Moguće veze između individualnog djelovanja i društvene strukture: prehrambene navike Hrvata i useljavanje iz azijskih zemalja

Gotovo pa paradoks! U vremenu u kojem etički konzumerizam odavano nije isključivo alternativni potrošački stil, nešto što je svojstveno samo socijalno ili ekološki ekstremno senzibilnim potrošačima, već gotovo da je potrošačka norma koju podržavaju brojni potrošači, i u vremenu high-tech kuhinja s indukcijskim pločama, pametnim hladnjacima, ugradbenim multifunkcionalnim pećnicama i napama s integriranom rasvjetom i senzorima, događa se gotovo pa prava eksplozija konzumacije hrane iz dostave. Hrvati, kao i građani mnogih drugih država, sve više jedu od nekog drugog pripremljenu hranu, a koju im u pravilu  dostavljaju neprepoznatljiviji akteri gig ekonomije i danas dominantni fragment tzv. prekarne klase u Hrvatskoj i EU – radnici iz azijskih (u Hrvatskoj) ili afričkih zemalja.

Hrvati u velikom broju konzumiraju hranu iz dostave

Prema podacima, koje je sociologiji.hr ustupila agencija Ipsos, broj konzumenata dostavljene hrane u Hrvatskoj je u periodu između 2020. i 2024. godine porastao za 30%.  Kao što je iz sljedećeg grafikona vidljivo 2020. godine, hranu je barem jednom mjesečno putem servisa za dostavu hrane naručivalo 20.5% sudionika istraživanja (osobe u dobi 16-64 godina života), dok je u 2024. godini to činilo njih gotovo 30%.

Broj građana u dobi 16-64 koji naručuju hranu iz dostave barem jednom mjesečno

Izvor: Ipsos, BrandPuls 2020.-2024.

U Zagrebu je broj onih koji naručuju hranu iz dostave barem jednom mjesečno porastao s 32% u 2020. na 38% u 2024. godini, a porastao je i u ostalim županijama u kojima se nalaze najveći hrvatski gradovi. Tako se u Splitsko-dalmatinskoj županiji i više nego udvostručio – s 15%, na 33%. Još više je porastao u Primorsko-goranskoj Županiji, s 12%, na 32%, dok je u Osječko-baranjskoj županiji rastao s 21% na 27%.

Konzumiranje hrane iz dostave potrošačka je navika prije svega generacije Z i generacije Y, te osoba s višim prihodima. Naime, prema Ipsosovom istraživanju BrendPuls, udio konzumenata ove vrste hrane u dobnoj grupi 20-29 godina čak je za 65% veći nego što je udio ove dobne grupe u populaciji, dok je udio onih u dobnoj grupi od 30 do 39 godina veći za 35%.  U odnosu na svoj udio u populaciji, konzumenti hrane iz dostave s mjesečnim prihodima između 1500 i 1600 € zastupljeniji su za 20%, a oni s prihodima višim od 1600 € za 19%.

Dakle, konzumacija gotove i brzo dostavljene hrane u kućanstva ili na radna mjesta, tipičnog convenicence poroizvoda, a koja raste zadnjih godina, prvenstveno je potrošačka navika mlađih hrvatskih građana. I to onih koji su u 2024. godini imali iznadprosječna mjesečna primanja. To su potrošači među kojima je vrlo vjerojatno i najveći broj onih koji pristaju uz osnovne premise etičkog konzumerizma te oni koji vrlo vjerojatno svoja kućanstva opremaju i s high-tech kuhinjama.

Strukturna stega ili sloboda pojedinačnog djelovanja?

I dok bi jedan smjer sociološke analize razloge spomenutog paradoksa mogao tražiti u nizu različitih faktora kao što su tercijarizacija ekonomskih aktivnosti, struktura radnog vremena, radna dinamika brojnih zanimanja, nestanak klasičnih menzi, komocija, specifični senzibilitet i životne navike mlađih generacija, ovdje ćemo inspirirani člankom Armana Srbljinovića: Gdje je nestao čovjek (u sociologiji)?, naglasak staviti na činjenicu da se utemeljenje makro-socijalnih fenomena može potražiti i u nizu pojedinačnih djelovanja: makro-društveni trendovi rezultat su kumulativnog učinka niza pojedinačnih aspiracija, izbora, navika i akcija.

Međutim, za sociologiju je svojstveno da pojedinačna djelovanja ne promatra kao u potpunosti slobodna od strukturalnih datosti. Iako im pojedine teorijske tradicije daju primat, sociologija obično individualna djelovanja ne smatra u potpunosti neovisnim od strukturalnih stega, već naglašava da su manje ili više njima posredovana. Primjerice, prema poznatom teorijskom konceptu Anthonya Giddensa, društvena struktura, koja se može razumjeti kao splet društvenih resursa i normi, konstitutivna je u odnosu na društveno djelovanje, ona ga ograničava i usmjerava, ali istovremeno je i posljedica, rezultat djelovanja. Drugačije rečeno, po Giddensu društvena struktura omogućuje djelovanje ali se i reproducira kroz djelovanje. Dakle, pojedinac „aktivira“ norme i resurse kada započinje društveno djelovanje čime zapravo omogućuje njihovo obnavljanje, isto kao što se u govornim situacijama aktiviraju i jezična pravila.

Ukoliko iz perspektive ovog Giddensovog teorijskog koncepta pokušamo promišljati o sklonosti velikog broja mlađih Hrvata konzumiranju hrane iz dostave, mogli bismo postaviti tezu da je ona u prvom koraku inducirana ponudom, tj. bazičnom strukturom (pojavila se strukturirana ponuda na tržištu) koja se zatim reproducira uslijed perpetuiranja potrošačkih obrazaca koje stvara. Dakle, rast intenziteta konzumacije hrane iz dostave, kao i rast broja njenih konzumenata, utječe na reprodukciju onoga što Giddens naziva alokacijskim društvenim resursima. U ovom slučaju oni se mogu poistovjetiti s onim što ekonomisti tretiraju kao ponudbena strana tržišta, odnosno s potrebnom infrastrukturom, kapitalom i tehnologijom. U kontekstu dostave hrane to su logistički sustavi (vozila, oprema), IT platforme za naručivanje kao i raspoloživi ljudski resursi poput kuhara, radnika u kuhinji i – dostavljača hrane! Sve brojnije narudžbe ove vrste prehrambenih proizvoda, tj. perpetuiranje ove vrste potrošačkog ponašanja, utječu na daljnje osnaživanje resursa za njegovo reproduciranje. Vrlo razumljiva ekonomska logika koja je sukladna s jednom od ključnih postavki Giddensove teorije strukturacije – društvene strukture se reproduciraju kroz djelovanje koje omogućuju.

Mikrofundacija makro-fenomena

Prema tome, pojava novih prehrambenih navika možda se može tumačiti iz perspektive suodnosa strukture i djelovanja. I tu dolazimo do jednog zanimljivog pitanja: da pripadnici generacija Z i Y u Hrvatskoj nisu pozitivno odgovorili na inicijalnu ponudu dostavljačkih servisa, da su ostali lojalniji svojim (sve pametnijim) kuhinjama ili nekim tradicionalnijim formam prehrane te da nisu posredstvom svog djelovanja (konzumacije) snažno reproducirali strukturne (tržišne) mehanizme koji omogućuju ovaj tip konzumacije, bi li broj radnika dostavljača iz azijskih zemalja na našim ulicama bio manji? Naime, očito je da su Hrvatski građani u kontekstu postojećih okolnosti na domaćem tržištu rada kao i tržištu rada u EU, puno manje skloniji obavljati ovu vrstu posla, a što je i pravilo za domicilno stanovništvo širom EU. Stoga je u potpunosti relevantno pitanje o tome možemo li abolirati doprinose naših individualnih ponašanja za reprodukciju strukture gig ekonomije koja se u velikoj mjeri temelji na jeftinoj imigrantskoj radnoj snazi. Prema predstavljenom Giddensovom konceptu – baš i ne! Konkretnije, vrijedi se upitati jesu li i naše konzumerističke sklonosti i navike značajan pokretač rasta broja slabo plaćenih inozemnih radnika – dostavljača hrane u Hrvatskoj? Vjerojatno jednim dijelom jesu. Naime, iako izgleda da je mnogima u vremenu u kojem živimo, zbog razloga za čiju elaboraciju u ovom članku nemamo dovoljno prostora, lakše prihvatiti ideju potpune strukturalne determiniranosti društvenih zbivanja, ljudi se ne ponašaju kao lutke na koncu! Nismo isključivo marionete koje pomiču strukture, a koje prema sve prisutnijim zavjereničkim narativima uspostavljaju pojedini nevidljivi centri moći. U skladu s tim sasvim je realna teza o tome da su, uz dinamiku na tržištu rada, novi trendovi u konzumaciji hrane, posebice mlađih srednjeklasnih potrošača, barem donekle utjecali na povećanje broja dostavljača hrane iz azijskih zemalja. Oni su zasigurno utjecali na reprodukciju u jednom trenutku uspostavljenih struktura na ponudbenoj strani tržišta. Odnos između povećanja broja imigranata dostavljača hrane u Hrvatskoj i porasta broja Hrvata koji konzumiraju hranu iz dostave empirijski je primjer onoga što Giddens naziva strukturacijom – procesom kroz koji se društvene strukture stvaraju, održavaju i transformiraju kroz svakodnevna djelovanja pojedinaca.

U tom smislu, ovdje možemo govoriti o mikrofundaciji makro-fenomena, a kojeg prepoznajemo kao intenziviranje ekonomske imigracije. Ili jednostavnije rečeno: svaki put kada neki Hrvat odabere dostavu umjesto kuhanja on ne donosi odluku koja rezultira isključivo individualnom posljedicom, već donosi i odluku koja doprinosi širenju obrasca ponašanja koji poprima obilježja društvenog trenda, tj. makro-fenomena, kao i stabilizaciji-reprodukciji strukturnih elemenata koji ga omogućuju. I premda je u zadnje vrijeme sve popularniji narativ da su ljudi u suvremenim društvima isključivo strukturalne marionete, o čemu je nedavno na sociologija.hr u članku Velika zabluda o velikoj zamjeni pisao Ivan Perkov, ne treba zaboraviti da ono što nam se dešava i što može izgledati kao upravljano neovisno o nama, u velikoj mjeri proizlazi iz naših, u potpunosti svjesnih svakodnevnih odluka, praksi i etabliranih životnih rutina.

Zahvaljujemo se agenciji Ipsos na ustupljenim podacima.