Multiparadigmatičnost u sociologiji: bogatstvo ili nered?
Pedeset godina nakon što je George Ritzer definirao sociologiju kao multiparadigmatsku znanost, to određenje i dalje se gotovo zdravorazumski prihvaća (npr. vidi Day, 2025). Prema Ritzeru, multiparadigmatičnost označava koegzistenciju više temeljnih teorijskih perspektiva unutar discipline, koje nerijetko nemaju zajednički epistemološki okvir niti teže integraciji. Ta raznolikost, kako je sugerirano, prikazana je kao bogatstvo discipline, nasuprot jedinstvenosti paradigmi karakterističnoj za prirodne znanosti. No, umjesto da se potakne dijalog među paradigmama te da se nastavi s pokušajima sinteze osnovnih polazišta u sociologiji, prevladao je stav da je potrebno prihvatiti njihovu međusobnu nekompatibilnost.
Koncept multiparadigmatičnosti nije bio pošteđen kritika. Primjerice, Alexander je smatrao da Ritzerov pristup pretjerano naglašava fragmentaciju discipline te se, u okviru tzv. strogog programa, zalagao za rekonstrukciju i integraciju paradigmi u jednu koherentnu epistemološku cjelinu. Umjesto prihvaćanja kontradikcija, zagovarao je njihov dijalog. Unatoč takvim nastojanjima, Ritzerova je koncepcija ostala živom te danas predstavlja gotovo neupitnu referentnu točku za razumijevanje stanja unutar sociologije. Međutim, postavlja se pitanje možemo li se i dalje voditi tim principom u razvoju znanstvene discipline?
Prema paradigmatskoj jasnoći i analitičkoj dosljednosti
Iako je sociologija društvena znanost, prihvaćanjem trajne pluralnosti paradigmi na određeni način ušli smo u stanje epistemološkog kaosa, u kojem fokus više nije na tome kako povezati naizgled proturječne pozicije, već na tome za koju se “stranu” opredijeliti. Bilo je pokušaja povezivanja perspektiva, primjerice kod Anthonya Giddensa ili Margaret Archer, no teorijske sinteze u suvremenoj sociologiji sve su rjeđe i manje utjecajne. U takvom kontekstu teorija gubi na značaju, a dominiraju dva smjera: (1) apstraktni empirizam, usmjeren na prikupljanje podataka i metodološku tehniku, često bez teorijskog okvira i društvene kontekstualizacije (Mills, 2000), te (2) refleksivna orijentacija koja ističe angažman, često bez analitičke distance. U uvjetima paradigmatske dezorijentiranosti ona se posebno čini vrlo primamljivom. No, bez strukturirane teorijske analize, jasnih smjernica što bi i kako sociologija u okvirima znanosti trebala istražiti, riskira da se svede na ideološku poziciju. Primjer toga može se pronaći u novijim trendovima postkolonijalne sociologije. Primjeric, Ali Meghji govori o važnosti obrnutog učenja – uvida koji proizlaze izvan akademske sfere, iz djelovanja društvenih pokreta i marginaliziranih zajednica. Iako ovakvi uvidi mogu obogatiti sociologiju, postavlja se pitanje: ako teoriju može oblikovati bilo koja vrijednosna pozicija izvan znanstvenih kriterija, što sociologiju razlikuje od aktivizma? Ako je svatko potencijalni sociolog, gubi se distinkcija koja sociologiju kao disciplinu čini znanstvenom. Refleksija i angažman svakako imaju mjesto u sociologiji, ali moraju biti utemeljeni na paradigmatskoj jasnoći i analitičkoj dosljednosti.
Profesionalna sociologija mora povratiti svoju dosljednost
Stoga smatram da bi se sociologija trebala snažnije usmjeriti ka pronalasku mogućeg paradigmatskog središta. To nikako ne znači proces unifikacije teorija. Pluralnost teorija i dalje stoji kao bogatstvo sociologije kao i u slučaju drugih društvenih znanosti. Pronalazak mogućeg paradigmatskog središta za sociologiju bi značilo povratak pitanjima o mehanizmima društvenih procesa – a ne samo opisivanje i normativno ocjenjivanje. Upravo ovdje se analitička sociologija pokazuje kao perspektiva koja može ponuditi epistemološki orijentir. Iako raznolika po pitanju teorijskih polazišta, zajednička joj je usmjerenost na razotkrivanje društvenih mehanizama. To su skupovi entiteta i aktivnosti koje su organizirani na način da redovito dovode do određene vrste ishoda (Hedström, 2005). Bitno je da se analitička sociologija ne suprotstavlja drugim paradigmama. Ona ih na jedan vrlo elegantan način integrira u okvirima proučavanja interakcije – npr. strukturalni individualizam i metodološki individualizam u isto vrijeme mogu biti smisleni ako se vodimo ciljem razotkrivanja društvenih mehanizama.
No glavno bogatstvo ovog pristupa jest mogućnost povezivanja teorijskih koncepata s empirijskim istraživanjem. Na tom terenu razlike između paradigmi mogu postati manje važne jer se teži ka razumijevanju, a ne identitetskom svrstavanju. Time se ne negira raznolikost, već joj se daje funkcionalan okvir. Dakle, ako se teži tomu da je sociologija znanost, a ne samo prostor vrijednosnih borbi, trebalo bi uspostaviti paradigmatsko središte koje će omogućiti fokus na razumijevanje.
Vjerujem da je takvo što, unatoč tradiciji pluralizma, i dalje moguće. Postojeće teorijske perspektive mogu služiti kao alati kojima pristupamo različitim temama, ali paradigma je jedna – ona znanstvene sociologije (otkrivanja društvenih mehanizama) s potencijalom refleksivnosti. Nedavno preminuli Burawoy (2004) zagovarao je javnu sociologiju, ali je shvaćao važnost profesionalne sociologije. Profesionalna sociologija za njega leži u pozadini svakog društvenog angažmana sociologa. No ta profesionalna sociologija mora povratiti svoju dosljednost – sociologija kao znanost ne zahtijeva multiparadigmatičnost, već unitarnu metodološku ili epistemološku paradigmu kroz koju se stvara smisao različitih teorijskih perspektiva.
Važno je pritom izbjeći pogrešno tumačenje da se zalažemo za teorijski monizam – ne radi se o jednoj teoriji koja sve objašnjava, već o zajedničkoj orijentaciji prema objašnjenju društvenih mehanizama kao znanstvenom cilju discipline. Možda je stoga vrijeme da u okvirima sociologije ponovno otvorimo raspravu o konceptu multiparadigmatičnosti – da preispitamo do kuda nas je doveo te je li ga potrebno mijenjati kako bi sociologija zadržala svoju znanstvenost.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
