Siniša Malešević: nacionalizam je dominantna operativna ideologija modernosti; može biti destruktivna ali može funkcionirati i kao progresivna sila protiv statusa quo
INTERVJU: prof. SINIŠA MALEŠEVIĆ
| U drugom dijelu intervjua razgovaramo o fenomenu nacionalizma kao ideologije, modela političke prakse i oblika moderne subjektivnosti koji nastaje kroz procese organizacijskog, ideološkog i mikro-interakcijskog utemeljenja. Profesor Malešević objašnjava zašto je nacionalizam u zadnjih 250 godina postao značajna društvena sila, kako oblikuje način na koji većina ljudi percipira svijet, zbog čega prevladava u suvremenim društvima te zašto je riječ o fleksibilnoj ideologiji koja istovremeno može biti vrlo destruktivna, ali i progresivna snaga protiv statusa quo. Također, objašnjava zašto su propali pokušaji stvaranja jugoslavenskog nacionalizma u dvadesetom stoljeću. |
Siniša Malešević profesor je sociologije na dublinskom University Collegu, član je Irske Kraljevske akademije te vanjski član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Profesor Malešević jedan je od najistaknutiji teoretičara nacije i nacionalizma na svijetu. Uz komparativno-historijsku i teorijsku analizu etniciteta, nacija i nacionalnih država te nacionalizma, znanstveni interesi profesora Maleševića uključuju i fenomena rata i nasilja kao i područje socioloških teorija. Stalni je suradnik velikog broja međunarodnih znanstvenih institucija. Autor je više od stotinu znanstvenih članaka i deset knjiga koje su prevedene na 14 svjetskih jezika. Na hrvatski jezik prevedene su mu knjige Zašto je nacionalizam tako moćan? (2021), Države-nacije i nacionalizmi (2017.), Sociologija rata i nasilja (2011.) te Ideologija, legitimnost i nova država – Jugoslavija, Srbija i Hrvatska (2004). Profesor Malešević sociologiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u počecima svoje znanstvene karijere radio je u Institutu za međunarodne odnose.
Uloga organiziranih državnih vlasti važna je za objašnjenje ratova, ali važna je i za objašnjenje nastanka i opstojnosti suvremenih nacionalizama. Koncept kojim objašnjavate genezu i opstojnost suvremenih nacionalizama, a to je druga veliko područje vašeg znanstvenog interesa, nazivate konceptom „utemeljenog nacionalizma“? Koje su njegove osnovne postavke?
Nastojim pokazati da je nacionalizam ideologija, model političke prakse i oblik moderne subjektivnosti koji nastaje kroz procese organizacijskog, ideološkog i mikro-interakcijskog utemeljenja. Organizacijsko utemeljenje se odnosi na porast prisilnih i organizacijskih kapaciteta različitih institucija – od razvoja dobro organiziranih tajnih revolucionarnih društava, do pojave društvenih pokreta velikih razmjera, političkih stranaka, kulturnih udruga i paravojnih organizacija. U konačnici, organizacijska utemeljenost znatno se povećava kada nacionalizam postane dominantna operativna ideologija države. Ideološko utemeljenje ukorijenjeno je u narativima koji promiču nacionalnost kao jedini legitimni oblik teritorijalne političke asocijacije, gdje se nacija konceptualizira kao transpovijesna zajednica sudbine. U ideološkom smislu, nacionalizam se oblikuje kroz ideje nacionalne autentičnosti, emancipacije, i oslobođenja. Mikrointerakcijsko utemeljenje zahvaća područje izvan onih velikih strukturalnih procesa. Nacionalizam postaje moćna ideološka snaga tek kada uspješno prožima mikrokozmos svakodnevnog života te kad normalizira i naturalizira određeni oblik članstva u grupi (naciji) kroz personalizirana iskustva i intimne interakcije sa značajnim drugima (članovi obitelji, bliski prijatelji, ili grupe vršnjaka). U mnogim svojim tekstovima na ovu temu naglašavam da je moj pristup daleko od bilo kakvog oblika determinizma ili teleologije. Izraz koji koristim – utemeljenje – ima za cilj usmjeriti pozornost na procesno orijentiran i visoko uvjetovan karakter nacionalizma. Ovo je povijesno dinamičan, ali također stabilan i postojan fenomen.
Nacionalizam je fenomen koji nije imao utjecaja veći dio ljudske povijesti i postao je značajna društvena sila tek u zadnjih 250 godina
Možemo li zamisliti svijet bez nacionalizma? Je li u uopće moguć nestanak ili slabljenje nacionalizma kao, kako kažete, „modela političke prakse i oblika moderne subjektivnosti“?
Ne postoji ništa neizbježno u tome kako nacionalizam djeluje. Ovo je fenomen koji veći dio ljudske povijesti nije imao utjecaja, a postao je značajna društvena sila tek u zadnjih 250 godina. Dakle, nacionalizam također može nestati na isti način na koji je zavladao našim društvenim i političkim krajolikom. Vrlo je vjerojatno da bi, ako čovječanstvo preživi ekološke katastrofe u bliskoj budućnosti, naši praunuci mogli živjeti u sasvim drugačijem svijetu, vjerojatno u svijetu u kojem je model nacionalne države zamijenjen alternativnim oblicima teritorijalne organizacije. Andreas Wimmer napisao je vrlo maštovit članak upravo o ovoj temi u kojem predviđa niz političkih sustava koji bi u budućnosti mogli zamijeniti nacionalne države. Jednom kada nacionalna država izgubi svoju hegemonijsku poziciju, vjerojatno će se smanjiti i nacionalizam. Dakle, u mom pristupu nema ničeg determinističkog. Naglašavam ulogu strukturalnih procesa kao što je kumulativna birokratizacija prisile (tj. porast prisilno-organiziranih kapaciteta) i centrifugalna ideologizacija (tj. ideološki prodor u cijelo društvo), ali također naglašavam koliko je značajna ljudska subjektivnost – kako na razini elita tako i u kontekstu svakodnevnog života običnih ljudi (tj. širenje mikro-solidarnosti).
SAD, Iran i Sjeverna Koreja imaju vrlo različite političke sustave i međusobno isključive normativne ideologije, ali na operativnoj razini sve tri države, kao i ostatak svijeta, pozivaju se na nacionalno-centrična načela kako bi opravdale postojeći društveno-politički poredak
Iako je nacionalizam često smatran kao privremeni fenomen, kao nešto što je izraz jedne specifične povijesne putanje i specifičnog povijesnog trenutka, nešto što pripada prošlosti i što će civilizacijskim razvojem biti prevladano, on i dalje perzistira. Tvrdite da je suvremeni svijet gotovo više nego ikada svijet nacionalnih država i nacionalnih identiteta te da se moderni građani puno snažnije identificiraju sa svojom nacijom no njihovi preci. Zašto je nacionalizam tako moćan?
Nacionalizam definiram kao ideologiju koja postavljaju naciju kao glavnu jedinicu ljudske solidarnosti i političkog legitimiteta. Po mom razumijevanju nacionalizam je dominantna operativna ideologija modernosti. Pod ovim mislim da živimo u naciocentričnom svijetu gdje je bez obzira što je službena/normativna ideologija određenog sustava njegov operativni pandan (način na koji ideologija djeluje u državnim institucijama, civilnom društvu, svakodnevnom životu itd.) po defaultu nacionalistička. Na primjer, SAD, Iran i Sjeverna Koreja imaju vrlo različite političke sustave i međusobno isključive normativne ideologije, ali na operativnoj razini sve tri države, kao i ostatak svijeta, pozivaju se na nacionalno-centrična načela kako bi opravdale postojeći društveno-politički poredak. Pokazao sam kako to funkcionira u svojim knjigama Identitet kao ideologija (2006.) i Države-nacije i nacionalizmi (2013.).
Riječ je zapravo o relativnom mladom društvenom fenomenu?
Hegemonija nacionalizma u suvremenom svijetu povijesno je vrlo nova. Tisućama godina drugi su ideološki i protoideološki diskursi bili dominantni jer je glavni oblik teritorijalne vlasti bio znatno drugačiji. Stoga su naši prethodnici umjesto u nacionalnim državama živjeli u svijetu carstava, patrimonijalnih kraljevstava, gradova-država, sultanata, kanata i tako dalje. Nacionalizam je tek postupno postao dominantan ideološki diskurs. U početku, u kasnom 18. i u 19. stoljeću, ova je ideologija bila prerogativ srednje klase, a tek u 20. stoljeću je nacionalizam prodro u gotovo sve sektore društva diljem svijeta. Stoga se ono što se događa posljednjih godina ne može opisati kao ‘oživljavanje nacionalizma’ ili ‘novi nacionalizam’. Ovo je tek najnovija inkarnacija fenomena koji je u porastu zadnjih dvjesto godina. Uspon nacionalizma nije bio nagli i neočekivani fenomen koji bi se povezivao s Brexitom, Trumpom, Muškom, i drugim desničarskim i populističkim vođama i pokretima. To nije neočekivana povijesna aberacija, već povijesna norma.
Eugène Delacroix: Sloboda vodi narod, Louvre, Paris
Nacionalizam je prilično fleksibilna ideologija koja jednako tako može biti vrlo destruktivna, ali također može funkcionirati kao progresivna sila protiv statusa quo
Dosta je rašireno mišljenje po kojem je nacionalizam isključivo jedan vid „nazadne“ i ekstremističke ideologije. Uobičajeno se povezuje s ideologijama poput fašizma, kolonijalizma i rasizma. No, vi ističete da nacionalizam ima sposobnost povezivanja sa svim modernim ideološkim konceptima. Od spomenutih kolonijalizma, rasizma i fašizma pa do socijalizma, liberalizma, feminizma… Što je u nacionalizmu da ima tako fluidan karakter pa da može penetrirati u gotovo svaki ideološki projekt.
Nacionalizam je vrlo plastičan ideološki diskurs koji može prihvatiti sasvim različite političke projekte. U suvremenom javnom diskursu u Europi nacionalizam se obično povezivao s krajnjom desnicom ili ekstremističkom politikom i kao takav se doživljavao kao disfunkcionalna i konfliktna ideologija. Ipak, nacionalizam je kroz povijest poprimio mnogo različitih oblika. Počeo je kao liberalni projekt nakon francuske i američke revolucije te latinoameričkih ratova za neovisnost. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća fokus je bio na zamjeni imperijalnih poredaka republikanskim modelom političkog ustrojstva gdje se politički legitimitet izvodi iz suvereniteta naroda. Do kraja 19. stoljeća nacionalizam se uvelike pomaknuo udesno: postao je prožet imperijalističkim, šovinističkim i socijal-darvinističkim idejama koje su sve korištene za opravdavanje kolonijalne borbe za moć od Afrike do Kine. Ovaj ideološki brak između rasističkog imperijalizma i nacionalizma kulminirao je u Drugom svjetskom ratu kada su nacistička Njemačka, fašistička Italija i carski Japan pokušali stvoriti novi svjetski poredak temeljen na visoko institucionaliziranim rasnim i nacionalnim hijerarhijama. Nakon što je ovaj projekt vojno poražen, nacionalizam se pomaknuo ulijevo. Od 1950-ih do 1970-ih većina nacionalističkih pokreta u Africi, Aziji i Latinskoj Americi bili su dekolonijalni projekti inspirirani socijalizmom i usmjereni na uništenje europskih imperijalnih poredaka. Do kraja 1980-ih nacionalizam se više pomaknuo prema centru s liberalnim revolucijama koje su srušile komunističke vlade diljem istočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza. Nedavno se nacionalizam ponovno pomaknuo udesno, a u nekim slučajevima i krajnje desno: s izborima raznih populističkih pokreta diljem svijeta. Dakle, nacionalizam je prilično fleksibilna ideologija koja jednako tako može biti vrlo destruktivna, ali također može funkcionirati kao progresivna sila protiv statusa quo.
Teorijski koncept koji objašnjava specifičnu formu nacionalizma, a koji mi djeluje teorijski vrlo elegantnim je Billigov koncept banalnog nacionalizam. To je rutinizirani, svakodnevni, nevidljivi nacionalizam svojstven većini mirnih i konsolidiranih nacija. No, ulazimo li u vrijeme u kojem će ovaj oblik nacionalizma reterirati u korist ponovnog buđenja onog uzavrelog, emotivno nabijenog nacionalizma. Rusko-ukrajinski rat je u velikoj mjeri rat za tlo, rat za zabadanje zastave i ograđivanje nacionalnog teritorija, pravi primjer rata kojeg bi shodno Baumanovoj sociologiji mogli klasificirati kao rat svojstven „teškoj ili krutoj modernosti“. Istovremeno MAGA pokret, sa svim svojim specifičnostima, također ima pojedina obilježja „nacionalizma zastava koje vijore“, a slične se tendencije mogu vidjeti i u brojnim drugim državama u kojima je zadnjih desetljeća dominirao banalni nacionalizam. Nastupa li ponovno vrijeme zapaljivog nacionalizma i zbog čega?
Ne možemo pobjeći od nacionalizma u suvremenom svijetu. Nacionalno-državni model društveno-političkog uređenja danas je dominantan i jedini legitiman oblik teritorijalnog uređenja. Ruska invazija na Ukrajinu ili pokušaj ISIS-a da izgradi kalifat pokazali su da se svaki pokušaj ponovnog stvaranja formalnih imperijalnih poredaka smatra duboko nelegitimnim i osuđen je na neuspjeh. Budući da je nacionalizam glavna ideologija koja opravdava postojanje nacionalnih država, nemoguće je pobjeći od nacionalizma bez zamjene nacionalno-državnog sustava političkog poretka. Međutim, nacionalizam nije samo dominantan oblik političkog legitimiteta i višestruki politički projekt. To je također uobičajeni oblik svakodnevne prakse kao što Billig, Fox i drugi lijepo pokazuju. Tropi usmjereni na naciju neprestano se reproduciraju u raznim svakodnevnim rutinama.
Nadalje, nacionalizam je također dominantan oblik moderne subjektivnosti, to je način na koji većina ljudi vidi svijet, kako se snalaze u svom društvenom okruženju i kako funkcionira društveni život.To ne znači da se nacionalističkim idejama i praksi ne može oduprijeti. Konstantno ih izazivaju brojni društveni pokreti, globalistički procesi i skupine civilnog društva. Međutim, tim entitetima nedostaje organizacijski kapacitet, sposobnost da ideološki prodru u cijela društva i zaogrnu mrežama solidarnosti na mikrorazini koje nacionalne države posjeduju i kao takvi se nikada ne mogu natjecati pod jednakim uvjetima. S obzirom da je nacionalizam vrlo fleksibilan društveni fenomen on redovno oscilira od banalnog do agresivnog i natrag.
U jednom od svojih posljednjih radova analizirali ste neuspjeh formiranja jugoslavenskog nacionalizma, kako u predratnoj, tako i u poslijeratnoj Jugoslaviji? Ako sam dobro shvatio, jedna od vaših teza je da se jugoslavenski nacionalizam nikad nije mogao razviti između ostalog i zbog toga što mu je nedostajalo mikro-socijalno utemeljenje, jedna od bitnih komponenata potrebnih za utemeljenje nacionalizma. Možete li nam na kraju objasniti ovu tezu?
Da, u tom radu koji je nedavno objavljen u Canadian Slavonic Studies pokušavam objasniti zašto su propali pokušaji stvaranja jugoslavenskog nacionalizma u 20. stoljeću. U radu koristim moj pristup utemeljenog nacionalizma te analiziram ključne povijesne procese koji su oblikovali organizacijske, ideološke i mikrointerakcijske temelje jugoslavenskog nacionalizma. Nastojim pokazati da je, unatoč relativno snažnom nominalnom opredjeljenju za izgradnju građanske nacije, jugoslavenski projekt paradoksalno osigurao organizacijske, ideološke i mikrointerakcijske mehanizme za relativno kontinuirani uspon etničkih nacionalizama. Neuspjeh jugoslavenskog nacionalizma dijelom proizlazi iz njegove neravnomjerne, nedovoljno razvijene ili krivo usmjerene utemeljenosti. Upravo je ta strukturna neujednačenost također pridonijela relativno kontinuiranoj proliferaciji mnogo bolje utemeljenih etničkih nacionalizama. U tom kontekstu nedostatak jačeg mikro-interakcijskog utemeljenja u svakodnevnom životu ljudi se pokazao vrlo važan element. Upravo sam završio novu knjigu ‘Nationalism as a Way of Life’ koje se vise bavi ovom temom i koja bi trebala biti objavljena do kraja ove godine u izdanju Cambridge University Press-a.
Kako bismo razumjeli snagu suvremenog nacionalizma, moramo razmišljati povijesno. Potrebno je povijesno pratiti podrijetlo ovog vrlo modernog sustava vjerovanja kako bismo razumjeli kako je mogao zamijeniti alternativne oblike političkog legitimiteta.
Na kraju našeg razgovora još jednom bi želio problematizirati pojedina obilježja suvremene sociologije. U knjizi Zašto je nacionalizam tako moćan? navodite sljedeće: „da bi se razumjela povijesna dinamika nacionalizma i oblikovanja država-nacija bitno je ozbiljno shvatiti prošlost“. No, ne vrijedi li ova konstatacija i za većinu drugih društvenih fenomena, posebice u društvima nalik hrvatskom, u kojima je značajan dio nedavne prošlosti (npr. 20. stoljeće) obilježeno snažnim političkim, ekonomskim i ideološkim diskontinuitetima. Ne ograničava li „paralizirajući prezentizam“, tj. ahistoričnost, spoznajne domete suvremene sociologije u mnogim područjima?
Istina, previše sociologa ne razmišlja povijesno i uglavnom se fokusira na ono sto je Norbert Elias okrarakterizirao kao ‘povlačenje sociologije u sadašnjost’ ili kako Michael Mann kaže – većina sociologa bavi se uglavnom sa zadnjih pet minuta ljudske povijesti. Kako bismo razumjeli snagu suvremenog nacionalizma, moramo razmišljati povijesno. Potrebno je povijesno pratiti podrijetlo ovog vrlo modernog sustava vjerovanja kako bismo razumjeli kako je mogao zamijeniti alternativne oblike političkog legitimiteta. U tom kontekstu naš fokus ne bi trebao biti na pitanju kad je nastala prva nacija ili gdje se nacionalizam prvo pojavio, nego na to kako i zašto je bivanje nacijom postao tako snažan modus vivendi ljudske subjektivnosti. Bilo bi iznimno teško razumjeti snagu nacionalizma danas bez znanja o tome kako su nacije-države i nacionalizam nastali, razvili se i proširili svijetom. Naravno, ovo je samo jedno od mnogih pitanja koja bi trebala voditi naše istraživanje. Problem je u tome što su se klasici proučavanja nacionalizma, poput Gellnera, Andersona, Smitha i drugih, opsežno usredotočili na ovo pitanje dok su možda manje pažnje pridavali drugim važnim pitanjima o nacionalizmu. Trebamo se manje fokusirati na to da li je nacionalizam moderan ili ne, a puno vise na pitanje zašto je modernost tako nacio-centrična.
Suvremena sociologija dominantno je empirijska znanost, parcijalizirana u niz posebnih sub-disciplina i uglavnom mikrosociološki orijentirana. Čini mi se da je sve teže objavljivati radove ako nisu tematski usko fokusirani, strogo empirijskog karaktera i ukoliko se ne temelje na sve složenijim statističkim tehnikama obrade podataka. Jesmo li kao sociolozi zbog takvog razvoja naše znanosti sve manje sposobni analizirati i razumjeti totalitet društvenih procesa? Čini li nas to sve manje relevantnim da govorimo o društvu kao cjelini? Gubi li time sociologija sposobnost da objasni ljudima ono što se dešava u društvu, a time i svoj ugled kao znanost?
Istina je da suvremenom sociologijom dominiraju empirijske studije, od kojih je većina usmjerena na mikro analize različitih fenomena. Međutim, mislim da postoje i vrlo razvijene teorijske, povijesne, i kvalitativne tradicije istraživanja u suvremenoj sociologiji. Vodeći europski sociolozi kao sto su Hartmut Rosa, Axel Honneth, Stefan Mau, i Hans Joas u Njemackoj ili Luc Boltanski, Francois Dubet, Eric Fassin i Michel Wieviorka su većinom ili teoretičari ili istrazivači koji koriste kvalitativne i makro-komparativne metode. Slična je situacija i u Velikoj Britaniji – Paul Gilroy, Saskia Sassen, Les Back ili Diane Reay. Čak i u Sjevernoj Americi, gdje već vise od jednog stoljeća dominira kvantitativna mikro sociologija postoji veći broj utjecajnih imena koja se bave ili sociološkim teorijama ili komparativnom historijskom sociologijom. Tu mislim prvenstveno na Randall Collinsa, Michael Manna, Michele Lamont, Arlie Hochschild, Vivianu Zelizer, Krishana Kumara, John A. Hall-a i druge. Također sam primijetio da i vodeći američki časopisi kao sto su American Journal of Sociology i American Sociological Review puno vise pažnje poklanjaju radovima koji imaju inovativne teorijske okvire. Kad god radim recenzije za ove časopise naglašava se da radovi moraju imati nešto teorijski novo i originalno, nije dovoljno prezentirati samo podatke i sofisticirane statističke analize. Mislim da je zadaća sociologije da svakako gleda na društvo i društvene promjene u cjelini. Mikro razina analize je vrlo važna ali nema održive sociologije bez teorije i makro povijesnih analiza.
