81% stranih radnika u Zagrebu ima pozitivno iskustvo s lokalnim stanovništvom, a 77% ih želi ostati živjeti u Hrvatskoj
Hrvatski mediji o imigrantima iz azijskih zemalja u brojnim slučajevima izvještavaju povodeći se isključivo profitnom logikom pri čemu je ona, shodno imperativu što većeg broja klikova, često pogonjena autošovinizmom. Pa tako prema pojedinim medijskim prezentacijama uglavnom izgleda da je netrpeljivost prema stranim radnicima dominantni sentiment u svim društvenim slojevima, da su rasistički osjećaji većinski, da je diskriminacija imigranata široko rasprostranjena, da se strani radnici iz azijskih zemalja svakodnevno masovno fizički napadaju u svakom kutku naše domovine. Pritom se svaki incident često predstavlja kao zorni dokaz opće društvene patologije. Normalno, takva medijska naracija upregnuta vječnim lovom na klikove ne samo da pojednostavljuje stvarnost, već i sustavno proizvodi iskrivljenu sliku društva, tj. sliku u kojoj se domicilno stanovništvo prikazuje kao inherentno netolerantno, nasilno, pa čak i moralno deficitarno.
U stvarnosti situacija je uglavnom drugačija i u mnogim sferama života stranih radnika u Hrvatskoj puno kompleksnija. Toliko kompleksna da i empirijska istraživanja koja pretendiraju ka višim razinama znanstvene rigoroznosti rezultiraju nalazima koje istraživači ne mogu lako objasniti.
Istraživanje Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar
Upravo je takav slučaj s istraživanjem koje je prije nekoliko dana, na međunarodni dan migranata, predstavljeno javnosti, a kojeg je proveo Nastavni zavod za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar u sklopu programa Zagreb – zdravi dom program javnozdravstvene intervencije s doseljeničkom populacijom. Iz brošure dostupne na poveznici može se saznati da je istraživanje realizirano kroz kvalitativnu i kvantitativnu dionicu.
U kvalitativnoj dionici provedeno je 28 individualnih intervjua te još 26 intervjua u formi grupnih razgovora (vjerojatno 4 fokus grupe što nije navedeno) kao i razgovori s 12 osoba koje rade na radnim mjestima s migrantskim radnicima. U kvantitativnoj dionici provedeno je anketno istraživanje na uzorku od 491 imigranata. Iz pomalo nejasno, i na nekim mjestima „parolaški“ opisanih ciljeva istraživanja, npr. “istraživanje (smo) proveli uspostavljajući konstruktivan, osobni odnos s doseljeničkom populacijom kao subjektima i partnerima u zajedničkom kreiranju ishoda istraživanja“, može se rekonstruirat da je kvalitativno istraživanje smjeralo ka stjecanju uvida u specifična iskustva migrantskih radnika koja se mogu grupirati u tri grupe tema: iskustva povezana s odvojenošću od bliskih osoba i obitelji, iskustva povezana sa životom i radom u Hrvatskoj, i iskustva povezana s izloženošću i ranjivošću za iskorištavanje i prevare tj. iskustva suočavanja s rasističkim i antisocijalnim ponašanjima migrantske industrije i domicilne hrvatske populacije. Kvantitativno istraživanjem prikupili su se podaci o životnim i radnim uvjetima te zdravstvenim potrebama, kvaliteti života i mentalnom zdravlju migrantskih radnika.
Prije nego što predstavim za mene najinteresantnije rezultate ovog, svakako društveno korisnog istraživanja, ukratko ću se osvrnuti na pojedine metodološke aspekte prikupljanja i obrade podataka kao i njihove prezentacije u brošuri u kojoj su predstavljeni.
Na samom početku valja istaknuti da u brošuri nije navedeno tko su bili članovi istraživačkog tima što predstavlja odstupanje od uobičajene prakse publiciranja rezultata istraživanja. Navode se isključivo voditelji programa u okviru kojeg je istraživanje provedeno, no s obzirom na to da je riječ o liječnicima, ostaje nejasno jesu li oni ujedno bili i glavni istraživači u projektu koji po svojoj naravi pripada području društvenih znanosti. Nadalje, premda je proces kvantitativnog istraživanja (mjesto, vrijeme, način anketiranja) kao i struktura uzorka detaljno opisan, u brošuri nije naveden okvir uzorka niti je objašnjen postupak uzorkovanja. Iako je iz dostupnih informacija razvidno da se radi o prigodnom uzorku, koji ne omogućuje generalizaciju rezultata na populaciju migrantskih radnika u Zagrebu, ova činjenica nije eksplicitno istaknuta. Dobra istraživačka praksa nalaže jasno navođenje ograničenja koja proizlaze iz primjene prigodnog uzorka, osobito u publikacijama koje su namijenjene široj javnosti i medijima, budući da se u suprotnom može steći dojam veće reprezentativnosti i preciznosti nalaza nego što je metodološki opravdano. Sve navedeno moglo je biti predstavljeno kroz desetak rečenica pa je zaista čudno zbog čega to nije napravljeno.
Uočljiv je nedostatak i podrobnijih informacija o mjerenju depresivnih i anksioznih simptoma. Iako se navodi da su korišteni standardizirani testovi, u publikaciji nije specificirano o kojim je instrumentima riječ, niti je navedeno jesu li primijenjeni testovi prošli postupak kulturalne adaptacije za populacije iz kojih potječu sudionici istraživanja. Također, ne navodi se je li provjerena mjerna invariantnost instrumenata, što je osobito važno s obzirom na izrazitu kulturološku i jezičnu heterogenost ispitivane populacije. U odsutnosti tih informacija ostaje nejasno u kojoj mjeri dobiveni rezultati odražavaju stvarnu razinu depresivnosti i anksioznosti, a u kojoj mjeri mogu biti posljedica kulturno specifičnih obrazaca izražavanja psihičke patnje ili načina odgovaranja na upitnike. Ovo bi autori ovog projekta svakako trebali objasniti u nekoj budućoj istraživačkoj studiji, ukoliko je uopće imaju namjeru producirati.
Velika većina imigranata je zadovoljna životom u Zagrebu
Prema mojem mišljenju dva su ključna rezultata predstavljenog istraživanja.
Prvo, velika većina sudionika istraživanja očito je zadovoljna dosadašnjim iskustvom života u Hrvatskoj. I to je nešto što mi se čini da je u medijskoj prezentaciji rezultata ovog istraživanja uglavnom prešućeno. To je lako i provjeriti ako se pogledaju naslovi medijskih objava o rezultatima istraživanja na koje upućuje pretraga na Googlu. Uglavnom se naglašava da samo 40% stranih radnika ima obiteljskog liječnika (što je zapravo stvar njihove individualne odgovornosti), navodi se da je riječ o „šokantnoj studiji“ te da je kod velikog broja stranih radnika iza azijskih zemalja prisutna anksoznost i depresivnost. S druge strane, meni sociološki puno zanimljiviji podatak, onaj koji eksplicitno govori o odnosu domicilnog stanovništva prema stranim radnicima, očito medijima nije bio toliko zanimljiv. Radi se o tome da je na pitanje „Kakva su vaša iskustva s lokalnim stanovništvom u Hrvatskoj?“, čak 81% ispitanika navelo kako su njihova dosadašnja iskustva dobra. Također, tu je i podatak da nešto više od dvije trećine (68%) anketiranih navodi da su zadovoljni zaposlenjem u gradu Zagrebu, 86% njih da dobivaju plaću svaki mjesec, dok osiguran besplatni smještaj od strane poslodavca ima njih 64%. Na koncu, čak nešto više od tri četvrtine anketiranih (77%) navodi da bi željelo ostati živjeti u Hrvatskoj. Jest da je riječ o prigodnom uzorku, ali ovi podaci su prilično snažni indikatori zadovoljstva stranih radnika životom u Zagrebu kao i prevladavajućim odnosom građana Zagreba (pa i Hrvatske) prema njima. Toliko snažni da izgleda kako su iznenadili i same istraživače, posebice u vezi smjera interpretacije drugog, prema mojem mišljenju ključnog podataka kojeg je iznjedrilo ovo istraživanje – onog o velikom broju stranih radnika s depresivnim i anksioznim simptomima. Naime, bez depresivnih simptoma bilo je samo 15% ispitanika, blago izražene depresivne simptome prijavilo je 26% ispitanika, umjerene depresivne simptome njih 35%, dok su izraženi depresivni simptomi zabilježeni u 16%, a teški depresivni simptomi u 8% ispitanika uključenih u istraživanje. Jedna trećina (30%) migrantskih radnika izjavila je da su usamljeni.
Dakle, ovakva konstelacija rezultata istraživanja zbog nekog razloga začudila je i same istraživače pa od tuda vjerojatno potječe i sljedeća konstatacija: „ovakva proporcija pozitivnih globalnih ocjena radnih iskustava jest iznenađujuća, imajući u vidu podatke o čestom prekovremenom radu uz istodobno minimalne plaće, te skupom smještaju”, ili “unatoč svemu navedenom, 77% radnika bi željelo ostati živjeti u Hrvatskoj. Diskrepancija između izjava o pozitivnim očekivanjima, i opisa aktualnih iskustava migrantskih radnika koja su iz perspektive hrvatskih građana nepovoljna i negativna, zahtijeva kulturalno senzitivno tumačenje. Ono što je posve očito jest nesklad između opisane životne i radne stvarnosti, i globalne ocjene iskustava koja je neočekivano pozitivna“.
Međutim, gledajući iz sociološke perspektive, ovaj nesklad uopće nije iznenađujući. Dapače, gotovo je očekivan.
Jesu li rezultati istraživanja iznenađujući i šokantni?
Svaka migracija je interakcijski pomak. Migriranjem se ljudi pomiču iz jednog fizičkog, kulturnog i društvenog prostora u drugi, a time mijenjaju i obrasce socijalne interakcije na koje su navikli, tj. s kojima su socijalizirani. Taj pomak na različite načine obilježavaju i procesi konflikta, adaptacije, akulturacije i integracije. Sociologija kao znanost velikim dijelom se ustanovila upravo proučavajući navedene procese. Naime, prva etablirana „sociološka škola“, ona u Chicagu s početka dvadesetog stoljeća, analizirajući velike društvene promjene izazvane urbanizacijom i industrijalizacijom u SAD, proučavala je upravo navedene procese. Kroz brojne studije bavila se se socijalnim stanjima i psihološkim obilježjima migranata – tzv. marginalnog čovjeka, odnosno pozicijom „stranca“. Jedna od prvih i najpoznatijih studija na tu temu svakako je studija Thomasa i Zanieckog o poljskim imigrantima u SAD: The Polish Peasant in Europe and America. Oni u ovoj knjizi analiziraju različite aspekte sociokulturne adaptacije i društvene marginalnosti poljskih useljenika u Ameriku, tj. temeljem analize pisama poljskih imigranta empirijski razrađuju koncept marginalnog čovjeka kojeg je prvi artikulirao Robert Park. Prema njima migrant nije samo pasivni objekt strukturalnih sila već i aktivni akter koji interpretira, redefinira i prilagođava vrijednosti i norme iz društva podrijetla novim okolnostima društva prijema.
Izvor: Wikimedia Commons – Znaniecki 1918: The Polish Peasant in Europe and America (cover), public domain
Središnji doprinos Thomasa i Znanieckog leži u uvođenju pojmova društvenih vrijednosti i stavova kao temeljnih analitičkih kategorija. Vrijednosti predstavljaju objektivne kulturne obrasce – norme i običaje dok stavovi označavaju subjektivne orijentacije pojedinaca prema tim vrijednostima. Migracija remeti njihov dotadašnji sklad: vrijednosti iz starog društvenog okruženja gube funkcionalnost, dok nove još nisu u potpunosti internalizirane. Upravo u toj pukotini nastaje stanje marginalnosti i dezorganizacije, a što se onda u psihološkoj domeni pojedinca može manifestirati u formi različtih psihičkih tegoba. Zapravo, psihičke tegobe, koliko god to može ružno zvučati, gotovo su prateća obilježja velikog broja migrantskih sudbina. Prateći analitičku nit Thomasa i Zanieckog moglo bi se konstatirati da psihičke tegobe migranata proizlaze iz konflikta između internaliziranih vrijednosti društva podrijetla i zahtjeva novog društvenog okruženja, koje često nameće drugačije formalne obrasce ponašanja, rada, komunikacije i etičkih normi. Ideja društvene marginalizacije i nakon studije „Poljski seljak“ dalje je razrađivana pa je tako Everett Verner Stonequist, poznat upravo po svojoj knjizi Marginalni čovjek (1937). I ova knjiga bavi se problemima s kojima se suočavaju ljudi koji prelaze granice različitih kultura, a posebno pritiscima koje osjećaju pripadnici manjinskih i etničkih skupina. Autor navodi da je marginalni čovjek onaj koji balansira u psihološkoj neizvjesnosti između dva (ili više) društvenih svjetova; odražavajući u svojoj duši nesloge i harmonije, odbojnosti i privlačnosti tih svjetova.
Dakle, sociologija od svojih najranijih dana koncept socijalne, kulturne i psihološke marginaliziranosti vezuje upravo uz migrante. Veberovski rečeno migrant je gotovo pa idealni tip marginalnog čovjeka. Na to upućuju i iskustva brojnih hrvatskih iseljenika, bilo da su izvori tih iskustava dokumentarističkog tipa, bilo znanstvena istraživanja. Primjerice, biser hrvatske dokumentaristike, film Specijalni vlakovi Krste Papića zorno prispodobljuju anksioznost i tjeskobu hrvatskih gastarbajtera na putu za Njemačku. O tome svjedoče i istraživanja jugoslavenskih ekonomskih emigranata iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća na koja upućuje doajen hrvatske sociologije migracija Silva Mežnarić u knjizi Otkrivanje prostora prekrivanje vremena (1991.).
Profesorica Mežnarić navodi da je kroz veći broj istraživanja utvrđeno da su psihotična i predsuicidalna stanja pratioci adaptivnih teškoća u imigrantskom društvu. Ističe da je onodobna psihijatrija koja se bavila kliničkom slikom psihoza emigranata zbog akulturacijskog stresa detektirala „paranoidni sindrom stranca“. Psihijatri su isticali da je emigracija svakako pospješila, ako ne i uzorkovala depresivne reakcije i paranoidne psihoze kod emigranata (Mežnarić, 1991: 44.). Sve u svemu, koncept socijalne i kulturne marginaliziranosti, u slučaju migranata vezan je i uz brojne psihološke tegobe. Pri tom je za očekivati da je marginaliziranost svakako izraženija kod osoba koje su kulturalno znatno „različitije“ od domicilnog stanovništva, budući da je u tom slučaju i mogućnost socijalnog konflikta veća, a procesi adaptacije i integracije znatno teži. A naši novi sugrađani, pogotovo Nepalci i Indijci, novi su dionici kulture koja je supstancijalno drugačija od njihove. Tu nije riječ o preseljenju od nekoliko stotina ili tisuću kilometara u društvo istog civilizacijskog kruga koje se po pojedinim razvojnim, normativnim ili kulturalnim obilježjima razlikuje od iseljeničkog, kao što je to bio slučaj s hrvatskim iseljenicima, ili kao što je to slučaj s useljenicima u Hrvatsku iz drugih republika bivše države, nego je riječ o supstancijalnim društvenim, kulturnim i vjerskim razlikama koje same po sebi mogu djelovati kao izvori različitih psihosocijalnih tegoba. Kao i svaki imigranti i imigranti iz azijskih zemalja su “marginalni ljudi”, ali za razliku od npr. hrvatskih, grčkih ili talijanskih, pa čak i Turskih, imigranata u Njemačkoj u 70-tim godinama, njihova marginalnost je višestruka – nije samo ekonomska i socijalna, već i kulturalna, jezična i religijska. To je nepobitna činjenica na koju se teško može utjecati i koja dodatno opterećuje procese njihove društvene i kulturne integracije u hrvatsko društvo. Ujedno riječ je i o pojedincima koji su dominantno samci, tj. riječ je o dominantno individualnim, a ne obiteljskim migracijama. Stoga povišena razina anksioznosti i depresivnosti ne bi trebale biti shvaćene isključivo kao uzrokovane socijalnim konfliktom s domicilnim stanovništvom ili kao rezultat neprihvaćanja ili različitih diskriminatornih praksi, već prije svega kao izraz dubokog strukturnog i egzistencijalnog pomaka koji migracija sama po sebi proizvodi. Ove psihičke tegobe u velikoj mjeri proizlaze iz prekida životnih kontinuiteta, gubitka poznatih simboličkih okvira, gubitka socijalnih mreža i nesigurnosti vezane uz radni, pravni i svakodnevni život u novom okruženju. U tom smislu, psihičke tegobe nisu nužno indikator neuspjele integracije kao ni posljedica dominantnog odnosa većinskog stanovništva, već često uobičajeni pratitelj procesa integracije migranata, čak i u društvima gdje izostaje izraženiji konflikt migranata s većinskim društvom. A upravo takvo društvo je hrvatsko društvo, društvo u kojem organizatori prosjveda protiv stranih radnika u dva najveća grada ne uspiju na prosjved dovesti ni članove svoje uže obitelji.
Ne postoji diskrepancija u rezultatima istraživanja
Legitimitet ovakvom smjeru interpretacije rezultata o anksioznosti i depresivnosti imigranata prikupljenih istraživanjem koje je proveo „Štampar“ pružaju upravo spomenuti podaci o zadovoljstvu njihovim životom i radom u Hrvatskoj, a koji zapravo upućuju na niski intenzitet konflikta između imigranta i većinskog stanovništva. Naime, bez obzira na incidente koji se događaju, i koje bi iluzorno bilo ne očekivati, njihov broj još uvijek nije toliki da se o socijalnom konfliktu između domicilnog stanovništva i imigranata može govoriti kao o masovnoj društvenoj pojavi. Takva situacija dodatno dobiva na težini ako se uzme u obzir da Hrvatska, za razliku od društava zapadne Europe s dugom imigracijskom tradicijom, često ukorijenjenom još u kolonijalnoj prošlosti, nema iskustvo suživota s velikim brojem „kulturalno znatno drugačijih“ pojedinaca. Kad se k tome doda činjenica da se Hrvatska s masovnom imigracijom susrela u vremenu koje je više nego ikada opterećeno strahom od drugog i drugačijeg, vremenom u kojem je stranac za mnoge građane u Europi, više nego ikada u novoj povijesti, ujedno i potencijalni neprijatelj, pojavu incidenata i različitih oblika rasističkog ponašanja induciranog od strane većinskog stanovništva ne bi trebalo tumačiti kao dominanto obilježje odnosa između domicilnog stanovništva i imigranata. Posljedično tome, niti povišenu anksioznost i depresivnost stranih radnika iz azijskih zemalja ne bi trebalo dominantno vezivati uz barijere koje sa strane društva prihvata postoje u procesima njihove adaptacije i integracije, a koje mogu poticati različite forme socijalnog konflikta. Zbog tog razloga smatram da navedeni podaci o psihičkom stanju imigranata i njihovoj ocjeni zadovoljstva radom i životom u Hrvatskoj nisu u diskrepanciji, kao što se to navodi u brošuri s rezultatima istraživanja, niti su rezultati navedenog istraživanja, kao što se to navodi u nadnaslovu jednog medijskog priloga imalo „šokantni“.
Dobro društvo
Bez obzira na to što se u zadnjih nekoliko godina suočila s izrazito snažnim imigrantskim valom, s čime nema nikakvog povijesnog iskustva, Hrvatska se s obzirom na prihvat stranaca za sada pokazuje kao dobro društvo, kao društvo u kojem je unatoč svim objektivnim ograničenjima i problemima prisutan relativno visok stupanj tolerancije prema velikom broju novih sugrađana. Upravo stoga medijski narativ, ukoliko je obilježen autošovinističkim pretjerivanjima i generalizacijama o navodnoj sveprisutnoj netrpeljivosti, ne samo da promašuje empirijsku stvarnost, nego i nepotrebno potencira daljnje društvene polarizacije, tj. riječima Čikaške sociološke škole – jača podlogu za intenziviranje društvenog konflikta. Umjesto stvaranja moralne panike i proizvodnje slike društva kao inherentno netolerantnog, problematiziranje suživota između imigranata i domicilnog stanovništva trebalo bi se temeljiti na razumijevanju migrantskog iskustva kao kompleksnog, ambivalentnog i strukturno uvjetovanog procesa, kao i na razumijevanju perspektive domicilnog stanovništva – njihovih dvojbi, strahova i osjećaja nesigurnosti koji proizlazi iz društvenih promjena koje donose intenzivni imigracijski valovi.
