljenosti, visine primanja ili (ne)dostupnosti javnih usluga. Iako su ti elementi nužan preduvjet dostojanstvenog života, za mnoge stanovnike ruralnih područja „dobar život“ znači i osjećati mir, pripadnost i povezanost s obitelji, sa sumještanima te s prirodnim i kulturnim prostorom koji ih okružuje.

Tijekom pet godina provedbe, projekt je povezao dvije razine uvida. Kvalitativni pristup obuhvatio je 96 dubinskih intervjua provedenih u 80 ruralnih naselja svih hrvatskih regija, dok je kvantitativni pristup uključivao anketni upitnik na reprezentativnom nacionalnom uzorku (N=831) stanovnika hrvatskih ruralnih naselja. Na taj je način omogućeno povezivanje subjektivnih iskustava i percepcija stanovnika s mjerljivim pokazateljima kvalitete života. Taj mješoviti pristup kroz spoj kvantitativno „mjerljivoga“ i kvalitativno „življenoga“ dao je cjelovitiju sliku svakodnevice u ruralnim područjima te pomogao objasniti naizgled neočekivani zaključak: subjektivno zadovoljstvo životom u ruralnim sredinama u pravilu je visoko, čak i ondje gdje su objektivni uvjeti života slabiji. Prepreke postoje, i nisu male, posebno u području prometa i dostupnosti zdravstva i javnih usluga. Ipak, te teškoće koegzistiraju s resursima koje na selu često uzimamo zdravo za gotovo ili previđamo u istraživanjima standardnih pokazatelja kvalitete života: s osjećajem povezanosti s prostorom, međusobnim povjerenjem, osjećajem sigurnosti i samodostatnošću. Mir, priroda, sigurnost i ljudske veze ne nadoknađuju sve, ali daju smisao životu, pa možda upravo u toj ravnoteži leži odgovor na pitanje što znači „živjeti dobro“.

Ruralna svakodnevica između izazova i otpornosti

Kvalitativni uvidi otkrivaju svakodnevicu koja je istodobno iznimno zahtjevna i otporna (za detaljnije rezultate vidjeti Ivanović, 2024). Što se tiče objektivnih pokazatelja infrastrukturne opremljenosti i dostupnosti javnih usluga, u gotovo svim regijama kao najtvrdokorniji problem ističe se mobilnost: javni je prijevoz rijedak, nepouzdan ili ga uopće nema, pa se bez automobila ne može.

„Nužno je imat’ vozačku i nužno je imat’ auto jer znači javni prijevoz je nikakav“ (Istra i Primorje, Ž, mlađa dob).

Zdravstvena zaštita predstavlja drugu slabu točku: skraćeno radno vrijeme liječnika obiteljske medicine, udaljenost stomatoloških ordinacija te nedostupnost redovite ginekološke skrbi u mnogim mjestima su ponavljajuće teme. Ni dostupnost sadržaja i usluga ne zadovoljava, osobito za djecu, mlade i žene, što dodatno pojačava osjećaj ovisnosti o obližnjem gradu. Tržište rada doživljava se kao suženo na primarne djelatnosti, te se bolji poslovi pronalaze tek u urbanim središtima, pri čemu žene češće naglašavaju težu zapošljivost od muškaraca. Za razliku od navedenog, stanovanje je jedna od najpozitivnije ocijenjenih dimenzija. Većina ljudi živi u vlastitim kućama s dovoljno prostora u kući i dvorištu. Ipak, potresi su za dio Sisačko-moslavačke županije negativno utjecali i na ovaj aspekt: kontejnerski smještaj, oštećene kuće i neadekvatni uvjeti i dalje određuju svakodnevicu mnogih kućanstava. U svim regijama kao snažna prednost ističe se prirodni okoliš koji opisuju kao prostran, čist i dostupan te izvor osjećaja zadovoljstva i sigurnosti.

Drugi skup nalaza okuplja način života i društvenu svakodnevicu. Najčešće se kao pozitivna ističe društvena kohezija, koja se iskazuje kroz međusobno pomaganje, spontano volontiranje, dijeljenje hrane i svakodnevnu, često nevidljivu, brigu jednih za druge.

„Znači pomoć’ će nekom starijem, da, dole ima tih staraca koji su ostali sami ili sami pa naravno da susjedi uskoče, mlađi… i da ima, ima te neke solidarnosti“ (Istra i Primorje, Ž, srednja dob).

Ipak, dio mladih, osobito mladih žena, upozorava i na negativne strane bliskosti, a to su manjak privatnosti i anonimnosti. Slobodno se vrijeme pretežito provodi u prirodi: rad u vrtu i voćnjaku, briga o životinjama, šetnje i obiteljska druženja na otvorenom. Odnos prema lokalnoj i regionalnoj upravi i samoupravi je podijeljen: otprilike polovica naglašava korektnu suradnju i spremnost na sudjelovanje, dok druga polovica ističe nekompetentnost i korupciju te zaključuje da se promjene događaju tek kad „sami uzmu stvari u svoje ruke“. Tu se ponavlja i ono što sugovornici često opisuju kao samodostatnost, odnosno sposobnost da se dio potreba riješi unutar zajednice. Najbolji primjer toga jest uzgoj hrane za vlastite potrebe, koji se povezuje sa zdravljem, sigurnošću i solidarnošću (viškovi se najčešće dijele s obitelji, prijateljima i susjedima).

„Imaš zdravu hranu, sam si proizvodiš, višak prodamo, znači ne kupiš ništa. Moraš platit’ struju i to, sol, ulje, to čak nemamo, ali više-manje, drugo sve je naše“ (Istra i Primorje, M, srednja dob).

Treća tema obuhvaća promjene u životu i radu. Poljoprivreda je pod pritiskom rasta cijena inputa i mehanizacije, što posebno pogađa male proizvođače i smanjuje isplativost. Dio sugovornika primjećuje i promjene u društvenom tkanju kroz slabljenje društvene kohezije te porast otuđenosti, što povezuju s depopulacijom, tehnološkim promjenama i individualizacijom. Istodobno se bilježe postupni pomaci u položaju žena: iako nejednakosti postoje, sve je više primjera egalitarnije podjele kućanskih i roditeljskih obaveza te ravnopravnijeg sudjelovanja žena na tržištu rada. Kada govore o budućem razvoju, stanovnici najčešće spominju turizam, osobito agroturizam i održive cjelogodišnje oblike turizma kao alternative masovnom turizmu, za koji sami navode kako stvara pritisak na prostor i resurse te smanjuje dostupnu prirodu i otežava bavljenje poljoprivredom za vlastite potrebe.

Pandemija bolesti COVID-19 bila je pravi stres-test ruralne otpornosti, dodatno pojačavajući postojeće slabosti ruralnih socijalno-ekoloških sustava. Najteže je pogodila međuljudske odnose, mobilnost i zaposlenost te proizvela opći osjećaj straha i nesigurnosti. Ograničenja kretanja, uključujući obustavu linija javnog prijevoza, dodatno su izolirala najudaljenije. No, specifičnosti ruralnog prostora ublažile su dio posljedica: prostorne okućnice, blizina šuma, polja, rijeka i jezera te manja gustoća stanovništva omogućile su druženja na otvorenom i više tjelesne aktivnosti, a bliska mreža susjedstva olakšala je međusobnu podršku. U tom smislu, pandemija je potvrdila da su prirodni okoliš i socijalna kohezija ključne dimenzije subjektivne dobrobiti i otpornosti.

Što pokazuju brojke o tome kako izgleda život u ruralnoj Hrvatskoj?

Podaci ankete pokazuju da su ruralni stanovnici su uglavnom zadovoljni svojim domom i infrastrukturom. Većina živi u vlastitim kućama, prosječne veličine od oko 100m2, s otprilike troje ukućana. Više od 2/3 kuća i stanova naslijeđeno je ili samostalno izgrađeno, što stanovnicima daje osjećaj kontinuiteta i sigurnosti. Gotovo 1/3 živi s partnerom i djecom, a sličan udio živi u višegeneracijskim kućanstvima s roditeljima, djecom te bakama i djedovima pod istim krovom. Manji dio dijeli dom samo s partnerom, dok oko 10% živi samo. Takva kombinacija prostora i bliskosti stvara ono što mnogi opisuju kao tiho zadovoljstvo – ima mjesta za obitelj, vrt i životinje, ali i za vlastiti mir i tišinu. Više od 3/4 ispitanika ocjenjuje da njihovo mjesto stanovanja ima zadovoljavajuću razinu opremljenosti, od osnovnih komunalnih usluga do prometne povezanosti i javnih sadržaja. Ipak, automobil ostaje ključni alat svakodnevice: 2/3 ispitanika koristi ga svakodnevno, dok se javni prijevoz pokazuje rijetkim, nepouzdanim i često nedostupnim. Putovanja do posla, trgovine, banke ili liječnika potvrđuje da se život u selu i dalje planira „oko volana”.

Kada je riječ o prirodnom okolišu, ispitanici pokazuju visoku razinu ekološke svijesti i brige.
Više od 4/5 zabrinuto je zbog klimatskih promjena, zagađenja hrane i iscrpljivanja prirodnih resursa, ali se briga očituje i u svakodnevnim praksama: gotovo 1/2 redovito odvaja papir, plastiku i staklo, 1/3 kompostira, a sličan udio navodi kako štede vodu i energiju. Ekologija ovdje nije apstraktna ideja, nego dio svakodnevice.

Kad se pogleda osobna kvaliteta života, najviše sudionika istraživanja ima završeno srednje obrazovanje, a više od polovice je zaposleno, većinom u uslužnim djelatnostima i javnim službama. Samo manji udio radi u poljoprivredi, šumarstvu ili ribarstvu, što pokazuje da se ruralno ne mora niti se više može nužno poistovjećivati s poljoprivredom. Slobodno se vrijeme provodi s obitelji, prijateljima, uz televiziju, vrt, kuhanje ili boravak u prirodi. Iako formalno članstvo u udrugama nije visoko, povezanost se ostvaruje kroz lokalne mreže kao što su vatrogasna društva, crkve, knjižnice i susjedstva. U društvenom smislu, povjerenje i osjećaj sigurnosti iznimno su visoki. Više od 2/3 ispitanika vjeruje ljudima u svojoj okolini i smatra ih poštenima i spremnima pomoći. 3/4 se osjeća sigurno u svom mjestu, a osjećaj pripadnosti proteže se od najbližeg susjedstva do nacionalne razine. To potvrđuje i snažan identitet zajednice u kojem poznanstva, prijateljstva i međusobna podrška čine tkivo svakodnevice. U pogledu povjerenja u institucije, najviše se vjeruje školstvu, zdravstvu i policiji, dok državna tijela i pravosuđe izazivaju veći skepticizam. Oko 2/3 redovito izlazi na izbore, no politička participacija izvan toga ostaje ograničena. Ljudi prate lokalne teme, ali se rijetko uključuju u rasprave, djelomično i zbog osjećaja da se promjene češće događaju odozdo nego odozgo. Religijska pripadnost ostaje visoka: 9 od 10 ispitanika izjašnjava se rimokatolicima, dok se manji broj izjašnjava pravoslavnima ili nereligioznima. Vjera se pritom očituje kroz institucionalnu praksu, ali i kroz kulturni i zajednički okvir koji oblikuje svakodnevne odnose.

Poljoprivreda u toj slici zauzima skromniju, ali simbolički i dalje važnu ulogu. Gotovo 1/2 stanovnika ne bavi se više uopće poljoprivredom, a 43% to čini isključivo za osobne potrebe zbog svježine hrane, uštede, zaštite okoliša i osjećaja smisla. Viškovi se najčešće dijele s drugima pa kroz takve svakodnevne geste zajednica pronalazi način da ostane povezana.

Sveukupno, podaci pokazuju zadovoljstvo, stabilnost i privrženost mjestu življenja s obzirom da je više od 2/3 stanovnika iskazalo da su zadovoljni svojim životom, a gotovo 3/4 da su zadovoljni životom upravo u mjestu u kojem žive. Više od 3/4 planira ostati ondje i u budućnosti, a 2/3 kaže da će „sigurno ostati“. Oni koji razmišljaju o odlasku uglavnom ciljaju na veće hrvatske gradove ili europske zemlje, no većina i dalje vidi svoju budućnost upravo ondje gdje jest u svom mjestu, u svom ritmu i prostoru koji poznaju.

Mladi između ostanka i odlaska

U istraživanju su obuhvaćeni i mladi između 18 i 34 godine (za detaljnije rezultate, Šimac, 2024). Slika je prilično, možda i iznenađujuće, uravnotežena. Većina mladih u ruralnim krajevima zadovoljna je životom u svom mjestu. Imaju stabilna primanja, posao i dostupne osnovne usluge, a svoje zdravlje procjenjuju dobrim ili vrlo dobrim. Najzadovoljniji su stanovanjem i prirodnim okruženjem, dok najviše zamjeraju lošu prometnu povezanost i slabo upravljanje lokalnim zajednicama.

Iako su povezani s obitelji, prijateljima i susjedima, mladi pokazuju malo povjerenja u institucije i gotovo se uopće ne uključuju u formalni društveni ili politički život. Ipak, snažna ruralna identifikacija, osjećaj pripadnosti mjestu i zajednici, ostaje ono što ih drži:  6 od 10 mladih planira ostati u svom mjestu, a 2 od 10 razmišlja o odlasku. Ostaju češće oni koji su između 25 i 34 godine, u vezi ili braku, zadovoljni svojim domom i ukorijenjeni u zajednicu.

Koliko se ruralno međusobno razlikuje?

Važno je napomenuti i kako ruralna Hrvatska nema samo jedno lice, nego više njih. Razlike među regijama jasno se vide. U sjeverozapadnim krajevima (Međimurje, Zagorje, Zagrebačka županija) sela su visoko na indeksu razvijenosti. Blizina velikih gradova poput Zagreba, Varaždina ili Čakovca, s kojima imaju dobre prometne veze, tome svakako doprinosi, u njima su veće prilike za poslove, što posljedično znači veću ekonomsku stabilnost pa se lakše planira život. U Istri i na Primorju ljudi uspješno kombiniraju poljoprivredu, turizam i ekološku proizvodnju, uključujući i razne inovacije, svjesni potrebe očuvanja prirode kao svog glavnog kapitala. Sasvim drugačija je slika u Lici, Kordunu, Baniji, Dalmatinskoj zagori i dijelovima Slavonije. Život u takvim područjima još uvijek nosi tragove depopulacije, potresa ili gospodarske stagnacije. Ondje je prometna povezanost s obližnjim gradovima o kojima ovise za sve nedostatna, a sama naselja su infrastrukturno slabije opremljena.

Regionalne razlike oblikuju gotovo sve aspekte života u ruralnim područjima, kako odluke o tome tko ostaje, a tko odlazi, tako i način na koji ljudi doživljavaju vlastitu kvalitetu života. Zato je jasno: ruralna Hrvatska ne može se razvijati po jedinstvenom receptu. Ono što funkcionira u Istri neće nužno uspjeti u Lici; ono što vrijedi za okolinu Zagreba ne rješava izazove Bukovice ili Dalmatinske zagore. Drugim riječima, ruralno je pluralno, i upravo ta raznolikost traži dvostruku odgovornost: s jedne strane, istraživači trebaju prikazati stvarno stanje u svoj njegovoj složenosti, a s druge strane, razvojne politike moraju te uvide uvažiti kako bi bile pravednije, osjetljivije i djelotvornije u specifičnim prostorima.

Što razvojne politike mogu učiniti?

Prvi korak je bolje razumjeti i redovito pratiti ruralne procese. Statistike koje se osvježavaju svakih deset godina i niz indikatora koji se uopće ne prati ne pomažu odlukama vezanima za ruralni razvoj. Potrebni su češći i detaljniji podaci, jasnije definicije ruralnog i urbanog te indikatori na razini općina i naselja. Bez toga se teško planira i još teže djeluje. Drugi korak je smanjivanje ekonomskih regionalnih nejednakosti, uz očuvanje sociokulturnih i prirodnih ruralnih raznolikosti kao vrijednosti. Ruralni prostori ne polaze iz iste startne pozicije. Dok rubna područja trebaju osnovnu infrastrukturu, zdravstvenu i prometnu dostupnost, drugdje ima smisla ulagati u diverzifikaciju lokalne ekonomije, inovacije i zeleno poduzetništvo. Treće, gradovi i sela moraju djelovati kao sustav. Sela ne mogu opstati bez gradova, niti gradovi bez sela. Prometna povezanost, kapaciteti bolnica, škola i kulturnih institucija u gradovima trebaju biti stvarna podrška okolnim naseljima. Četvrto, politike moraju biti osjetljive na različite društvene skupine. Ženama je ključno omogućiti dostupnu ginekološku skrb i fleksibilne oblike zapošljavanja. Mladima su presudni mobilnost, društveni sadržaji i prilike za sudjelovanje, a starijima kombinacija formalnih i neformalnih oblika skrbi. Peto, poljoprivreda i samodostatnost nisu samo pitanje ekonomije, već su temelj otpornosti. Mali proizvođači i kratki lanci opskrbe smanjuju ovisnost o uvozu i jačaju sigurnost sustava. Potrebni su pravedni otkupi, poticaji za preradu i lokalne tržnice. Šesto, turizam i okoliš moraju biti u ravnoteži. U turističkim regijama naglasak treba biti na manje intenzivnim, cjelogodišnjim oblicima turizma, poput agroturizma koji čuva prostor, prirodu i lokalnu zajednicu. Sedmo, jačanje civilnog društva i lokalne participacije. Udruge, zadruge i lokalne akcijske grupe mogu biti motor održivog razvoja, ali samo ako dobiju stabilnu podršku i prostor za djelovanje. Time se otvara prostor za projekte „odozdo“, koji rješavaju konkretne lokalne probleme i čuvaju društvenu koheziju.

Vrijeme je da se krene od pukog snalaženja prema stvarnoj transformaciji. Sela su dokazala da znaju preživjeti, sada im treba omogućiti da žive, napreduju i razvijaju se. Ono što mi kao istraživači možemo učiniti jest nastaviti pružati empirijske uvide koji mogu pomoći oblikovanju pravednijih i održivijih ruralnih politika. Upravo s tim ciljem nastavljamo put započet projektom „SECRURAL“ kroz novi znanstveno-istraživački projekt „Ruralne transformacije“ (2025.–2028., IP-2025-02, HRZZ) kako bismo razumjeli, potaknuli i podržali promjene koje omogućuju da se u ruralnoj Hrvatskoj ne samo opstaje, nego živi dobro.

Zaključno: prema stvarnoj ruralnoj transformaciji

Kad se svi rezultati istraživanja, brojke, priče i citati slože jedan uz drugi, iz ruralne Hrvatske ne izlazi priča o zaostalosti, nego o otpornosti i prilagodbi. Ljudi koji ondje žive ne očekuju čuda, već samo traže funkcionalan sustav, dostupne usluge i priliku da sami oblikuju svoj prostor. U tome su već mnogo postigli, često bez ikakve pomoći. U svakodnevici, između nesigurnih i neujednačenih politika, lokalne su zajednice razvile vlastite mehanizme otpornosti, male sustave pomoći, razmjene i brige koji nastaju između improvizacije i organizacije: dijeljenje hrane, volontiranje, uzajamna podrška, uzgoj za vlastite potrebe. Priroda, kuća i zajedništvo ostaju središnje točke života, a osjećaj samodostatnosti pretvara se u novu vrstu sigurnosti koja ne ovisi samo o novcu.

Ruralna Hrvatska danas nije ni idila ni tragedija. Ona se mijenja: kroz nove tehnologije, prakse i ljude koji ostaju jer u toj promjeni i dalje vide sebe i smisao svog života. Živjeti dobro izvan grada ne znači vraćati se u prošlost, nego graditi budućnost u ravnotežu između prirode i rada, zajednice i privatnosti, oslonca na druge i brige za sebe, tradicije i modernizacije. Možda se baš tu skriva odgovor na pitanje iz Bićanićevog naslova – kako danas živi narod.

Tekst je nastao na temelju:

1. Šimac, Bruno. (2024). Društvene odrednice namjere ostanka mladih u ruralnim područjima Republike Hrvatske (doktorska disertacija). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet.
2. Ivanović, Vladimir. (2024). Otpornost ruralnih područja Republike Hrvatske na temelju pokazatelja kvalitete života (doktorska disertacija). Zagreb: Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet.
3. Trako Poljak, Tijana; Ivanović, Vladimir; Šimac, Bruno. (2024). Izvješće znanstveno-istraživačkog projekta „SECRURAL“. https://drive.google.com/file/u/0/d/1-WO9SHco0AkW1KjKLduURTIUVu4-NtcZ/view?pli=1

Statistički podaci:

1. Državni zavod za statistiku. (2025). Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2021. – Stanovništvo – po naseljima. URL: https://dzs.gov.hr/u-fokusu/popis-2021/88
2. Europska komisija. (2025). Factsheet on 2014-2020 Rural Development Programme for Croatia. URL: https://agriculture.ec.europa.eu/system/files/2023-03/rdp-factsheet-croatia_en.pdf
3. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. (2015). Program ruralnog razvoja 2014.-2020. godine. URL: https://ruralnirazvoj.hr/prr-2014-2020/
4. World Bank. (2025). Rural population (% of total population) – Croatia. URL: https://data.worldbank.org/indicator/SP.RUR.TOTL.ZS?locations=HR

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.