Izvori za koncept sociologije umjetnosti u cjelini, uključujući sociologiju glazbe, u djelima Maxa Webera su njegovi metodološki spisi (eseji), objavljeni u Hrvatskoj kao Metodologija društvenih nauka, (Globus, Zagreb, 1986.) kao izbor, prijevod i predgovor profesora Ante Marušića, a posebno njegov rad „Die rationalen und soziologischen Grundlagen de Musik“ (Racionalne i sociološke osnove glazbe). U konceptualnom smislu o sociologiji umjetnosti prvi rad o Weberu objavljen u Hrvatskoj napisao je profesor Rade Kalanj u članku Raščaravanje svijeta i pitanje umjetnosti (Max Weber: Suvremene interpretacije, Zbornik radova, Sociološko društvo Hrvatske, Zagreb 1991.). Ovom se prilikom ta problematika (re)aktualizira i sistematizira, a tema je dosada manje poznati dio opusa Maxa Webera.
Racionalizacija i napredak i razvoj umjetnosti
Kalanj (1991.) navodi da je osnovni pojam relevantan za Weberova promišljanja o sociologiji umjetnosti, odnosu umjetnosti i znanosti, a shodno tome i sociologiji glazbe, jedan od ključnih pojmova Weberove sociologije – pojam raščaravanje svijeta. Može se držati kao demistifikacija odnosno demitologizacija svijeta. Ovaj pojam za Webera ja važan u kontekstu shvaćanja racionalizacije kao povijesnog procesa zapadnih društava. Uz dobro poznate primjere ekonomskog razvoja i političkog upravljanja, Weber smatra da se se na zapadu racionalizacija dogodila i u umjetnosti, pa tako i u glazbi. Način na koji Weber analizira proces racionalizacije u umjetnosti, upravo na primjeru glazbe, može se pronaći u eseju Smisao „vrijednosne neutralnosti“ sociologijskih i ekonomijskih znanosti koji je u Hrvatskoj objavljen u knjizi Metodologija društvenih nauka. Provedba načela vrijednosne neutralnosti kao važna za nepristran pristup znanosti, važna je i za nepristranost vrijednosti u umjetnosti.
U ovom eseju Weber ističe da povijest glazbe pokazuje da je interes Europljana za glazbu bio utemeljen na osnovi „vrijednosne relevantnosti“ i središnjeg interesa o odnosu harmonijske glazbe koja se razvila u određeno vrijeme iz narodne polifonije u Europi, ali da je racionalizacija glazbe nastala iz razvoja intervala na osnovi diobe razmaka (većinom kvarte), na harmonijske diobe (kvinte). U središtu problema bio je nastanak terce u smislenom harmonijskom tumačenju, kao jedinice trozvučnog akorda i harmonijske kromatike, pa onda ritmike bez koje nema prave suvremene glazbe. Ako se uzmu u obzir glazbeni eksperimentatori u renesansno doba, racionalna otkrića nisu nastala u težnji za umjetničkim izrazom, „nego u tehničkim sredstvima izraza“. Razvoj kromatske glazbe kao tehnička inovacija uvjetovao je da nastane harmonijski interval kao odraz toga razvoja, a ne da je to helenski polu tonalni i četvrt tonalni razmak, pa iz toga proizlazi da su prethodne inovacije slijedile nakon tehničko-racionalnih problema. Napredak se ne bi dalje ostvarivao da nije stvoreno notno pismo i da nije bilo izuma određenih instrumenata važnih u harmonijskoj interpretaciji glazbenih intervala, „a prije svega za racionalno polifono pjevanje“. Weber ukazuje na sociološki i religijsko uvjetovane karakteristike vanjskog i unutarnjeg položaja zapadnih kršćanskih crkava koje su omogućile nastanak „tehničke“ glazbene problematike po osnovi racionalizma svojstvenog samo zapadnim redovnicima. Također, Weber se u ovom eseju bavi i pitanjima o odnosu primjenjivosti pojma „napredak“ u (smislu vrednovanja) na području umjetnosti. Izbjegava vrijednosno razmatranje umjetnosti, a time i vrijednosno razmatranje umjetnosti kao suprotnosti između „umjetnosti“ i „neumjetnosti“. Drugačije postavlja problem za empirijsku povijest umjetnosti i za empirijsku sociologiju umjetnosti. Za povijest umjetnosti nema „napretka“ u smislu estetskog vrednovanja umjetničkih djela, jer se ne može izvesti sredstvima empirijskog razmatranja. U slučaju arhitekture i građevine, primjena na empirijsku povijest umjetnosti može biti kao „u slučaju potpuno tehničkog i racionalnog pojma ‛napretka’“ koji se ograničava „na utvrđivanje tehničkih sredstava što koristi određeno umjetničko htijenje za ostvarenje čvrsto određene namjere. Umjetnička htijenja utvrđuju se empirijski bez estetskog vrednovanja.
Racionalne i sociološke osnovne glazbe
Zasigurno najkompleksnije Weberovo razmatranje o glazbi prisutno je u eseju Racionalne i sociološke osnovne glazbe (Die rationalen und soziologischen Grundlagen der Musik). Ovaj esej kao zaseban spis objavljen je prvo na kraju prvog njemačkog izdanja djela Privreda i društvo[1] i zasigurno predstavlja jedan od prvih radova na području sociologije glazbe u povijesti sociologije. Valja napomenuti da je Weber je prije pisanja ovog rada stjecao znanja i iskustva u području glazbe, učeći od obrazovanih glazbenika, ponajviše od glazbenih profesionalaca.
U eseju se najprije ističe tematski usmjeren tekst kojim Weber izlaže o sadržaju teorije glazbe. To su računski utvrđeni odnosi pojedinih tonova, a spominju se i polutonovi, sve do problema solmizacijske ljestvice, oktave. Pojedini tonovi sadržani su obliku akorda kao više udruženih tonova, a slijede dominantni i disonantni septimski akordi. Slijede pojmovi kao primjerice, tonalitet, polifonija, terce, kvarte, kvinte i drugi. Posebno se ističe važnost kontrapunkta koji znači mogućnosti usklađivanja više melodija. Na tvrdoću, odnosno mekoću glazbe utječu dur i mol koji su povezani od tonova do akorda. Weber naglašava kako harmonijski racionalizirana glazba polazi od oktave (kao raspona od osam tonova), a dalje u tome su podjele na intervale između četvrtog i petog, a ispod toga su tzv. „superstranačke frakcije“. Tehnički aspekti izvođenja, kao osnovna pravila glazbe i kao dio tehnike izvođenja glazbenih djela, od načina pjevanja i sviranja razlikovanjem svakog tona i polutona, ritma, dinamike i drugih obilježja glazbe, predstavljaju osnovicu stvaranja, očuvanja i razvoja glazbe. Osnovna pravila glazbe su općeg i univerzalnog karaktera, pa slijede tehnike izvođenja pomoću različitih instrumenata, uključujući i one općepoznate ili poznate u većem broju zemalja. Smatrao je da se u smislu kvalitete glazbe, u pravilu ne razlikuju zapadne od istočnih glazbenih umjetnosti, ali navodi da postoje i instrumenti poznati od samo jednog ili manjeg broja naroda, ili etničkih grupa. Osvrće se i na povijest glazbe, pa konstatira da se u Europi, na Zapadu, od 8. do 13. stoljeća od gregorijanskog korala razvijala crkvena glazba, ali nije se zanemarivalo i izvođenja narodnih melodija. U moderno pak doba pojavljuju se djela koja se temelje na polifoniji, koja se pojavljuje u više vrsta, i u kontrapunktima. I to svakako predstavlja složeniji oblik glazbenih djela, a posebno u zapadnoj glazbi. Weber navodi da su se prvi oblici takve glazbe razvijali u Italiji od 17. stoljeća, ali je u preliminaroj fazi ista vrsta glazbe razvijana vrlo rano i u drugim društvima. Od skladatelja, kao svojevrsne uzore u glazbi, Weber je posebno istaknuo Bacha i Mozarta.
Tehnički aspekti važni su kao obilježja izrade instrumenata i njihovih izražajnih mogućnosti, do utjecaja na razvoj glazbenih sposobnosti instrumenata da izvedu sve vrsta zahtijevanih promjena koje se javljaju prilikom izvođenja glazbenih djela. Za kvalitetu glazbe prema Weberu bitna su podešavanja i međusobna usklađivanja pojedinih vrsta muzičkih instrumenata, primjerice, puhačkih i gudačkih instrumenata. Usavršavanje tehničke osnove proizvodnje glazbenih instrumenata značilo je ujedno šansu i za proizvođača instrumenata i druge opreme, a to je stvorilo osnovu za razvoj izvođača djela u dotičnom glazbenom pozivu. Primjerice, Weber navodi primjere najvećih usavršavanja za orgulje, slijedi klavir, pa violina i drugi instrumenti. Prema Weberu poboljšanje same glazbe proizlazi i iz poboljšanja strojeva i opreme u proizvodnji, pa to bitno poboljšava i mogućnosti u izvođenju glazbe boljim glazbenim instrumentima. Naime, moderna industrija, u glazbi, ili izvan nje, ali i važne osobe u tvornicama kao zaposleni koji rade na povećanju produktivnosti i opće učinkovitosti omogućila je više ulaganja u proizvodnju i kvalitetu glazbene opreme.
Tehničke mogućnosti instrumenata vode do sve boljih i kvalitetnijih izvođenja glazbenih djela i do sve boljeg uživanja i kvalitetnijeg uživljavanja u glazbu kao dio subjektivnog doživljavanja i percepcije društva i svijeta, a što naglašava i Weber. Glazba zaokuplja izvođače i slušatelje kroz djelovanje više osjetila i čula, uključujući i izražavanje emocija. Publika svojim doživljavanjem i zaokupljenošću glazbom utječe na formiranje socioloških i psiholoških aspekata glazbe. Raščaravanjem odnosa u društvu pokrenuti su brže i uspješnije procesi racionalizacije i modernizacije, a glazba je fenomen koji na kulturnom planu daje svoj obol tim procesima, kao i svojim društvenim aspektima.
Zaključno o Weberovoj sociologiji umjetnosti i glazbe.
Koncept sociologije umjetnosti na osnovi korištenja izvora u Weberovim djelima moguće je osmisliti iz analize odnosa vrsta umjetnosti, povijesne dinamike i razvoja kulture i umjetnosti te njihovih izraza u djelovanju na tehnički i društveni napredak. Primjerice, tehnike izvođenja glazbe omogućuju iskazivanje stečenih znanja i iskustava koja se uvećavaju napretkom u racionalizaciji i usavršavanju glazbe, instrumenata i raznovrsne opreme, osnova su razvoja glazbe i glazbenika. Sociologija glazbe obuhvaća i društveni i tehnički razvoj koji glazbi uz nove mogućnosti, moraju osigurati i estetske dimenzije koje su istinske težnje umjetnosti. Napredak društva i tehnike doveo je do raščaravanja znanosti i tehnike i pritom se univerzalni procesi racionalizacije stapaju u modernizaciji društva i gospodarstva. Umjetnost se ipak ne smije u cjelini raščarati, jer je sama po sebi čarolija i čini nepristrane vrijednosti.
[1] Izvornik u kome je objavljen rad „Die rationalen und soziologischen Grundlagen de Musik“ je punim nazivom „Grundriss der Sozialőkonomik – III. Abteilung Wirtschaft und Gesellschaft von Max Weber, zweite, vermehrte Auflage, 2. Halbband, Verlag von J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), Tübingen, 1925. pod Anhang (Dodatak) – (str. 818-869). Halbband 1. objavljen je 1921. godine, a svi daljnji podaci isti kao i za drugi tom.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
