Siguran sam da bi se većina građana složila s konstatacijom da se kao narod volimo družiti, da uživamo u veselicama, da nam nije mrsko feštati, da nam je ispijanje kava u bilo koje vrijeme nacionalno obilježje, tj. da je sklonost druženju upisana u naš nacionalni kulturni kod. Da nešto ima u našoj druželjubivosti i da izgleda nije samo riječ o običnom kulturnom stereotipu, ukazuju i rezultati Europskog društvenog istraživanja. Prema istraživanju iz 2023., ali i prema drugim valovima ovog istraživanja, npr. iz 2018. godine, Hrvati su narod koji se s obzirom na učestalost druženja s prijateljima, rodbinom ili kolegama nalazi u samom europskom vrhu.
Ista je situacija detektirana i u istraživanju 2018. godine. Tada smo se nalazili u grupi pet zemalja čije građani se svaki dan, druže s prijateljima, rodbinom ili kolegama. Zanimljivo je da su uz nas među nadruželjubljivijim narodima u Europi bili i građani Portugala, zatim građani skandinavskih država (Švedska, Norveška, Danska) te susjedi – Crna Gora i Srbija. Visoko smo pozicionirani i po kriteriju druženja „svaki dan + nekoliko puta tjedno“.
Zanimljiv je i donji dio poretka iz 2018. godine. Ukoliko se izuzme Cipar, najmanje intenzivno se druže građani sa sjevera (isključujući Skandinavce) te s područja srednje-istočne Europe. Mađari, Poljaci, Estonci, Litvanci, Nijemci, Česi, kao i susjedi Slovenci očito nisu baš previše raspoloženi za druženja uz kavu. Pri tom su najveće razočarenje Talijani. Narod koji je obiteljsku povezanost, kulturu mediteranske brbljavosti i druželjubivosti iskoristio kao svoj soft power, koji je izmislio espresso i kafiće kao kulturni model kojem smo tako jako privrženi, prema ovom istraživanju baš je podbacio. Ne znam zbog čega je takva situacija s Talijanima, no razloge zbog kojih smo mi među najdruželjubljivijim narodima u Europi pokušat ću analizirati u jednom drugom članku. Naime, na ovo pitanje nije baš lako odgovoriti, posebice u svijetlu činjenice da prema ovom istom istraživanju, kao i prema mnogim drugim, po kriteriju generaliziranog društvenog povjerenja ne stojimo baš sjajno.
(raspon vrijednosti 1-10, pri čemu 10 podrazumijeva najveće moguće povjerenje u nepoznate ljude)
Izgleda da manje od mnogih drugih naroda u Europi vjerujemo ljudima koje ne poznajemo, a više od većine drugih se družimo s onima koje poznajemo. Očito je u pozadini ovog, pomalo čudnog kolektivnog obilježja suodnos povezujućeg i premošćujućeg društvenog kapitala. Kako su tu svari već pomalo kompleksnije, za raščlambu ovog odnosa svakako će mi trebati pomoć antropologa. Ne vidim kako ovo objasniti, a da se pri tom dublje ne zagrabi u kulturno-povijesne naslage.
