Tradicija analitičke sociologije i njena paradigmatska vrijednost za sociologiju

Kad sam u članku o multiparadigmatičnosti ustvrdio da sociologiji nedostaje zajednički epistemološki orijentir, kolega Pranić uzvratio je da je moj prijedlog—analitička sociologija (AS)—puki „formalizam“ udaljen od društvene zbilje. Ta replika zapravo potvrđuje problem na koji sam htio ukazati: razmjerno čestu zbrku oko toga što je teorija, a što paradigma. U labirintu multiparadigmatičnosti lako je uroniti u teorijske detalje i izgubiti iz vida metarazinu. Tako, analitička se sociologija u svojim parcijalnim teorijskim elementima našla u fokusu rasprave koja je trebala biti puno šira. No, budući da je rasprava spontano skrenula prema samom pojmu analitičke sociologije, ovaj će se rad usredotočiti upravo na njegovo razjašnjenje.

Premda se izraz analitička sociologija ustalio tek početkom 2000‑ih, njegove korijene nalazimo u Weberovu razumijevanju djelovanja te Mertonovoj sociologiji srednjeg dometa. Tu je od velikog značaja Weberov metodološki individualizam. Vrlo često krivo percipiran u svojoj nešto ekstremnijoj varijanti u kontekstu teorije racionalnog izbora, metodološki individualizam zapravo je, još od Webera, podrazumijevao orijentaciju na društveno djelovanje. Ovom se orjentacijom željelo spoznati ono društveno – nikako samo individualno. Weber racionalnosti nikada nije pristupao isključivo pojedinačno. Racionalnost je za njega oduvijek proizlazila iz društvenih okvira, a nikada samo iz individualnih poriva. Čak su i ciljevi postavljeni u glavama pojedinaca, iako varijabilni, fiksni u svojoj društvenoj konstrukciji. Stoga, svaki pojedinac u sebi sadrži svojevrsni kod društvenosti – nešto što nas navodi na djelovanje. To nešto je predmet proučavanja sociologije. Te društvene konstrukcije koje na sebi svojstvene načine reduciraju kompleksnost interakcije, vrlo su nam često skrivene i ne pridajemo im pozornost. Zadaća sociologije stoga jest otkrivanje tih svakodnevici skrivenih obrazaca koji tipične situacije čini tipičnim odnosno otkrivanje obrazaca koji društvenost čine relativo stabilnom i donekle predvidljivom. Taj zadatak nije lagan i gotovo je nemoguć ako krenemo od apstraktnih kategorija poput kategorije društva. Što u konačnici znači taj pojam? U svojoj kompleksnosti spoznatljiv je samo ako ga reduciramo u kompleksnosti. Za Mertona, put je bio teorija srednjeg dometa, odnosno skup povezanih hipoteza koje su dovoljno općenite da objašnjavaju čitav niz srodnih pojava, ali ipak dovoljno uske da se mogu izravno empirijski provjeravati. Takva teorijska perspektiv za cilj je imala postepeno otkrivanje pravilnosti interakcije kako bi se slagao mozaik društva kao fenomena. Ona je u svojoj srži značila sintezu teorije i empirije.

To su teorijski temelji analitičke sociologije. Weberov metodološki individualizam u fokusu je autora iz područja analitičke sociologije više od nekoliko desetljeća. Od Colemana, Boudona pa sve do Headstroma, metodološki individualizam se pokušao definirati izvan okvira teorije racionalnog izbora. No ono što se uspjelo u konačnici jest promjena samog naziva koncepta. Tako, ono što smo prvotno spomenuli kao metodološki individualizam, mogli bismo svesti na jedan novi pojam – strukturalnog individualizma (Udehn, 2002). U njemu interakcija je ključ spoznavanja društva, a pojedinci, kao neizbježni resurs za uspostavu interakcije, jedinica proučavanja. 

Dalje, Mertonova teorija srednjeg dometa te fokus na latentne dimenzije društva također su važne za uspostavu analizičke sociologije. Kolega Pranić je u svojem tekstu naveo Mertona kao paradigmatsku protutežu analitičkoj sociologiji no na Mertonu leži sam temelj analitičke sociologije. Razotkrivanje društvenih mehanizama upravo je ono što je radio i Merton u svojim poznatim studijama npr. o samoispunjavajućem proročanstvu ili pak Matejevom zakonu. Mertonova sociologija bila je empirijski realistična – vjerovao je da je moguće steći objektivno znanje o društvu, ali uz svijest o ulozi vrijednosti i konteksta. Odbacivao je sveobuhvatne, totalizirajuće teorije, zalažući se za umjereni teorijski pristup temeljen na konkretnim, provjerljivim modelima. Sve ono što je u osnovama analitičke sociologije danas. Ne čudi stoga što i godišnja nagrada za najbolji rad u okvirima analitičke sociologije nosi naziv Robert K Merton Award.

Već je i ovaj kratki tekst do sada dovoljan da se dokaže kako analitička sociologija nije samo “metodološko polazište”. Ona objedinjuje mikro i makro aspekte društva (metodološki individualizam ili pak strukturalni individualizam), teoriju i empiriju (teorije srednjeg dometa) sa svrhom objašnjenja.

Ako se ovo izostavi iz vida, tada se analitička sociologija uistinu može činiti trivijalnom – npr. kolega Pranić u svom tekstu spominje ECA model. Kao kritiku kolega Pranić navodi da Hedström u ECA modelu sugerira da bi se nezaposlenost smanjila “eliminacijom socijalne interakcije”. No Headström ovdje nije donosio normativne zaključke ili se pak vodio trivijalizmom. ECA model radi upravo suprotno od onoga što se navodi – taj model ne vodi ka eliminaciji socijalne interakcije već pokazuje njenu važnost za kolektivni ishod fenomena nezaposlenosti. Kada kolega navodi sljedeće: …U ironičnom obratu, usmjerenost na bolje objašnjavanje individualnih djelovanja paradoksalno dovodi do ignoriranja društvene stvarnosti. Ovdje je vidljivo formalističko obilježje koje sam autor jasno izražava… zapravo zanemaruje osnovna paradigmatska, a zatim i teorijska određenja analitičke sociologije. Ovaj tip sociologije služi upravo tome da se kroz objašnjenje strukture u pozadini individualnih djelovanja spozna društvena stvarnost.

Bez sumnje da i analitička sociologija ima svojih mana. U moru istraživanja srednjeg dometa, vrlo se često ne uspjeva doći do apstraktnij dimenzija društvenih sustava. Ponekad prevlada i ono što kolega Pranić navodi – isključivi fokus na pojedince. Ovdje bih nadodao i preveliko oslanjanje na kvantitativne metode dok nam s druge strane, npr. etnografska analiza može dati puno utemeljeniji uvid u neke društvene mehanizme. No to su problemi koji se mogu rješiti na temelju daljnjeg teorijskog razvoja kako same analitičke sociologije, tako i sociologije uopće.

No ono što je ipak bitnije ovdje jest naznačiti upravo taj paradigmatski korak ka objašnjenju društva – ne prema društvenim pojavama kakvima bismo htjeli da one budu, već kakve one jesu. Zanimljivo za primjetiti, taj je korak ujedno i preduvjet da stvorimo ideju kakve bi te (društvene) pojave trebale biti. U duhu sve izraženijih polarizacija vrijednosnih stajališta, ideologija, takozvanog post-truth društva, sociologiji je sve potrebnije takvo profesionalno utemeljenje. Po mom mišljenju potrebna je sociologija koja neutralno, bez ideoloških načela proučava društvenu stvarnost. Fox je (1957) u proučavanju profesionalne socijalizacije liječnika razvila pojam detached concern. Taj pojam opisuje normativni ideal u medicinskoj profesiji prema kojem liječnik mora održavati emocionalnu distancu kako bi sačuvao profesionalnu objektivnost, ali istovremeno pokazivati iskrenu brigu za pacijenta (Fox, 1957). Možda upravo u tom pojmu leži i odgovor za sociologiju. Analitička sociologija daje nam profesionalni temelj takve brige za našeg pacijenta (društvo).