Fokus grupe bez sumnje su jedna od najkorištenijih kvalitativnih metoda istraživanja u akademskim i primijenjenim društvenim istraživanjima. Podaci koji se prikupljaju fokus grupama mogu se na različite načine iskoristiti u analizi brojnih istraživačkih problema. Također, fokus grupe se lako organiziraju i brzo provode te u pravilu ne zahtijevaju značajno velika financijska sredstva. Posebice su korisne u eksploratornim fazama istraživačkih projekata, za razvoj kvantitativnih mjernih instrumenata, za dodatno objašnjenje nalaza kvantitativnih istraživanja te generalno za uvid u stavove, razmišljanja i rutine ljudi.
Međutim, fokus grupe nisu metoda koje je u lišena brojnih metodoloških izazova, a koji mogu, ukoliko se na njih adekvatno ne odgovori, znatno utjecati na kvalitetu prikupljenog kvalitativnog materijala a shodno tome i na kvalitetu zaključaka. Oni su prisutni u gotovo svim fazama realizacije fokus grupa: od pripreme vodiča / protokola za moderiranje pa do analize i interpretacije. Normalno, ni dobra priprema, ni analitička vještina ne mogu rezultirati uspješnim analitičkim ishodom ukoliko sama diskusija nije kvalitetna. O tome smo već pisali u članku Što nisu fokus grupe i što je potrebno za njihovo uspješno prakticiranje? U ovom članku, nastavljajući se na prethodni, predstavit ćemo jednu specifičnu vrstu kvalitativnih tehnika primjenjivih u grupnim diskusijama, a koje mogu snažno doprinijeti kvaliteti rasprave kao i bogatstvu prikupljenog kvalitativnog materijala. Riječ je o tzv. projektivnim tehnikama.
Inhibicija i kreatofobija
Praktikanti fokus grupa ne bi smjeli smetnuti s uma da grupne diskusije za sudionike imaju obilježja malog društvenog eksperimenta. Naime, budući da se sudjelovanjem u fokus grupama nalaze u okolnostima koje nisu uobičajene, sam kontekst grupne rasprave može sudionicima djelovati neprirodno ili eksperimentalno. Stoga bez obzira na vještinu moderatora, njegove komunikacijske sposobnosti i umijeće stvaranja poticajne grupne atmosfere, sama situacija istraživanja može stvoriti niz inhibicija za diskutante. Prije svega, može ih ograničiti u izražavanju, izazvati samocenzuru, reducirati kreativnost kao i intenzitet uključenosti u diskusiju. Također, ne treba zaboraviti ni činjenicu da kada raspravljaju o određenim temama, ljudi vrlo često raspravljaju u okviru „standardnih“ referentnih okvira, tj. ne izlaze iz okvira poznatih načina razmišljanja i tumačenja ili ne mogu uvijek jasno artikulirati što misle ili osjećaju. Primjerice, kada se grupnim diskusijama istražuju stavovi o političkim akterima sudionici se često ne uspijevaju udaljiti od uobičajenih narativa i jednostavnih racionalizacija koje u vezi ove teme dominiraju javnim i medijskim prostorom. Umjesto da se diskusijom generiraju kompleksnije refleksije na temu koja se istražuju, fokus grupama često se perpetuiraju uobičajeni interpretativni obrasci. Posljedično tome smanjuje se i analitička vrijednost prikupljenog kvalitativnog materijala.
Projektivne tehnike kao simbolička maska
Upravo zbog toga u situacijama kada se očekuje da u diskusiji o određenoj temi sudionici neće biti u stanju izaći iz ustaljenih narativnih okvira, neće biti u mogućnosti podrobnije artikulirati vlastite stavove ili objasniti svoja razmišljanja, istraživači mogu donijeti odluku da u tom dijelu rasprave koriste neku od raspoloživih projektivnih tehnika.
Projektivne tehnike su „kvalitativni alati“ čije korištenje podrazumijeva da se sudionicima grupnih diskusija pruže nedovoljno strukturirani materijali ili simbolički podražaji s ciljem poticanja spontanih reakcija kroz koje se zatim neizravno otkrivaju njihovi stavovi, mišljenja, osjećaji, vrijednosti ili značenjske strukture[1].
Prema tome, kada se donosi odluka o korištenju projektivnih tehnika, pretpostavlja se da će se njihovom upotrebom podići kvaliteta diskusije, potaknuti kreativnost i imaginativnost sudionika te im se omogućiti odmak od uobičajenih narativa. Istodobno, njihovo korištenje prikladno je za neutraliziranje tzv. „situacije inkvizicije“. Riječ je o situaciji koja nastaje upravo zbog suzdržanosti diskutanata ili nemogućnosti jasne verbalne artikulacije stavova i iskustava. U takvoj situaciji fokus grupe pretvaraju se u niz pojedinačnih intervjua u grupnom okruženju. Dakle, umjesto da moderira grupnu raspravu, moderator u ovakvim slučajevima zapravo preuzima ulogu intervjuera, a sudionici postaju ispitanici koji u suštini pojedinačno, i često vrlo šturo, odgovaraju na pitanja moderatora.
Iako se projektivne tehnike mogu koristiti u istraživanju brojnih tema, one su posebice spoznajno plodonosne u slučajevima kada se istražuju individualni ili kolektivni identiteti, načini na koje se percipiraju društveni akteri (npr. dojam o političkim akterima ili institucijama), kada se istražuje korporativni ili brend imidž te različite društvene predodžbe.
Praktikantima fokus grupa na raspolaganju stoji veći broj projektivnih tehnika koje se, s obzirom na svoje specifične ciljeve i modalitete primjene, mogu grupirati u nekoliko kategorija. U nastavku bit će predstavljene one koje sam koristio u svojoj istraživačkoj praksi.
Vježbe nekompletnih stimulansa
Vježbe nekompletnih stimulansa predstavljaju onu vrstu projektivnih tehnika u kojima se sudionicima izlažu namjerno nedovršeni, dvosmisleni ili fragmentirani podražaji, poput započetih rečenica, nedovršenih priča, slika ili situacija. Zadatak sudionika je da ponuđeni materijal dovrše, interpretiraju ili mu pripišu značenje.
Najčešće korištene projektivne tehnike koje ulaze u ovu kategoriju su asocijacija na riječ, test nedovršenih rečenica i test nedovršenih priča. Korištenjem ovih jednostavnih projektivnih tehnika istraživači mogu identificirati tipične dojmove i preodžbe vezane uz predmet istraživanja, da li prema njemu postoji pozitivan ili negativan odnos, razinu informiranosti i znanja, postojeće stereotipe i slično.
Tehnika asocijacija na riječ: Što Vam prvo padne na pamet kad kažem EU:
Test nedovršenih rečenica: EU je trenutno u krizi, ta kriza posljedica je (nastavite):
Tehnike sortiranja i rangiranja
Tehnike sortiranja i rangiranja podrazumijevaju postupke u kojima se od sudionika traži da ponuđene pojmove, tvrdnje, objekte ili slike međusobno uspoređuju, razvrstavaju u kategorije ili poredaju prema određenim kriterijima. Iako su kriteriji ponekad unaprijed definirani, oni su često prepušteni samim sudionicima, čime se otvara prostor za artikulaciju subjektivnih logika koje postoje u vezi teme. Primjerice, sortiranje pojmova (npr. obilježja nekog objekta ili događaja) provodi se tako da se sudionicima predoče kartice s popisom pojmova, pri čemu se od većeg skupa pojmova (npr. 50 ili 100 pojmova) traži izdvajanje ograničenog broja onih koje smatraju najrelevantnijima za opis onoga što se istražuje. Nakon toga sudionici obrazlažu razloge koji stoje u pozadini logike sortiranja. Isti se postupak može primijeniti i na vizualne materijale, poput fotografija ili ilustracija.
Tehnike mapiranja
Tehnike mapiranja obuhvaćaju skup postupaka u kojima se od sudionika traži da rasporede, tj. unutar određene zamišljene ili stvarne sheme prostorno organiziraju pojmove, objekte, aktere ili ideje. Sudionici grupnih diskusija pritom sami određuju odnose bliskosti ili udaljenosti među njima, čime se vizualizira subjektivna percepcija strukture istraživanog fenomena. Tehnike mapiranja osobito su korisne u istraživanjima pozicioniranosti. Primjerice u istraživanjima tržišta čiji je cilj istražiti pozicioniranosti robnih marki u svijesti potrošača ili u istraživanjima za potrebe razvoja političkog marketinga i političke komunikacije u kojima se istražuje doživljaj političkih stranaka ili kandidata. Najjednostavnija tehnika mapiranja je ona u kojoj se od sudionika traži da na koordinatom sustavu prvo definiraju dimenzije pozicioniranja, a zatim unutar njega smještaju pojedine objekte.
Složenija je tzv. pikado tehnika. Na flip chartu ili digitalnom platnu nacrta se pikado ploča, a zadatak sudionika je da unutar nje, na koncentričnim krugovima, rasporede pojmove, brendove, političke aktere ili druge relevantne objekte u odnosu na središte. Pritom središte podrazumijeva idealni položaj. Prije pozicioniranja moderator definira dimenzije, tj. kriterije za pozicioniranje. Dakle, udaljenost pojedinog objekta od središta dimenzije odražava stupanj percepcije njegove udaljenosti od idealnog položaja na svakoj dimenziji. Nakon što je pozicioniranje obavljeno provodi se rasprava kako bi se dodatno objasnila logika pozicioniranja.
Jedna od češće korištenih tehnika mapiranja je i tehnika umne mape (eng. mind mapping). Osnovni cilj korištenja ove tehnike je vizualizirati način na koji sudionici konceptualno povezuju neki središnji pojam s nizom pridruženih ideja, asocijacija i značenja. Postupak započinje definiranjem središnjeg pojma ili ključne teme. Ona se ispisuje na središtu flip charta ili digitalnog platna, nakon čega sudionici grade stablo asocijacija – spontano dodaju pojmove za koje smatraju da su u nekoj relaciji sa središtem, tj. dodaju pojmove, slike ili kratke opise koji se granaju iz tog unaprijed određenog središta. Prema tome, odnosi među pojmovima postupno se razrađuju kroz dodatna grananja i međusobna povezivanja.
Analitička vrijednost tehnike umnog mapiranja proizlazi iz mogućnosti uvida u strukturu asocijacija kao i pronalaska logike grupiranja i grananja pojmova ili predodžbi. U grupnom kontekstu, umno mapiranje dodatno potiče interakciju među sudionicima jer se mapa razvija kroz zajedničku raspravu, pregovaranje i nadopunjavanje. Ova tehnika korisna je u svim onim situacijama kada je cilj definirati simboličke okvire i semantička polja unutar kojih sudionici smještaju određeni fenomen ili pojavu.
Vježbe imaginacije
Vježbe imaginacije mogle bi se definirati kao projektivne tehnike kojima se sudionike grupnih diskusija potiče da o istraživanoj temi govore posredno, kroz zamišljene scenarije, likove i vizualne reprezentacije.
U vježbe imaginacije svrstavaju se tehnike poput tehnike personifikacije, tehnike zamišljenog univerzuma i tehnike kolaža.
Pri primjeni tehnike personifikacije moderator od sudionika diskusije traži da zamisle da je određeni objekt osoba te zatim da opišu njegove demografske i statusne karakteristike. Primjerice sudionicima diskusije postavljaju se sljedeća pitanja: kada bi stranka bila osoba, bi li bila muškarac ili žena? Kakve bi bile njene ostale demografske osobine? Kakav bi bio njen psihološki profil, socijalni status te uz koje vrijednosti bi pristajala? Slična je svrha i korištenja tehnike zamišljenog univerzuma. Pri njenom korištenju sudionici trebaju zamisliti neki objekt kao osobu koja nastanjuje specifičnu civilizaciju, a s ciljem da se opišu njena simbolička svojstva.
Tehnika kolaža vjerojatno je najkorištenija projektivna tehnika u okviru grupnih diskusija. Sudionicima fokus grupa podjele se različiti materijali, primjerice časopisi, novine, slike, fotografije, kartice s riječima, flomasteri, post-it papirići te škare i ljepilo, a sa svrhom da izrade kolaž na određenu temu. Dakle, polazi se od pretpostavke da značenja koja diskutanti pridaju predmetu istraživanja, njihove emocije prema njemu ili način na koji ga vrednuju mogu biti posredovani kroz slike i predodžbe. Nakon završetka, diskutanti zajedno s moderatorom analiziraju kolaž i njegove pojedinačne elemente, tumačeći slike, riječi, boje i sintagme te objašnjavajući kako ti elementi odražavaju njihove stavove, osjećaje i doživljaj teme istraživanja.
Zaključno o projektivnim tehnikama u fokus grupama
Projektivne tehnike predstavljaju vrijedan metodološki alat u provedbi fokus grupa. Njihova upotreba posebice je korisna u situacijama u kojima se nastoji dublje doprijeti do stavova i mišljenja diskutanata te kada se žele istražiti implicitna, tj. latentna značenja određenih fenomena ili pojava. Također, primjenom projektivnih tehnika moguće je ublažiti inhibiciju i samocenzuru sudionika fokus grupa te izbjeći prikupljanje ustaljenih narativa o istraživanoj temi. Istodobno, projektivne tehnike doprinose kvaliteti same grupne dinamike jer potiču interakciju i zajedničko promišljanje sudionika diskusije, čime se ostvaruje i temeljni cilj grupne diskusije, tzv. rad grupe, tj. stvaranje grupne integracije koja rezultira snježnom grudom spoznaja.
Stoga, kada se projektivne tehnike promišljeno uključe u grupnu diskusiju one postaju koristan instrument za generiranje interpretativno bogatih uvida, onih koji mogu značajno obogatiti razumijevanje istraživane teme.
[1] Upotreba projektivnih tehnika u društvenim znanostima može se tumačiti kao prijenos nasljeđa kliničke psihologije i psihoanalize, u kojima su ove tehnike prvotno razvijene kao alati za otkrivanje nesvjesnih misli, osjećaja i motiva kroz interpretaciju nejasnih i dvosmislenih podražaja.
