Grad čija je obrana stvarala državu: Vukovar 34 godine poslije

Protekom vremena važnost obrane Vukovara za uspostavu samostalne hrvatske države postaje sve jasnija, isto kao što se i sve snažnije izdvaja kao jedan od ključnih stupova suvremenog nacionalnog identiteta. Unatoč navedenom, priča o Vukovaru 1991. još je uvijek nije u potpunosti dovršena. Još uvijek nedostaju, kako brojni podaci o događanjima iz 1991., tako i sistematizirane spoznaje o ukupnom utjecaju vukovarske ratne golgote na moderno hrvatsko društvo.

Za početak valja istaknuti kako ni prije napada JNA i srpskih pobunjenika Vukovar nije bio nevažan grad u hrvatskim okvirima. Po brojnosti stanovnika grad je bio među deset najvećih hrvatskih gradova (preko 45 tisuća stanovnika 1991.), sa značajnim demografskim, gospodarskim i prometnim potencijalom. Povijesno, bio je slobodan kraljevski grad od 13. stoljeća, a nakon oslobođenja od osmanske vlasti s hrvatskom većinom i  neprekidno u civilnoj Hrvatskoj, tada u sklopu zajedničke ugarsko-hrvatske države. I u okviru Kraljevine Jugoslavije na kraju je pripadao kratkotrajnoj Banovini Hrvatskoj. Dakle, nikada u sklopu ni Bizanta niti ikakve ranije srpske države. Interesantna je činjenica da su lokalni Srbi koncem tridesetih godina prošlog stoljeća pokušali, zajedno s više okolnih sela sa srpskom većinom, izdvojiti Vukovar iz Banovine Hrvatske.

Isto će pokušati napraviti i 90-tih godina, kada je Miloševićeva Srbija, vodeći se ideologijom desnog radikalizma, pokušala postojeću federalnu državu rekonstruirati kao ekskluzivnu nacionalnu srpsku državu[1]. Pri tomu je Beograd revidirao dosege svoje politike svodeći želju za zapadnim granicama nove srpske države do točke koju je moguće vojno osvojiti. A prvi korak je svakako bilo Istočna Hrvatska, točnije Hrvatsko Podunavlje u čijem je središtu bio Vukovar[2].

Ali o tome su se nešto pitali i stanovnici Vukovara. Za početak, premda je dio lokalnih Srba bojkotirao referendum i poslije proveo svoj nelegalni referendum o ostanku u Jugoslaviji, većina građana na referendumu o neovisnosti Hrvatske u gradu Vukovaru podržala je državnu neovisnost. Nadalje, nakon što je dio lokalnih Srba primio naoružanje JNA i počeo držati straže po selima reagirali su i lokalni Hrvati. Nakon početnih napetosti uslijedio je pokolj hrvatskih policajaca u de facto vukovarskom predgrađu Borovu (selu) i time je, uz krvavi plitvički Uskrs, započeo rat u Hrvatskoj. Sukobi nižeg intenziteta koji su trajali od svibnja do kolovoza 1991., a koji su uključivali i granatiranja i pješačke napade te odnijeli brojne žrtve, prerasli su u žestoku i brutalnu agresiju JNA i srpskih pobunjenika koncem kolovoza i trajali su nepuna tri mjeseca.

Agresija na grad

U obrani Vukovara sudjelovalo je do 2000 branitelja. U obranu su se prvo uključili lokalni branitelji okupljeni po mjesnim zajednicama, a potom se pristupilo jačanju obrane preko obučnih centara pokraj Lovasa. Ustrojava se Zbor narodne garde te se lokalnim snagama pridružuju dragovoljci iz cijele Hrvatske. U daljnjoj obrani grada do izražaja dolazi solidarnost ostatka Hrvatske s Vukovarom budući da u Vukovar dolaze dragovoljci i policajci iz Vinkovaca, Našica, Đakova, Slavonskog Broda, Varaždina i Čakovca, Zagreba, Primorja i Dalmacije, BiH i dijaspore, dragovoljci HOS (58) i mnogi drugi. Solidarnost se pokazuje i dolaskom više liječnika iz drugih krajeva Hrvatske u vukovarsku bolnicu.

Sila od nekoliko desetaka tisuća pripadnika agresorskih postrojbi (JNA, gardijske brigade, padobranci, rezervisti, Šešeljevi četnici, Beli Orlovi, arkanovci, razni teritorijalci) tijekom tri mjeseca napada na grad ispalila je, prema pojedinim srbijanskim vojnim izvorima, ukupno 1,5 milijuna granata kalibra iznad 100 mm i više od 5 milijuna granata ispod 100 mm. Grad se napadao s kopna, s Dunava i iz zraka, zrakoplovima i helikopterima. Pri tomu nisu gađani samo hrvatski vojni položaji već i civilne institucije te stambeni objekti. Čak je i vukovarska bolnica bila gotovo svakodnevno gađana uključujući i zrakoplovnim bombama, tako da je veliki dio grada bio u potpunosti razoren do konca opsade grada. U takvim uvjetima pružanje otpora agresoru iznjedrilo je brojne primjere junaštva i dalo generacijama koje dolaze uzore kako među hrvatskim vojnicima tako i drugim osobama važnim za pružanje otpora agresoru i očuvanju opstanka zajednice poput liječnika, vatrogasaca, raznih pripadnika logistike, novinara itd. Navedimo Luku Andrijanića i Andriju Marića, Blagu Zadru i Marka Babića, Alfreda Hila, HOS-ovce Brdara, Grofa i Crvenkapu, Poljaka sinjskog Sokola i Đereka imotskog Sokola; liječnike Vesnu Bosanac i Juraja Njavru, novinske djelatnike Sinišu Glavaševića i Branka Polovinu.

Mučenja, masovna ubojstva i progonstva

Za vrijeme opsade grada, a osobito nakon njegove okupacije, počinjeni su brojni zločini ponižavanja, mučenja, ranjavanja i ubojstava hrvatskih branitelja i civila.  Ponižavanja i mučenja događala su se na cijelom okupiranom gradskom području, ponajviše na području hangara na Veleprometu, gdje su zabilježena brojna ubojstva. Kulminacija zločina zbiva se kod farme Ovčara, gdje je iz vukovarske bolnice dovedeno približno 260 ljudi, koji su zatim mučeni i streljani te pobacani u prethodno iskopanu jamu. Do sada je iz ove masovne grobnice, najveće u Europi nakon drugog svjetskog rata, identificirano dvjestotinjak osoba. Mnogi branitelji i civili su izvučeni iz autobusa tijekom evakuacije te maltretirani i pobijeni u samom Vukovaru ali i u drugim mjestima poput Trpinje, Bobote, Borova (sela) i Dalja. Neki su bačeni u Dunav, bunare i zakopani po jamama uključujući razna smetlišta i mrciništa.  

U pokušaju prikrivanja zločina pojedina tijela su iskapana i odlagana u sekundarna i tercijarna grobišta. Do studenog 2025. identificirano je 36 osoba čija su tijela bačena na vukovarskom gradskom odlagalištu smeća Petrova dola. Nadalje na tom i drugim područjima pronalaze se još neke pojedinačne i masovne grobnice a još uvijek nije poznata sudbina 328 osoba iz Vukovara i 451 s područja vukovarsko-srijemske županije. Na žalost, međunarodna zajednica nije spriječila počinjenje ovih masovnih zločina, niti ih je kasnije adekvatno sankcionirala. Neuspjeh međunarodne zajednice da spriječi masovne zločine i kasniji izostanak pune osude ne samo počinitelja nego i nalogodavaca, neprijeporno u vrhu tadašnje srbijanske vlasti i vrhu JNA, omogućio je još nasilnije i dugotrajnije ratne sukobe i zločine u BiH, uključujući i masovni zločin/genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.

Nastavak patnje vukovarskih branitelja i civilnog stanovništva nastavio se odvođenjem u logore diljem Srbije. Nakon kraćeg ili duljeg boravka u logorima u i okolici Vukovara oko 8 tisuća osoba je protupravno odvedeno u logore poput najpoznatijih Stajićeva, Begejaca, Niša, Sremske Mitrovice i Beograda. Uz stalna ponižavanja, prebijanja, zlostavljanja te slučajeva ubojstava logoraši su postupno razmjenjivani a neki su u logorima zadržani čak do sredine kolovoza 1992. Ni za ovaj proces nitko nije odgovarao a pokušaji da se postave barem spomen ploče na postojanje logora nije urodio plodom zbog odbijanja srbijanskih vlasti.

Najveći dio Vukovaraca, koji su činili najbrojniju populaciju u prognaničkom korpusu Hrvatske, nakon sloma obrane Vukovara raselilo se diljem zemlje a dio je otišao u izbjeglištvo izvan Hrvatske. Prognanici nisi bili samo pogođeni prisilom napuštanja doma nego su nosili lakše ili teže fizičke i psihičke rane i traume. Patili su zbog gubitka najmilijih, za mnoge nisu znali ni gdje su pokopani, bili su rastrgani činjenicom da su im najbliži trpjeli u srbijanskim logorima ili da su im sudbine ostale nepoznate tijekom napada na grad i okupacije.

Obrana Vukovara kao pokazatelj snage zajedništva

Nesporno je da je Hrvatska zahvaljujući herojskoj obrani Vukovara dobila dragocjeno vrijeme za vojno konsolidiranje i zaustavljanje agresije. Obrana Vukovara pokazala je da se snagom zajedništva moguće suprotstaviti i znatno nadmoćnijem neprijatelju, a žrtva branitelja i civila pokazala je da je Hrvatska spremna izboriti se za slobodu. Oružane snage u Republici Hrvatskoj su od početka napada na Vukovar pa do njegove okupacije skoro trostruko narasle i bile su u mogućnosti zaustaviti daljnju okupaciju teritorija države te pokrenuti prve napadne aktivnosti, primjerice u Zapadnoj Slavoniji. Nakon pada Vukovara, okupirano je tek nekoliko manjih mjesta a započelo je vojno oslobađanje Hrvatske.

Otpor, obrana i potom okupacija Vukovara dogodila se u gradu koji je, paradoksalno, imao i veliku ideološku i gospodarsku važnost u bivšoj državi. Vukovar je naime bio grad gdje je Komunistička partija Jugoslavije na svom drugom kongresu u lipnju 1920 dobila ime. Vukovar je bivšoj državi bio prepoznatljiv i po tom kongresu čije je ime nosila i jedna osnovna škola u gradu. Nadalje, u gospodarstvu je u Vukovaru, pored Vuteksa i VUPIK-a, dominirala tvornica obuće i gume koju je 30-tih godina prošlog stoljeća utemeljio češki industrijalac Bata. U bivšoj državi, zbog veličine (na vrhuncu preko 20 tisuća radnika) i utjecaja, tvornica se tada zvala Jugoslavenski kombinat gume i obuće Borovo. Uz ogromnu proizvodnju, raširenost proizvodnih pogona i izvan Vukovara, te sveprisutne trgovine diljem SFRJ, proizvodnja obuće i drugih proizvoda je također bila prepoznatljiv simbol predratnog Vukovara[3].

Naposljetku, valja istaknuti kako je za razliku od Zapadne Slavonije i potom Banovine, Korduna Like i Sjeverne Dalmacije Vukovar i ostatak Hrvatskog Podunavlja vraćan matici procesom mirne reintegracije, uz nadzor tijela Ujedinjenih naroda. Time je Hrvatska pokazala da je, unatoč ranama i proživljenim traumama bila predana mirnom rješenju ratnog sukoba. U konačnici, proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja postao je jedan od najuspješnijih suvremenih primjera rješavanja postkonfliktnih situacija. Pružio je priliku za međunacionalnu pomirbu budući da su pripadnici lokalne srpske zajednice ostvarili pripadna manjinska prava u lokalnoj vlasti, obrazovanju, kulturi itd.

Međutim, još uvijek postoje brojna otvorena poglavlja vukovarske ratne tragedije koja opterećuju međunacionalne odnose, a od kojih je najistaknutije ono o nepoznatim sudbinama nestalih vukovarskih branitelja i civila. Također, prisutne su i prilične razlike u tumačenju i razumijevanju uzroka i povoda povijesnih događaja što usporava procese istinske društvene integracije. Gotovo nevjerojatno zvuči da na vukovarskom području još uvijek postoje spomenici Domovinskom ratu zaštićeni stalnim policijskim ophodnjama.

Živi grad

Ustrajnost u obrani Vukovara pokazala je da je Hrvatska, bez obzira na žrtve koje će za to podnijeti, spremna očuvati svoju slobodu. Stoga je žrtva koju je podnio ovaj grad postala jedan od temelja hrvatske državnosti i suvremenog hrvatskog nacionalnog identiteta. Isto tako ona i danas pokazuje da je solidarnost i jedinstvo zemlje preduvjet njezine snage. Primjer nepodijeljene razine uvažavanja obrane i žrtve Vukovara svakako se nalazi u brojnosti sudionika kolone sjećanja, u kojima sudjeluju osobe iz cijele Hrvatske i dijaspore, svih političkih i ideoloških uvjerenja, pa tako i pripadnici navijačkih skupina, koji se nerijetko verbalno i fizički sukobljavaju, dok u vukovarskim kolonama sjećanja sudjeluju u miru i tišini jedni uz druge.

No, treba istaknuti da Vukovar danas nije samo grad posebnog domovinskog pijeteta i sjećanja na ratnu žrtvu. Vukovar je živi grad, sve uređeniji i prosperitetniji, koji svojim stanovnicima, povratnicima, starosjediocima i novopridošlima, nudi sve širi raspon obrazovnih, kulturnih, zdravstvenih, sportskih i drugih sadržaja. Osim brižno uređenih lokacija sjećanja na Domovinski rat, Vukovar i svojim gostima (od kojih mnogi dolaze riječnim kruzerima) pruža sve bogatiju ponudu kulturnih, turističkih i zabavnih aktivnosti, dok građanima omogućuje sve kvalitetnije uvjete života.

Stoga poštivati obranu Vukovara 1991. ne znači isticati permanentni sukob kao sliku identiteta Hrvatske, već snagu i odlučnost za ostvarenja mirne i prosperitetne zajednice, sadržane u stihovima Siniše Glaveševića. Žrtva Vukovara ima smisla samo ukoliko ljudi žive u takvoj zajednici koja je dovoljno snažna da se obrani od svake prijetnje i istovremeno vrijedna stvaralačkog napora svakog pojedinca posvećenog njenom razvoju.

[1] Na navedeni proces upozorila je Mirjana Kasapović u tekstu nastalom prije ratnih sukoba iz 1989. Srpski nacionalizam i desni radikalizam.

[2] Prema tumačenju srbijanskih geopolitičara obje obale Dunava pripadaju Srbiji na cijelom toku rijeke koji je bio na području bivše države (vidi zbornik Geopolitička stvarnost Srba iz 1997.). Tijekom okupacije dijela Hrvatske od 1991. do 1995. niti jedan metar dunavske obale nije bio pod kontrolom hrvatskih vlasti. Miloševićeva Srbija je imala interes da se Hrvatskoj oduzme karakter podunavske zemlje.

[3] Koncem 80-tih godina prošlog stoljeća uslijed gospodarske krize kao zemlje tako i same tvornice došlo je do više štrajkova od kojih se jedan dogodio u Beogradu, uključujući i ulazak prosvjednika u tadašnju saveznu skupštinu. Jedan od čelnika sindikalnog prosvjeda je bio i Zadro Blago, budući zapovjednik obrane na Trpinjskoj cesti.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.