Dok su do prije nekolikog godina podaci predizbornih istraživanja uzimani zdravo za gotovo, kao sigurno predviđanje izbornih rezultata, danas su i novinari i politički analitičari oprezniji u pogledu njihove prediktivne valjanosti. Stoga se prilikom predstavljanja rezultata istraživanja obično naglašava da istraživanja „rejtinga“ primarno indiciraju sentiment birača u trenutku provođenja istraživanja te se pri interpretaciji rezultata navodi visina „statističke pogreške“, ili preciznije – standardna pogreška proporcije.
Međutim, ovaj vrlo važan statistički indikator u brojnim slučajevima pogrešno se tumači.
Primjerice, prilikom analize podrške kandidatima ili strankama na uzorku neke standardne veličine, npr. 600 sudionika, uobičajene su konstatacije tipa da je „razlika između dvaju kandidata unutar statističke pogreške koja iznosi 4 %“. No, statistička pogreška koju u ovakvim slučajevima navode novinari odnosi se na maksimalnu standardnu pogrešku proporcije, tj. slučajnu pogrešku pri maksimalnoj varijaciji (50%). Ovo je jedna od učestalijih problema koji se pojavljuje u medijima pri interpretaciji “pogreške uzorka”. Dakle, uzima se da je veličina standardne pogreške proporcije ista za sve proporcije na uzorku određene veličine. Međutim, ona varira ovisno o proporciji za koju se računa. Tako je u slučaju kandidata, koji imaju manju podršku od 50% (npr. 30% i 32%) veličina standardne pogreške nešto manja – za ove proporcije na uzorku od 600 ispitanika ona iznosi +/- 3,7% (p=0,05).
Drugi problem s interpretacijom ovog pokazatelja, koji se uglavnom uopće ne razmatra, odnosi se na to da on procjenjuje vjerojatnost pogreške samo na temelju jednog izvorišta – slučajne varijabilnosti uzorka i što ga u suštini ima smisla računati samo za slučajne uzorke. Ako ostavimo po strani problem slučajnosti uzorka to znači da ovaj pokazatelj ne govori ništa o drugoj vrsti uzoračke pogreške, tj. o onoj koja proizlazi iz moguće pristranosti u izboru uzorka. Pri tom je poseban problem u suvremenim anketnim istraživanjima koja smjeraju imati visoku prediktivnu valjanost drastičan pad odaziva na sudjelovanje što može imati znatne reperkusije na preciznost mjerenja. Treće, standardna pogreška proporcije ne upućuje na tzv. neuzoračke pogreške – npr. pogreške u mjerenju koje dolaze od samih ispitanika. Primjerice, davanje neiskrenih odgovora, neodgovaranje na pitanje, izbjegavanje odgovaranja tvrdnjom da su neodlučni itd. Iako ovo izvorište pogreške više nije tako značajno kao što je to bilo u prvim istraživanjima javnog mnijenja 1990. kada su istraživanja koja su uglavnom provodili mediji (najveće istraživanje proveo je tada ugledni politički tjednik Danas, a sjećam se da je i Večernji list provodio istraživanje) predviđala pobjedu SKH, ona još uvijek imaju utjecaj na preciznost mjerenja.
Prema tome, analitičari i novinari često iz vida ispuštaju činjenicu da je tzv. „statistička greška“ tj. standardna pogreška proporcije, samo dio ukupne greške istraživanja.
