Indeks izoliranosti naselja: Hrvatska nije svima jednako dostupna

Kad govorimo o „izoliranim“ naseljima, najčešće zamišljamo udaljene planinske zaselke ili rubne (vanjske) jadranske otoke. U svakodnevnom jeziku izoliranost je zapravo neodređena, intuitivna kategorija. Izolirano je naselje „daleko“ od svega, prometno loše povezano, a stanovnici „teško dolaze do grada“. Ali u društvenim znanostima takve slike nisu dovoljne. Ako izoliranost shvaćamo ozbiljno, kao demografski i razvojni problem, moramo je najprije precizno izmjeriti, a zatim prikazati u prostoru. Ne u kilometrima, nego u vremenu potrebnom da se iz jednog naselja dođe do osnovnih javnih funkcija. Kada se to učini, odgovor je iznenađujući i pokazuje da svi stanovnici Hrvatske ne žive u istom prostornom svijetu[1].

Putovanje od svih 6.757 naselja u Hrvatskoj do Zagreba traje 14.196 sati, godinu i osam mjeseci neprekidne vožnje

Hrvatska je zemlja s izrazito neravnomjernom naseljenošću i slojevitom mrežom naselja. U prostoru susrećemo metropolitanske regije koje su višestruko povezane cestovnim, željezničkim i zračnim linijama, ali i periferne prostore gdje se ključne javne funkcije nalaze „Bogu iza nogu“. Na razini svakodnevnog života to znači da stanovnici pojedinih naselja do hitne medicinske pomoći, srednje škole, županijske administracije ili državnih institucija putuju znatno dulje nego stanovnici većih gradova. U uvjetima prevlasti negativnih demografskih procesa (depopulacije, starenja i kontinuiranih migracija) takva prostorna neravnoteža dobiva dodatnu težinu. Međutim, koliko je zapravo velika Hrvatska? Kada bi jedna osoba krenula iz svakoga hrvatskog naselja prema Zagrebu i zbrojila sva ta putovanja, na cesti bi provela gotovo 592 dana. Samo putovanje od svih 6.757 naselja do glavnog grada traje ukupno 14.196 sati, odnosno gotovo godinu i osam mjeseci neprekidne vožnje.

No, izoliranost naselja nije samo pitanje udaljenosti „u kilometrima“. Ona uključuje vrijeme putovanja, dostupnost različitih razina uprave, kvalitetu prometne mreže, ali i osjećaj periferije koji proizlazi iz dugotrajne prostorne i društvene marginalizacije. U ovom tekstu polazim od jednostavne, ali analitički snažne pretpostavke: da bi se izoliranost naselja u Hrvatskoj mogla kvantificirati kroz vrijeme putovanja do ključnih administrativnih središta (općinskog ili gradskog sjedišta, sjedišta županije i državnog središta). Ako znamo koliko je svako naselje udaljeno od tih triju „centara“, možemo izgraditi jedinstven indeks nepristupačnosti koji nam govori gdje u Hrvatskoj doista počinje izoliranost.

Na temelju cjelovitog obuhvata svih 6.757 naselja u Hrvatskoj, izračunao sam indeks izoliranosti koji svako naselje smješta na kontinuiranu skalu od „vrlo dostupnog“ do „vrlo izoliranog“. Drugim riječima, cilj nije bio pronaći samo najudaljenija mjesta u Hrvatskoj, nego odgovoriti na jednostavno pitanje: u kojim naseljima stanovnici svakodnevno plaćaju najveću “cijenu prostora” samo zato što ondje žive?

Kako se mjeri izoliranost naselja?

Izoliranost se u ovom tekstu ne promatra kao subjektivni dojam, nego kao kvantitativna veličina koja se može dosljedno izračunati za svako naselje u Hrvatskoj. Polazište je jednostavno: stanovnici naselja ne komuniciraju samo s jednim „centrom“, nego s nekoliko razina uprave i centara usluga. U hrvatskom institucionalnom okviru to su prije svega sjedište općine ili grada kojem naselje pripada, sjedište županije i državno središte. Primjerice, zamislimo dva stanovnika. Jedan živi u prigradskom naselju Zagreba, drugi u malom naselju u unutrašnjosti Like. Obojica trebaju obaviti isti administrativni posao ili otići na specijalistički pregled. Prvome će trebati dvadesetak minuta, drugome nekoliko sati. Upravo se poduzetim istraživanjem ova razlika pokušala objektivno izmjeriti.

Za svako od 6.757 naselja određeno je koliko je vremena potrebno da se automobilom dođe do spomenutih sjedišta. U obzir je uzeto realno vrijeme putovanja, a ne samo udaljenost u kilometrima, jer prometna mreža, konfiguracija terena i kvaliteta cesta često znače da dva naselja slične „zračne“ udaljenosti imaju vrlo različitu pristupačnost. U izračunu su vremenska udaljenost ograničena na najviše 180 minuta, čime se sprječava da ekstremne vrijednosti dominiraju nad ostatkom distribucije. Ta tri vremena putovanja pretvorena su u pokazatelje nepristupačnosti. Što je put dulji, pokazatelj je veći; što je kraći, pokazatelj je bliži nuli. Na taj se način svako naselje pozicionira na skali od 0 do 1 za svaku od tri razine (lokalnu, županijsku i državnu). Niže vrijednosti znače da je određeno središte relativno lako dostupno, dok više vrijednosti upućuju na to da stanovnici tog naselja do svog „centra“ dolaze uz znatno veći prostorno-vremenski napor.

Naravno, tri razine uprave nemaju jednaku težinu u svakodnevici stanovnika. Put do općine ili grada često je vezan uz osnovne administrativne potrebe, osnovno školstvo, lokalne usluge i radna mjesta. Put do županijskog središta uključuje višu razinu zdravstvenih, obrazovnih i upravnih funkcija. Put do Zagreba, kao državnog središta, usko je povezan s najvišom razinom javnih institucija, specijaliziranih usluga i tržišta rada koje nadilazi lokalni i županijski okvir.

Kako bi se izbjegla proizvoljna procjena važnosti pojedine razine dostupnosti, težine su određene statističkim postupkom koji objektivno procjenjuje doprinos svake komponente ukupnoj izoliranosti.

Posebnu pažnju su zahtijevala otočna naselja. Njihova se izoliranost ne svodi samo na vremensku udaljenost od administrativnih središta na kopnu, nego i na strukturu trajektnih/katamaranskih linija, sezonalnost, ovisnost o trajektnom prijevozu i ograničen broj alternativa. Zbog toga se za otoke primjenila odvojena logika klasifikacije. Izoliranost se uspoređuje unutar otočnog skupa naselja, uz prepoznavanje najizoliranijih otočnih naselja i onih koja unatoč otočnom položaju imaju relativno bolju dostupnost. Time se uvažava specifičnost otoka kao prostorne cjeline, ali se unutar njih ipak razlikuju naselja s većom i manjom izoliranosti.

Kad se indeks izoliranosti prikaže na karti cijele Hrvatske (Slika 1.), dobivamo sliku koja je istodobno intuitivna i analitički izoštrena. Intuitivna je zato što potvrđuje ono što već znamo iz svakodnevice: da se najizoliranija naselja koncentriraju u planinsko-pograničnim područjima, u dijelovima unutrašnjosti koji su „između“ velikih prometnih koridora, te na udaljenijim otocima.

Analitički je izoštrena jer pokazuje da izoliranost nije slučajna, nego prostorno strukturirana u jasno prepoznatljivim regijama, s granicama koje ponekad ne prate administrativne linije, ali vrlo jasno prate prometne osi i povijesne obrasce naseljavanja. Rezultat izgleda gotovo kao geološka karta Hrvatske. Izolirana naselja ne pojavljuju se nasumično, nego tvore prostorno vrlo jasne cjeline koje prate planinska područja, pogranične krajeve i udaljene otoke.

Slika 1. Geografska distribucija izoliranih naselja u Hrvatskoj[2]

U kopnenom dijelu Hrvatske indeks izoliranosti najčešće raste ondje gdje se presijecaju tri čimbenika: veća udaljenost od županijskog središta, slabije razvijena cestovna mreža i demografski slabljenje naseljene mreže. U takvim područjima naselja su relativno dobro vezana za svoje općinsko središte, ali istodobno znatno udaljena od županijskog i državnog središta. To znači da se svakodnevne potrebe mogu zadovoljiti lokalno, ali da svaka interakcija s višom razinom uprave podrazumijeva dugotrajno putovanje. Kada se ta prostorna udaljenost poveže s depopulacijom i starenjem, dobivamo jezgre izoliranosti u kojima se prostorna i društvena periferija uzajamno pojačavaju. Medijalno hrvatsko naselje udaljeno je od Zagreba 105 minuta.

Slika 2. Zone prometne dostupnosti (u  minutama vožnje) u Hrvatskoj u odnosu na glavni grad Zagreb

Drugi tip izoliranosti javlja se u naseljima koja se nalaze relativno blizu velikih prometnih pravaca ili većih gradova, ali su administrativno vezana uz udaljenija središta. U tim slučajevima indeks pokazuje paradoksalne situacije (npr., naselje je geografski blizu resursa, ali institucionalno daleko od vlastitog središta). Stanovnici objektivno imaju pristup širokom rasponu usluga u susjednim gradovima, no svaki kontakt s općinom, županijom ili državnim institucijama i dalje se odvija prema formalnom centru, koji može biti znatno udaljen. Takve konfiguracije otkrivaju da se izoliranost ne može svesti samo na fizičku blizinu većih gradova, već da je riječ o kombinaciji prostorne i administrativne logike. Treba imati na umu da se gotovo trećina hrvatskog teritorija nalazi na više od 4 h vožnje od Zagreba (Slika 2.).

Posebno su zanimljiva naselja koja ostvaruju visoke vrijednosti indeksa izoliranosti zbog udaljenosti od Zagreba, unatoč relativno dobroj lokalnoj i županijskoj dostupnosti. U praksi to znači da stanovnici relativno lako dolaze do svojih lokalnih i regionalnih središta, ali da je svaki kontakt s državnom razinom (bilo da je riječ o specijaliziranoj zdravstvenoj usluzi, sudskom postupku ili administrativnoj proceduri) vezan uz višesatno putovanje do glavnog grada. U zemlji s izrazitom centralizacijom niza funkcija, takva vrsta izoliranosti ima posebnu težinu. Ona nije vidljiva samo na karti, nego se ogleda u različitim stupnjevima pristupa državnim institucijama. Zanimljivo je to da do županijskog sjedišta medijalnom stanovniku Hrvatske treba 38 minuta putovanja (Slika 3.). Nadalje, do općinskog, odnosno gradskog, sjedišta medijalnom stanovniku treba svega 9 minuta putovanja (Slika 4.)

Slika 3. Zone prometne dostupnosti (u  minutama vožnje) u Hrvatskoj u odnosu na sjedišta županija

Slika 4. Zone prometne dostupnosti (u  minutama vožnje) u Hrvatskoj u odnosu na sjedišta gradova i općina

Mnogi će očekivati da su izolirana naselja koncentrirana isključivo na otocima ili uz državnu granicu. Međutim, karta pokazuje da se pojedina izolirana naselja nalaze i u neposrednoj blizini Zagreba. To potvrđuje da izoliranost nije samo pitanje kilometara nego i prometne organizacije prostora. Dva naselja mogu biti jednako udaljena od Zagreba, ali jedno može biti višestruko izoliranije zbog prometne mreže, reljefa ili administrativnog položaja.

Slika 5. Područja izoliranosti u Hrvatskoj

Kada se sve tri dimenzije spoje u jedinstveni indeks, karta izoliranosti (Slika 5.) pokazuje nekoliko prostorno koherentnih zona u kojima se koncentriraju najizoliranija naselja. Te zone nisu nužno velike prema površini, ali su demografski i društveno značajne jer obuhvaćaju naselja koja su većinom mala po broju stanovnika, u kojima često prevladava starija dobna struktura i koja imaju ograničene ekonomske prilike. Upravo u tim područjima prostorna izoliranost postaje jasna komponenta ukupne razvojne neravnoteže, koja nadilazi razliku „grad – selo“ i ulazi u razliku „centar – periferija“ na nekoliko razina istodobno.

Nisu svi otoci jednako izolirani: prostorna i demografska posebnost otočne izoliranosti

Otočna naselja čine osobitu dimenziju izoliranosti u Hrvatskoj, kao što je i prethodno spomenuto. Dok se na kopnu izoliranost najčešće očituje kroz slabu cestovnu povezanost i udaljenost od županijskih i državnih središta, na otocima se prostorna nepristupačnost udvostručuje. Svaka veza s kontinentom ovisi o trajektnim linijama, njihovoj učestalosti, sezonalnosti i pouzdanosti. U takvom okviru vrijeme putovanja do općinskog, županijskog i državnog središta ne znači samo vožnju automobilom, nego kombinaciju plovidbe, čekanja i kopnenog prijevoza.

Prema popisu stanovništva 2021. na 51 naseljenom otoku živjelo je 120.437 otočana, odnosno 3,1% ukupnoga stanovništva Hrvatske. Otočno stanovništvo raspoređeno je u 321 naselju, pri čemu je demografski profil otočja izrazito stariji: udio osoba starijih od 65 godina na otocima iznosi 29,2%, u usporedbi s 22,5% u Hrvatskoj u cjelini.[3] Inače, do 10 otočnih naselja ni ne može se doći kombinacijom automobila i trajekta. Ta dobna struktura čini otočne prostore posebno osjetljivima na svaki oblik izoliranosti, bilo da je riječ o fizičkoj udaljenosti, organizaciji javnih usluga ili dostupnosti zdravstvene skrbi.

U indeksu izoliranosti otočna naselja se ne miješaju jednostavno s kopnenima, nego se promatraju u zasebnom okviru. Razlog je dvostruk. S jedne strane, relativno kratka udaljenost do obalnog grada na kopnu može prikriti činjenicu da je povezanost u praksi ograničena brojem linija i sezonskim varijacijama. S druge strane, unutar otočnog prostora postoje znatne razlike: od premoštenih otoka s intenzivnom dnevnom cirkulacijom stanovništva, do udaljenih, slabije naseljenih otoka na kojima je izoliranost gotovo strukturno obilježje društvenog života.

Zbog toga se za otočna naselja primjenjuje odvojena logika klasifikacije. Umjesto da se njihova izoliranost mjeri isključivo u odnosu na kopnene referentne točke, uspoređuje se unutar otočnog skupa naselja, uz prepoznavanje onih koja dosežu najviše vrijednosti indeksa. Takav pristup omogućuje da se razlikuju naselja koja, unatoč otočnom položaju, imaju relativno dobru dostupnost (premošteni otoci, česte linije, blizina većeg grada) od naselja u kojima kombinacija slabe prometne povezanosti, malog broja stanovnika i starije dobne strukture stvara izrazito visoku otočnu izoliranost.

Na mnogim otocima bilježi se relativno povoljan trend ulaganja i porasta broja poduzeća, ali istovremeno kontinuirano starenje stanovništva i osjetljivost na promjene u prometnim režimima. U takvom kontekstu indeks izoliranosti može biti koristan alat za prepoznavanje onih otočnih naselja u kojima razvojne politike moraju istodobno adresirati demografsku revitalizaciju i prostornu pristupačnost.

Izoliranost i demografski procesi: depopulacija, starenje, migracije

Hrvatska posljednjih desetljeća bilježi istodobni proces snažnog prirodnog pada i transformacije migracijskih tokova. Prostorna izoliranost sama po sebi ne uzrokuje depopulaciju. Međutim, ona povećava cijenu svakodnevnog života. Izoliranost ne tjera ljude sama po sebi na odlazak, ali povećava svakodnevni napor života. Upravo zato dugoročno može postati jedan od čimbenika koji potiču iseljavanje.

Godine 2025. zabilježeno je 32.479 živorođenih i 50.007 umrlih, što znači da je stanovništvo prirodnim putem u jednoj godini smanjeno za grad veličine Đakova ili Samobora. U 2025. broj rođenih je blago porastao, ali se prirodni pad i dalje kreće oko 17 – 20 tisuća stanovnika godišnje. Istodobno, saldo vanjske migracije je pozitivan: u 2025. u Hrvatsku se doselilo 56.665 osoba, a odselilo 37.485 osoba. Međutim, demografski učinci tih procesa prostorno su izrazito nejednaki.

Pozitivni migracijski saldo koncentrira se u makroregionalnim središtima, metropolitanskoj regiji Zagreba, te u dijelu gradova na obali i njihovim prigradskim općinama. U tim područjima prirodni pad je ublažen ili kompenziran useljavanjem, a dobna struktura se relativno pomlađuje, osobito kroz priljev mlađih muškaraca u dobi 25 – 44 godine. Nasuprot tome, veliki dio unutrašnjosti, pograničnih područja i udaljenijih otoka nastavlja bilježiti kombinaciju procesa snažne ukupne (a naročito višegodišmnje prirodne) depopulacije, starenja i negativnoga unutrašnjeg migracijskog salda. Upravo u tim prostorima indeks izoliranosti najčešće pokazuje više vrijednosti jer se prostorna periferija poklapa s demografskom periferijom. Drugim riječima, najizoliranija hrvatska naselja često su i demografski najranjivija.

Izoliranost naselja pojačava demografske rizike na nekoliko razina. U naseljima s visokim indeksom izoliranosti dnevna i povremena mobilnost stanovnika znatno je skuplja u vremenskom i financijskom smislu. Svaki odlazak prema županijskom ili državnom središtu podrazumijeva duga putovanja, često bez kvalitetnog javnog prijevoza. U takvom kontekstu odlazak mladih prema gradovima ili inozemstvu nije samo reakcija na tržište rada, nego i na prostornu neravnotežu pristupa uslugama. Starenje stanovništva u izoliranim naseljima dodatno pojačava osjetljivost na promjene u dostupnosti zdravstvenih, socijalnih i javnih službi. Svaka promjena u organizaciji prijevoza ili centralizaciji institucija neposredno se odražava na svakodnevni život starijeg stanovništva.

Migracijski obrasci također odražavaju prostornu izoliranost. Naselja s nižom izoliranošću (osobito ona u prigradskim zonama većih gradova) sve češće funkcioniraju kao mjesta doseljavanja obitelji i radno aktivnog stanovništva koje želi kombinirati dostupnost urbanih funkcija s nižim troškom stanovanja. Naselja s visokom izoliranošću, naprotiv, češće su polazišne točke unutrašnjih migracija prema gradskim središtima i inozemstvu. U zadnjih nekoliko godina dio povratnih migracija hrvatskih državljana usmjeren je upravo prema tim makroregionalnim središtima, što znači da prostorno izolirana naselja ne sudjeluju jednako u potencijalnim procesima „demografske revitalizacije“. Indeks izoliranosti, u tom smisu, funkcionira kao indikator demografske ranjivosti koji upućuje na naselja u kojima se prostorna nepovoljnost nadovezuje na nepovoljne demografske trendove.

Indeks izoliranosti kao alat javnih politika

Ako izoliranost naselja shvatimo kao mjerljivu prostornu i društvenu činjenicu, onda indeks izoliranosti postaje potencijalno važan alat javnih politika. U hrvatskom kontekstu, gdje se razvojne neravnoteže već godinama tematiziraju kroz razliku između „razvijenih“ i „razvojno ugroženih“ jedinica lokalne samouprave, dodatna dimenzija nepristupačnosti može pomoći preciznijem određenju prostora u kojima su stanovnici višestruko zakinuti (u demografskom, infrastrukturnom, ali i institucionalnom smislu).

Na razini regionalne politike, indeks izoliranosti može biti uključen u kriterije za raspodjelu nacionalnih i europskih sredstava usmjerenih na smanjenje teritorijalnih nejednakosti. Deveto izvješće o gospodarskoj, socijalnoj i teritorijalnoj koheziji EU-a naglašava „važnost prostorne dimenzije pristupa uslugama i infrastrukturi, osobito u ruralnim i depopulacijskim područjima“ (European Commission, 2024.).[4] U tom okviru, hrvatske županije, općine i gradovi mogli bi koristiti indeks izoliranosti kao dodatni kriterij pri definiranju „prioritetnih područja“ ulaganja u prometnu infrastrukturu, javni prijevoz, digitalnu povezivost, javne službe i sl. Naselja s najvišim vrijednostima indeksa zaslužuju status prostorno ranjivih područja, u kojima intervencije imaju potencijal da izravno smanje svakodnevni trošak pristupa osnovnim funkcijama.

U prometnoj politici indeks izoliranosti može poslužiti kao analitička osnova za planiranje poboljšanja cestovne i javnoprijevozne mreže. Umjesto da se prometni projekti osmišljavaju primarno prema makro-koridorima i prometnim volumenima, dodatni kriterij može biti upravo stupanj izoliranosti naselja. U praksi to znači da se za naselja s visokim indeksom izoliranosti promišljaju ciljane intervencije (poboljšanje cestovnih pravaca koji povezuju naselja s općinskim i županijskim središtima, uvođenje ili obnavljanje autobusnih linija, prilagodba voznog reda tako da odgovara ritmu školskih, zdravstvenih i administrativnih potreba itd.). Slična se logika već nazire u programima ulaganja u otoke, gdje se subvencionira prijevoz, cijena vode i javni otočni cestovni prijevoz, ali se može proširiti i na kopnena izolirana naselja.

Demografske politike, osobito mjere usmjerene na revitalizaciju depopulacijskih područja, također mogu ugraditi indeks izoliranosti u svoje kriterije. Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. i Nacionalni plan razvoja otoka 2021. – 2027.[5] već prepoznaju posebnost otočnih i ruralnih područja, no prostorna nepristupačnost nije uvijek eksplicitno modelirana u odabiru intervencija. Uključivanje indeksa izoliranosti omogućilo bi da se mjere (poput poreznih olakšica, subvencioniranog stanovanja, poticanja poduzetništva ili jačanja javnih usluga) usmjere prema naseljima u kojima prostorna i demografska ranjivost koegzistiraju. To bi i demografskim mjerama, u užem smislu, dalo jasniju teritorijalnu usmjerenost, umjesto da ostanu na razini općih nacionalnih programa.

Indeks izoliranosti može se povezati i s konceptom „pametnih otoka“ i „pametnih ruralnih područja“, koji se navode kao smjernice europskih politika.[6] U takvom okviru prostorna nepristupačnost ne znači nužno da je jedini odgovor izgradnja novih cesta ili trajektnih linija; može značiti i ciljanu digitalnu infrastrukturu, telemedicinu, učenje na daljinu, razvoj lokalnih usluga koje smanjuju potrebu za čestim putovanjima prema udaljenim središtima i sl. Kartografska vizualizacija indeksa izoliranosti jasno pokazuje gdje takve intervencije imaju najveći potencijalni učinak u odnosu na broj stanovnika, dobnu strukturu i postojeću infrastrukturu.

Na kraju, indeks izoliranosti može poslužiti i kao komunikacijski alat. Karta koja prikazuje najizoliranija naselja u Hrvatskoj ne služi samo stručnjacima; ona može biti i sredstvo javne rasprave o tome što znači „jednaka dostupnost“ javnih usluga u državi koja je demografski i prostorno fragmentirana. Kada se prostorna izoliranost jasno pokaže na karti, teško je ignorirati činjenicu da se neki stanovnici do svojih središta probijaju satima, dok drugi u istom sustavu uprave to obavljaju u dvadesetak minuta. U tom smislu indeks izoliranosti može poslužiti tome da se rasprava o demografiji i regionalnom razvoju nadopuni prostornom komponentom koja je istodobno i precizna, i vidljiva, ali i politički relevantna.

Zaključak: izoliranost kao vidljiva dimenzija hrvatskog prostora

Izoliranost naselja u Hrvatskoj dugo je bila prepuštena intuiciji i iskustvu: znali smo da postoje „udaljena sela“, „zaboravljeni krajevi“ i „otoci na rubu“, ali nismo imali dosljedan način da tu udaljenost izmjerimo i prikažemo. Indeks izoliranosti naselja, zasnovan na vremenu putovanja do općinskog ili gradskog središta, sjedišta županije i Zagreba, pretvara tu intuitivnu sliku u prostorno strukturiran pokazatelj. Svako naselje dobiva svoju vrijednost na kontinuiranoj ljestvici od „vrlo dostupnog“ do „vrlo izoliranog“, a Hrvatska dobiva kartu na kojoj se jasno vide prostorne zone nepristupačnosti.

Kada se Hrvatska promatra kroz vrijeme putovanja, postaje jasno da svi njezini stanovnici ne žive u istom prostornom sustavu. Dok dio stanovništva do županijskog središta dolazi za desetak minuta, drugima je za isti put potrebno više od dva sata. Razlike nisu samo prometne. One utječu na dostupnost obrazovanja, zdravstva, javnih usluga, tržišta rada i konačno na kvalitetu života.

Depopulacija, starenje i migracijski gubitci ne događaju se ravnomjerno, nego su prostorno koncentrirani u pojedinim regijama. Izoliranost naselja u tim regijama nije samo puka geografska činjenica, nego i društveni problem. Za stanovnike izoliranih naselja svaki odlazak prema višim razinama uprave, zdravstvenim i obrazovnim institucijama znači višesatno putovanje. U uvjetima djelovanja više negativnih procesa (kao i potrebama da se ti procesi ublaže i da im se promijeni smjer), takva prostorna neravnoteža izravno se upisuje u svakodnevni život, odnosno u dostupnost liječnika, škole, javnog prijevoza, administrativnih usluga itd.

Indeks izoliranosti istodobno je analitički alat i argument za javne politike. Analitički, on omogućuje da se prostorna nepristupačnost kvantificira i uspoređuje (kako između naselja, tako i između županija i regija). Argumentacijski, on pokazuje da se odluke o ulaganjima u promet, javne usluge i demografske mjere ne mogu svesti na administrativne kriterije i političke preferencije.

U otočnim prostorima indeks izoliranosti dodatno naglašava napetost između turističke atraktivnosti i svakodnevne ranjivosti. Otoci su istodobno „nacionalno blago“ i prostorno osjetljiva periferija, s naglašenim starenjem stanovništva, sezonalnošću rada i ovisnošću o prometnim režimima. U takvom kontekstu, prepoznavanje najizoliranijih otočnih naselja može pomoći da se mjere koje Zakon o otocima već predviđa (primjerice subvencije prijevoza, vode, javnog prijevoza) usmjere ondje gdje su demografski i prostorni rizici najveći.

Na kraju, indeks izoliranosti naselja važan je i zbog jedne, naizgled jednostavne stvari: čini da naselja, koja su inače na rubu karte, postanu vidljiva. U popisima se takva naselja najčešće pojavljuju kao mali brojevi u zagradi, u statistikama kao fusnota, a u javnim raspravama kao neodređene „ruralne periferije“. Kada ih stavimo na kartu izoliranosti, oni postaju jasni prostorni pokazatelji neravnopravnog pristupa javnim funkcijama.

Demografska i prostorna pitanja moraju se promatrati zajedno, kao međusobno vrlo isprepletene dimenzije hrvatske stvarnosti. Pitanje izoliranosti zato nije pitanje geografije, nego društvene jednakosti. Ako želimo ravnomjerniji razvoj Hrvatske, možda nije dovoljno pitati gdje ljudi žive. Trebali bismo pitati i koliko im vremena treba da dođu do osnovnih funkcija potrebnih za normalan život.

[1] Tekst se temelji na istraživanju N. Šimunića (2025), a rezultti su prvotno objavljenom u znanstvenom časopisu Sociologija i prostor: Izoliranost naselja u Hrvatskoj: demografski i prostorni aspekti. Sociologija i prostor, 63 (3): 439–459. https://doi.org/10.5673/sip.63.3.4.

[2] Izvori za slika 1 do slika 5: DGU (2026.); ESRI (2026.); HAK (2026.); NOAA NGDC (2026.). Izračun autora.

[3] Šimunić, N. i Mesarić Žabčić, R. (2025). Challenges of Population Dynamics: Modern Demographic Characteristics of the Aging Female Population of Croatian Islands. U: K. Jurčević, Lj. Kaliterna Lipovčan, R. Medić i O. Ramljak (Ur.), Mediterranean: Past, Present, Future – Mediterranean Issues, Book 5 (pp. 135–145). Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i VERN.

[4] European Commission, Directorate-General for Regional and Urban Policy. (2024). Ninth report on economic, social and territorial cohesion. Publications Office of the European Union. https://doi.org/10.2776/264833.

[5] Izvori: Hrvatski sabor. (2021). Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine (Narodne novine, 13/2021); Vlada Republike Hrvatske. (2021). Nacionalni plan razvoja otoka 2021. – 2027. Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije.

[6] Izvori: European Commission. (2019). EU support for Smart Villages. European Commission; OECD. (2026). Policy Pathways Beyond the Shoreline: Enhancing Resilience and Innovation in Island Economies (OECD Rural Studies). OECD Publishing. https://doi.org/10.1787/1aedeacb-en.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.