Siniša Malešević: Ljudi po prirodi nisu nasilni, ali s geopolitičkim promjenama raste vjerojatnost međudržavnih ratova i povratka masovnih vojski

INTERVJU: prof. SINIŠA MALEŠEVIĆ

Siniša Malešević profesor je sociologije na dublinskom University Collegu, član je Irske Kraljevske akademije te vanjski član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Profesor Malešević jedan je od najistaknutiji teoretičara nacije i nacionalizma na svijetu.  Uz komparativno-historijsku i teorijsku analizu etniciteta, nacija i nacionalnih država te nacionalizma, znanstveni interesi profesora Maleševića uključuju i fenomena rata i nasilja kao i područje socioloških teorija. Stalni je suradnik velikog broja međunarodnih znanstvenih institucija. Autor je više od stotinu znanstvenih članaka i deset knjiga koje su prevedene na 14 svjetskih jezika.  Na hrvatski jezik prevedene su mu knjige Zašto je nacionalizam tako moćan? (2021), Države-nacije i nacionalizmi (2017.), Sociologija rata i nasilja (2011.) te Ideologija, legitimnost i nova država – Jugoslavija, Srbija i Hrvatska (2004). Profesor Malešević sociologiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u počecima svoje znanstvene karijere radio je u Institutu za međunarodne odnose.

Why humans fight? Naziv je vaše zadnje knjige za koju ste 2023. godine dobili nagradu Američkog sociološkog udruženja i koja se trenutno prevodi na hrvatski jezik. Knjiga je objavljena u godini kada je započeo najveći vojni sukob na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata te je na taj način temeljno pitanje koje njome obrađujete dobilo ne samo akademsku, već i dodatnu javnu relevantnost. Jednostavno, kao da smo ponovno iznenađeni nečim što prati ljudski život već prilično dugo vremena. Dakle, zašto se ljudi bore, tj. zašto ratuju?

Da, čini se da nas ratovi uvijek iznova iznenade. Moje prethodne dvije knjige o nasilju, The Sociology of War and Violence  (2010) i The Rise of Organised Brutality (2017) u izdanju Cambridge University Press, uglavnom su bile usredotočene na analizu makro razine nasilja. Pokušavao sam objasniti dugoročnu dinamiku organiziranog nasilja fokusirajući se na ratove, revolucije, genocide i terorizam. Moja nova knjiga Why Humans Fight: The Social Dynamics of the Close-Range Violence (2022.) istražuje nasilje na mikro i mezo razini. Borba je društveni fenomen koji je obično proizvod organizacijskog djelovanja. Ljudi se uvijek bore u izrazito društvenim kontekstima – za druge ljudi koji nam nešto znače, protiv drugih ljudi koje doživljavamo kao prijetnju. Borimo se i da impresioniramo druge, da ih pridobijemo, sa željom da im se svidimo ili da nas zavole. Borimo se isto tako da sakrijemo strah, da izbjegnemo sram od drugih, da se uskladimo s vrijednostima drugih, da profitiramo na drugima ili da pokažemo emocionalnu dominaciju nad drugima. U ovoj knjizi se bavim neposrednim nasiljem – iskustvima vojnika, revolucionara, terorista, pripadnika kriminalnih organizacija i drugih ljudi koji su sudjelovali direktno u nasilnim akcijama. Zanima me mikro-sociološka dinamika nasilja te kako nasilje utječe na promjenu ponašanja ljudi i manjih grupa koje se nađu u nasilnim situacijama. Ratovi, kao i drugi oblici organiziranog nasilja obično transformiraju ponašanje ljudi. Međutim postoje velike kulturne, društvene i povijesne razlike kako iskustvo nasilja djeluje na ljude. Ljudi koji prođu kroz slična ratna iskustva nemaju nužno iste, a u nekim situacijama ni slične, dugoročne reakcije.  Stvar je da vojnici ne dolaze na front kao pojedinci nego kao društveno i kulturno oblikovana bića tako da prethodna socijalizacija utječe na nečije ponašanje. Zajedničko ratno iskustvo kreira novu društvenu dinamiku i može  značajno promijeniti ponašanje, ali ljudi nisu tabula rasa. U knjizi analiziram intervjue koje sam radio s pripadnicima različitih vojnih organizacija – od bivših pripadnika IRA iz Sjeverne Irske do veterana iz naših ratova iz 1990-tih – uglavnom pripadnika HV i Vojske RS.  Zanimljivo je da većina tih ljudi koji su imali direktno iskustvo nasilja uglavnom izražavaju prezir prema ratu i više su empatični prema onima protiv kojih su ratovali nego sto je slučaj sa mnogim civilima koji nisu imali direktno iskustvo rata.

Mišljenje da su nasilje i rat nešto imanentno ljudskoj prirodi prilično je rašireno. No, vi tvrdite da je rat zapravo stvar društvenog razvoja, tj. da je institucija rata nastala tek „s rođenjem civilizacije“. Zbog čega tek tada? 

U knjizi Sociologiji rata i nasilja bavim se i tom temom. Debate o našem odnosu prema nasilju obično počinju sa suprotstavljenim pogledima Hobbesa i Rousseaua. Za Hobbesa  nasilje je integralni dio svakodnevnog života i on naglašava da jedino suveren, tj. država (Leviatan) može spriječiti stalni sukob između ljudi. Rousseau nudi suprotnu viziju – ljudi se rađaju slobodni a onda ih institucije porobljavaju. U mojoj knjizi naglašavam da nasilje nije urođeno i da nam sociologija pokazuje da fascinacija nasiljem dolazi baš zbog toga sto je riječ o fenomenu koji većina ljudi ne susreće u svakodnevnom životu.

Nasilje je uvijek relacijski fenomen. Treba razlikovati pojedinačne činove agresije, koji su velikim dijelom biološke i psihološke reakcije koje posjeduju mnoge vrste, i nasilje koje je društvena osobina ljudskih bića. Dok je agresija evolucijski odgovor za preživljavanje, nasilje je društveni fenomen koji redovito uključuje prisutnost koordinirane društvene akcije, intenciju, ritualizam i mnoge druge izrazito ljudske atribute.  U popularnoj kulturi ljudi se predstavljaju kao bića koja lako i gotovo automatski postaju nasilna. Međutim, kao što američki sociolog Randall Collins lijepo pokazuje u Violence: A Micro-Sociological Theory (2008) i u Explosive Conflict: Time-Dynamics of Violence (2022), većina ljudi je  nesposobna za nasilje. U njegovoj teoriji fokus je na strahu i napetosti koji se stvaraju u većini nasilnih susreta.

Ljudska bića, čak i profesionalni počinitelji nasilja kao što su vojnici, policajci i članovi bandi, često su paralizirani strahom i ne funkcioniraju dobro u nasilnim kontekstima. Dakle, svaka učinkovita i dugotrajna upotreba nasilja zahtijeva prisutnost društvenih organizacija i sredstava ideološkog opravdanja. Ljudska bića po prirodi nisu nasilna, ali mogu postati izrazito nasilni pod organizacijskim pritiskom ili putem ideološke indoktrinacije. Mi smo vrlo plastična stvorenja koja se mogu prisiliti i nagovoriti da se bore, ubijaju i umru za druga ljudska bića.

Procesi koje izdvajate kao ključne za nastanak ratova (kumulativna organizacija nasilja i masovna ideologizacija) epifenomeni su procesa racionalizacije. U svojoj knjizi Sociologija rata i nasilja konstatirate da postupnom racionalizacijom rat kao i drugi oblici društvenog djelovanja postaje rutiniran, instrumentalan i birokratski. Što to znači iz perspektive budućnosti? Naime, proces društvenog, posebice tehnološkog razvoja, sveopća digitalizacija, širenje umjetne inteligencije, zasigurno je pogonsko gorivo za intenziviranje procesa racionalizacije. Nove informacijsko-komunikacijske tehnologije i AI neosporno otvaraju nove perspektive za kumulativnu birokratizaciju prisile i centrifugalnu ideologizaciju. Stvaraju li sama obilježja trenutnog društveno-tehnološkog razvoja ujedno i pretpostavke za povećanje broja ratnih sukoba u budućnosti?

U pravu ste. U većini  svojih knjiga i radova naglašavam da birokratska racionalizacija stvara kontekst gdje nasilje može  puno više i brže eskalirati. U knjizi iz 2017. (The Rise of Organised Brutality), koja na žalost još nije prevedena na hrvatski, pokazujem da organizirano nasilje nije opalo tijekom ljudske povijesti. Naprotiv, kako su se prisilno-organizacijski kapaciteti država i drugih entiteta stalno povećavali, potencijal za masovno nasilje je u porastu. Tako u posljednjih tri stoljeća imamo više ratova, revolucija, genocida i terorizma nego ikad prije. Organizirano nasilje se proširilo i zbog većeg ideološkog prodora države u društvo i sposobnosti mnogih društvenih organizacija (tj. države, privatnih korporacija, vjerskih institucija itd.) da zahvate mikrokozmos međuljudskih odnosa.

Da bismo razumjeli dugoročnu dinamiku nasilja, ne možemo se usredotočiti samo na smrtne slučajeve na bojnom polju kao što to čini američki psiholog  Steven Pinker i neki drugi. Organizirano nasilje uključuje složeni niz aktivnosti koje imaju dugoročne posljedice. Popularnost Pinkerovih knjiga očito je povezana sa središnjom porukom koju nam šalje: sve je u redu, živimo u najboljem mogućem svijetu. To je nešto što mnogi ljudi žele čuti i u što vjeruju, ali nažalost to nije stvarnost za većinu stanovnika ove planete. Njegovo čitanje prosvjetiteljskog naslijeđa komično je jednodimenzionalno. Ozbiljni proučavatelji prosvjetiteljstva se nikako ne mogu složiti s idejama iz njegovih knjige kao sto su Enlightenment Now (2018) ili The Better Angels of Our nature (2011) koje nudi idealiziranu, gotovo utopijsku verziju vrlo kontradiktornog fenomena kao što je prosvjetiteljstvo. Može se samo poći od činjenice da su prosvjetiteljske ideje koje zagovaraju racionalnost, individualnu autonomiju, mir, toleranciju i dijalog provedene neviđenim nasiljem i dugotrajnim ratovanjem. Posljedice Francuske revolucije zajedno s Revolucionarnim i Napoleonskim ratovima uključivale su milijune izravnih žrtava, a njezino nasilno nasljeđe bilo je jednako prisutno u mnogim nasilnim sukobima 20. i 21. stoljeća. Prosvjetiteljstvo je višedimenzionalni projekt koji je potaknuo ljudski napredak u mnogim područjima, ali je također generirao valove nasilja golemih razmjera. Razvoj novih tehnologija, kao što su umjetna inteligencija te sve veća digitalizacija stvaraju pretpostavke za sve destruktivnije ratove. To već vidimo na primjeru Ukrajine i Gaze gdje se nove tehnologije koriste za masovna ubijanja i uništavanje ljudskog habitata.

Foto: Victory Over Blindness, Manchester Piccadilly Station, Autor: Johanna Domke-Guyot

Kakve ratove u budućnosti možemo očekivati? Rusko-ukrajinski rat na neki način na svjetsku pozornicu vratio je klasični međudržavni rat, rat za teritoriji. Hoćemo li svjedočiti ponovnom buđenju takvih ratova? Čini mi se da ste skeptični prema onim konceptima koji su do nedavno apostrofirali, citiram vas, „da je prošlo vrijeme masovnih vojski regruta, kao i vrijeme ideološke mobilizacije, domoljubnih zanosa i „predanosti stvari“, tj. koncepata koji su isticali da se ratovi više neće voditi zbog teritorija ili ideologija?

Do prije nekoliko godina većina analitičara je naglašavala da su građanski ratovi u potpunosti zamijenili međudržavne ratove, te da su ratovi između država stvar prošlosti. Ja sam uvijek bio skeptičan prema takvim prezentističkim i antipovijesnim pogledima. S velikim promjenama u geopolitici velika je vjerojatnost da će biti više međudržavnih ratova, što onda znači i povratak masovnih vojski u Europi ali i drugdje. Čim imate velike vojske regruta onda je isto tako neophodna ideološka mobilizacija. Tako da ovaj citat Zygmunta Baumana o sve manjem značaju teritorija ili ideologije nikako ne stoji.  Postoje velike razlike između ratova koji se vode danas u svijetu. Građanski ratovi u Mijanmaru i Sudanu se vode na vrlo drugačiji način od ratova u Ukrajini ili Gazi gdje moderne tehnologije puno vise dominiraju. U Ukrajini i Gazi ratovi se jako puno oslanjaju na najnovije tehnologije od umjetne inteligencije do dronova različitih vrsta. U ova dva rata puno je vise urbanog ratovanja koje je izrazito brutalno i usporeno. Kako Anthony King pokazuje u svojoj knjizi Urban Warfare in the 21st century, urbani ratovi su jako destruktivni jer je teško voditi borbe u gusto naseljenim gradovima. Većina takvih ratova se brzo pretvara u iscrpljujuće mikroopsade gdje se borite od ulice do ulice ili od zgrade do zgrade. Takvi ratovi se također oslanjaju na digitalizirane društvene medije i informacijske mreže koje prenose ove bitke globalnoj publici diljem svijeta.

Foto: Hrvoje Cvijanović

Kao sto možemo vidjeti u Ukrajini jako je teško osvojiti veći grad. Uz to rat u Ukrajini ima i neka obilježja rovovskog rata kakvog smo vidjeli u ratu između Irana i Iraka (1980.-1988.), samo što ovdje imamo puno moderniju tehnologiju. Postoje velike razlike između rata u Gazi i Ukrajini u broju civilnih žrtava. Dok su u ukrajinskom ratu većina stradalih vojnici u Gazi su među vise od 47.000 poginulih  skoro 90% žrtava rata civili, od kojih su 70 % žene i djeca. Nema sumnje da će nove tehnologije kao i povećanje prisilno-organizacijskog kapaciteta država  još više utjecati na ratove u budućnosti. Tehnologija je važna ali isto tako treba uzeti u obzir da pristup tehnologiji nemaju svi jer je riječ o izrazito skupoj vojnoj tehnologiji. Nedavno preminuli britanski politički filozof Christopher Coker je često naglašavao da je u skoroj budućnosti roboti ratovati protiv robota. Ali tu nedostaje sociološki kontekst jer ogromne ekonomske nejednakosti u svijetu su sve veće tako da je vjerojatnije da će budući ratovi biti između onih koji imaju novac za robote i onih koje se moraju boriti da bi preživjeli. Tako da mnogi budući ratovi mogu izgledati vise kao Gaza danas – oslanjanje na najnoviju vojnu tehnologiju da bi se ‘čistio’ teren od civila i time ubijali tisuće i tisuće ljudi.

Povećava li takva vizija budućnosti i veću vjerojatnost rata između Kine i Tajvana, a onda i šireg rata na Pacifiku? Jesu li Istočna Azija i Pacifik područje na kojem je najvjerojatnije izbijanje idućeg velikog klasičnog rata?

Prije nekoliko tjedana sudjelovao sam na konferenciji gdje su se analizirali sličnosti i razlike između odnosa Rusije i Ukrajine te Kine i Tajvana. Moje tajvanske kolege su pokazali veliku zabrinutost da će potencijalni vojni uspjeh Rusije u Ukrajini te Trumpova neodgovorna vanjska politika ohrabriti Kinu da poduzme invaziju na Tajvan. U ovom kontekstu geopolitičke nestabilnosti invazija Kine je moguća opcija. Tako nešto bi, naravno, destabliziralo cijelu Istočnu Aziju. Trebamo uzeti u obziri da bi potencijalni rat između Kine i Tajvana destablizirao mnoge susjedne zemlje a pogotovo Japan i Australiju. Prošlo ljeto sam držao nekoliko predavanja na Austraijskoj vojnoj akademiji u Canberri i tamo sam vidio da je za većinu visokih časnika Kina najveća potencijalna prijetnja Australiji. Australska vojska ima i razrađen plan tzv. ‘the Brisbane line’  kako da djeluje u slučaju invazije Kine. U Japanu je još veća nervoza od potencijalnog sukoba na Tajvanu. Japanci osjećaju obavezu prema Tajvanu jer je to bila njihova kolonija vise od 50 godina (1895.–1945.). Puno Tajvanaca studira u Japanu, te dvije države imaju jaku ekonomsku suradnju. Veliki problem za Japan je sto članak 9. japanskog ustava zabranjuje osnivanje vojske ili rješavanje međunarodnih sukoba nasiljem. Međutim, najvažniji čimbenik u mogućem konfliktu je SAD čija vojna i ekonomska podrška je ključna za samostalnost Tajvana. Od 1950. do danas SAD je poslao više od 50 milijardi vojne pomoći Tajvanu. Zanimljivo je da je veliki dio tih sredstava stigao u vrijeme prve Trumpove administracije. Vidjet ćemo da li će ova druga administracija radikalno promijeniti svoj pristup Tajvanu.

Kad smo već kod budućnosti, izgleda da se ratu u Ukrajini ipak nazire mogućnost završetka. Mislite li da do završetka tog tragičnog rata uskoro doći i hoće li uspostavljeni mir biti privremen ili trajan? Hoćemo li i u Europi imati zamrznuti sukob kao što je onaj na Korejskom poluotoku pri čemu će mogućnost nove eskalacije stalno tinjati?

Teško je bilo što prognozirati jer se sve promijenilo dolaskom nove američke administracije. Trumpova neodgovorna i nekoherentna vanjska politika kreira velike nepoznanice. Puno ovisi od toga sto će europske zemlje učiniti ako, što je sad sasvim izgledno, SAD prestane slati novac i oružje Ukrajini. Ukoliko EU, Velika Britanija i druge evropske zemlje, te Kanada uspiju nadomjestiti američku vojnu pomoć postoji mogućnost da se postigne nekakav privremeni mir. Međutim ako do toga ne dođe Rusija će biti ohrabrena da zauzme još veći dio teritorije u Ukrajini. U ovakvom scenariju rat bi još vise eskalirao.

Kako iz perspektive završetka ovog rata vidite buduće odnose između Rusije i EU? Predstoji li nam neka nova inačica hladnog rata, stvarnost u kojoj na granicama EU imamo opasnog, nepouzdanog i nepredvidivog potencijalnog neprijatelja? Je li ovakav novi hladni rat realnost na koju Europa mora biti pripravna?

Od 1945. do dolaska na vlast ove američke administracije Europa je uvijek bila ovisna o SAD za obranu. Sigurnost i stabilnost europskog kontinenta je bio dobrim dijelom u rukama američke vojske. Sad se nalazimo u radikalno novoj situaciji jer SAD odstupa od takvog odnosa. U ovakvom kontekstu Rusija postaje vrlo opasan i nepredvidiv susjed od kojeg vas nema tko zaštititi. Neke europske zemlje kao sto su Britanija i Francuska  posjeduju nuklearni arsenal koji ih djelomično štiti od potencijalnog napada Rusije ali sve ostale zemlje nemaju veću zaštitu. Od 2022. neke zemlje, kao sto su Poljska i Baltičke države, su značajno povećale vojne budžete i regrutirale više vojnika ali to još uvijek nije dovoljno da se otkloni opasnost od potencijalnog ruskog napada. S obzirom da je NATO bez SAD znatno oslabljena organizacija, europske zemlje su prisiljene da stvore novu organizacijsku formu za vojnu suradnju. 

Izgleda da će Ruska agresija na Ukrajinu u potpunosti derogirati globalnu geopolitičku normu da se državne granice na silu ne smiju mijenjati. Specifično, ako se gleda naš kontinent, ova agresija utjecala je na brojne političke i ekonomske procese. Generirala je nove političke polarizacije, utjecala na unutardržavne procese, promijenila je energetske politike, generirala je povećana izdavanja za obranu i time reafirmirala vojno-industrijski kompleks, utjecala je na povećanje broj članica NATO saveza i još mnogo toga drugog. Stoga, gledajući iz europske perspektive, ovaj rat ima mnoga obilježja koja dopuštaju da ga shodno Simmelovom određenju opišemo kao „apsolutnu društvenu situaciju“. No, bez obzira na sve to, on nije pobudio preveliki interes hrvatskih sociologa? Domaća sociologija, izuzev u par slučajeva, njime i onim što on donosi hrvatskom društvu uopće se nije bavila. Što mislite koji je glavni razlog sociološke ogluhe na tako značajan društveni događaj? Je li slična situacija i u europskoj sociologiji, ili je to možda samo moj pogrešan dojam?

U pravu ste. Većina sociologa i dalje uglavnom ignorira proučavanje ratova i drugih oblika organiziranog nasilja. Hrvatska sociologija tu nije izuzetak, riječ je o generalnom trendu. Od kraja drugog svjetskog rata do početka 21. stoljeća rat je bio potpuno marginalizirana tema u svjetskoj sociologiji.

Slika: Returning to the Trenches. Autor: Christopher Richard Wynne Nevinson

Ovime se ne poriče da su neka važna istraživanja o ratu pokrenuli pojedinačni sociolozi i znanstvenici koji rade unutar susjednih akademskih disciplina kao sto su sociologija vojske ili mirovne studije. Međutim, ne postoji sustavan sociološki program za proučavanje rata u tim disciplinama. Većina vojnih sociologa fokusira se na odnos oružanih snaga i društva, a manje pažnje posvećuje ratu kao sociološkom fenomenu koji oblikuje gotovo sve aspekte društvenog života. Slično tome, sociologe mira, kao sto je na primjer John Brewer, prvenstveno zanimaju mirovni procesi koji se uglavnom javljaju u postkonfliktnom okruženju. Postoji vise razloga zašto su sociolozi tradicionalno izbjegavali analizu rata. Jako nasljeđe prosvjetiteljstva utjecalo je na percepciju da rat pripada predmodernom, neprosvjetljenom, razdoblju čovječanstva, a da modernost nužno donosi racionalni pristup društvenim odnosima, fokus na ekonomski razvoj, društveni napredak i mir. Poslije Drugog svjetskog rata sociolozi su nastavili u tom prosvjetiteljskom duhu i naglasak je bio isključivo na analizi ne-nasilnih fenomena. Rat se doživljavao kao nešto sto trebaju proučavati vojni povjesničari, stručnjaci za međunarodne odnose ili politički znanstvenici.

Mijenja li se to zadnjih godina?

U posljednjih 15-20 godina stvari su se nešto izmijenile te se sociologija rata razvila kao vrlo uspješna disciplina. Nedavno sam završio članak za European Journal of Sociology, koji bi trebao biti objavljen do kraja godine i gdje identificiram i analiziram šest područja u kojima je sociologija rata učinila najznačajniji napredak posljednjih godina: a) komparativna historijska sociologija organiziranog nasilja; b) analiza povijesne putanje ratova; c) odnos ratova i državnih formacija; d) odnos međudržavnih i unutardržavnih ratova; e) ratovanje i društvena stratifikacija; i f) mikrosociologija ratnog iskustva. Nastojim pokazati da je sociologija rata danas u vrlo dobrom stanju ali na žalost i dalje nije dio sociološkog mainstreama.

Može li se ovakva pozicija sociologije spram Rusko-ukrajinskog rata dovesti u vezu sa samim razvojem sociologije. Naime, na jednom mjestu navodite da je razvoj sociologije kao znanosti u velikoj mjeri određen fenomenima društvenih sukoba, ali također da je razvoj sociologije u drugoj polovini dvadesetog stoljeća „očistio“ ovu znanost od fenomena nasilja i rata. Dakle, je li prevlast „antimilitarističke“ društvene teorije o čemu govorite, a koja je u potpunosti dokinula utemeljiteljsku, „ratobornu“ sociološku tradiciju jedan od razloga zbog kojih se sociologija izmiče od bavljenja ratom, razlog zbog kojeg nije voljna, ne može, ili ne zna, kako pristupiti analizi suvremenih ratova?

Da, sociološki  klasici nisu ignorirali rat. O tom sam pisao u Sociologiji rata i nasilja. Vodeća imena fine de siècle sociologije kao što su Ludwig Gumplowicz, Gustav Ratzenhofer, Franz Oppenheimer, Alexander Rüstow, Otto Hintze, Emil Lederer i Lester Ward među ostalima, opširno su pisali o odnosu između rata i društva. Njihova istraživanje usredotočila su se na različite teme uključujući utjecaj rata na formiranje države, vezu između ratničkih kasta i parlamentarnih institucija, podrijetlo društvenih nejednakosti i organiziranog nasilja ili odnos između kapitalizma i rata. Nakon Drugog svjetskog rata veći dio ove intelektualne zaostavštine je zaboravljen, zanemaren ili potpuno pogrešno okarakteriziran kao socijalno darvinistički. Čak su i analize organiziranog nasilja puno poznatijih klasika kao što su Marx, Weber, Durkheim, Spencer, Simmel i Jane Addams zanemareni. Tek 1980-tih nekoliko komparativno historijskih sociologa se počinje fokusirati na analizu rata u kontekstu stvaranja država. Oslanjajući se na Webera i klasičnu belicističku tradiciju, Charles Tilly, Michael Mann, John A Hall i Anthony Giddens započeli su novu paradigmu koja povezuje geopolitičke promjene i ratovanje s društvenim transformacijama velikih razmjera. Ovi znanstvenici su revitalizirali sociologiju rata, ali njihova središnja točka nije rat nego stvaranje država, gdje se ratovanje uglavnom istraživalo kao jedan od katalizatora tih dugoročnih povijesnih procesa.

Ono sto je ključno naglasiti je da sociologiju rata ne treba reducirati na nekoliko tema. Budući da je rat jedan od najvažnijih katalizatora društvene promjene, nijedno opće sociološko objašnjenje ne može biti valjano bez bavljenja utjecajem i nasljeđem ratovanja na društveni poredak. Drugim riječima, budući da nas je rat učinio takvima kakvi smo danas, ne možemo razumjeti društveni život bez razumijevanja povijesne dinamike ratovanja i društva.