Najnovije istraživanje Eurobarometra objavljeno uoči Minhenske sigurnosne konferencije pokazuje da je u Europskoj uniji među Hrvatima, uz Slovence, najmanji udio onih koji smatraju da je u postojećim međunarodnim okolnostima sigurnost države ugrožena. Drugačije govoreći, Hrvatska je jedna od dvije države u EU u kojima najmanji broj građana aktualne geopolitičke okolnosti doživljava kao sigurnosni rizik za državu u kojoj žive.
Naime, samo 13% hrvatskih građana u potpunosti, a 39% donekle, slaže se s tvrdnjom da su postojeće međunarodne okolnosti prijetnja za Hrvatsku. Dakle, za cca 50% hrvatskih građana postojeće geopolitičke okolnosti obilježene najvećim ratom na europskom tlu u posljednjih osamdeset godina, ratom na Bliskom istoku, kao i očiglednim redefiniranjem međunarodne sigurnosne arhitekture i promjenom međunarodnog političkog poretka, ne predstavljaju rizik za zemlju u kojoj žive.
Po tome su nam uz bok samo Slovenci i Česi. S druge strane, zanimljivo je da se najugroženijima osjećaju građani Francuske; 79% Francuza smatra da je njihova zemlja ugrožena, a zatim slijede građani Nizozemske (77%) i Danske (76%). Slijede ih Ciprani i Nijemci, pa Litvanci, Šveđani i Rumunji.
Grafikon 1. S obzirom na trenutni međunarodni kontekst, u kojoj mjeri se slažete s tvrdnjom: „sigurnost naše države ugrožena“
Izvor: Eurobarometar
Hrvatska kolektivna relaksiranost
Dakle, dok se u državama poput Francuske i Njemačke, ali i Danske i Rumunjske, muka muči s pitanjima o tome kako se postaviti u budućnosti koja će očito biti snažno definirana silnicama Trumpove Amerike, Putinove Rusije i Xijeve Kine, rezultati Eurobarometra sugeriraju da se hrvatski građani, uz Slovence, u najvećem broju nalaze u stanju svojevrsne kolektivne relaksiranosti.
Zašto se Hrvati u toliko velikom broju po ovom pitanju razlikuju od prosječnog građanina Europske unije? Umjesto nedvojbenih odgovora, ponudit ćemo četiri moguće pretpostavke.
Prvo, moguće je da predočeni rezultati Eurobarometra predstavljaju izraz zrelosti društva koje je ne tako davno prošlo kroz ratne traume, pa sada intuitivno odbija svako bespotrebno dizanje tenzija do trenutka dok se opasnost ne pojavi na samim granicama. U tom smislu, hrvatska relaksiranost zapravo može biti i manifestacija kolektivne psihološke otpornosti koja našem društvu omogućuje da funkcionira bez panike koja se trenutno nazire u pojedinim europskim državama.
Drugo, moguće je da su rezultati Eurobarometra posljedica osjećaja spokoja koji pruža sigurnosni kišobran euroatlantskih integracija, kao i već duži niz godina povoljne ekonomske situacije i rasta životnog standarda, povjerenja u oružane snage te unutarnje sigurnosti koja je među najvećima u uniji zemalja kojoj pripadamo.
Treće, moguće je da rezultati zadnjeg Eurobarometra zrcale izrazitu kolektivnu orijentaciju na vlastito dvorište. Možda nam naši zapaljivi prijepori i unutarnji sukobi jednostavno ne ostavljaju dovoljno prostora za pomniju refleksiju na ono što se zbiva izvan nacionalnih granica. Teško se oteti dojmu da je hrvatski javni prostor autističan, u velikoj mjeri zarobljen u cikličkim raspravama o prošlosti i prožet unutarnjim ideološkim polarizacijama. Kad se tome doda kontinuirana i masovna medijska proizvodnja estradno-političkih efemerija, čija se latentna društvena funkcija može pronaći i u indikaciji ideoloških orijentacija medija te njihovih političkih simpatija i animoziteta, možda nije ni čudno da geopolitičke tektonske promjene ne ulaze toliko intenzivno u fokus pažnje velikog broja građana.
Nezainteresirani za politiku
No, možda je stvar i u nečemu sasvim drugačijem. Možda je slika hiperpolitiziranog hrvatskog društva, gotovo pa opsjednutog politikom i političkim sučeljavanjima, samo falsifikacija stvarnosti. Naime, sasvim realnom izgleda mogućnost da je svakodnevica većine Hrvata u potpunosti odvojena od politike i političkih zbivanja. Moguće je da hrvatski građani politiku uopće ne doživljavaju kao nešto što je snažno prisutno u njihovim životima. Možda sve ono što se zbiva na političkoj sceni i intenzivno prezentira u medijima vrlo malo okupira njihovu pažnju. Na takvu mogućnost upućuju rezultati o zainteresiranosti za politiku koji su prikupljeni u Europskom društvenom istraživanju (ESS) 2024. godine. Prema njima su hrvatski građani, u odnosu na građane onih zemalja EU-a za koje su dostupni podaci u bazi ESS-a 2024., najmanje zainteresirani za politiku. Čak 40% Hrvata, što je najviše od svih analiziranih zemalja EU-a, izjavljuje da uopće nije zainteresirano za politiku, a dodatnih 34% da je slabo zainteresirano. Prema tome, ukupno tri četvrtine ispitanih u Hrvatskoj ne pokazuje pretjerano visok interes za politiku. Budući da je riječ o izrazito serioznom probabilističkom uzorku i istraživanju koje ispunjava najrigoroznije metodološke zahtjeve, ovaj podatak bi trebalo tretirati kao u potpunosti autentičan.
Grafikon 2. Broj građana koji su nezainteresirani ili slabo zainteresirani za politiku
Izvor: ESS 2024.
Dakle, prema Europskom društvenom istraživanju iz 2024., Hrvati su nacija koja nije previše zainteresirana za politička zbivanja pa je realno da je i to jedna od mogućih perspektiva iz koje treba tumačiti rezultate zadnjeg Eurobarometra. Jer, logično je nezainteresiranost za politiku povezati s oskudnijim znanjem o ključnim političkim procesima, a posljedično tome i s vjerojatnošću da kompleksna međunarodna zbivanja ostaju izvan neposrednog iskustva i razumijevanja ljudi. Nezainteresiranima za politiku geopolitički potresi mogu djelovati kao daleki i apstraktni procesi koji nemaju dodira s njihovim svakodnevnim životom, a vanjski svijet im može sličiti na daleku i nepoznatu arenu u kojoj se odvijaju apstraktni sukobi na koje ljudi u jednoj mirnoj i sigurnoj zemlji nemaju utjecaja i koji nema utjecaja na njihovu egzistenciju.
Psihološka otpornost ili kolektivni autizam?
Prema tome, ovisno o tome koja se od navedene četiri pretpostavke čini realnijom, zavisi i tumačenje rezultata Eurobarometra. S jedne strane moguće je da je spokoj hrvatskih građana u odnosu na geopolitička previranja jedna vrsta stečenog kolektivnog imuniteta nastalog iz povijesnog iskustva, ali i posljedica aktualne društvene i ekonomske stabilnosti kao i osjećaja sigurnosti kojeg jednoj maloj zemlji pružaju međunarodne političke i sigurnosne institucije. S druge strane ne treba odbaciti niti mogućnost da se radi o jednoj vrsti „kolektivnog autizma“ koja proizlazi ili iz fiksacije na unutarnja politička zbivanja i ideološke polarizacije ili iz sveopće nezainteresiranosti za politiku.
U društvu u kojem tri četvrtine građana pokazuju mali interes za politiku, dok je medijski prostor istovremeno prezasićen domaćim političkim i ideološkim sukobima, ova zadnja opcija uopće ne izgleda toliko nerealna.
