Domovinski rat: kolektivni napor koji je pomaknuo skretnicu povijesne putanje i snažno vrelo nacionalnog ponosa
Obično treba proći vremena kako bi se na pravi način sagledala i razumjela vrijednost nekog individualnog ili kolektivnog čina. Tek nakon što se preciznije promotre i bolje razumiju sve okolnosti u kojima se dogodio, nakon što splasne napetost i euforija uključenosti, nakon što se raščiste naslage koje zamućuju neposrednu perspektivu, tek tada se značenje nekog djelovanja kao i njegove posljedice mogu jasnije sagledati i vrednovati.
Tako je i s vremenskim odmakom, a shodno recentnijim geopolitičkim zbivanjima i konstelacijama, sve manje dvojbeno da bi za Hrvatsku bilo što drugo do li pozitivni ishod vojno-redarstvene operacije Oluja, a posljedično tome i sve drugo do li pobjede u Domovinskom ratu, bio scenarij s tragičnim povijesnim posljedicama.
Najvažnija povijesna skretnica
Pobjeda u Domovinskom ratu, jedna je od najvažnijih, ako ne i najvažnija, skretnica u hrvatskoj povijesnoj putanji, krucijalni događaj koji je djelovao kao snažna račva hrvatske povijesti. Nakon što je skoro čitav jedan milenij hrvatski državno-pravni status bio određen pripadnošću etnički složenim političkim zajednicama, a gotovo cijelo 20. stoljeće pripadnošću višenacionalnoj državi – Jugoslaviji, pobjedom u Domovinskom ratu spuštena je zavjesa na pozornicu takvog višestoljetnog povijesnog razvoja te je započela suštinski potpuno drugačija razvojna etapa nacije, društva i hrvatske države. Stoga i svi prijašnji ključni povijesni momenti i zbivanja koji su u različitim vremenima imali značajne učinke i posljedice po sudbinu svega onog što može opisati pojam Hrvatska, nakon ovog događaja bivaju njime zasjenjeni, padaju u drugi plan ili se spuštaju na nekoj, stvarnoj ili pretpostavljenoj, rang-listi za Hrvatsku ključnih povijesnih trenutaka. Pobjeda u Domovinskom ratu ultimativni je događaj, ako ne u cjelokupnoj, onda zasigurno u modernoj hrvatskoj povijesti. Bez nje ne bi bilo u potpunosti dovršene i cjelovite samostalne hrvatske države, državno-političkog formata koji u epohi modernih nacionalnih država nikada nije postojao, ali niti izvorišta trenutno dominantne forme nacionalnog ponosa i nacionalnog identiteta.
Pola milijuna izbjeglica i redovi za crni kruh
Kako pobunjena srpska strana nije pristajala na bilo kakvo političko rješenje koje bi podrazumijevalo samostalnu hrvatsku državu, a shodno tome ni integraciju tada okupiranih i u samoproglašenu RSK izdvojenih dijelova Republike Hrvatske[1], bez ratne pobjede bi najvažnije odluke onodobnih legitimnih institucija hrvatskih vlasti o političkoj budućnosti Hrvatske izvan Jugoslavije ostale većim dijelom mrtvo slovo na papiru[2]. Bez reintegracije okupiranih područja hrvatska država eventualno bi egzistirala kao pokidana, izrezana i nepotpuna, bez stvarnog suvereniteta i bez kontrole nad velikim dijelom svojeg državnog teritorija, a shodno tome zasigurno kao politički i ekonomski izrazito fragilna, upitne razvojne perspektive, u nepovoljnom geopolitičkom statusu te pod kontinuiranim sigurnosnim pritiscima. Za zemlju u kojoj je u neokupiranim područjima u ratnim godinama inflacija znala iznositi i do 30% mjesečno, u kojoj je veliki broj ljudi dane započinjao stajanjem u redu za crni kruh sa zaštićenom cijenom i za zemlju koja je kontinuiralo zbrinjavala više stotina tisuća izbjeglica (uključujući i one iz BiH), pobjeda u ratu nije bila samo conditio sine qua non realizacije narodne volje, već naprosto i uvjet osiguranja nacionalne egzistencije.
Rat kao apsolutna društvena situacija
Zbog brojnih i značajnih makro-socijalnih posljedica, kao i zbog direktnog utjecaja na veliki broj individualnih sudbina, Domovinski rat za Hrvatsku je imao sva obilježja društvenog događaja kojeg jedan od utemeljitelja sociologije, Georg Simmel, opisuje kao apsolutnu situaciju. Prema Simmelu, rat je više od društvenog sukoba. To je jedinstven društveni događaj, koji dramatično mijenja cijelo društvo. U njemu sve postaje podređeno pobjedi, a pojedinačni interesi i društvene razlike bivaju zasjenjeni tim zajedničkim kolektivnim ciljem. Njegova uspješna realizacija u povijesti modernih, suvremenih ratova, u velikom broju slučajeva podrazumijevala je golem društveni napor – mobilizaciju svih društvenih sustava, spremnost na žrtvovanje kao i potpunu transformaciju svakodnevnog života velikog broja ljudi.
Takav napor tijekom Domovinskog rata podnijela je i Hrvatska. Da bi se ostvarila ratna pobjeda i time realizirali ključni nacionalni ciljevi u jednom povijesnom trenutku, za tada tek državu u povojima bilo je nužno ne samo ab ovo stvoriti vojsku već i u potpunosti mobilizirati kompletno društvo – od svih razina vlasti, gospodarstva, zdravstva, znanosti, pa do lokalne uprave, kao i podnijeti brojne individualne i kolektivne žrtve. Rat nije vodila samo vojska i policija na bojišnici već i liječnici i medicinske sestre u bolnicama, vatrogasci, radnici i radnice u tvornicama, nastavnici i nastavnice u školama, diplomati i znanstvenici, kao i mnogi drugi individualni i kolektivni društveni akteri u domovini i iseljeništvu. Iako je opseg tog društvenog napora bez premca u novijoj hrvatskoj povijesti, zbog činjenice da se poduzimao u situaciji ne samo rata već i paralelne izgradnje novih društvenih institucija, tj. političko-ekonomske tranzicije i uspostave samostalne nacionalne države, njegova kompletna sistematizacija nikada nije obavljena i pitanje je je li uopće moguća. No, podaci koji su dostupni, koji se mogu pronaći u arhivima, izvješćima, dokumentima i analizama, ali i u izjavama aktera onodobnih zbivanja, daju i više nego dobre indikacije o veličini toga kolektivnog pregnuća koje je čitavo hrvatsko društvo, sve njegove sastavnice, poduzelo prije trideset godina, kao i njegovoj cijeni. Izdvojit ćemo samo one najindikativnije.
Organizirani kolektivni napor i materijalni troškovi rata
U vrlo nepovoljnim društvenim i političkim okolnostima Hrvatska je u kratkom roku uspjela ustrojiti brojnu i dobro naoružanu i organiziranu vojnu silu. Prema različitim procjenama tijekom svih pet godina ratnog razdoblja, HV je angažirala 450.000 do 500.000 osoba. Primjerice, Večernji list donosi podatak da u siječnju 2022. u evidenciji hrvatskih branitelja bilo ukupno 513.000 hrvatskih branitelja.
Hrvatska je tijekom rata uložila veliki napor u zbrinjavanje žrtava rata. Tako je hrvatski socijalni i zdravstveni sustav zbrinuo oko 37.000 u ratu ranjenih, a zbrinuto je i više od pola milijuna prognanih i raseljenih osoba. Primjerice, do konca 1991. godine u Hrvatskoj je iz svojih domova bilo protjerano oko 550.000 stanovnika, što je tada predstavljalo oko 11,5 % stanovništva zemlje (Živić, 1999).
Hrvatska je tijekom rata i u poratnim godinama uspješno sanirala goleme materijalne štete. Naime, veliki dio Hrvatske bio je izložen ratnim razaranjima – oko 29.000 četvornih kilometara (50 % površine RH), odnosno oko 35 % svih tadašnjih općina Hrvatske, s nešto više od milijun i pol stanovnika. (Živić, 1999), a tijekom rata je uništeno ili oštećeno između 195 000 i 217 009 stambenih jedinica.
Ekonomski analitičar i jedan od članova vladinog tima iz 1993. zaduženog za izradu antiinflacijskog programa, Velimir Šonje, navodi da je Hrvatska u ratnim godinama poduzela golem fiskalni napor (javni izdaci kao % BDP-a). 1995. je prva godina za koju postoje pouzdani podaci o javnim financijama prema međunarodno usporedivoj metodologiji. Ukupni izdaci opće države u toj su godini iznosili 57,9% BDP-a. Slična razina izdataka ostala je i 1996. (57,1%), no nakon toga se snažno smanjila na dugoročni prosjek od 49% (1997-2024), iako su poslijeratne godine bile obilježene obnovom koja je zahtijevala značajne javne investicije. Šonje napominje da ne posjedujemo evidencije o rashodima prema funkcijskoj klasifikaciji (iz koje bi se točno vidjele stavke za obranu i drugi izdaci povezani s ratom, npr. izdaci za zbrinjavanje prognanih i izbjeglih), ali iz ekonomske klasifikacije koja postoji za 1995. jasno je da su sljedeće stavke bile daleko iznad dugoročnog prosjeka: materijalni troškovi (u tu stavku spadaju streljivo, odjeća, obuća, gorivo, kupnja hrane za vojsku), naknade zaposlenicima (i djelatnoj vojsci), ostali tekući rashodi i kapitalne investicije (tehnika), pri čemu su sve te stavke sadržavale i izdatke za prognanike i izbjeglice. Iako ne možemo biti sigurni da cjelokupnu razliku između 57,9% BDP-a javnih rashoda 1995. i dugoročnog prosjeka od 49% približno objašnjavaju troškovi zadnje ratne godine, tj. oko 9% BDP-a, Šonje ističe da je sigurno da su ti rashodi predstavljali značajan dio spomenute razlike te da je fiskalni napor 1995. u svakom slučaju bio ogroman. Premda za razdoblje 1991.-1994. ne raspolažemo usporedivim brojkama, razumno je pretpostaviti slične fiskalne brojke. Njihov nedostatak, ističe Šonje, poziv je ekonomskim povjesničarima i fiskalnim statističarima da preciznije istraže fiskalni napor za cijelo razdoblje Domovinskog rata 1991.-1995.
Tadašnji potpredsjednik zadužen za gospodarstvo u Vladi Nikice Valentića, Borislav Škegro, za sociologija.hr naglašava da je fiskalni napor 1993. i 1994. bio još i veći nego 1995. jer je do proljeća 1995. HV bila potpuno opremljena. U operaciji Bljesak koja je prethodila Oluji utrošeno je samo 11% svih vrsta raspoloživih streljiva. Škegro objašnjava ovu situaciju: prvo, od 1993. do 1995. provedene su fiskalne reforme – uveden je moderan porez na dobit i sintetički porez na dohodak – a kao posebno važnu stavku ističe ustroj učinkovite porezne uprave i financijske policije; drugo, antiinflacijski program kojim je potkraj 1993. potpuno otklonjena ranije spomenuta inflacija koja je u razdoblju rujan-listopad 1993. dostigla oko 30% na mjesec, omogućio je neviđeno snažan rast realnih prihoda države 1994.-1995., i treće – povezano s time – Hrvatska se 1994. i 1995. vratila na stazu gospodarskoga rasta. Zaključno podsjeća i da je tada vrijedio embargo na uvoz oružja; nije bilo međunarodnih tendera.
Šonje dodaje da Hrvatska tih godina nije imala pristup međunarodnom financijskom tržištu. Inflacijski porez je nestao nakon uspjeha antiinflacijskog programa, što znači da je Hrvatska bila, koliko je njemu poznato, jedina zemlja u modernoj povijesti koja je napor dvije završne ratne godine i pobjede financirala iz vlastitih izvora, bez značajnog fiskalnog deficita. Spomenuti međunarodno usporedivi podaci Eurostata za 1995. godinu to i dokazuju: deficit proračuna opće države iznosio je svega 0,5% BDP-a. Deficit je u tom relativnom iskazu bio pet puta manji nego danas. Hrvatska je još jedna potvrda starog pravila da jače gospodarstvo odnosi pobjedu.
Generalno gledajući, cijena kolektivnog pregnuća u Domovinskom ratu, kao i iznosi materijalnih troškova i ratnih šteta bili su izrazito visoki. Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 65 milijardi i 350 milijuna DEM. Približan iznos navodi i Dražen Rajković u knjizi Cijena rata. Izravne troškove rata (troškovi održavanja oružanih snaga, nabave oružja, streljiva i sl.) procjenjuje na 10,74 milijarde DEM, dok ukupne neizravne troškove rata (šteta gospodarstvu, dobrima, imovini, troškovi razminiravana i sl.) procjenjuje na 59,3 milijarde DEM.
Emocionalni troškovi rata, nacionalni identitet i kolektivno sjećanje
No, od materijalnih troškova Hrvatsku su dugoročno gledano više koštale emocionalne žrtve koje je podnijela. Naime, na hrvatskoj strani poginulo je najmanje 12.500 ljudi, od čega 402 djece, što je ostavilo dubok i trajan trag u velikom broju obitelji. Osim poginulih, gotovo je 40.000 osoba ranjeno, a tisuće njih su prošle kroz traumatična iskustva sudjelovanja u borbama, prognanstva, zatočeništva, mučenja i psihološkog zlostavljanja. Velik broj civila, žena i djece, izravno je svjedočio ratnim strahotama ili izgubio članove obitelji ili još uvijek ništa ne zna o njihovoj sudbini, što je dovelo do trajnih psiholoških posljedica: Hrvatska je iz rata izašla kao pobjednička, ali i kao emocionalno duboko izranjavana nacija.
Ovakav ishod Domovinskog rata – pobjeda outsidera koji je u tu svrhu mobilizirao gotovo sve svoje kolektivne i individualne potencijale, koji je podnio velike kolektivne i individualne, materijalne i emotivne žrtve, a shodno Simmelovom konceptu o ratu kao apsolutnoj situaciji koja drastično mijenja društvo, kristalizirao se u stvaranju temelja za ostvarenje većine krucijalnih nacionalnih ciljeva. No isto tako, kristalizirao se i u jačanju nacionalnih sentimenata. Jer, upravo pobjede u ratovima uobičajeno predstavljaju najistaknutije mehanizme njihovog jačanja. Sve nacionalne države slave svoje ratne pobjede, uzdižu ih na pijedestal najvećih nacionalnih postignuća, ritualiziraju ih, komemoriraju te institucionaliziraju kao osnovno izvorište nacionalnog ponosa i nacionalnog identiteta. Kao i sve druge nacionalne države, to čini i Hrvatska.
U toj funkciji je i stvaranje te institucionalno održavanje kolektivnih sjećanja na rat i ratne pobjede. U knjizi Sjećanje na Domovinski rat Andriana Benčić Kužnar navodi konstataciju francuskog sociologa Maurica Halbwachsa da kolektivno sjećanje kao sjećanje zajednice sadrži prošlost koja je važna za naše živote danas, za naše individualne i kolektivne identitete u sadašnjosti (str 26).
No, sjećanja na poduzeti napor, na žrtve i troškove rata za velik broj Hrvata nije nešto što se samo prenosi institucionalnim kanalima, poput historiografije ili organiziranih komemoracija i proslava, već su i ishodi osobno, neposredno proživljenih iskustava. „Sjećanje zajednice“ o kojem govori Halbawchs u Hrvatskoj je još uvijek konglomerat niza živih individualnih sjećanja. Naše dominanto kolektivno sjećanje zapravo je kompleksna sinteza sjećanja velikog broja još uvijek živih ljudi, tj. u velikoj mjeri je izgrađeno „odozdo“. Ono ima snažno mikro-socijalno utemeljenje. Stoga je razumljivo da takvo „živo“ kolektivno sjećanje ima snažan utjecaj na izgradnju dominante forme kolektivnog identiteta. Drugim riječima, ako povijesni događaji s obzirom na njihovu rezonancu na sadašnjost posjeduju težinu, tada je za Hrvatsku sadašnjost „težina“ Domovinskog rata kao događaja u kojem su sudjelovali brojni još uvijek živi ljudi sa snažnim sjećanjima na taj događaj najveća. Zbog toga, a što je na početku istaknuto, ovaj događaj zasjenjuje raniju prošlost. Nakon njega raniji povijesni događaji i kolektivna sjećanja na njih padaju u drugi plan. Njihova težina za nacionalno samopoimanje znatno je manja.
Na novom kolosijeku povijesne putanje
S obzirom na intenzitet poduzetog kolektivnog napora kao i žrtava i troškova koji su iz njega proizašli, kao i s obzirom na njegove makro i mikro-socijalne posljedice, Domovinski rat je primjer koji potvrđuje valjanost Simmelovog određenja rata kao apsolutne društvene situacije.
Na makro-razini, pobjeda u Domovinskom ratu Hrvatskoj je osigurala budućnost u okviru njenih međunarodno priznatih državnih granica i time osigurala stabilne uvjete za ekonomski i društveni razvoj u formi samostalne nacionalne države kao i za njeno prirodno geopolitičko pozicioniranje. Bez njega ne bi bila pomaknuta skretnica koja je Hrvatsku prebacila na novi kolosijek povijesne sudbine, kolosijek na kojem se nikada u modernom dobu nije nalazila.
No također, Domovinski rat je, upravo zbog činjenice da je neposredno intervenirao u sudbine velikog broja Hrvata ostavio i duboke mikro-socijalne posljedice koje su se utkale u tkivo svakodnevnog života i u kolektivno pamćenje. Brojna, jasperovski rečeno, iskustva proživljenih graničnih situacija; iskustva rata, smrti, invaliditeta, nestanci članova obitelji, život u izbjeglištvu ili pod granatama, mobilizacija očeva, braće i sinova, gubitak doma, trauma, raseljavanje i nagle promjene životnih okolnosti, danas oblikuju živu kulturu kolektivnog sjećanja na individualne i kolektivne patnje i društvenu solidarnost, na veliko pregnuće čitave zajednice u jednom od njenih ključnih povijesnih trenutaka. Stoga je razumljivo da je za brojne hrvatske građane, ne samo one koji su u njemu sudjelovali i podnijeli najveće patnje, već i za sve koju su mu svjedočili i emotivno ga proživljavali, pobjeda u Domovinskom ratu predstavlja snažno vrelo nacionalnog ponosa.
[1] Danas nevjerojatnim djeluje činjenica da vodstvo pobunjenih Srba nije žalilo prihvatiti niti tvz. Z4 plan koji je gotovo pa nudio određenu inačicu srpske države u Hrvatskoj.
[2] Nakon Referenduma o samostalnosti Hrvatske (19. svibanj 1991.) to su Ustavna odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (25. lipanj 1991.) te Odluka o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ (8. listopad 1991.)
