Neki sociološki aspekti narodoznanstva Antuna Radića

O Antunu Radiću i njegovom djelu u proteklih stotinu i više godina od njegove smrti pisali su enciklopedisti, etnolozi, povjesničari, politolozi, sociolozi, publicisti i mnogi drugi. Pisati, dakle, o Antunu Radiću, onako referatski, bez studijskog pristupa s novim spoznajama, u kratkoj formi kakvu njeguje sociologija.hr, u velikoj mjeri moglo bi značiti reduciranu kompilaciju općih mjesta, pa je i razumljivo početno kolebanje pisca ovih redova da se prihvati takvog posla. Međutim, ideja da se nešto „sociološki relevantno“ napiše o Antunu Radiću sazrijevala je baš u vrijeme kada se održavala tradicionalna studentska manifestacija Radićevi dani u organizaciji Studentskog odbora Sava. Naime, za očekivati je, kako bi organizator programa događanja, uz dnevna druženja, sportske igre i večernje koncerte mogao ponuditi određeni program u npr. formi tribine, izložbe, okruglog stola ili sl., posvećen upoznavanju sa stvaralačkim i političkim radom Stjepana Radića, pa se u okviru toga možda netko pozabavi i s njegovim bratom. No, kako na internetskim stranicama nisam uspio pronaći programski sadržaj koji bi bio namijenjen toj svrsi, prigodno sam upitao jednog studenta zna li tko je bio Antun Radić. Nije znao. Pitao sam još neke poznanike isto pitanje i ostao zatečen kako baš ništa nisu znali o Antunu Radiću, što otvara pitanje (ne)prisutnosti temeljnih figura hrvatske moderne političke i društveno-humanističke misli u javnom pamćenju.

Hrvatski političar i publicist, utemeljitelj narodoznanstva

Za Antuna Radića (Trebarjevo Desno, 11. 6. 1868 – Zagreb, 10. 2. 1919) Hrvatska enciklopedija navodi da je bio hrvatski etnolog političar i publicist. Slavistiku i klasičnu filologiju studirao je u Zagrebu i Beču, a 1892. doktorirao je u Zagrebu tezom iz hrvatske književnosti. Od 1892. do 1897. predavao je u gimnazijama u Osijeku, Požegi, Varaždinu i Zagrebu, a 1897–1901. uređivao je Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, prvi hrvatski etnološko-folkloristički časopis u izdanju JAZU. Godine 1899. pokrenuo je Dom. List hrvatskomu seljaku za razgovor i nauk, prvi hrvatski časopis namijenjen seljaštvu. Isticao je potrebu osnivanja političke stranke koja bi zastupala interese seljaka pa je 1904. zajedno s bratom Stjepanom osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS). Kao kandidat HPSS-a u tri je navrata bio zastupnik u Hrvatskom saboru (1910–13). Surađivao je u stranačkim glasilima, osobito u Domu, kojemu je bio urednik (1908–09) i izdavač (1912–14). Bio je tajnik Matice hrvatske te  urednik Glasa Matice hrvatske. Od 1917. bio je profesor u zagrebačkoj Drugoj klasičnoj gimnaziji.

Rodno selo Antuna Radića Trebarjevo Desno nalazi se u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Kultura srca i kultura uma

Premda je Radićevo etnološko djelovanje ograničeno na kratko razdoblje od 1896. do 1902. godine, njegove teorijske i metodološke zamisli i koncepcije u djelu Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897) legitimiraju ga kao utemeljitelja etnologije u Hrvatskoj. Osnova je zamišljena kao iscrpna i opširna uputa za etnografski rad na terenu te kao sredstvo za istraživanje seljačkoga života. U uvodnom dijelu Radić ističe kako je došlo vrijeme da se zasnuje nova znanost, narodoznanstvo ili etnologija, a predmet njezina istraživanja bili bi narod i narodna kultura. Objašnjavajući odnos tih dvaju ključnih pojmova, Radić postavlja tezu o dualnoj sociokulturnoj strukturi hrvatskog naroda, tvrdeći da ona sadrži dvije sastavnice: narod (seljake) i „gospodu“ (neseljake) te da svaka od tih dviju sastavnica ima svoju kulturu. Kultura – osnovna kategorija njegove teorijske koncepcije, razlaže se, dakle, na narodnu/seljačku i gospodsku/neseljačku kulturu, ili prema Radićevoj izvornoj terminologiji – na kulturu srca« i kulturu uma. Radić smatra da kultura ima integracijsko i segregacijsko svojstvo: unutar nacije djeluje ujedinjavajuće, a unutar etničke i društvene zajednice razjedinjavajuće (odvajajući narod/seljake od gospode/neseljaka). Samo narodnu, seljačku kulturu smatra izvornom hrvatskom te tvrdi da su se u „gospodsku“ kulturu uvukli tuđinski utjecaji. Radić je također razradio i pitanje etnografske i etnološke znanstvene metode. Njegov je izričiti zahtjev da građu o narodnom životu zapisuju oni koji po njegovu uvjerenju jedini mogu spoznati „dušu narodnu“, a to su oni koji u toj kulturi žive i sudjeluju, dakle sami seljaci, i to doslovnim zapisom, odnosno u svojem izvornom jeziku/govoru, ili eventualno intelektualci seljačkoga podrijetla (npr. seoski učitelji, svećenici i sl.). Zapisanu etnografsku građu zaprimaju znanstvenici na čitanje, redigiranje, provjeru, analizu i interpretaciju te objavljivanje.

Tošo Dabac, Žetva konoplje, Babina Greda, Slavonska Posavina (1930–1950). Arhiv Tošo Dabac / Muzej suvremene umjetnosti Zagreb. Izvor: msu.hr, preuzeto s: http://www.msu.hr/upload/dogadanja/2020/11/2020-11-16/574/toodabaceljanjekonopljebabinagredaslavonskaposavina19301950.jpg

Dva cilja etnografskog istraživanja

Smisao i potreba etnološkoga istraživanja, prema Radiću, proizlaze iz dvaju ciljeva – znanstvenoga i političko-ideološkog. Znanstveni cilj odnosi se na potragu za općenitim zakonima po kojima narod živi i misli, njihovih uzroka te vrjednovanje tradicijske kulture. Političko-ideološki cilj odnosi se na „pomirenje naroda i gospode“, međusobno poštivanje njihovih kultura te uključivanje seljaštva u politički život kao ravnopravnoga partnera i političkog subjekta. Pored etnologije, Radić se u znanstvenom radu bavio i književnopovijesnim temama. Prevodio je djela ruske književnosti (A. S. Puškin, N. V. Gogolj i L. N. Tolstoj) te je objavio veći broj tekstova o njemu suvremenim političkim temama (položaj Hrvata u Habsburškoj Monarhiji, Riječka rezolucija, uloga HPSS-a u hrvatskom društvu) (Enciklopedija.hr).

Iz priložene reference očito je da se radi o kulturno-znanstveno i društveno-politički značajnom i zaslužnom akteru intelektualne i političke scene krajem devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj, tada još uvijek teritorijalno razdijeljenoj prema zonama utjecaja Austrije, Mađarske i Italije, u prijelazu iz tradicionalnog, polufeudalnog prema modernom kapitalističkom građanskom društvu, opterećenoj neriješenim gospodarsko-društvenim i političko-nacionalnim pitanjima.  Kako bi se bolje razumio kontekst Radićeva djelovanja, ali i obilježja njegovog rada, ukratko ćemo se osvrnuti na najvažnije društveno-političke okolnosti tog vremena.

Prvi modernizacijski koraci hrvatskog društva

Bez obzira na političku podređenost Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u okviru Hrvatsko-Ugarske nagodbe (1868) te njezin dvostruki provincijalni status (Rogić/Ćizmić 2011), jednostavnu društvenu strukturu i gospodarsko zaostajanje (Gelo 1987) prvi modernizacijski val, iako u kašnjenju  i neujednačenog intenziteta, nepovratno je usmjerio razvoj hrvatskog predindustrijskog, tradicionalno-seoskog društva, prema modernijoj formi, onoj u kojoj su izraženiji obrisi građanskog-industrijskog društva. Naime, procesi modernizacije prelijevali su se u Austro-Ugarsku Monarhiju iz razvijenih europskih zemalja, a zatim od druge polovine devetnaestog stoljeća, sa zakašnjenjem i sporije, i u hrvatske krajeve. Međutim, za razliku od razvijenih zemalja u kojima je industrijalizacija krenula odozdo, iz poduzetničke primjene znanstveno-tehnoloških inovacija, u Austro-Ugarskoj Monarhiji ona je potaknuta odozgo, od središnje carske vlasti. Središnja carska i državna vlast očekivala je, između ostalog, da će induciranjem modernizacije poboljšati političke, ekonomske, društvene i kulturne prilike unutar monarhije (što se i dogodilo), a čime bi se pridonijelo poboljšanju njezinog ekonomskog prosperiteta i političke stabilnosti.

Fotografija izgradnje HNK u Zagrebu, oko 1894. (izvor: Wikimedia Commons), preuzeto s: https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatsko_narodno_kazali%C5%A1te_u_Zagrebu#/media/Datoteka:Izgradnja-hnk-2.jpg

Integracijski učinci, izraženi kroz umreženost carskih institucija, administrativnu praksu, prometnu i komunikacijsku revoluciju te kulturne programe (Judson 2018), kojima su lokalna društva bila povezivana s državom na svim razinama unutar carstva, predstavljali su snažan modernizacijski impuls. U određenoj mjeri ti su integracijski procesi nadjačali dezintegracijske učinke koji su proizlazili iz rastuće društvene diferencijacije, posebno u odnosu na klasne i nacionalne podjele te s njima povezane ideologije. Među tim dezintegracijskim tendencijama isticali su se međunacionalno nezadovoljstvo i otpor – osobito izraženi kod slavenskih naroda – zbog gospodarske asimetrije i političke neravnopravnosti, kao i sveprisutan antisemitizam i druge oblike društvenih napetosti. Usprkos fatalnom povijesno-političkom ishodu Dvojne Monarhije, modernizacija potaknuta od središnje vlasti dopirala je i do njezinih slabije razvijenih dijelova, pa tako i do Hrvatske. Započela je „izgradnjom prometne mreže, koja se od druge trećine 19. stoljeća sve jače koncentrirala na željeznicu te je istovremeno bila preduvjet i rezultat modernizacije privrede i društva…“ (Steindorff 2006: 149). „Na demografskom planu tranzicija je na području Hrvatske počela 1880. Prije svega uočljiva je u smanjenju smrtnosti, čemu su pridonijele tekovine modernizacije: poboljšana opskrba, bolji medicinski i higijenski uvjeti.  Tako će prema Jakovu Gelu populacija u Hrvatskoj, unatoč nešto nižem broju rođenih i iseljavanju u prekooceanske zemlje,  za 35 godina narast s 2,5 milijuna (1880) na 3,58 milijuna 1914. (Steindorff 2006:146-147). Hrvatske krajeve u tim desetljećima devetnaestog stoljeća karakterizira i brzi rast starih gradskih središta sa širokim gravitirajućim područjima. S druge strane, prema Steindorffu urbanizacija je pospješivala procese nacionalnog ujedinjenja. Političke ustanove, novine, kazalište, knjižnice i škole kao posredovatelji u prenošenju nacionalne svijesti, bili su koncentrirani u velikim gradovima. Čak i izgradnja grada postaje sredstvo nacionalnog samoprezentiranja – što se najbolje vidi u slučaju Zagreba“ (Steindorff 2006:147). Razvijala se i industrija što je potaklo i održavanje dvaju velikih gospodarskih izložbi u Zagrebu, reprezentativnih manifestacija ekonomske modernizacije u Hrvatskoj: prva Dalmatinska, Hrvatska, Slavonska gospodarska izložba 1864 i druga Gospodarsko-šumarska jubilarna izložba hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva u Zagrebu godine 1891

Fotografija: Prva dalmatinsko‑hrvatsko‑slavonska izložba u Zagrebu (1864), izložbena fotografija objavljena na stranici Muzeja grada Zagreba, preuzeto s: http://www.mgz.hr/hr/izlozbe/spomen-izlozba-prve-dalmatinsko-hrvatsko-slavonske-izlozbe-u-zagrebu-godine-1864,415.html

Naličje modernizacije i izvorišta Radićeve znanstvene djelatnosti

Materijalna i društvena pozadina društveno-političkih nemira i kriza, očitovanih kroz ideološke prijepore i društvene sukobe oko zahtjeva za reformama i otpora prema njihovim provedbama u okolnostima socijalnih, ekonomskih, političkih i kulturnih nejednakosti drugo je lice rane hrvatske modernizacije. Kako se u okviru ideologija, ali i društveno-humanističkih znanosti, traže i teorijski modeli koji će omogućiti reorganizaciju društva, tako se i Radićeva etnologija i politička misao (sociologija?) razvija i koristi ne samo u vidu teorijske znanosti, nego kao i politička doktrina. Promjene društvene strukture i odnosa potaknutih modernizacijskim procesima za pobjednike znače održavanje poretka uz postupno prihvaćanje promjena, a za poražene opiranje ili kritiku negativnih posljedica te borbu za političku emancipaciju vlastitih interesnih grupa. U takvim konstelacijama nastaju društveni pokreti čiji društveni položaj određuje njihovu ideološku perspektivu i programske zadatke s osloncem na adekvatnu društvenu misao filozofske, političko-ekonomske, pravne, etnološke ili sociološke provenijencije.

Modernizacijska preobrazba u hrvatskim zemljama djeluje impresivnije kada se sagleda u svjetlu dotadašnjeg društveno-ekonomskog stanja obilježenog višestoljetnom stagnacijom i dubokom oslonjenošću na prirodne izvore preživljavanja. Život je generacijama bio gotovo isključivo podređen prirodnim ciklusima; većina kuća bila je građena od nepostojanih materijala, društvena pokretljivost bila je izrazito niska, a pismenost i obrazovanje ostali su privilegij viših društvenih slojeva i rijetkih pojedinaca iz nižih slojeva. Crkva je, osim vjerske, imala i svjetovnu moć, društvena struktura bila je gotovo monolitna – oko 90 % stanovništva pripada seljačkom sloju – a osnovni fizički izvori energije bili su prirodni elementi (voda, vjetar) i rad ljudskih i životinjskih mišića. Epidemije, glad i visoka smrtnost mnogima je bila svakodnevica.

Posavska drvena kuća

S obzirom na takav društveni kontekst, ne iznenađuje da modernizacija – u smislu uvođenja kapitalističkih društveno-ekonomskih odnosa – ima dubok i drastičan učinak na dotadašnji način života.

Ovi historiografski fragmenti ne pretendiraju obuhvatiti sve aspekte društvenih promjena koje je modernizacija pokrenula; čitatelje se u tom pogledu upućuje na relevantnu literaturu, osobito na radove povjesničarke Mirjane Gross. Dovoljno je konstatirati kako je uspostava kapitalističkih društveno-ekonomskih odnosa, neminovno preoblikovala tradicionalni seljački život koji je do tada bio uređen prema lokalnim običajima i višestoljetnoj kulturi ukorijenjenoj u zemljoradnji, u trajnoj i sudbinskoj vezi s ritmovima i darovima prirode. Iako se u tom razdoblju na društveno-povijesnu pozornicu pojavljuju novi slojevi – kapitalisti i radnici – seljaštvo i dalje ostaje najbrojnija društvena skupina, a po gospodarskim prinosima i dalje najznačajnija. Otuda je proizlazila i potreba da se upravo seljaštvu pristupi kao nositelju društvenog kontinuiteta, ali i kao potencijalnom nositelju političke modernizacije. Za Antuna Radića, seljaštvo nije bilo tek ekonomska kategorija, nego i srž naroda, kulturno i moralno utemeljenje nacionalnog identiteta. Takav pristup doveo je do sustavne narodoznanstvene analize, a potom i do političke artikulacije seljaštva kroz osnivanje Hrvatske pučke seljačke stranke. Ta je stranka, sve do izbijanja Drugoga svjetskog rata, postala dominantna politička snaga u Hrvatskoj, izražavajući interese i identitet većinskoga, seljačkog dijela stanovništva.

Socijalne ideje koje su utjecale na intelektualno oblikovanje Antuna Radića

Ako se usmjerimo prema genezi socijalnih ideja koje su prethodile ili neposredno utjecale na intelektualno oblikovanje Antuna Radića, valja ukratko osvrnuti se na nekoliko ključnih mislilaca i intelektualnih pravaca koji su mogli biti važni za njegov znanstveni rad. Ti su utjecaji oblikovani povijesno-društvenim kontekstima svoga vremena, no njihove se ideje zrcale i u Radićevu djelovanju kao narodnog prosvjetitelja i političkog vizionara.

Već u 17. stoljeću pojavljuje se Juraj Križanić (1618–1683), polihistor snažno obilježen političkim i društvenim previranjima svojega vremena. Križanić je pokušavao anticipirati sveslavenski jezik te putem europske prosvjete nastojao privesti Rusiju „spoznaji dužnosti“ prema zapadnim Slavenima. Njegova zamisao o pomirenju slavenskoga svijeta i Zapada temeljila se na zajedničkim kršćanskim vrijednostima. U tom je kontekstu Križanić prvi eksplicitno naglasio značaj seljaštva kao narodnoga temelja slavenskih naroda, pozivajući se na vrijednosti koje su seljaci očuvali kroz običaje, jezik i moralnu tradiciju. Zalagao se za društvene reforme koje bi unaprijedile položaj seljaka, što predstavlja ranu artikulaciju agrarno orijentirane društvene misli.

U 18. stoljeću fiziokratska ekonomska škola u Francuskoj, koja se suprotstavljala tada dominantnom merkantilizmu, stavila je naglasak upravo na poljoprivredu kao jedini istinski izvor ekonomske vrijednosti. Fiziokratska misao ubrzo je postala poticaj reformatorski nastrojenim vladarima da oslobode seljake i temelj razvoja gospodarstva smjeste u poljoprivredni sektor, a zatim ga proširuju prema obrtništvu, trgovini i industriji. Temeljna je pretpostavka bila da će slobodan seljak, motiviran osobnom koristi i slobodom djelovanja, biti učinkovitiji i korisniji za društvo od onoga kojeg sustav tlači i ograničava. I u suvremenom, 21. stoljeću, vrijedi se podsjetiti na ovaj, naizgled jednostavan, ali duboko racionalan zaključak. Fiziokratska načela reflektirala su se i u misli pojedinaca poput Julesa Micheleta (1798–1874), francuskog povjesničara i esejista. Michelet, inače „buntovnik protiv grčko-rimske kulture“, pripada romantiziranoj struji historiografije koja se okrenula povijesti naroda, tzv. „malog čovjeka“, te kulturnim i prirodnim čimbenicima oblikovanja povijesti. Njegove su demokratske i antiklerikalne ideje snažno utjecale na braću Radić, što je osobito razvidno u njihovu ideološkom pristupu narodu i kulturi.

Nezaobilaznu intelektualnu referencu u ovom kontekstu čini i Jean-Jacques Rousseau (1712–1778), čije su ideje o prirodnom čovjeku, korumpiranosti civilizacije i uzrocima društvene nejednakosti imale dubok odjek u progresivnim mislećim krugovima 19. i 20. stoljeća. Rousseau je tvrdio da civilizacija i tehnološki napredak dokidaju čovjekovu prirodnu dobrotu i moralnost, dok društvena nejednakost proizlazi iz povijesnog procesa koji je od prirodno dobrog čovjeka stvorio egoističnog i natjecateljskog društvenog pojedinca. Nije teško pretpostaviti da je Antun Radić bio upoznat s tim idejama te ih, barem implicitno, ugradio u svoju koncepciju seljačkog pokreta.

Poseban značaj u razvoju empirijskih istraživanja vezanih uz selo i narodnu kulturu ima pravnik, etnolog i sociolog Baldo (Baltazar, Valtazar) Bogišić (1834–1908). Bogišić je proveo prvo etno-pravno terensko istraživanje u Hrvatskoj, te se smatra jednim od najvažnijih promicatelja pravne znanosti u slavenskom svijetu. Njegova metoda istraživanja pravnih običaja predstavljala je značajan iskorak u smjeru moderne sociologije prava. Godine 1866. izradio je Uputstvo za proučavanje pravnih običaja koji žive u narodu, koje se sastojalo od 352 pitanja, a distribuirano je u 4000 primjeraka poznavateljima života na selu među Hrvatima, Srbima i Crnogorcima. Na temelju prikupljene građe objavljen je Zbornik sadašnjih pravnih običaja kod Južnih Slavena (1874), koji je temeljio na metodama neposrednog promatranja, upitnika, statističke i komparativne analize te analize arhivske građe. Antun Radić bio je, u određenom smislu, nastavljač Bogišićeva rada, pri čemu valja istaknuti da bez institucionalne potpore JAZU-a (danas HAZU), ovakva istraživanja ne bi bila izvediva.

Baltazar Bogišić, preuzeto s Facebook stranice Zbirka Baltazara Bogišića HAZU u Cavtatu, https://www.facebook.com/photo?fbid=396302479274752&set=pb.100066850094251.-2207520000&locale=hr_HR

U tom smislu, rad Antuna Radića ne izranja iz intelektualne praznine, već je produkt višestoljetne kontinuitetne linije misli i djelovanja, u kojoj se seljaštvo prepoznaje kao ključna socijalna, kulturna i ekonomska kategorija. Intelektualna elita druge polovice 19. stoljeća intenzivno radi na oblikovanju kulturno-jezičnog identiteta, pri čemu znanstvene i kulturne institucije, poput akademije (tada JAZU), imaju ključnu ulogu u istraživačkom radu, znanstvenom utemeljenju narodne baštine i stvaranju temelja za buduće nacionalno i političko djelovanje. Antun Radić na tom je tragu proveo jednu od najsustavnijih reinterpretacija seljaštva u hrvatskom intelektualnom diskursu, utemeljujući ga kao politički subjekt, kulturnu jezgru i nositelja nacionalne samosvijesti.

Zaključno

Geneza socijalnih ideja vezanih uz seljaštvo, a koje su izravno ili posredno oblikovale intelektualni habitus Antuna Radića, otkriva duboko ukorijenjen kontinuitet promišljanja o ulozi „malog čovjeka“, „čovjeka iz naroda“, u društvenim, političkim i kulturnim procesima europskog prostora. Od univerzalističkih zamisli Jurja Križanića, preko fiziokratskih misaonih strujanja 18. i 19. stoljeća, do empirijskih istraživanja pravnih i običajnih normi Balda Bogišića, vidljiv je proces intelektualne demokratizacije koji, bez obzira na idealizacijske i romantičarske komponente,  sve više u središte stavlja narod, osobito seljaštvo, kao gospodarskog temelja i legitimnog nositelja povijesti, kulture i prava.

U kontekstu Habsburške Monarhije, Radićeva misao i djelovanje predstavljaju originalan odgovor na ambivalentne učinke modernizacije. S jedne strane, integracijski procesi carstva – putem institucija, infrastrukture i kulturnih politika – otvarali su prostor političkoj mobilizaciji i nacionalnoj artikulaciji. S druge strane, dezintegracijske tendencije, uzrokovane društvenim nejednakostima i nacionalnim antagonizmima, stvarale su potrebu za novim oblicima kolektivnog subjektiviteta. Radićev projekt seljačke prosvjete, političke organizacije i kulturne afirmacije bio je pokušaj da se ta proturječja prevladaju iznutra – afirmacijom narodne kulture, jezika i tradicije kroz racionalno, znanstveno utemeljeno djelovanje.

Antun Radić se stoga može shvatiti ne samo kao ideolog seljaštva, već i kao moderni intelektualac koji je pokušao uspostaviti ravnotežu između zahtjeva suvremene države i autentičnih potreba naroda, pritom gradeći političku filozofiju utemeljenu na kulturnoj autonomiji, društvenoj pravdi i demokratskom uključivanju seljaštva u proces oblikovanja nacije. Stoga njegov rad nadilazi okvire uobičajene etnografske struke i zaslužuje biti promatran kao važan doprinos ranoj sociološkoj i političkoj refleksiji o društvenim strukturama, modernizaciji i ulozi seljaštva u nacionalnom razvoju.

Naslovna fotografija preuzeta s enciklopedija.hr: https://enciklopedija.hr/clanak/radic-antun

Literatura:

Barnes, H. E. (1982) Uvod u istoriju sociologije, I i II. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod

Belaj, V. (1965) Dr. Antun Radić, utemeljitelj hrvatske etnologije. Magisterska radnja. Rkp.

Boban, B. (1985) : O nekim problemima predratne jugoslavenske sociologije. (U povodu knjige, Milovan Mitrović, Jugoslavenska predratna sociologija – Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Beograd 1982., str. 277). Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vol. 18 No. 1, https://hrcak.srce.hr/57352 .

Boban, B. (1979). Shvaćanja Antuna i Stjepana Radića o mjestu i ulozi seljaštva u gospodarskom, društvenom i političkom životu (Iz povijesti ideologije seljačkog pokreta u Hrvatskoj do 1918). Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 12 (1), 265-304. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/57231

Boban, B. (1985) : O nekim problemima predratne jugoslavenske sociologije. (U povodu knjige, Milovan Mitrović, Jugoslavenska predratna sociologija – Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, Beograd 1982., str. 277). Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vol. 18 No. 1, 1985. https://hrcak.srce.hr/57352  

Boban, B. (1994). Rezultati dosadašnjih istraživanja o Antunu i Stjepanu Radiću. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 27 (1), 255-270. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/51135

Čapo-Žmegač, J. (1997). Antun Radić i suvremena etnološka istraživanja. Narodna umjetnost, 34 (2), 9-32. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/42056

Enciklopedija

Gelo, J. (1987) Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780 do 1981. godine. Zagreb: Globus.

Gross, M. (1981) Nacionalnointegracijske ideologije u Hrvata od kraja ilirizma do stvaranja Jugoslavije, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća. Zagreb. Str. 283-307.

Gross, M. (1981) O integraciji hrvatske nacije, u: Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća. Zagreb. Str. 175-190.

Gross, M. (1985) Počeci moderne Hrvatske: neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji : 1850-1860. Zagreb: Centar za povijesne znanosti Sveučilišta. Str. 371-381; 381-391; 391-400; 413-424; 425-433; 465-474.

Gross, M. / Szabo, A. (1992) Prema hrvatskome građanskom društvu. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Str. 13-19; 52-76; 527-537; 537-543; 543-562; 563-573.

Judson, P. M. (2018) Povijest Habsburškog Carstva. Zagreb: Sandorf.

Kalanj, R. (2010) Ideologija, utopija, moć. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo.

Križanić, Juraj. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. Pristupljeno 30.5.2025. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/krizanic-juraj>.

Muraj, A. (1984). Teorijsko-metodološke zamisli Antuna Radića i njihov utjecaj na etnološki rad u Hrvatskoj. Etnološka tribina, 13-14 (6-7), 31-36.

Perić, I. (2002) Antun Radić 1868. – 1919. Zagreb: Dom i svijet.

Radić, A. (1898) J. Michelet (1798 – 1897): Le Peuple. Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 2/2 : 183 – 202.

Radić, A. (1936-1939) Sabrana djela. Knjiga I-XIX. Zagreb: Seljačka sloga

Radić, Antun. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 29.5.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/radic-antun>.

Rihtman-Auguštin, D. (1970) Neka pitanja odnosa sociologije i etnologije. Radovi XI savjetovanja etnologa Jugoslavije. Zenica: Izdanja Muzeja grada Zenice. Str. 199—208.

Rihtman-Auguštin, D. (1976) Pretpostavke suvremenog etnološkog istraživanja. Narodna umjetnost 13.

Rihtman-Auguštin, D. (1987). Teorija o dvije kulture [Od Radića do Gramscija, Ciresea i Burkea]. Narodna umjetnost, 24 (1), 177-190. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/49577

Rihtman-Auguštin, D. (1997). Hipoteza Antuna Radića o dvije kulture i hrvatska etnologija. Narodna umjetnost, 34 (2), 35-44. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/42154

Rogić, I. i Čizmić I. (2011) Modernizacija u Hrvatskoj i hrvatska odselidba. Zagreb: Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“.

Steindorff, L. (2006) Povijest Hrvatske. Od srednjeg vijeka do danas. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“.

Tomašić, D. (1940) Sociološka misao u Antuna Radića. U: Svjetski mir na novim socijalnim temeljima. Zagreb: Klub ABC. (Članak je objavljen i u dnevnom HSS-ovom listu Hrvatski dnevnik 04. 02. 1940.)

Tomašić, D. (1940) Sociology in Yugoslavia. American Journal of Sociology Vol. 47, No. 1 (Jul., 1941), pp. 53-69 (17 pages). Published By: The University of Chicago Press.

Vodopija, Milivoj, Radićeva „Osnova“ i narodni život danas. Etnološki pregled 14. Beograd: Etnološko društvo Jugoslavije. Str. 71-74.

Wagner, P. (1991) Science of Society Lost. U: Discourses on Society. The shaping of the Social Science Disciplines. Ur. Wagner P, Wittrock B, Whitley R. Dodrecht/Boston/London: Kluwer academic publishers.

Zakošek, B. (1987). Teorijske osnove političke doktrine HPSS od 1904. do 1914. Politička misao, 24 (3), 111-131. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/113988

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.