Max Weber: racionalni liberal, iliberalni nacionalist ili nešto između?

Prikaz knjige Jacka Barbaleta Nation and State in Max Weber: Politics as Sociology, Routledge, 2023.

Australski sociolog Jack Barbalet, kod nas manje poznat i dosad neprevođen, najpoznatiji je po svojim radovima iz sociologije emocija – autorskoj knjizi Emotion, Social Theory, and Social Structure: A Macrosociological Approach iz 1998. godine, te uredničkoj knjizi Emotions and Sociology iz 2002. godine, koja je izdana kao dio serije monografija pod okriljem časopisa The Sociological Review.

Barbaletovo je bavljenje Maxom Weberom također započelo putem sociologije emocija. Naime, u knjizi Weber, Passion and Profits: ‘The Protestant Ethic and the Spirit of Capitalism’ in Context, iz 2011. godine, Barbalet, među ostalim, kritizira Webera zbog nedostatnog uzimanja u obzir ljudskih emocija pri objašnjavanju veza između motivacija i djelovanja.[i] Barbalet se ponovno vraća Weberu u knjizi Confucianism and the Chinese Self: Re-examining Max Weber’s China, iz 2017. godine, reevaluirajući Weberovu studiju kineske religije Konfuzianismus und Taoismus.

Nation and State in Max Weber: Politics as Sociology, iz 2023. godine, dosad je najsveobuhvatnija i najambicioznija Barbaletova studija Webera, u kojoj se nude sljedeće teze:

1. Weberovo znanstveno djelovanje nije moguće odvojiti od političkog; dapače, Weberov znanstveni rad svojevrsni je „produžetak“ njegovog političkog djelovanja.
2. Glavna odrednica Weberovog političkog djelovanja jest nacionalistička, a liberalni elementi u njegovom znanstvenom i političkom djelovanju redovito su podređeni „idealu njemačke nacije kao etničke zajednice, ojačane državnom moći, u svrhu ostvarivanja nacionalnih interesa budućih generacija Nijemaca“ (citat iz sažetka na koricama).
3. Barbaletovo tumačenje Webera bolje objašnjava Weberovo javno djelovanje od bilo kojeg dosad ponuđenog tumačenja.

Politika prerušena u sociologiju

Prvom tezom Barbalet se jasno distancira od Weberovih tumača poput Davida Beethama (1985), Dirka Käslera (1988) i Joachima Radkaua (2009), koji odvajaju Weberov znanstveni rad od političkog djelovanja i prvo nastaje analizirati neovisno o drugome. U tom se smislu uobičajilo i odvajanje Weberovih radova u dvije grupe – onih „više političkih“ i onih „više znanstvenih“. Pritom u prvu skupinu spadaju dvije rane studije o poljoprivredi u Njemačkoj, dva eseja o Ruskoj revoluciji 1905. godine, dva eseja o njemačkoj politici krajem Prvog svjetskog rata i predavanje Politika kao poziv, dok se u drugu skupinu ubrajaju Protestantska etika i duh kapitalizma (u daljnjem tekstu, skraćeno: Protestantska etika), zbirka tekstova Gospodarstvo i društvo te tri studije svjetskih religija (Kina, Indija, judaizam).

Barbalet smatra da Weberov opus treba promatrati kao jednu cjelinu te da taj opus pokazuje da „Weberova sociologija na razne načine izražava njegove političke interese i preokupacije“ (str. 1) – odatle i parafraza „politika kao sociologija“ u podnaslovu knjige. „Weberov politički angažman i političko rezoniranje oblikuju njegovu društvenu analizu, određuju pitanja koja on postavlja i daju energiju njegovom pisanju.“ (str. 17).

Nacionalist više nego liberal

Druga Barbaletova teza, o Weberu kao njemačkom nacionalistu, nije nova i Barbalet i sam priznaje sličnost s ranijim zapažanjima Györgya Lukácsa (2021/1954), Raymonda Arona (1971/1965), Herberta Marcusea (1971/1965), a naročito Wolfganga Mommsena (1990/1959). Međutim, Barbalet tezu o Weberovom nacionalizmu u službi etabliranja njemačke nacije kao jedne od vodećih na međunarodnoj sceni i o utjecaju takvog političkog opredjeljenja na Weberov znanstveni rad razrađuje pomnije od bilo kojeg od spomenutih autora.

Drugom se tezom Barbalet također distancira od Weberovih tumača poput Petera Lassmana i Ronalda Speirsa (2000), Fritza Ringera (2002) i Sung Ho Kima (2002), koji liberalno-univerzalističke elemente Weberovog opusa naglašavaju više od nacionalno-partikularnih. Primjerice, Barbalet pokazuje da je u Weberovom razumijevanju sloboda prije osobina nacionalnog, odnosno državnog vodstva, koja se razvija u specifičnim kulturnim, ekonomskim, političkim i inim uvjetima, nego što je to univerzalna vrijednost utemeljena u ljudskim pravima širokih slojeva građanstva, kao u klasičnom liberalnom razumijevanju. Općenito, Barbalet smatra da je „Weberovo zagovaranje demokratskih institucija pragmatično u smislu traženja mehanizama i struktura koje će bolje služiti njemačkim nacionalnim interesima, i to onakvima kako ih on vidi“ (str. 15), dok je pojam političkog sužen na individualne osobine političara po vokaciji.

Webera su samo različito znanstveno tumačili, a radi se o tome da ga se politički shvati

Treća je teza, o superiornosti tumačenja Weberova djela u svjetlu nacionalizma nad ostalim tumačenjima, zapravo glavna i njoj Barbalet posvećuje najveći dio knjige, pokazujući kako se pojedini Weberovi radovi i u njima iznesene glavne ideje uklapaju u sveobuhvatnu političku agendu.

Po jedno poglavlje posvećeno je Weberovim shvaćanjima, redom, politike, rase i građanstva. U prvom od tih poglavlja Barbalet iščitava Weberovo predavanje Politika kao poziv kao vješto sročenu, neizravnu političku lekciju jednog starog pedesetogodišnjeg lisca nadobudnim dvadesetogodišnjim njemačkim studentima.

Nakon toga se Barbalet usredotočuje na važnost Weberovog „poimanja rase u kulturno-političkim terminima“ (str. 39) za razvoj specifičnog oblika kulturne zajednice (Kulturgemeinschaft) koja Njemačkoj treba omogućiti zauzimanje dominantnog položaja na svjetskoj sceni. Premda više od ostalih tumača naglašava važnost rase za Weberovu sociologiju, Barbalet ipak ističe da Weber dosljedno odbacuje usko biološko shvaćanje rase, na koje će se kasnije oslanjati nacistički koncept rasne higijene.

Za pojam građanstva pak Barbalet smatra da ga Weber svodi na jednostavnu razmjenu građanskog prava glasa za vojnu obvezu prema nacionalnoj državi: „prilika da se glasa na izborima omogućena je u zamjenu za priliku da se umre u ratu“ (str. 9). Weberov pojam građanstva podređen je „njemačkom nacionalnom interesu u kojemu građanstvo igra tek minornu integrativnu ulogu“ (str. 87).

Spomenuta tri poglavlja pripremaju teren za ono što slijedi – iščitavanje Protestantske etike kao aktivističkog teksta o „vrijednosti kalvinizma za stvaranje sposobnosti mijenjanja svijeta putem [specifične vrste] poziva“ (str. 9), za razliku od uobičajene percepcije Protestantske etike kao znanstvenog rada o „podrijetlu modernog kapitalizma iz religijske inovacije“ (str. 16). „Argument o religijskim temeljima kapitalizma samo je celofan za argument o religijskim temeljima nacionalnog karaktera.“ (str. 95-96). Barbalet u Weberovom najpoznatijem djelu vidi oblik „političke edukacije“: „ono je namijenjeno njemačkom čitateljstvu kojem je (…) potrebna politička edukacija kako bi osvijestilo svoje poslanje nadređenosti u svijetu nacija, koje će ostvariti prihvaćanjem odgovarajućeg poziva“ (str. 9).

U tom se smislu Protestantska etika nastavlja na Weberove „političke“ radove, samo što su „politički“ radovi u javnosti izazivali više kontroverza, čemu je pridonosio i Weberov karakter koji je teško podnosio kritiku. No, Weber je s vremenom „naučio da, ako želi da njegove ideje budu utjecajne, one moraju biti iznesene na način koji neće izazivati nepotreban nemir među publikom“ (str. 93). Barbalet, naime, smatra da je znanstveni stil kojim je Protestantska etika pisana uspio zavarati većinu Weberovih tumača do mjere da ne prepoznaju „prave“ političke konotacije toga djela. Osim toga, u Dodatku knjizi, Barbalet pokazuje i da znanstveni argumenti iz Protestantske etike pate od brojnih manjkavosti koje Weber ili previđa ili prešućuje, selektivno oblikujući zaključke kojima može potkrijepiti svoju u osnovi političku poruku.

Barbalet također smatra vlastito tumačenje Webera superiornim monotematskim tumačenjima koja Weberov opus svode na razvoj jedne glavne ideje. Primjerice, Friedrich Tenbruck (1980) smatra da je Weber u prvom redu zaokupljen širokim povijesnim procesom racionalizacije ljudskog društva, dok Wilhelm Hennis (1983) u središtu Weberovog interesa vidi uži pojam Lebensführunga – racionalnog načina čovjekova života u smislu odabira i samousmjeravanja načina ponašanja. Barbalet oba motiva uklapa u širi kontekst Weberovog interesa za ulogu kulture i zajednice u oblikovanju njemačke nacije i njezine dominacije unutar vlastite države i šire. Drugim riječima, Webera i racionalizacija i Lebensführung, baš kao i ranije spomenuta sloboda vodstva, zanimaju u prvom redu radi mogućnosti ostvarivanja njemačkog nacionalno-imperijalnog projekta: „amalgam slobode, poziva političkog vodstva i nacionalnog interesa projicira instrumentalnu moć političke elite posvećene nacionalnom jačanju iznutra i na međunarodnoj sceni“ (str. 8). Upravo ta vizija „objedinjuje mnoge Weberove tekstove koji se inače mogu činiti međusobno nepovezanima“ (str. 108).

Prema Barbaletu, politička pozadina Weberovog djela ključna je za njegovo razumijevanje zato što „zanemariti Weberova politička opredjeljenja pri razumijevanju njegove sociologije znači propustiti uočiti izvore i njegove namjere i relevantnog značenja njegovih ideja“ (str. 113-114).

Sociološki klasik i nacionalist u jednoj osobi

Weber je jedan od rijetkih sociologa koji je odavno probio granice discipline i postao svojevrsnim „općim mjestom“ zapadne kulture. Kako objasniti današnju Weberovu široku prihvaćenost, unatoč njegovom relativno uskogrudnom njemačkom nacionalizmu?

Barbalet taj prividni paradoks objašnjava utjecajem četiriju čimbenika. Prvo, zbog svoje prerane smrti, Weber je ostao efektivno „izoliran“ (str. 110-111) od kasnijeg povijesnog razvoja događaja u Njemačkoj, uključujući i uspon nacizma. Kad se tome doda neosporno zalaganje za parlamentarnu demokraciju, sve je to učinilo Webera podobnim „za regrutaciju u svrhu poslijeratne restauracije njemačke demokracije, kao i poslijeratne njemačke liberalne intelektualne i društvenoznanstvene tradicije“ (str. 111).

Drugo, preko američkih liberalnih društvenih znanstvenika, u prvom redu funkcionalista, Weberova je misao integrirana u vrlo utjecajnu američku sociologiju te je tim putem dalje popularizirana. „Preko te je poveznice Weberova sociologija depolitizirana, pojednostavljena i predstavljena kao izvor racionalizirajućeg i modernizirajućeg intelektualnog stila, posve kompatibilnog s poslijeratnim američkim etosom.“ (str. 111).

Talcott Parsons (1902–1979), američki sociolog čiji je engleski prijevod Weberove Protestantske etike i duha kapitalizma (1930) bio ključan za recepciju Webera u anglo-američkoj sociologiji.

Talcott Parsons. (n.d.). Public domain. Wikimedia Commons. https://commons.wikimedia.org/wiki/File:TalcottParsons.jpg

Treće, „Weber je poslužio kao antidot Marxu, postavljajući ekonomiju u kulturni okvir, efektivno obrćući Marxovu materijalističku dijalektiku i denaturalizirajući je, istodobno nudeći liberalnu obranu parlamentarne demokratske politike“ (str. 111).

Četvrto, s vremenom su sva tri prethodno spomenuta čimbenika institucionalizirana u svojevrsnu „interpretativnu znanstvenu industriju“ koja se bavi Weberom i njegovim djelom.

Barbalet je temeljit, ali prestrog

Nezahvalno je prihvatiti se pisanja o Weberu više od sto godina nakon njegove smrti. Weberovih živih suvremenika više nema pa za proučavanje preostaju samo njegovi spisi, Weberova biografija iz pera njegove supruge i također sociologinje Marianne Weber (1975/1926) te mnogobrojni sekundarni izvori, od kojih dobar dio čini već spomenuta „interpretativna znanstvena industrija“. Barbalet se više nego dobro snašao u toj obimnoj literaturi, pažljivo razmatrajući Weberov opus te uspoređujući i povezujući pojedine dijelove u intrigantnu slagalicu. Pohvalno je također što je, osim sociološke literature, konzultirao i znatan broj autora koji su proučavali Webera, a nisu sociolozi – riječ je, u prvom redu, o povjesničarima (Mommsen, 1990/1959; Ringer, 2002; Ghosh, 2008) i političkim znanstvenicima (Hennis, 1983; Eliæson, 2002; Kim, 2002; Maley, 2011).

Barbaletovo je iščitavanje Webera slojevito i nijansirano. Pritom on otkriva da se pojedini Weberovi stavovi s vremenom mijenjaju i nadograđuju, a ponekad su i međusobno proturječni, što u svjetlu one poznate Whitmanove izreke o proturječju kao dokazu čovjekove širine, ne treba čuditi.

Kao što i sam Barbalet priznaje, tenzije između liberalnih i iliberalnih elemenata u Weberovom su opusu već ranije primjećivali i mnogi drugi Weberovi tumači, među kojima i naš Vjeran Katunarić (2013) u predgovoru hrvatskom izdanju (jednog dijela) Weberovih političkih spisa. Katunarić (2013: 51) tako uočava da je „Weber svoje publicističke radove jednostrano vezao za temu moći i njemačkog nacionalno-državnog interesa“, ali ga i opravdava primjećujući da znanstvenik „u sebi nosi proturječja kao i društvena zbilja koju istražuje“.

Iz pozicije bliske Katunarićevoj, Barbalet je možda ipak malo prestrog u naglašavanju iliberalnih elemenata Weberovog opusa. Ako i sam Barbalet priznaje, primjerice, da je i jedan korifej liberalne misli poput Johna Stuarta Milla bio „suglasan s kolonijalnim osvajanjima, carstvom i pratećim rasističkim pogledima na porobljene narode“ (str. 8), kako onda očekivati da Weber probije ograničenja historijskog i društvenog konteksta svoga vremena i odupre se „unutarnjem opredjeljenju za mišićavi njemački nacionalizam“ (str. 9)? Kao što primjećuje Katunarić (2013: 51), „prikliještena društvenim i političkim pritiscima, misao znanstvenika savija se prema vjetru koji nema obzira ni sluha“.

Slikovito rečeno, nije realno očekivati habermasovsko poimanje liberalizma u turbulentnim društvenim uvjetima Njemačke s početka dvadesetog stoljeća, pa makar i kod jednog velikana društvene misli poput Webera. A upravo su habermasovski prizvuci primjetni u Barbaletovoj kritici Webera. Primjerice, Barbalet Weberu zamjera nedovoljno razlikovanje države, kao birokratskog aparata s monopolom na legitimnu uporabu sile, od političke sfere, kao pluralističke arene sučeljavanja raznih političkih interesa i grupacija koje žele doći u (u demokracijama, uvijek privremenu) poziciju upravljanja državnim aparatom. U sličnom kritičkom tonu, Barbalet zapaža da se „moralnost politike ne može izvoditi iz temeljnih vrijednosti, kao kod Webera, nego mora uključivati i sposobnost učenja iz iskustva, putem kojega političar može refleksivno preispitivati vlastite vrijednosti, a možda ih i mijenjati“ (str. 36; kurziv dodan). No, nakon Webera trebat će još pola stoljeća razvoja sociologije i političke filozofije prije nego što se razrade pojmovi političke sfere i samorefleksije. Barbaletova kritika Webera možda bi bila primjerenija da, umjesto što implicitno priziva Habermasa, izravnije kontrastira Webera s njemu vremenski bližim klasičnim republikanizmom.[ii]

Nadalje, Barbalet primjećuje Weberovu ambivalentnost u odnosu prema rasnoj problematici: povremeno se on uspijeva izdići iznad rasprostranjenih stereotipnih karakterizacija Židova, Afroamerikanaca, Kineza, Poljaka i drugih etničkih skupina, da bi potom opet utonuo u stereotipove. Barbalet, međutim, propušta spomenuti da se po tome Weber ne razlikuje mnogo od svojih socioloških suvremenika, poput recimo Charlesa Hortona Cooleyja (1909), koji u razmatranjima rasne problematike pokazuju slične oscilacije.

Sitnije zamjerke na stranu, Barbaletova knjiga svojom pomnošću i dubinom analize predstavlja intelektualni izazov kojem je teško odoljeti. Činjenica da Weberovo djelo i više od sto godina nakon njegove smrti priziva nova iščitavanja i tumačenja svjedoči o njegovoj važnosti. I sam Barbalet priznaje da „politička pozadina Weberove sociologije ne umanjuje nužno njezin izniman intelektualni sadržaj“ (str. 17). U današnjem svijetu, u kojem važnost politike moći ponovno raste, Weberov opus ostaje itekako aktualan (Maley, 2016; Light, 2023), i to ne samo zbog mogućnosti primjene njegovih analiza, nego i zbog mogućnosti njihove kritičke prosudbe: „Kritičkom procjenom Weberovog doprinosa, naše vlastito razumijevanje naravi politike i države biva unaprijeđeno.“ (str. 115).

Barbalet posebno ističe da njegova knjige nije „argument za otkazivanje [cancelling] Webera“, nego „za uključivanje [engagement] s Weberom, ali ne selektivno, i za razumijevanje njegove društvene znanosti pod njegovim uvjetima, a ne našim“ (str. 117).

Malo ironije za kraj

Nedavno sam, čitajući Joyceovog „Uliksa“ uz pomoć online vodiča Johna Hunta, u jednoj od Huntovih bilješki naletio na usporedbu svjetonazora jednog od glavnih junaka „Uliksa“ – Blooma – s Weberovim pogledima na genezu duha kapitalizma iz Protestantske etike. Pritom je ironično što Hunt, slijedeći Joycea, stavove jednog Židova (Bloom je židovskog podrijetla) uspoređuje sa stavovima jednog Webera, za kojega su, kako Barbalet pokazuje, Židovi samo „parohijalni narod“ s „predmodernim oblicima kapitalizma“ (str. 41), inferiorni „pravom“ – kalvinističkom – kapitalističkom duhu. Time ne želim reći da bi jedan književni teoretičar trebao biti upoznat s finesama Weberovih političkih stavova koje secira Barbalet, nego samo još jednom prisnažiti da je Weberovo djelo steklo svojevrstan „samosvojni život“ unutar zapadne kulture, koji teško može promijeniti Barbaletova kritika, koliko god pronicljiva ona bila.

Literatura

Aron, R. (1971/1965). Max Weber and Power Politics. U O. Stammer (ur.), Max Weber and Sociology Today (str. 83-100). Blackwell.

Beetham, D. (1985). Max Weber and the Theory of Modern Politics. Polity Press.

Cooley, C. H. (1909). Social Organization: A Study of the Larger Mind. Charles Scribner’s Sons.

Eliæson, S. (2002). Max Weber’s Methodologies: Interpretation and Critique. Polity Press.

Ghosh, P. (2008). A Historian Reads Max Weber: Essays on the Protestant Ethic. Harrassowitz Verlag.

Hennis, W. (1983). Max Weber’s ‘Central Question’. Economy and Society, 12(2): 135-180.

Käsler, D. (1988). Max Weber: An Introduction to His Life and Work, translated by Philippa Hurd. Polity Press.

Katunarić, V. (ur.) (2013). Max Weber: Vlast i politika. Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo.

Kim, S. H. (2002). Max Weber’s Liberal Nationalism. History of Political Thought, 23(3): 432-457.

Lassman, P. i Speirs, R. (ur.) (2000). Weber: Political Writings. Cambridge University Press.

Light, I. (2023). Trump’s Charisma. Critical Sociology, 49(3): 529-544.

Lukács, G. (2021/1954). The Destruction of Reason. Verso.

Maley, T.(2011). Democracy and the Political in Max Weber’s Thought. University of Toronto Press.

Maley, T. (2016). The Relevance of Max Weber for Political Theory Today. U A. Sica (ur.), The Anthem Companion to Max Weber (str. 257-281). Anthem Press.

Marcuse, H. (1971/1965). Industrialization and Capitalism. U O. Stammer (ur.), Max Weber and Sociology Today (str. 133-151). Blackwell.

Mommsen, W. J. (1990/1959). Max Weber and German Politics 1890–1920. University of Chicago Press.

Radkau, J. (2009). Max Weber: A Biography. Polity Press.

Ringer, F. (2002). Max Weber’s Liberalism. Central European History, 35(3): 379-395.

Tenbruck, F. H. (1980). The Problem of Thematic Unity in the Work of Max Weber. British Journal of Sociology, 31(3): 316-351.

Weber, Marianne (1975/1926). Max Weber: A Biography. Wiley.

Naslovna fotografija: Wikimedia Commons. (1918). Max Weber in 1918 https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Max_Weber,_1918.jpg

[i] Posebno je zanimljivo što Barbalet smatra da je Adam Smith po tom pitanju otišao dalje od Webera.

[i] Istini za volju, Barbalet spominje klasični republikanizam kao moguću alternativu Weberovom shvaćanju građanstva, ali samo jednom, i to više usputno, na str. 85.