Je li minimalna plaća socijalni štit ili ekonomski uteg? Iskustvo EU

Malo je tema oko kojih ima toliko suprotstavljenih mišljenja i ukrštanja koplja poput pitanja minimalne plaće. U svom kapitalnom radu Ekonomija u jednoj lekciji, Hazlitt (1946, str. 116) jako razumljivo i uvjerljivo pojašnjava opasnost od minimalne plaće:

Prva stvar koja se događa, na primjer, kada se donese zakon da nitko ne smije biti plaćen manje od 106 dolara za 40 satni radni tjedan, jest da će ostati bez posla svi radnici koji za svog poslodavca nisu vrijedni 106 dolara tjedno. Ne možete vrednovati čovjeka po određenom iznosu i proglasiti nezakonitim ako mu se ponudi manje od toga. Time ga se jednostavno lišava njegovog prava da zaradi onoliko koliko mu dopuštaju njegove sposobnosti i njegova situacija, a društvo se istodobno lišava čak i najskromnijih usluga koje takva osoba može pružiti. Drugim riječima, niska se zarada zamjenjuje nezaposlenošću. Posvuda se pravi šteta, bez mogućnosti odgovarajuće nadoknade.

Može se smatrati da ukoliko se zakonskim rješenjima propiše isplata veće plaće u navedenom gospodarskom sektoru, taj sektor može povećati cijene svog proizvoda, tako da se teret veće plaće jednostavno prevaljuje na potrošače. Međutim, prema Hazlittu, takav pomak nije lako postići, niti postoji mogućnost da se izbjegnu strašne posljedice umjetnog i neopravdanog povećanja plaća. Viša cijena proizvoda možda nije izvediva jer može samo motivirati potrošače da kupuju neku zamjenu. Ukratko, Hazlitt i njegovi sljedbenici – uključujući vrlo ugledne ekonomiste poput Garyja Beckera, Roberta Barroa i Jamesa Buchanana – smatraju kako plaća proizlazi iz proizvodnje za ostvareni rad, a ne iz vladinih uredbi. Stoga svako umjetno povećanje minimalne plaće uzrokuje povećanu nezaposlenost niskoproduktivnih radnika te negativno utječe na njihov financijski i socijalni položaj.

Približno do ranih 1990-ih među liberalnim i konzervativnim ekonomistima bilo je prihvaćeno uvjerenje da minimalna plaća uništava zaposlenost i uzrokuje nezaposlenost jer visoka cijena rada remeti iznos plaće na kojoj su uravnotežene ponuda i potražnja rada. Međutim, istraživanja o posljedicama uvođenja minimalne plaće ne potvrđuju takve navode. Card (1992) te Card i Krueger (1994) proveli su studije i zaključili da u nizu slučajeva značajna povećanja minimalne plaće nisu uzrokovala smanjenje zaposlenosti, ponajviše stoga što na rast zaposlenosti utječe niz čimbenika, koji imaju puno jači utjecaj od uvođenja ili povećanja minimalne plaće.

No, čini se kako će pitanje minimalne plaće i dalje biti jako aktualna tema, pogotovo zato što su nedavno Paun i suradnici (2021) analizirali odnos dinamike minimalnih plaća i zaposlenosti u 22 zemlje EU koristeći panel podatke za razdoblje od 1999. do 2016. godine. Rezultati upućuju na negativan utjecaj minimalne plaće na ukupnu zaposlenost, posebice na osjetljive kategorije (mlade, žene, starije osobe). Dugotrajni negativni utjecaj vrijedi za sve zaposlene, osim za skupinu 55–64 godine. Testovi kointegracije i testovi koji koriste odmaknutu vrijednost minimalnu plaću također potvrđuju snažan odnos dinamike minimalne plaće i kretanja zaposlenosti tijekom promatranog razdoblja. U nastavku teksta analizira se situacija u EU.

Minimalna plaća u EU

Zakonski propisane minimalne plaće postoji u većini država članica EU-a (Tablica 1).

Tablica 1. Države u kojima postoji zakonska obveza minimalne plaće

Na početku 2025. godine, 21 od 27 država članica EU imala je zakonsko određenje obveze nacionalne minimalne plaće, a iznimke su Austrija, Cipar, Danska, Finska, Italija i Švedska. Pritom postoje značajne razlike u apsolutnom (nominalnom) iznosu minimalne plaće u državama članicama EU. Bruto nacionalne minimalne plaće značajno su porasle u siječnju 2025. u 22 države članice EU-a s nacionalnim minimalnim plaćama. Iako su ta povećanja bila niža nego godinu prije, u skladu s umjerenijom inflacijom, i dalje su bila značajna i rezultirala su porastom kupovne moći osoba s minimalnom plaćom u većini zemalja. Nakon izvanrednih povećanja nacionalnih minimalnih plaća u siječnju 2024. (Eurofound, 2025), razine inflacije vratile su se na normalnije razine tijekom sljedećih dvanaest mjeseci, što je u većini zemalja rezultiralo umjerenijim povećanjima nominalnih stopa u siječnju 2025. Ipak, ta su povećanja i dalje bila značajna i dovela su do povećanja razine minimalnih plaća u realnom smislu u gotovo svim zemljama.

Štoviše, čini se da se nova Direktiva EU o minimalnoj plaći pojavljuje kao utjecajni čimbenik u pokretanju nekih od ovih značajnih povećanja, budući da su kreatori minimalnih plaća u nekoliko zemalja nastojali postaviti nacionalnu minimalnu plaću na određenu relativnu razinu definiranu kao postotak prosječne ili medijalne stvarne plaće. Podaci o promjenama bruto nominalnih nacionalnih minimalnih plaća između siječnja 2024. i siječnja 2025. prikazani su u Tablici 2 za 22 države članice EU-a s nacionalnom minimalnom plaćom. Nominalne stope su se povećale u svim zemljama osim Cipra, iako u različitim stupnjevima:

• Najznačajnija povećanja stopa rasta dogodila su se u većini država članica srednje i istočne Europe: gotovo 23 % u Rumunjskoj (zbog redovitog ažuriranja u siječnju 2025. i ad hoc intervencije u srpnju 2024.); 15 % u Hrvatskoj i Bugarskoj; 12 % u Litvi; 10 % u Češkoj i Poljskoj; 9 % u Mađarskoj i Slovačkoj; te 8 % u Estoniji.
• Značajna povećanja, iako manjeg opsega (nešto iznad i oko 6 %), dogodila su se i u nekoliko zemalja EU-15: Grčkoj (nova stopa utvrđena u travnju 2024. u skladu s uobičajenom praksom), Irskoj, Portugalu i Nizozemskoj (rezultat dvaju redovnih ažuriranja, u srpnju 2024. i siječnju 2025.). Latvija je usvojila povećanje nešto ispod 6 %.
• U skupini koja se uglavnom sastoji od zapadnoeuropskih zemalja usvojena su umjerena povećanja: 4,4 % u Španjolskoj, nešto manje od 4 % na Malti i u Belgiji (povećanje od +3,8 % u odnosu na travanj 2024. zbog automatske indeksacije), nešto iznad 3 % u Njemačkoj i ispod toga u Luksemburgu i Francuskoj (povećanje od +2 % u odnosu na studeni 2024. zbog automatske indeksacije). Povećanje ispod 2 % dogovoreno je u Sloveniji.
• Cipar je jedina zemlja bez promjena, budući da je nova zakonska minimalna plaća u zemlji prvi put ažurirana 2024. godine, a prilagodba se predviđa svake dvije godine.

Tablica 2. Bruto nominalne nacionalne minimalne plaće, 22 države članice EU-a, 2024. i 2025.

Napomena: Podaci za 2024. odnose se na siječanj 2024., a podaci za 2025. odnose se na siječanj 2025. Stupci pod naslovom ‘Promjena ( %)’ prikazuju stope rasta između 2024. i 2025. U većini slučajeva povećanje je posljedica samo jednog povećanja stope u siječnju 2025., uz neke iznimke. Izvor: Eurofound, 2025.

Možda je lakše pratiti mjesečne podatke, pa su prema Eurofoundu, 2025. zemlje razvrstane u tri skupine:  

• minimalna plaća veća od 1500 EUR mjesečno (Luksemburg, Irska, Nizozemska, Belgija, Njemačka, Francuska);
• minimalna plaća od 1000 EUR do 1 500 EUR mjesečno (Španjolska, Slovenija) i
• minimalna plaća jednaka ili manja od 1000 EUR mjesečno (Cipar, Poljska, Grčka, Portugal, Malta, Litva, Hrvatska, Estonija, Češka, Slovačka, Rumunjska, Latvija, Mađarska, Bugarska).

Tako se minimalne plaće u državama članicama u 2025. godini kreće od najniže (477 EUR) u Bugarskoj do najviše (2571 EUR) u Luksemburgu. Slijedeći stalni trend od proširenja EU prema istoku od 2004. godine, ponovno se pojavljuje jasna regionalna slika prema kojoj su se najznačajnija povećanja nacionalnih minimalnih plaća općenito dogodila među novijim državama članicama. To je bio slučaj i 2025. godine, budući da je devet zemalja koje su usvojile najveća povećanja iz EU13, dok su povećanja bila umjerenija među starijim državama članicama iz EU14. Ova geografska podjela rezultira nastavkom procesa konvergencije nacionalnih minimalnih plaća u zemljama EU-a, budući da novije države članice općenito karakteriziraju niže nominalne razine.

Zaključak

Analiza minimalnih plaća u Europskoj uniji u 2025. godini ukazuje na njihov sve veći značaj kao instrumenta ekonomske i socijalne politike. Minimalna plaća danas nadilazi ulogu pukog zaštitnog mehanizma za najniže plaćene radnike te postaje važno sredstvo za jačanje životnog standarda, smanjenje rizika od siromaštva zaposlenih i povećanje socijalne kohezije. Tri su obilježja posebno istaknuta: nastavak rasta minimalnih plaća, jačanje utjecaja EU Direktive o minimalnim plaćama te postupna konvergencija između država članica.

U 2025. godini minimalne su plaće u većini država EU-a porasle i nominalno i realno. Prosječni rast od oko 7,5 % premašio je inflaciju, koja se stabilizirala na približno 2,8 %, čime je osigurano realno povećanje kupovne moći radnika. Najizraženiji rast zabilježen je u srednjoj i istočnoj Europi, dok su zapadne zemlje članice imale umjerenija povećanja. Time se potvrđuje dugoročan proces ekonomske konvergencije, iako razlike u apsolutnim razinama plaća i dalje ostaju znatne.

Važnu ulogu ima i Direktiva EU o minimalnim plaćama, koja ne propisuje jedinstveni iznos, ali uvodi referentne pragove i jača ulogu socijalnih partnera. Mnoge su države počele usklađivati svoje sustave s tim smjernicama, čime se povećava transparentnost i predvidljivost određivanja plaća, uz jačanje kolektivnog pregovaranja. Istodobno, pokazuje se da minimalna plaća djeluje u okviru šireg poreznog i socijalnog sustava. Razlike između bruto i neto iznosa naglašavaju važnost fiskalne politike u oblikovanju stvarnog dohotka radnika. Za razliku od prethodnih godina, uloga inflacije u 2025. slabi, dok u prvi plan dolaze strukturni i politički čimbenici.

Zaključno, minimalna plaća potvrđuje se kao ključno sredstvo socijalne politike EU-a, uz izazove koji i dalje ostaju u području konvergencije, održivosti poslovanja i očuvanja konkurentnosti europskog gospodarstva

Naslovna slika: L. S. Lowry, Going to Work, 1943. Izvor: Wikimedia Commons (javna domena), preuzeto s: https://commons.wikimedia.org/wiki/File%3AGoing_to_Work%2C_Lowry.png?utm_source=chatgpt.com