Obrazovni sustav i Luhmannova sociologija obrazovanja

Sustav obrazovanja kakav danas poznajemo oblikovan je u prevratima kasnog 18. stoljeća. Francuska revolucija “otrgnula” je školu iz ruku obitelji i Crkve i stavila je u službu Republike. U tom se okviru obrazovanje shvaćalo kao usmjeravanje prirodne žeđi za znanjem prema potrebama nove, nacionalne zajednice. Npr. Napoleon, iako se ponekad smatra suprotnim, bio je vjeran načelima Revolucije te je školu gledao kao sredstvo stvaranja “podanika” nacije – pojedinaca odanih novoj, sekularnoj religiji državnosti (Nisbet, 2007).

U tim povijesnim obrisima lako prepoznajemo ono što će Louis Althusser nazvati ideološkim aparatom države: škola prenosi vladajuću ideologiju u obliku navodno neutralnog znanja, koje učenici nesvjesno internaliziraju. No taj sustav formalno jednak za sve, implicitno favorizira kulturni kapital srednjih i viših klasa, pa se nejednakosti reproduciraju (Althusser, 2018). Bourdieu i nasljednici nastavili su i produbili tu kritiku ukazujući na prikrivene mehanizme selekcije i legitimizacije razlika. Danas se pak, kritička tradicija u pogledu obrazovanja uzdiže kao jedan od najdominantnijih pristupa. Tako, pitanja ekskluzije, neravnopravnosti, odnosa moći postaju centrali za sociologiju obrazovanja.

Druga strana sociologije obrazovanja

No uz ovu tradiciju u sociologiji obrazovanja, istodobno se razvila i druga linija mišljenja: funkcionalistička. Od Durkheima nadalje naglasak je bio na funkcijama obrazovanja za društvo kao cjelinu – naglasak postavljen na socijalizaciji, moralu, solidarnosti. Škola je tako za Durkheima “most” između obitelji i vanjskog svijeta (Ottaway, 1968). Taj je smjer nastavio Parsons, premda je često kritiziran zbog presnažno naglašene ravnoteže i zanemarivanja devijacija. No i sam pojam funkcionalizma vrlo je teško odrediti. Kao što je to slučaj i s kritičkom tradicijom, postoji pluralnost mišljenja, ponekad toliko suprotstavljena da se više sličnosti može pronaći s kritičkom do li s funkcionalističkom perspektivom.

Luhmann preuzima funkcionalistički interes za cjelinu, ali mijenja polazište: ne pretpostavlja ravnotežu, nego stalnu kontingenciju. On shvaća nevjerojatnost postojanja društvenog u svijetu stalnih prevrata i nereda. Društveni svijet u kojem su konflikti, promjene i neočekivani ishodi normalno stanje stvari. To je jedan od temelja Luhmannovog pristupa, ali ujedno i nešto što se vrlo često izostavlja kada se spomene njegov funkcionalistički pristup društvenim fenomenima.

No za njega, društvo nije skup individua i radnji nego mreža sustava komunikacije. Svaki se sustav (pravo, znanost, politika, obrazovanje) samoreferencijalno reproducira vlastitim kodom i programima. Sustav je operativno zatvoren (sam proizvodi svoje operacije), ali je kognitivno otvoren prema okolini koju opaža i na čije se iritacije prilagođava prevođenjem “tuđeg” u svoj jezik. Tako je dinamika, osnovna komponenta Luhmannove sociologije – nešto što se u kasnijim radovima naziva operacijskim konstruktivizmom. Taj je pristup Luhmann koristio u razumijevanju obrazovanja.

Osnovne pretpostavke Luhmannove sociologije obrazovanja

Prvo što valja reći po pitanju Luhmannove sociologije obrazovanja jest da on nastavlja tradiciju funkcionalističkog određenja obrazovanja te shvaća obrazovanje kao sustav kojem je temeljna funkcija redukcija kompleksnosti pojedinaca u kontekstu društvene komunikacije. Drugim riječima, pojedince valja usmjeriti na određene tipove komunikacije u društvu, odnosno specifičnim društvenim sustavima. Obrazovanje priprema pojedince, psihičke sustave za sustavnu komunikaciju – uobličuje ih na jedan specifičan smjer komunikacije. Na primjer, ja kao sociolog reducirán sam u svojoj kompleksnosti kroz svoj obrazovni put. Znam što mi je prethodila (obrazovno), što jesam, i što mi slijedi (koji su horizonte mogućnosti). Obrazovanje nudi sigurnost životnog tijeka, odnosno proizvodi oblike koji strukturiraju način na koji osoba vidi i razvija vlastiti životni tijek (Luhmann, 2021). Također, obrazovanje nam nudi sigurnost i interakciji s drugima – reducira mene, ali reducira i druge. Zna se što se u generalnom smislu, može očekivati.

U tom kontekstu, Luhmann razlikuje socijalizaciju i obrazovanje: Socijalizacija je difuzna i neprogramirana: kroz obitelj, vršnjake, medije usvajamo obrasce ponašanja i smisla bez jasnih kriterija provjere. Za razliku od toga, obrazovanje je sistematizirana socijalizacija: organizirano, programirano i evaluirano u školama i sveučilištima. Ono preuzima dio posla od obitelji upravo zato što je moderno društvo funkcionalno diferencirano (nema jedne “nadlogike” koja sve uređuje). Potrebni su specifični, predvidljivi obrasci komunikacije za različite društvene sfere — i tu škola ima ključnu ulogu.

Drugim riječima, ako bi socijalizacija bila divljina nejednakih i neujednačenih utjecaja, obrazovanje je uređeni park s puteljcima: formalnim pravilima, kurikulumima i provjerama koje standardiziraju što se računa kao znanje, vještina ili uspjeh.

Luhmannovi osnovni kodovi obrazovanja – operacijska zatvorenost sustava obrazovanja

Luhmannova teorija sustava, rekli smo, počiva na logici distinkcije, što znači da je svaki društveni sustav (kao i psihički – pojedinac) operacijski zatvoren, a kognitivno otvoren. No da bi se operacije mogle referirati na okolinu, potrebni su kodovi.  Za razliku od klasičnih funkcijskih sustava (npr. pravo s kodom legalno/ilegalno ili znanost s istinito/lažno), obrazovanje funkcionira kroz dva međusobno povezana koda što ga čini jedinstvenim (Baraldi & Corsi, 2017).

Primarni kod: prijenos znanja – preneseno / nije preneseno

Ovdje je riječ o tome je li određeni sadržaj, vještina ili kompetencija ušla u opticaj komunikacije učitelj–učenik–nastava. Pri realizaciji tog koda valja u obzir uzeti dvije osnovne pretpostavke. (1) Znanje će se zaboraviti. Iako je znanje bitna kategorija, Luhmann shvaća da se većina stečenog znanja zaboravi. (2) Učenik, kako je zatvoreni sustav po sebi uvijek se postavlja kao iritacija sustavu. Na učeniku je da iskazuje otpor prema sustavu, da ga iritira i time mu omogućava autopojezu, odnosno unutarnju dinamiku (pa i modifikacije) sustava. Otpor, nepripremljenost ili razlike u predznanju nisu “smetnja” nego materijal rada: na njima se grade jasnije strukture znanja, vještina i kompetencija. U tom procesu oblikuje se i osoba kao društvena adresa očekivanja: učenik koji je položio X i Y, s takvim ocjenama, upisan na Z – signal za daljnje selekcije u drugim sustavima (npr. tržištu rada).

Stoga, Luhmann na učenika ne gleda kao centralnu točku obrazovanja – kao nekoga o kome obrazovanje ovisi, već kao medij (Morgner, 2023) kojim se prenosi komunikacija obrazovnog sustava.

Sekundarni kod: provjera uspjeha – uspjeh/neuspjeh ili pad/prolaz

Ovaj kod uvodi obvezu evaluacije: ocjene, ispiti, ispiti državne mature, diplome. Tek s ovim kodom sustav može standardizirati i uspoređivati ishode, proizvoditi karijerne sljedove (nizove položenih/padnutih koraka) koji se kasnije čitaju kao osobne biografije. Tim se kodom u obrazovnom sustavu, pojedinac pretvara u osobu (kao svojevrsno strukturalno uparivanje psihičkog sustava i društva). Osoba je tako, kompromis koji se ostvaruje u međusobnoj iritaciji društvenog sustava i pojedinaca (psihičkih sustava).

Ta dualnost koda omogućuje obrazovanju da istodobno komunicira sadržaj i mjeri uspjeh, čineći procese vidljivima i usporedivima. Na temelju kodova nastaju programi (kurikulumi, nastavni planovi, pravilnici, rubrike za ocjenjivanje) i forme (sat, razred, ispit, svjedodžba) koje svakodnevno operacionaliziraju selekciju. Održavaju dinamičku stabilnost sustava koji mora pružiti komunikacijsku osnovu za sve druge društvene sustave.

Iako je operativno zatvoren, obrazovni sustav stalno opaža okolinu i prevodi njezine zahtjeve u vlastite forme. Rasprava o građanskom odgoju, uvođenje AI alata u nastavu, promjene u politici ocjenjivanja — sve su to iritacije koje ne utječu na obrazovanje izravno. Sustav obrazovanja, na temelju svojih programa i kodova, prevodi ih u logiku svoje komunikacije: u kurikularne ishode, metode poučavanja, rubrike, ispite. Na primjer, sociokulturne transformacije u zapadno-civilizacijskom krugu 60-tih godina, nisu rezultirale potpunom promjenom sustava obrazovanja. Obrazovanje se prilagodilo na temelju vlastitih kodova. Tako, iako imamo nešto drugačiji sadržaj, kurikulum je još uvijek ovdje, ocjene (prolaz/pad) još uvijek tu, diplomama i titulama još uvijek se koristimo. Obrazovanje je vrlo dinamično u statici svojih operacija. 

Upravo zbog te zatvorenosti, nema izravne naredbe iz politike ili “z tehnologije koja automatski mijenja školu; svaka promjena prolazi kroz pedagoško-didaktičku obradu. Politika može postaviti odredbu, ali kako će se ona prevesti u sustavu obrazovanja, nešto je sasvim drugo. Tako se čuva autonomija obrazovanja, ali i omogućuje selektivna prilagodba. To je npr. nešto što bi se u okvirima razvoja svojevrsnih obrazovnih politika, uvijek trebalo imati na umu.

Što dobivamo Luhmannom, a što propuštamo bez njega

Kritička teorija je nezamjenjiva za razumijevanje reprodukcije društvenih razlika, ali Luhmann dodaje alat za analizu unutarnjih logika sustava, načina na koji se proizvodi predvidljivost, standardizacija i karijerni sljedovi. Luhmann nam pruža alat kojim ćemo moći na znanstveno utemeljenoj epistemologiji razmatrati promjene ili iritacije u obrazovanju. Umjesto da promjenu zamišlja kao prekid koji nameće izvana netko moćan, Luhmann pokazuje kako se promjena događa iznutra – kroz prevođenje iritacija u kodove i programe.

Dakle, Luhmannov pristup omogućuje nam da obrazovanje promatramo kao dinamičan, autonomni i samoreferencijalan sustav koji stalno uči — ne samo učenike, nego i sebe. Time dobivamo okvir koji jednako dobro objašnjava stabilnost (zašto se toliko toga ne mijenja lako) i promjenu (kako se unatoč svemu ipak mijenja), bez iluzija o potpunoj kontroli ili jednostavnim rješenjima. Ovaj se tekst usredotočio na objašnjenje teorijskog pristupa kojim ćemo se u sljedećem tekstu dotaknuti pitanja tehnologije umjetne inteligencije u okvirima obrazovnog sustava.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.