Antun Radić iz pera Dinka Tomašića i međuratna hrvatska sociološka misao: između narodnog iskustva i univerzalnog humanizma

Premda je Antun Radić svoju etnološku koncepciju razvijao više u smjeru aktivne politike nego akademske discipline, zbog čega nikada nije oblikovao sustavnu teoriju društva, njegovi etnološki, kulturološki i ideološko-politički uvidi ostavili su dubok trag. Posebno na sociologe između dvaju svjetskih ratova, a najviše na Dinka Tomašića (1902. – 1975.)[1], koji je u nizu članaka razvio vlastitu inačicu historijsko-kulturalne etno-sociologije, utemeljenu na razlikovanju stočarsko-plemensko-dinarske i ratarsko-zadružne-panonske kulture, predstavljenih u knjigama objavljenih u više izdanja: Društveni razvitak Hrvata (1937, 1997) i Politički razvitak Hrvata (1938, 1997), objedinjene pod naslovom Društveni i politički razvitak Hrvata (2013). Tomašićevoj sociologiji časopis Društvena istraživanja posvetio je tematski broj Sociologija Dinka Tomašića u kojemu se, u okolnostima Domovinskog rata u Hrvatskoj, predstavljaju i kritički razmatraju doprinosi i ograničenja Tomašićeve ne samo sociologije nego i psihologije, etnologije/antropologije i povijesti. S obzirom na snažno prisustvo etnologije Antuna Radića u sociologiji Dinka Tomašića izdvaja se konstatacija Dunje Rihtman-Auguštin koja upućuje na njihovu intelektualnu i znanstvenu bliskost, s obzirom na tematski sadržaj (seljaštvo, kultura i identitet) i interdisciplinarnost pristupa (etnologija, sociologija, povijest): „Otkrivajući zanemarenu baštinu Dinka Tomašića potrebno je ispraviti dvije nepravde: (1) utvrditi da je prvi u Hrvatskoj počeo istraživati kulturnoantropološki i razmišljati socijalnoantropološki, a (2) uza svu potrebnu skepsu prema konstrukciji kulturnih modela morali bismo poštovati njegovo poznavanje etnografske i historijske građe, njegovo antropološko razmišljanje i imaginaciju.“ (Rihtman-Auguštin, 1993: 971)

Kao profesor sociologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu i angažirani intelektualac u okviru HSS-a, Tomašić je – u vihoru međunacionalnih i ideoloških sukoba Kraljevine Jugoslavije – isticao upravo Radića, uz Milana Šufflaya, kao ključnog predstavnika hrvatske sociološke misli. Godine 1941., dok svijet tone u Drugi svjetski rat, The American Journal of Sociology objavio je njegov članak Sociology in Yugoslavia, u kojem je međunarodnoj javnosti predstavio stajališta Antuna Radića kao temelj mogućeg miroljubivog društva.

Učenje Antuna Radića kao temelj mirotvorstva

Prema Tomašiću, Radić je seljaštvo smatrao nositeljem kulturnih, moralnih i etičkih vrijednosti hrvatskog društva. Seljačka zajednica bila je temelj društvenog života, izvor tradicije i identiteta.

Sociologija je u tom kontekstu korištena ne samo kao alat za razumijevanje unutarnje strukture društva, nego i kao instrument političkog djelovanja. Radićeva ideja o „seljačkom preporodu“ bila je usko povezana s programom Hrvatske seljačke stranke, što pokazuje kako je sociološka misao u Hrvatskoj u tom razdoblju neraskidivo vezana uz nacionalne i političke ciljeve. Tomašić ističe da je ovakav pristup hrvatskoj sociologiji davao moralnu dimenziju – znanost je imala zadatak promicati kulturni i politički identitet naroda[2].

Tomašić je, naslanjajući se na Radića, nudio „znanstvene osnove“ za svjetski mir, polazeći od hrvatskog iskustva seljačke kulture – kulture koja, kako je Radić vjerovao, može oplemeniti racionalnu i interesnu „gospodsku“ civilizaciju vrijednostima srca i duše, ne odbacujući pritom njezina napredna postignuća.

U tom smislu, Radićevu etno-sociološku misao Tomašić prostire od narodnog iskustva do univerzalnog humanizma, a njegov intelektualni doprinos sagledava kroz sintezu etnografskog istraživanja, sociološkog razmišljanja i političko-etičkog angažmana. Tomašić ističe da Radić jasno razlikuje pojedinca od čovjeka u zajednici. Kolektiv nije puki zbroj individua, nego kvalitativno drukčija stvarnost u kojoj se razvijaju solidarnost i suradnja. Poput Tönniesa (Zajednica i društvo), vjeruje da se temeljne ljudske vrijednosti oblikuju u organskim, bliskim zajednicama, a ne u racionaliziranim strukturama vlasti i tržišta. Seljaštvo nije samo društveni sloj nego i kulturno-historijska jezgra naroda – mjesto gdje kultura nije otuđena od života: tu se „kultura srca i duše“ ostvaruje kroz običaje, vjerovanja, umjetnost i međuljudske odnose.

Tomašićeva analiza upućuje na Radićevo razlikovanje kulture i civilizacije koje sadrži snažnu normativnu dimenziju. Civilizacija podrazumijeva materijalni napredak i tehničke inovacije, dok kultura oblikuje duhovno i moralno tkivo čovjeka. Stoga Radić ne odbacuje znanstveno-tehnički razvoj nego ga podređuje humanističkim vrijednostima. Razlikuje „gospodsku politiku“ – birokratsku, plutokratsku, autoritarnu – od „seljačke politike“ koja polazi od organiziranog naroda. Ovdje se približava demokratskom idealu odozdo, temeljenom na slobodi pojedinaca, samoupravi sela i općina te socijalnoj pravednosti. Njegova kritika autoritarizma – da autoritet vrijedi samo ako mu se slobodno pokorava – pokazuje blizinu liberalnoj političkoj tradiciji, ali u socijalno proširenom ključu.

Postulirajući Radićevu etnologiju prema sociologiji, s jasnim ideološkim pečatom, Tomašić je navedenim člancima prikazao domaćoj i međunarodnoj javnosti razvoj Radićeve ideje društvene pomirbe gospode i seljaka koja bi trebala predstavljati temelj političke participacije, socijalne pravde i nacionalne emancipacije, u rasponu od lokalnih razina preko nacionalnih do međunarodnog pacifizma formiranjem miroljubive svjetske vlade. Povjesničarka Branka Boban u svom iscrpnom preglednom članku Rezultati dosadašnjih istraživanja o Antunu i Stjepanu Radiću, notira, bez dodanog  objašnjenja, kako se Tomašić udaljio od Radićevih ideja, što je i razumljivo s obzirom da je Tomašić ugađao Radićeve ideje s kontekstom etno-nacionalnih sučeljavanja u međuratnoj Jugoslaviji. Boban zaključuje kako, unatoč brojnim prikazima radova o braći Radić „U cjelini još uvijek (1994., op. a.) nije ocijenjena uloga A. Radića u razvoju naše etnologije, njegove lingvističke i književne studije, kao i djelovanje na kulturnom polju, a posebno nije još uvijek do kraja istražena njegova politička djelatnost“. (Boban, 1994)

Idealistička vizija seljaštva

Radićev stav prema kapitalizmu podsjeća na rane socijalističke kritike: proizvodnja ne smije služiti gomilanju dobara nego ljudskim potrebama. Za razliku od marksista, on ostaje fokusiran na narod kao organsku zajednicu, a ne na klasni antagonizam. Najintrigantniji dio njegove misli je univerzalistički: humanitet, mir među narodima i vjera u pobjedu dobra. Hrvatska, smještena na granici Istoka i Zapada, ima posebnu ulogu posrednika – kulturnu misiju, a ne imperijalnu. Nacionalna misao postaje oruđe univerzalnog humanizma.

Dakle, Antun Radić bio je među prvima koji su seljaštvo prepoznali kao društvenu snagu. Smatrao je da je hrvatsko društvo moguće razumjeti ako se istraži i prouči stanje, vrijednosti i potrebe sela, a zatim unaprijediti poticanjem obrazovanja, političke svijesti i kulturnog razvoja. Njegova istraživanja i danas služe kao izvor za kulturno-historijske studije, a društveni angažman pokazuje kako znanost može služiti narodu i društvenim promjenama. Isticanje važnosti lokalne kulture, društvene ravnoteže i općeg obrazovanja i dalje su aktualne teme u suvremenoj etnologiji i sociologiji.

Ipak, idealizacija seljaštva kao homogenog i jedinog nositelja narodne kulture i moralnih vrijednosti, zanemarivanje unutarnjih sukoba, međukulturnih utjecaja, demografskih, tržišnih, tehnoloških, i drugih promjena na selu, zatim nedovođenje u pitanje dubljih strukturnih utjecaja na društvene nejednakosti (političke, ekonomske, rodne, npr.), Radićev ideološko-politički program, s današnjeg gledišta, sadrži statične i zastarjele komponente. Znanstvena ograničenja uočena su u nedovoljno razvijenom teorijskom aparatu kojim bi objasnio šire društvene procese i društvenu dinamiku i deskriptivnosti pozitivističke etnološke metode kojom nije dublje zahvaćena analiza struktura moći, društvenih slojeva ili rodnih odnosa.      

Addendum – utopijski aspekt

Danas, osamdeset pet godina poslije Tomašićeva članka o sociologiji Antuna Radića, i površnim je osvrtom razvidno da su međunarodni odnosi dovedeni do točke u kojoj međunarodno pravo gubi autoritet. Dijelovi političkih elita radikaliziraju mase, a mase su sve sklonije birati upravo radikalne predstavnike elita. Kapital se kreće gotovo brzinom svjetlosti, roba putuje do granica fizičkih mogućnosti, ali ljudi (radna snaga) ostaju sputani. Društva, premrežena globalnim tržištem, prometom i tehnologijom, klize iz zone uključivosti, tolerancije i solidarnosti u zonu isključivosti, sukoba i egoizma. Fragmentirano društvo segmentira se na redukciju „mi i oni“, koja nerijetko prelazi u „mi ili oni“. Huntingtonov sukob civilizacija danas djeluje uvjerljivije od Fukuyamina kraja povijesti. Tradicionalne vrijednosti – obitelj, nacija, vjera, stabilnost – ne uspijevaju se pomiriti s individualizmom i autonomijom. Radićeva nada da će „obrazovani seljak“ oplemeniti gospodu srcem i dušom danas se čini nemoćnom pred logikom borbe za resurse i moć.

Zato je možda ovim kratkim i reduciranim izletom u Radićevu etno-sociologiju vrijedilo podsjetiti na njegove naglaske o „narodnoj duši“, seljačkom srcu i pameti, kao korektivu hladnoj racionalnosti i interesnom pragmatizmu. U vremenu kada globalna sigurnost počiva na prijetnji sile i nuklearnoj ravnoteži straha, Radićeva misao – kako ju je tumačio Tomašić – iako utopijskog prizvuka, zvuči i kao ozbiljna opomena. Jer, ako se vrijednosti solidarnosti, zajedništva i čovječnosti, utkane u iskustvo seljačke kulture, ne uspiju vratiti kao protuteža isključivosti i militarizaciji, svijet bi se mogao suočiti ne samo s krizom politike i gospodarstva, nego i s krizom same civilizacije.

Ali gdje danas pronaći takve seljake?

Literatura:

1. Boban, B. (1994) Rezultati dosadašnjih istraživanja o Antunu i Stjepanu Radiću. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 27 (1), 255-270. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/51135
2. Rihtman-Auguštin, D. (1993) Dinko Tomašić i hrvatska etnologija/antropologija. Društvena istraživanja, 2 (6 (8)), 969-973. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/33100
3. Skoko, B. (2014) Hrvatski velikani. Zagreb: Večernji list.
4. Sociologija Dinka Tomašića. Društvena istraživanja 2(8), 1993: 887-1001. Zagreb: Institut za primijenjena društvena istraživanja.
5. Tomašić, D. (1940) Sociološka misao Antuna Radića. Svjetski mir na novim socijalnim temeljima. Koncepcija – ne politika. Zagreb: Klub ABC, društvo prosvjetnih radnika za rješavanje kulturnih problema.
6. Tomašić, D. (1941) Sociology in Yugoslavia. American Journal of Sociology, 47(1), 53–69. http://www.jstor.org/stable/2769792
7. Tomašić, D. (2013) Društveni i politički razvitak Hrvata. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk i Hrvatsko sociološko društvo.
8. Tönnies, T. (2012) Zajednica i društvo. Osnovni pojmovi čiste sociologije. Zagreb: Kultura i Društvo.

[1] „Tomašić je u Zagrebu studirao pravo, gdje je 1927. i doktorirao. U Parizu je specijalizirao socijalnu psihologiju i antropologiju. U prvoj polovici tridesetih boravi u Sjedinjenim Američkim Državama i obilazi vodeće sociološke odsjeke na američkim sveučilištima, a 1935. preuzeo je Katedru za sociologiju na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Sredinom Drugog svjetskog rata preselio je u SAD i na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu nastavio akademsku karijeru, objavivši niz knjiga i znanstvenih radova vezanih uz sociologiju međunarodnih odnosa. Svojim analizama približio je problematiku hrvatskog društva svjetskoj javnosti. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Korčulu i pokopani u Smokvici.“ (Skoko, 2014.) 

[2] Predstavljeni fragment Tomašićevog članka svojevrsni je nastavak članka iz 1940. objavljenog u Hrvatskom dnevniku, a potom i u knjižici Svjetski mir na novim socijalnim temeljima. Koncepcija – ne politika, pod naslovom Sociološka misao Antuna Radića.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.