Na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta početkom srpnja predavanje je održao Joel Mokyr, povjesničar-ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade 2025. Mokyrove ideje sam u nekoliko navrata proteklih godina koristio u tekstovima na Ekonomskom labu, pa je njegovo predavanje u Zagrebu dalo poticaj za pisanje ljetnog serijala tekstova. Svrha je trostruka: prvo, približiti Mokyrov rad čitateljima; drugo, primijeniti Mokyrov povijesno-teorijski okvir na pitanja aktualnog razvojnog trenutka u Hrvatskoj; treće, s obzirom da su Mokyrovi znanstveni doprinosi vezani uz povijest modernog tehnološkog razvitka, reći nešto više o aktualnoj temi razvoja umjetne inteligencije i njezinom utjecaju na kulturu i institucije i obrnuto.
Čudna pitanja i informirane spekulacije
Rijetki ekonomski povjesničari zaviruju u daleku prošlost uživajući privilegij i prokletstvo kretanja vremenskim prostranstvom u kojemu se sve mijenja. U duljim razdobljima ne mijenjaju se samo politički i porezni sustavi, dominantne tehnologije i sektori, nego i kultura i institucije, ideje. Odjednom je moguće postaviti „čudna“ pitanja o tome kako je i zašto započela Prva industrijska revolucija nakon 1750., zašto je do širih tehnoloških primjena trebalo proći još gotovo 100 godina do circa 1840.[1] i zašto se to dogodilo baš u Velikoj Britaniji, a ne negdje drugdje? Kako to da je Kina, koja je početkom prošlog milenija bila tehnološki naprednija od Europe, oko 1850. imala pet puta manji realni dohodak po stanovniku od Engleske dostižući tek četvrtinu nizozemskog i niti polovicu talijanskog dohotka, i potom nastavila zaostajati do 1980. (približno) kada je započeo veliki kineski uzlet; i gdje je tome kraj (i postoji li uopće)? Kakva je u Velikom razlazu Zapada i Kine u prošlom mileniju bila uloga znanosti, sveučilišta, obrtništva, slobodnih gradova i fragmentiranog političkog sustava u Europi, a kakva je bila uloga crkve? Na koncu, kako su kultura i institucije zajedno evoluirali stvarajući spiralu modernog ekonomskog rasta kakav se nije pojavio nigdje drugdje na svijetu u to doba?
Ako bismo na ova pitanja dali suvisle odgovore, mogli bismo informirano spekulirati o ključnim pitanjima današnjice – o mjestu razvitka umjetne inteligencije u povijesti tehnološkog razvitka i o kanalima utjecaja njezinih primjena na kulturu i institucije; mogli bismo reći i nešto više o tome kako kulturni i povijesni čimbenici oblikuju ekonomski razvoj u Hrvatskoj te bolje shvatiti aktualni razvojni trenutak u našoj zemlji.
Od „južnjačkog mentaliteta“ do radikalnog egalitarizma
O učincima kulture na rast i razvoj puno se spekulira, a malo zna. Kada je riječ o vezi kulturnih temelja i socio-ekonomskog razvoja Hrvatske, javni prostor je pun nedokazanih predaja o tome da su ekonomski razvoj i inovacije navodno ometeni južnjačkim ili mediteranskim mentalitetom, duboko ukorijenjenim traženjem države-skrbnika (eng. nanny-state, što možemo slobodno prevesti kao državni paternalizam), socijalističkim mentalitetom, zavišću, ili mentalitetom malog naroda koji tek treba prevladati. Sve to su tek priče; egalitarni sindrom jedini je ozbiljno istražen kulturni fenomen u domaćoj sociološkoj literaturi koji bi mogao imati neke veze s nedostatkom inovacija i poteškoćama u postizanju modernog ekonomskog rasta.
Pokretač i nastavljači sociološke literature o radikalnom egalitarizmu u Hrvatskoj (Josip Županov 1970-ih i Ivan Burić i Aleksandar Štulhofer u drugoj polovici 2010-ih) pokušali su povezati egalitarni sindrom sa socio-ekonomskim razvitkom, no te su poveznice slabe. U društvenim istraživanjima u Hrvatskoj zasad nema čvrstih dokaza o snažnom utjecaju dubina kulturnoga naslijeđa na današnji rast i razvoj. Unatoč tome, hipoteze o učincima kulturnoga naslijeđa i dalje žive: iskustva i predaje ukazuju na mogućnost da kulturni faktori u određenoj mjeri uvjetuju socio-ekonomski razvoj.
U radovima iz 2010-ih Burić i Štulhofer zaustavili su se na tezi da je veza između egalitarnog sindroma i gospodarskog razvoja u Hrvatskoj „rezidualnog“ karaktera. Ako je ta veza uistinu rezidualna, ima li smisla ulagati trud u analize odnosa između kulturnih normi i modernog ekonomskog rasta? Pitanje je otvoreno – i nema razloga za odustajanje od daljnjih razmatranja i istraživanja: od umjetne inteligencije do aktualnog razvojnog trenutka Hrvatske širi se prostor neistraženih i izazovnih pitanja o kojima bi se, čak i bez očekivanja konačnih odgovora (zbog složenosti veza između kulture i rasta), moglo štošta reći.
Ovaj ciklus eseja započet će prikazom Mokyrovog istraživanja o povijesti tehnološkog razvitka. Joel Mokyr je zaslužio nagrade i znanstveni status povezujući tehnološki razvitak s kulturnim normama i idejama koje ga oblikuju naglašavajući pri tome i povratne sprege – utjecaje tehnoloških promjena na ideje, kulturne norme i institucije. Ipak, već u uvodu treba reći da je Mokyrov rad daleko od čvrstog modela za analizu razvoja društva. Nema „analitičke armature“ – da se poslužimo pojmom koji su sociolozi Burić i Štulhofer koristili u svojoj analizi egalitarnog sindroma u Hrvatskoj. Analitičku armaturu tek ćemo pokušati učvrstiti kroz prikaz Mokyrova rada o ekonomskoj povijesti Britanije i Velikom razlazu Europe i Kine u prošlom mileniju. Cilj nam je bolje shvatiti Mokyrov pristup analizi interakcija između gospodarstva, politike, kulture i institucija koji je postavljen tako da izmiče klasičnoj dihotomiji između kulturnog determinizma prema kojemu kultura određuje sve – politiku, institucije, razvoj – i kulturne fluidnosti, koja, za razliku od kulturnog determinizma, ne postavlja ograničenja političkom djelovanju i oblikovanju institucija.
Kulturni determinizam i kulturna fluidnost
Klasična dihotomija odnosi se na razliku između kulturnog determinizma – hipoteze koja se u novije vrijeme veže uz radove Samuela Huntingtona[2] i Davida Landesa,[3] te prije njih uz Maxa Webera,[4] prema kojoj kulturni (religijski i ini) temelji određuju politiku, institucije i gospodarske uspjehe, i stava da je kultura ipak fluidna, manje važna i podložna promjenama. Ako je kultura fluidna, različiti putevi materijalnog razvoja podjednako su otvoreni ovisno o realizaciji interesa i političke volje koji su odvojeni od dubokih kulturnih normi. Na primjer, marksizam pretpostavlja kulturnu fluidnost. Bitni društveni odnosi, a to su odnosi društvenih klasa, imaju korijene u proizvodnim odnosima. Prema Marxu, proizvodni odnosi neovisno o kulturi i institucijama određuju političke ishode i hod povijesti. Dovoljno snažna (nasilna) politička promjena u tom navodno neizbježnom povijesnom slijedu mijenja (ubrzava) sve – ne samo gospodarske ishode, već i kulturu, institucije, ideje. Ako su kulture fluidne, kulturno naslijeđe nije bitno.
Marksizam nije jedini skup ideja u kojima možemo pronaći tezu o nevažnosti kulture i mogućnosti nasilnog (pre)oblikovanja institucija, pa samim time i kulture na kojoj su ranije izrasla institucionalna rješenja bila prihvaćena. Fašizam i nacizam smještaju se na isti pol. Komunizmu, fašizmu i nacizmu, i ne samo tim ideologijama nego i brojnim praktičnim imperijalizmima koji su kombinirali razne identitetske postavke, zajednička je ideja o mogućnosti državnog inženjeringa kroz nasilje kojim se mogu preoblikovati narodi, kulture i identiteti, povijest i, naravno, pojedini ljudi.
S druge strane nalazi se spektar ideja koje upućuju na to da kulturne norme dugog trajanja ograničavaju socijalne i političke eksperimente stvaranjem otpora i nenamjeravanih učinaka koje društveni inženjeri ne mogu ni predvidjeti, niti njima upravljati. Zbog toga iz klasične dihotomije slijedi postojanje širokog raspona mogućnosti između oprečnih ideja kulturnog determinizma i kulturne fluidnosti. U okvirima tog raspona postoje različite mogućnosti dinamike (koevolucije) kulture i institucija i njihovih učinaka na socio-ekonomski razvoj (i obrnuto).
Joel Mokyr se u prošle godine objavljenoj knjizi o Velikom (ekonomskom-tehnološkom) razlazu Europe i Kine u proteklom milijeniju, koju je napisao zajedno sa suradnicima Avramom Greifom i Guidom Tabellinijem, priklonio bliže polu kulturnog determinizma – djelovanju kulturnih normi dugog trajanja na institucije i ekonomski rast. Mokyr je pod stare dane artikulirao stav bliže polu koji pretpostavlja duboku snagu kulturnih normi koje vuku korijene iz europskog ranog srednjeg vijeka. No, ta debata je tek otvorena: s druge strane, nobelovci Daron Acemoglu i James Robinson skloniji su fluidnim tumačenjima kulture, koja dopuštaju da politički odnosi moći i institucionalnog oblikovanja formiraju povijesni slijed neovisno o dubljim kulturnim temeljima.
To, naravno, ne znači da Mokyr i suradnici s jedne, i Acemoglu i Robinson s druge strane, smatraju da je kulturni determinizam ili kulturna fluidnost dilema oko koje bi se trebalo unaprijed generalno opredijeliti. Danas, povjesničarima koji su bliže kulturnom determinizmu i onima koji su bliže kulturnoj fluidnosti možemo dati intelektualni kredit u smislu otvaranja mogućnosti postojanja čvrstih i manje čvrstih kulturnih konfiguracija i institucija koje izrastaju na naslijeđenim kulturnim normama. Istraživanje takvih kulturnih konfiguracija, njihove čvrstoće i na njima nastalih institucija obećaje bolje razumijevanje fenomena modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama koji je započeo industrijskim revolucijama u proteklih, približno, 250 godina, i postupnim širenjem obuhvatio gotovo cijeli svijet.
U oba slučaja – i kod Mokyra s jedne, i kod Acemoglua i Robinsona s druge strane, gdje se svi oslanjaju na ranije radove Douglassa Northa o ulozi institucija u pokretanju i održavanju modernog ekonomskog rasta – radi se o novom pogledu na izvore industrijske revolucije i društvenih odnosa koje se danas površno naziva „kapitalizam“ iako je točnije koristiti pojam moderan ekonomski rast. Ranije se, naime, pod utjecajem kalifornijske škole ekonomske povijesti (Pomeranz, Goldstone) početak industrijske revolucije i modernog ekonomskog rasta oko 1750-1760. godine u Velikoj Britaniji tumačio kao splet okolnosti i diskontinuitet spram ranijeg, „maltuzijanskog“ razdoblja. Nasuprot tome, Mokyr, kao i Acemoglu i Robinson, izvore modernog rasta zasnovanog na serijskim inovacijama vide duboko u europskom srednjem vijeku. Razlikuju se prema naglascima na ključnim mehanizmima i događajima, odnosno prema tome koliko daleko treba ići u povijest da bi se identificirali izvori društvene energije iz kojih industrijske revolucije još uvijek crpe svoju snagu. Acemoglu i Robinson naglašavaju prijelom u engleskom 17. stoljeću i Prvu industrijsku revoluciju promatraju kao autohtoni britanski fenomen. Nasuprot tome, Mokyr ne vidi prijelom u jednome stoljeću niti u središtu vidi samo Veliku Britaniju; ispleo je povijesnu priču o dubljoj kulturnoj evoluciji i kontinuitetu koji sežu do ranog europskog srednjovjekovlja – sve do formiranja kulture i institucija pod utjecajem rane kršćanske crkve čiji je nastanak imao paneuropski, a ne usko engleski karakter.
Drugim riječima, da industrijska revolucija nije započela približno 1750.-1760. u Velikoj Britaniji, prije ili kasnije započela bi negdje drugdje u Zapadnoj Europi jer je kulturno-institucionalna pozornica bila postavljena na nekoliko mjesta i na istim kulturnim temeljima na cijelom zapadu Europe.
Hrvatska izolacija
Hrvatska, kao i najveći dio Habsburške monarhije, tada je bila prostorno i vremenski udaljena od epicentra promjene. Hrvatski ekonomist Mijo Mirković po kojem je Ekonomski fakultet u Puli dobio ime, u svojem doktoratu iz 1923. ovo je zaostajanje objašnjavao slabim utjecajem zapadnog racionalizma, prosvjetiteljstva i liberalne ekonomske misli, te snažnim istočnim, naročito ruskim kulturnim utjecajima. Evociranje Mirkovića iz 1923. na ovom mjestu naglašava važnost ideja i kulturnih utjecaja na ekonomski rast – istih onih tema koje su se desetljećima kasnije našle u središtu Mokyrove interpretacije ekonomske povijesti.
Danas, kada je prostorno-vremenski (i institucionalni i politički) jaz između Hrvatske i zapada Europe puno manji, logično se nameće pitanje je li hrvatska (ekonomska) povijest došla do točke u kojoj bi se mogao ostvariti konačan priključak razvojnoj jezgri Europe ili nas kulturno naslijeđe još uvijek ometa u tome usponu? Da bismo stigli do rasprave o tom ključnom pitanju hrvatske današnjice, prvo moramo detaljno upoznati Mokyrov rad.
Mlada znanost o koevoluciji kulture, institucija i modernog ekonomskog rasta
Teme i intelektualne puteve Mokyra, Acemoglua i Robinsona treba razumjeti kao dio povratka analize kulture i institucija u glavni tok ekonomske misli, povratka koji je započeo s radom Douglassa Northa.[5] To je simbolički potvrđeno Nobelovim nagradama za 2024. i 2025. (prvo Acemoglu i Robinson sa Johnsonom koji se također bavio institucijama, a Mokyr s Aghionom i Howittom koji su se bavili šumpeterijanskim poduzetništvom i tehnološkim napretkom). Ove nagrade obično se dodjeljuju za znanstvene doprinose od kojih je prošlo mnogo vremena, no s nobelima 2024. i 2025. to nije bio slučaj. Istraživanja koevolucije kulture i institucija u okviru ekonomske povijesti nalaze se na samome početku.
Kašnjenja u razvoju analitičke metode znače da konceptualno zaokruženih i široko prihvaćenih modela analize koevolucije kulture, institucija i tehnoloških inovacija – nema. Ideje su u nastajanju, a empirijski testovi grubi – više oslonjeni na koherentne priče o mogućim teorijskim okvirima, nego na jasno oblikovane teorijske ideje koje bi se mogle testirati. Ekonomski povjesničari zasad uglavnom posuđuju ideje iz sociologije i psihologije i povezuju ih sa svojim teorijama i nalazima. Dobar primjer je obnova interesa za ranu njemačku sociologiju i razlikovanje kultura manjih zajednica (njem. Gemeinschaft) i složenih modernih društava (njem. Gesellschaft), koju ćemo susretati u narednim nastavcima eseja. Ova dva ideal-tipa zajednica u literaturu je uveo njemački sociolog Ferdinand Toennies[6] 1887. Premda stari u smislu datuma nastanka, ovi modeli koji opisuju ljudske interakcije danas imaju važnu ulogu u tumačenju ekonomske povijesti. Modeli Gemeinschaft i Gesellschaft u ekonomskoj povijesti služe za objašnjenje kulturne i institucionalne promjene – prijelaza iz prvog u drugi model društvene organizacije – što može pomoći i u objašnjenju dugoročnih promjena kulture i institucija u Hrvatskoj i u povezivanju tih promjena s gospodarskim rastom.
Utoliko je ovaj intelektualni prostor otvoren i uzbudljiv. Kretat ćemo se raskrižjima ekonomike, sociologije, psihologije i povijesti riskirajući da u toj zamršenoj mreži idejnih prometnica i zalutamo. No taj rizik se isplati prihvatiti s ciljem da u nekom od rukavaca možda ugledamo nešto novo – novu ideju koja će nam olakšati razumijevanje naše stvarnosti.
U sljedeća četiri eseja bavit ćemo se ekonomskom poviješću s naglaskom na Mokyrov rad – na njegovu povijest tehnološkog razvitka i koevoluciju kulture i institucija. Tema je strukturirana kroz prikaz četiri važne Mokyrove knjige od kojih prva predstavlja ranu sintezu, a zadnja, koja izašla prošle godine, drugu, kasnu sintezu. U šestom dijelu primijenit ćemo Mokyrove sinteze na pokušaj tumačenja razvojnog trenutka današnje Hrvatske ne bismo li stvorili podlogu – još uvijek spekulativnu – za razmatranje odnosa kulture i (daljnjeg) ekonomskog rasta u trenutku kada Hrvatska „zapinje“ s realnim dohotkom po stanovniku na oko 80% europskog prosjeka. Otvoreno je pitanje ima li moderna Hrvatska dovoljno društvene energije i znanja za daljnje razvojne iskorake i kakva bi u tome mogla biti uloga našeg kulturnog, institucionalnog i političkog naslijeđa.
[1] U počecima industrijske revolucije najveće poduzeće u Britaniji bila je Crowleyeva željezara u kojoj je radilo 800 zaposlenih u zemlji od, tada, oko 10 milijuna ljudi.
[2] Samuel Huntington (1927.-2008.), američki politolog i arhitekt strategije nacionalne sigurnosti američkog predsjednika Jimmya Cartera, najpoznatiji je po knjizi Sukob civilizacija iz 1993. u kojoj je ne baš posve točno predvidio da se budući ratovi nakon pada komunizma neće voditi između država nego između kultura, pri čemu će Islamski svijet predstavljati najveću prijetnju Zapadnome kršćanskom svijetu.
[3] David Landes (1924.-2013.) bio je profesor na Harvardu, ekonomski povjesničar. Tehnološki napredak objašnjavao je kulturološkim i institucionalnim temeljima.
[4] Max Weber (1864.-1920.) bio je njemački pravnik, sociolog, povjesničar i politekonomist. Danas se uz Emile Durkheima i Georga Simmela smatra utemeljiteljem moderne sociologije. Bio je inovator metodologija u društvenim znanostima, a njegovo najznačajnije djelo je Die Protestantische Ethik Und Der Geist Das Kapitalismus. Njegova hipoteza o ključnoj ulozi protestantske radne etike u nastanku modernog ekonomskog rasta još uvijek živi iako više nije široko prihvaćena kao u prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća.
[5] Douglass North (1920.-2015.), američki ekonomist i povjesničar, oživio je interes ekonomista za istraživanje uloge institucija u ekonomskom rastu. Dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju 1993.
[6] Ferdinand Toennies (1855.-1936.) bio je njemački sociolog, ekonomist i filozof, uz Webera i Simmela osnivač te predsjednik Njemačkog društva sociologa od 1909. do 1933.
Zahvaljujem Ivanu Buriću i Aleksandru Štulhoferu na komentarima prve verzije teksta. Odgovornost za sve preostale pogreške i stavove pripada isključivo meni.
Ilustracija: Autor uz pomoć Claude AI
