Usklađeno kultiviranje: učinkovit mehanizam reprodukcije srednjih i viših klasa u Hrvatskoj

Počevši od osamdesetih godina prošlog stoljeća, rezultati brojnih istraživanja upućuju na to da je hrvatskom društvu svojstvena ograničena međugeneracijska društvena pokretljivost. Jedan od ključnih empirijskih dokaza koji idu u prilog toj konstataciji onaj je o povezanosti između obrazovanja roditelja i obrazovnih ishoda djece, a na što ukazuje veći broj istraživanja. Primjerice, Matković zaključuje da postoje „jasni i nepobitni dokazi o povezanosti niske razine roditeljskog obrazovanja i prihoda kućanstva s povećanim rizikom ranoga napuštanja školovanja“ (Matković 2010: 643). Burušić, Babarović i Marković (2010: 709) naznačuju postojanje stvarnog odnosa između postignuća učenika i obrazovne razine njihovih roditelja; učenici obrazovanijih roditelja ostvaruju statistički značajno bolja obrazovna postignuća. Analizirajući važnost obiteljskog podrijetla i roda za uspjeh iz matematike i odabir srednje škole, Baranović, Jugović i Puzić (2014: 285) uviđaju da „učenici/e višeg ekonomskog i kulturnog statusa postižu bolji uspjeh iz matematike i češće biraju srednje škole sa zastupljenijom nastavom matematike. Sličan je i zaključak istraživanja Puzića, Gregurović i Košutić (2018) o povezanosti socioekonomskog porijekla, kulturnog kapitala i školskog postignuća. Nalazi svih ovih istraživanja mogu se sumirati konstatacijom Doolan i Tonković (2021:23) da „obrazovna razina roditelja u dominantnim i dominiranim klasama ukazuje na međugeneracijsku reprodukciju klasnih nejednakosti“. Izgleda da su sociokulturni klasni gabariti utezi koji mnoge u Hrvatskoj opterećuju u pogledu mogućnosti napredovanja prema višim društvenim pozicijama.

I dok rezultati spomenutih istraživanja eksplicitno upućuju na povezanost između sociokulturnog podrijetla i školskog uspjeha djece u Hrvatskoj, oni ništa ne govore o mehanizmima sociokulturne reprodukcije. Ne govore o roditeljskim postupcima i praksama posredstvom kojih se kulturni kapital prenosi s roditelja na djecu.

Teorija usklađenog kultiviranja

Jedan od mogućih pristupa u objašnjenju veza između roditeljskih praksi i unutarklasne reprodukcije postulira teorija usklađenog kultiviranja američke sociologinje Annette Lareau. Ona je istraživala kako roditeljski stilovi variraju ovisno o društvenoj klasi te kako oblikuju školske uspjehe, a posljedično tome i životne prilike djece. Prema rezultatima njenih etnografskih istraživanja objavljenim u knjizi Unequal Childhoods: Class, Race, and Family Life (2003) postoje dvije generalne roditeljske prakse, tj. dva generalna roditeljska stila koja su klasno specifična. Prvi, kojeg naziva postignuće prirodnog rasta, svojstveniji je radničkim i nižim društvenim klasama. Podrazumijeva manje strukturiran odgoj, više slobodnog vremena djece, manju roditeljsku uključenost u proces obrazovanja te veću ulogu škola u razvoju kognitivnih i nekognitivnih vještina djece. Drugi stil, usklađeno kultiviranje, tipično je za roditelje srednje i više klase. Podrazumijeva visoka obrazovna očekivanja roditelja od djece što se realizira poduzimanjem većeg broja strukturiranih odgojnih aktivnosti, poticanjem djetetovog razvoja te interakcijom roditelja s obrazovnim institucijama. Posljedično tome, roditeljski stil usklađenog kultiviranja snažno integrira roditeljske aktivnosti koje podrazumijevaju visoku uključenost roditelja u život djeteta. Primjerice, organizaciju vremena djece u trenucima slobodnim od škole kroz aktivnosti koje su vođene od strane odraslih. To uključuje aktivnosti poput pohađanja glazbene škole, sudjelovanja u izvanškolskim sportskim aktivnostima, učenja stranih jezika, pohađanja različitih kreativnih radionica, tečajeva i sl. Lareau ističe da roditelji iz srednje klase više cijene organizirane aktivnosti svoje djece budući da smatraju da će im one omogućiti razvoj različitih talenata i vještina koje će im pomoći u njihovom daljnjem razvoju, tj. talenata i vještina koje će predstavljati dodatne naslage kulturnog kapitala potrebnog u budućnosti. Iduću komponentu ovog roditeljskog stila čini aktivna uključenost roditelja u život i rad škole koju pohađaju njihova djeca. Npr., roditelji koji prakticiraju ovaj roditeljski stil češće u školi interveniraju u korist svoga djeteta, češće posjećuju školske događaje, roditeljske sastanke, aktivniji su u vijeću roditelja i organizaciji školskih događaja, učestalije komuniciraju s profesorima i sl. Također, važna komponenta usklađenog kultiviranja je njegovanje verbalnih vještina, poticanje verbalne komunikacije i argumentirane rasprave. Ova aktivnost podrazumijeva ohrabrivanje djece da postavljaju pitanja, izražavaju svoje mišljenje i sudjeluju u razgovorima čime se potiče razvoj kritičkog mišljenja i samopouzdanja. Lareau sugerira da se jezik kojim se služe obitelji srednje klase razlikuje od jezika koji se koristi u obiteljima radničke klase. Konkretno, navodi da će roditelji iz srednje klase vjerojatnije koristiti jezik pregovaranja i argumentiranja dok će roditelji iz radničke klase vjerojatnije izdavati direktive. Naglašava da u domovima srednje klase postoji stalan tok govora, prekidan razdobljima šutnje dok su u domovima nižih klasa svojstvenija razdoblja šutnje isprekidana govorom (Lareau, 2003: 110). Pri tom se ovakva komunikacija roditelja i djece često dotiče i tema vezanih uz školu i obrazovanje.

Koncept usklađenog kultiviranja kao specifičnog roditeljskog stila snažno je povezan s Bourdieuovom teorijom kulturnog kapitala, ili preciznije s teorijskim konceptom sociokulturne reprodukcije (Bourdieu, 1977., Bourdieu i Passeron, 1977.). Dakle, specifična socijalizacija unutar obitelji prema Bourdieuovoj teoriji može se smatrati „početnim“ i važnim mehanizmom sociokulturne, a time i klasne reprodukcije. Upravo to potvrđuju i nalazi istraživanja Annette Lareau. Ključni zaključak njenih istraživanja onaj je prema kojem roditeljski stil usklađenog kultiviranja funkcionira kao mehanizam prijenosa sociokulturnih kompetencija s roditelja na djecu.

Od objavljivanja knjige Unequal Childhoods: Class, Race, and Family Life, teorija o usklađenom kultiviranju postala je jedna od najutjecajnijih u istraživanju povezanosti između roditeljskih stilova i klasnih nejednakosti. Niz empirijskih radova posljednjih desetljeća testirao je i, ovisno o kontekstu, nadograđivao ovu teoriju, potvrđujući time njezinu relevantnost Bodovski i Farkas (2008), Carolan i Wasserman (2015), Roksa i Potter (2011). Carolan (2016), Mikus, Tieben i Schober (2021), Henderson (2013), Matsuoka (2019)

Istraživanje prakticiranja usklađenog kultiviranja u Hrvatskoj

Podaci koje je agencija Ipsos prikupila u prosincu 2023. godine na reprezentativnom uzroku roditelja djece u dobi od od 11 do 18 godina, tj. roditelja djece koja su u to vrijeme pohađala predmetnu nastavu u osnovnoj školi i roditelja djece koja su pohađala srednjoškolsko obrazovanje (N=115) poslužili su za testiranje teorije usklađenog kultiviranja u Hrvatskoj. Osnovni cilj analize bio je utvrditi razlike u intenzitetu prakticiranja triju aktivnosti koje prema Lareau čine roditeljski stil usklađenog kultiviranja s obzirom na dva važna indikatora klasnog položaja roditelja: socioprofesionalnog statusa i obrazovanja[1].  

Svi metodološki detalji ovog istraživanja (uzorak, varijable, ljestvice), proces operacionalizacije i statističke procedure detaljno su predstavljeni u članku Zbog čega jabuke ne padaju daleko od stabla? Prilog razumijevanju reprodukcije društvenih nejednakosti u Hrvatskoj, objavljenom u Reviji za sociologiju, broj 2. iz 2025. U ovom članku predstaviti ćemo samo najvažnije nalaze provedenog istraživanja.  

Prakticiranje roditeljskog stila usklađenog kultiviranja u Hrvatskoj

Oko 1/10 anketiranih roditelja, ima djecu koja nikada nisu pohađala niti jednu od testiranih organiziranih aktivnosti. Najveći broj roditelja, njih 34%, ima djecu koja su pohađala ili pohađaju dvije aktivnosti, dok 33% roditelja ima djecu koja su pohađala ili pohađaju jednu od testiranih aktivnosti. Najveći broj roditelja (67%) ima djecu koja su pohađala ili pohađaju neku organiziranu vanškolsku sportsku aktivnost.

Tablica 1. % roditelja s djecom u dobi 11-18 godina koja pohađaju ili su pohađala neku od sljedećih organiziranih aktivnosti

Zbrajanjem pozitivnih odgovora  stvorena je kompozitna kontinuirana varijabla „broj  slobodnih aktivnosti djeteta“ s rasponom od 0 do 5. Njena prosječna vrijednost iznosi 1,90 

Drugi predmet mjerenja činilo je sudjelovanje roditelja u školskim aktivnostima, tj. njihova aktivna uključenost u život i rad škole koju pohađaju njihova djeca. Velika većina anketiranih roditelja, njih 87%, sudjelovala je barem u jednoj od pet testiranih aktivnosti.

Tablica 2. Uključenost roditelja u rad i život škole

I u ovom slučaju zbrajanjem pozitivnih odgovora stvorena je kompozitna kontinuirana varijabla „Uključenost roditelja u rad i život škole“ s rasponom od 0 do 6. Njena prosječna vrijednost iznosi 2 što znači da su do su ispitani roditelji u prosjeku sudjelovali u dvije od ukupno šest testiranih aktivnosti.

Posljednji predmet mjerenja, a koji proizlazi iz teorijskog koncepta usklađenog kultiviranja, je tzv. „komunikacija o školskim temama“. Riječ je o poticanju verbalne komunikacije i argumentirane rasprave između roditelja i djece.  Kao što smo već naveli, ovakva komunikacija roditelja i djece često se dotiče i tema vezanih uz školu i obrazovanje. Stoga je ova dimenzija operacionalizirana posredstvom indikatora koji ukazuju na učestalost komunikacije roditelja i djece u vezi školskih pitanja.

Kao što je iz sljedeće tablice vidljivo roditelji najčešće razgovaraju s djecom o ozračju u školi (65% o tome razgovara često ili vrlo često) te o iskustvima djeteta u nastavi (64% često ili vrlo često).

Tablica 3. Učestalost razgovora roditelja i djece (raspon: 1-nikad do 5 vrlo često, )

Prosječna vrijednost kompozitne varijable “ komunikacija o školskim temama” koja je stvorena zbrajanjem ovih četiriju čestica (raspon varijable 4 – 20) iznosi 14,9.

Roditelji iz srednjih klasa aktivniji su u prakticiranju usklađenog kultiviranja

Roditelji višeg socioprofesionalnog statusa ostvaruju više vrijednosti na dvije od tri varijable usklađenog kultiviranja. Njihova djeca u prosjeku pohađaju veći broj organiziranih izvannastavnih aktivnosti, a oni sami intenzivnije učestvuju u radu i životu škole.

Tablica 4. Razlike u prakticiranju roditeljskog stila usklađenog kultiviranja s obzirom na socioprofesionalni status roditelja

U slučaju obrazovanja kao nezavisne varijable, razlike su utvrđene na svakoj od tri analizirane varijable roditeljskog stila usklađenog kultiviranja. Dakle, obrazovaniji roditelji, kao što sugerira teorija Annette Lareau skloniji su svim trima roditeljskim praksama ovog roditeljskog stila. To potvrđuju i vrijednosti Cohenov d indeksa. On u slučaju svih triju varijabli ukazuje na značajan efekt obrazovanja. U slučaju „slobode aktivnosti“ i „uključenosti roditelja“ efekt je visok (0,967 i 0,814), što ukazuje na snažan utjecaj obrazovanja na povećanje “slobodnih aktivnosti“ i „uključenosti roditelja“. U slučaju „roditeljske odgovornosti“ efekt je osrednji (0,481).

Tablica 5. Razlike u prakticiranju roditeljskog stila usklađenog kultiviranja s obzirom na obrazovni status roditelja (N=115)

Provedene statističke analize sugeriraju da roditelji višeg obrazovnog i socioprofesionalnog statusa, a što su snažni indikatori njihove klasne pripadnosti, i u Hrvatskoj intenzivnije prakticiraju roditeljski stil usklađenog kultiviranja u odnosu na roditelje nižeg klasnog statusa..

Konkretnije, rezultati istraživanja su pokazali da djeca roditelja višeg obrazovnog i socioprofesionalnog statusa češće sudjeluju u organiziranim aktivnostima. Ovo je u skladu s Bourdieuovom teorijom koja naglašava da su obrazovaniji roditelji skloniji omogućiti djeci pristup aktivnostima koje razvijaju specifične vještine i kompetencije važne za obrazovni i profesionalni uspjeh (Bourdieu i Passeron, 1977). S obzirom na to da roditelji iz srednjih i viših društvenih klasa bolje prepoznaju dugoročne koristi ovakvih aktivnosti, sudjelovanje djece u organiziranim aktivnostima ne može se promatrati samo kao oblik strukturiranog slobodnog vremena već i kao strateško ulaganje u njihovu budućnost. Očito je da je ovakva vrsta „ulaganja“ svojstvena i roditeljima iz hrvatskog srednjeklasnog miljea.

Nadalje, uključenost roditelja u rad i život škole također se pokazala statistički značajno većom kod roditelja višeg socioprofesionalnog i obrazovnog statusa. Ovaj nalaz ide u prilog tezi da roditelji srednjih i viših društvenih klasa i u Hrvatskoj, zahvaljujući svojem kulturnom kapitalu, imaju lakšu mogućnost navigacije kroz institucionalne strukture obrazovnih ustanova te su stoga i skloniji različitim vrstama interakcija s njima. Vrlo je vjerojatno da im kulturni kapital kojeg posjeduju omogućuje učinkovitije zalaganje za interese njihove djece ispred profesora ili čelnika obrazovnih institucija, bolje „pregovaračke pozicije“ u situacijama pregovaranja s nastavnicima i školskom administracijom, veću prepoznatljivost njihove djece od strane nastavnika kao i povoljnije ishode intervencija u odnos nastavnik – dijete. Budući da škole često implicitno favoriziraju ovakve roditeljske strategije, takvi angažmani mogu doprinijeti boljim obrazovnim ishodima djece. Također, intenzivnija uključenost u školske aktivnosti roditelja srednjih i viših klasnih pozicija vjerojatno rezultira i većom zasićenosti obiteljske svakodnevnice temama vezanim uz obrazovanje, tj. rezultira istaknutijom pozicijom „školskih stvari“ u socijalnoj svakodnevnici obitelji. Na taj način škola postaje istaknutijim dijelom mikro-socijalnog okruženja djece iz ovog klasnog miljea što je zasigurno i jedan od čimbenika njihovog školskog uspjeha.

Naposljetku, iako statistička analiza nije pokazala značajnu razliku u komunikacijskim praksama roditelja različitog socioprofesionalnog statusa, zbog ograničenog uzorka treba uzeti u obzir mogućnost pogreške tipa II, vrijednosti aritmetičkih sredina sugeriraju da su u Hrvatskoj, ne samo roditelji višeg obrazovnog statusa, već vrlo vjerojatno i roditelji višeg socioprofesionalnog statusa, skloniji učestalije razgovarati s djecom u vezi škole, u vezi njihovih specifičnih interesa ili planova. To vrlo vjerojatno prati i korištenje onih verbalnih i argumentacijskih strategija koje potiču kritičko razmišljanje i izražavanje mišljenja kod djece, a koje prema Lareau čine važnu komponentu usklađenog kultiviranja kao roditeljskog stila. Ovakvi oblici komunikacije mogu imati značajnu ulogu u razvijanju jezičnih i diskurzivnih kompetencija djece, a koje su visoko valorizirane u obrazovnim institucijama. Također, mogu osvijestiti važnost škole i obrazovanja za osobni razvoj i buduće profesionalne mogućnosti djece.

Zaključak

Od druge polovine osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su domaći sociolozi prvi put empirijski detektirali proces usporavanja međugeneracijske društvene pokretljivosti (Lazić, 1987, Sekulić, 1991), obrazovanje se počelo tretirati kao jedan od najistaknutijih mehanizama društvenog zatvaranja u Hrvatskoj. I zaključci većeg broja novijih domaćih istraživanja ističu obrazovanje kao važan faktor unutarklasne reprodukcije.

Rezultati predstavljenih analiza nadopunjavaju postojeće spoznaje o odnosu obrazovanja roditelja i školskog uspjeha djece. To čine na način da ekspliciraju jedan od mogućih načina transmisije kulturnog kapitala s roditelja na djecu. Predočeni podaci ukazuju da roditeljske prakse onih roditelja koji prema osnovnim propozicijama EGP klasne sheme u Hrvatskoj zauzimaju klasne pozicije od srednje klase naviše, predstavljaju jedan od instrumenata prijenosa roditeljskog kulturnog kapitala na djecu, a time i podršku procesima unutarklasne reprodukcije. Riječ je o roditeljskim praksama koje opisuje teorija usklađenog kultiviranja Annete Lareau. Upravo zbog toga ovaj roditeljski stil vrlo vjerojatno djeluje kao značajni pogonski mehanizam unutarklasne reprodukcije. Ili da se poslužimo naslovom članka Burušića, Babarovića i Markovića (2010): provedeno istraživanje afirmira tezu da je roditeljski stil usklađenog kultiviranja jedan od mogućih razloga zbog kojeg u Hrvatskoj „jabuke ne padaju daleko od stabla“.

[1] Konceptualno, varijabla socioprofesionalnog statusa predstavlja ključni indikator klasnog položaja prema propozicijama neo-weberijanske klasne paradigme. Naime, prema ovoj klasno–analitičkoj tradiciji zanimanja su osnovni čimbenici položaja na tržištu rada, a položaj na tržištu rada glavna je determinanta klasnog pozicioniranja. Primjerice, u najpoznatijoj klasnoj shemi koja se temelji na navedenoj paradigmi, ona koja se vezuje uz radove britanskog sociolog John Goldthorpea i suradnika kao glavna stratifikacijska varijabla koristi se upravo sociporofesionalni status. Kako je on neposredno povezan s obrazovanjem, kao druga, svojevrsna kontrolna varijabla, u analizu je uključen i obrazovni status sudionika istraživanja.