Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2024
Kad mi je Mišo Nejašmić pokazao knjigu, prvo mi je na pamet pala istoimena pjesma rock sastava Azra. Pomislio sam da je riječ o još jednoj knjizi na temu Novog vala. No, u ovoj knjizi ne radi se o Zagrebu sedamdesetih i osamdesetih, niti o glazbi, već o Hrvatskoj devedesetih. Odlazak u noć u ovoj knjizi podrazumijeva odlazak u najdublje ponore psihičke patnje i psihičke devastacije koja nastaje uslijed dugotrajnog sudjelovanja u ratnim situacijama.
Autorica knjige je Jasna Baštić, sociologinja i filozofkinja koja je prenijela ratnu priču Zvonimira Zakošeka, dragovoljca i časnika HV-a, čovjeka koji je prošao neka od najtežih ratišta u Domovinskom ratu; od Topuskog, Pakračke poljane, godinu dana “nadrealnog” ratovanja po BiH pa do zapovijedanja satnijom HV-a tijekom akcije Oluja.
Stišće u prsima kada se čita ova knjiga. Zakošekove riječi snažno prenose patnju koju izaziva PTSP, patnju ljudi koji se zadnjih godina, uslijed naših svjetonazorskih sukoba, a posebice u kontekstu „ratova narativa“ o bližoj i daljnjoj prošlosti, od strane nekih počinju omalovažavati i stereotipizirati („Prikazuju nas kao luzere, primitivce, agresivce psihičke bolesnike, jednom riječju kao dno društvene ljestvice“).
Propitivanje moralnosti vlastitih postupaka, sumnja u vlastitu krivicu, konstantno propitivanje odluka koje su se donosile u ratnim situacijama, život s mrtvim suborcima i bijeg od živih, od supruge, djece, prijatelja iz civilstva, potreba za povratkom na ratište kao prirodno okruženje jer život u civilstvu donosi još veću bol, samo su neke od tema oko kojih govornik isprepleće svoju priču.
Iako primarno svjedoči o psihičkim i fizičkim manifestacijama PTSP-a, Zakošek u knjizi govori i o brojnim drugim sociopsihološkim dimenzijama borbenih situacija, ali i o sociopolitičkim dimenzijama Domovinskog rata. Kako konstantan strah mijenja čovjeka? Zašto se neprijatelj „dehumanizira“, zašto je neprijateljski vojnik cijev, mjesto, gnijezdo, a ne ljudsko biće? Kako nakon prestanka pucnjave i pogibije suboraca zadržati nužno potrebnu moralnost prema zarobljenim vojnicima ili civilima? Zašto je o nekim stvarima teško govoriti i zašto među vojnicima postoji zavjet šutnje i ovisnost o grupi? Kako stvoriti koheziju borbene grupe, a da se istovremeno ne stvori „klika“ nad kojom se gubi kontrola? Zašto vojnici žude za pobjedom i zašto je ratna pobjeda potrebna da bi se vojniku ispunio smisao ratovanja?
Uz sve to knjiga donosi i svjedočenje iz prve ruke o događajima iz Pakračke poljane, o akterima, o ubijenim i preživjelim, o mračnim i tragičnim zbivanjima, ali i o velikoj većini časnih i hrabrih hrvatskih branitelja koji su iz tog mjesta posvemašnje anomije, hobsijanskog prirodnog stanja izašli neokaljanih ruku. Normalno, autor piše i o Topuskom, BiH, Oluji ali središnje mjesto socijalne mučnine je Pakračka poljana.
Odlazak u noć je prvoklasna autoetnografija. Koliko mi je poznato, ovakva knjiga u Hrvatskoj do sada nije napisana, vjerojatno najpotpuniji hrvatski case study o PTSP-u. I to čovjeka s dugogodišnjim vojnim i zapovjedničkim iskustvom. Zato ona nužno treba postati dio literature na kolegijima iz psihologije rata, psihologije vojske, sociologije vojske i sličnih kolegija. Također, ovo svjedočenje nužno trebaju čitati studenti Hrvatskog vojnog učilišta. Budući vojnici moraju biti upoznati s problemima s kojima se mogu suočiti nakon eventualnih budućih ratnih zbivanja. Svi koji su branili Hrvatsku devedesetih godina o tome ništa nisu znali, kao što kaže Zakošek, na to ih nitko nije pripremio. Zato ova knjiga nije samo svjedočenje o jednom specifičnom mikro-socijalnom ratnom iskustvu i individualnom psihološkom potonuću već i knjiga koja još jednom upozorava da za mnoge sudionike rata on nikada ne može završiti.
Hrabar čovjek je Zvonimir Zakošek. Treba hrabrosti da se izađe s ovim svjedočenjem. Vrijedno je djelo napisala Jasna Baštić, a odličan urednički izbor napravio je Mišo Nejašmić.
